Opasne igre Irana i „Velikog Sotone“
Glavno pitanje prošloga tjedna na svjetskoj geopolitičkoj ploči bilo je hoće li Donald Trump napasti Iran. S obzirom na golemu koncentraciju američkih pomorskih snaga u široj zoni Irana, kao i činjenicu da je SAD napad na Iran već jednom izvršio prošle godine, kratkotrajan ali kirurški precizan, te da je za Novu godinu kirurškom operacijom detronizirao i uhitio venecuelanskog čelnika Nicolasa Madura, novi napad na Iran se čini gotovo neizbježan. Međutim, isto tako postaje poznat da se Kina sada oštro protivi tome napadu, a ne podržava ga niti Rusija – obje u puno većoj mjeri nego što je to bio slučaj s Venezuelom. Uostalom, obje su zemlje s Iranom u istim formatima geopolitičkog karaktera – SCO (Šangajska organizacija) i Euroazijska ekonomska zajednica, a tu su i njihovi sporazumi o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu s planiranim golemim investicijskim projektima energetske, infrastrukturne i obrambene vrste.
Ali kako god bilo, Trumpovu odlučnost, kada se na nešto i nekoga fokusira u smislu da problem „riješi“ vojnim putom, nitko i nikada ne može ignorirati tj. isključiti kao opciju. Ali isto tako se zna da Trump uvažava silu suprotne strane, ali također samo ako ga ta strana uvjeri u svoju odlučnost. Do sada ga ni Rusija ni Kina u ovo zadnje nisu uspjele uvjeriti ni po pitanju Gaze, ni po pitanju Venezuele, a osim Irana – novi test njihove odlučnosti već je počeo vezano uz Kubu.
Trenutačno stanje je takvo da Washington i Teheran navodno podržavaju otvaranje novih pregovora, na čemu aktivno rade regionalne arapske sile i Turska, ali su pitanja koja bi se trebala razmatrati posve suprotstavljena. Teheran pristaje na razgovor o njegovom nuklearnom programu (sama činjenica da SAD na njemu inzistira zapravo je dokaz kako taj program nije doživio krah u prošlogodišnjem noćnom zračnom udaru američkih snaga po iranskim nuklearnim postrojenjima), dok odbacuje bilo kakve američke zahtjeve koji idu u smjeru iranskog odustajanja od raketnog programa na čemu Washington također inzistira.
Dakle, ukoliko će okvir pregovora biti sveden na ultimatum (uzmi ili ostavi), zapravo neće biti ni potrebni. Potreban bi bio „samo“ pristanak Teherana na Trumpove zahtjeve, što onda znači i konačnu kapitulaciju. Vlasti u Teheranu to dobro znaju, te su, stiješnjene uza zid, i same pojačale svoju oštru retoriku na adresu Washingtona – prijeteći u slučaju američkog napada uporabom svih raspoloživih vojnih sredstava po američkim ciljevima u regiji.
Iz svega navedenog teško je pronaći tračak nade u uspjeh diplomacije i izbjeći ratnu opciju. Ukoliko do potonje dođe jasno je samo jedno. Ovisno o ciljevima i intenzitetu američkog napada ovisit će i razina odlučnosti iranskog suprotstavljanja. Ukoliko napad bude usmjeren na iranski državni vrh odnosno središta donošenja odluka a ne na određenu vojnu infrastrukturu, iranski odgovor bi vjerojatno bio „totalan“ odnosno krajnje odlučan. Vjerojatno bi Irancima bio predstavljen i u eshatološkom a ne samo domoljubnom smislu – kao zadnji boj protiv „Velikog Sotone“ – što je bila česta retorika još od strane vođe iranske Islamske revolucije 1979. godine ajatolaha Homeinija. U suprotnom (u slučaju nekog američkog slabijeg i ograničenog napada), rezultat bi mogao biti sličan spomenutom prvom američkom napadu kojeg su kasnije obje strane tumačile na sebi odgovarajući način iako je i tada američka vojska postigla sve pred sebe zadane ciljeve od strane političkog vrha – razorila ili zadala ozbiljne štete na iranskim nuklearnim postrojenjima. Postoji i treća mogućnost: da SAD izabere blaže ali dugotrajne napade, možda i tjednima, uz pomorsku blokadu zemlje s ciljem dodatnog gospodarskog iscrpljivanja. Time bi možda mogla izbjeći početni snažni iranski odgovor koji bi sigurno uslijedio u slučaju gore spomenutih snažnih američkih napada s dubokim političkim posljedicama po iransko društvo.
Veliki rizici
Kako god na kraju bilo, Trump opasno riskira s novom vojnom „igrom“ s Iranom – nakon Venezuele. Ukoliko bi odustao od napada, a da pritom od Teherana ne bi dobio nikakve velike ustupke, izgledao bi neodlučan i slab kako od strane svojih političkih suparnika u SAD-u tako i konkurenata u svijetu, ali i onih svjetskih država koje balansiraju u svojim vanjskim politikama (takvih je puno) ne želeći se zamjerati ni SAD-u ni Kini i Rusiji, koje pozorno prate što se događa s krizom s Iranom koja ima velike implikacije i po njihove interese.
Pritom je važno naglasiti kako se, kao i u slučaju napada na Venezuelu, američka javnost u velikoj većini (oko 70%) protivi napadu na Iran. Naravno, to u američkoj politici danas ne igra presudnu ulogu (tim više što je Trump možda svjestan činjenice da će Republikanska stranka biti potučena na predizborima 3. studenog ove godine, iako to možda tako i neće biti: BDP zemlje raste i gospodarske teškoće nisu baš onakve kakvima ih neki nastoje prikazivati, a afera Epstein topi i rejting demokrata s obzirom na neugodna imena u istoj koja su iz njihovog političkog miljea).
„Raja“ nije ona koja treba odlučivati o nacionalnim interesima, pa makar to predsjednike i stranke koštalo budućih izbora – stav je vjerojatno ne samo Trumpa, već i znatnog dijela tzv. duboke države koja iza njega stoji. To najbolje dokazuju i izjave „jastreba“ Johna Boltona – sadašnjeg velikog Trumpovog neprijatelja a nekadašnjeg njegovog kratkotrajnog savjetnika za nacionalnu sigurnost u prvom mandatu – koji ovih dana traži odlučne vojne udare po Iranu a Trumpa optužuje za neodlučnosti i strah. Ali slično od Trumpa traži i njegov sadašnji suradnik – republikanski senator Lindsey Graham, ali i mnogi drugi prema kojima Trump – vjerovali mi ili ne – djeluje kao „golub mira“ ne samo po pitanju Irana.
S druge strane, ako Trump odgovori snažno i odlučno, kako spomenuti dvojac od njega traži, prijeti mu ulazak u opasni i dugotrajni rat što on nikako ne želi, i o čemu je otvoreno davao do znanja u svojoj predizbornoj kampanji. Ali i u novoj američkoj strategiji nacionalne sigurnosti iz studenog prošle godine koja de facto govori o podjeli interesnih sfera među globalnim velesilama. Kao i u prošloga tjedna objavljenoj novoj obrambenoj strategiji (proizlazi iz prve), koja je također vrijedna pozornosti i dublje analize – ali to je tema za neki drugi put.
U čemu je ranjivost SAD-a?
Naime, oko Irana, s druge strane Perzijskog zaljeva, smještene su američke vojne baze – od Katra i Bahreina (u potonjem je sjedište američke V. flote), preko Saudijske Arabije, Iraka i Turske. Tu je i vječna enigma – Hormuški tjesnac, s blokadom kojeg je Teheran znao prijetiti u prošlosti, ali se u zadnjih 30-ak godina nikada nije usuđivao pokrenuti taj opasni potez, koji bi imao snažne reperkusije i na susjedne arapske zemlje – izvoznice nafte, a onda i zemlje u koje naftu plasiraju. Iz tog razloga se primjećuje kako sve ključne države regije (naravno, s izuzetkom Izraela) ovoga puta složno pozivaju na mirno rješenje s Iranom, tim više što je Teheran javno upozorio kako će gađati američke ciljeve na njihovim teritorijima. Zato i Saudijska Arabija i UAE SAD-u ne žele dati dozvolu za korištenja njihovog teritorija za napade na Iran.
Također je zanimljiva i pozicija Turske, članice NATO saveza, koja isto tako poziva na mirno rješenje, protivi se nasilnom svrgavanju vlasti u Teheranu (svjesna vjerojatno da bi se slični scenariji mogli dogoditi i u Turskoj, a već su se i ranije često događali kroz unutarnje vojne pučeve pod vanjskom kontrolom, zadnji put u srpnju 2016. s pokušajem eliminacije R.T. Erdogana). Glavni razlog kojeg se boji Ankara je sve češće manipuliranje medija sa separatističkim težnjama iranskih Kurda (njih, prema različitim procjenama od 6,5 do 8 milijuna što bi u potonjem slučaju činilo 10% iranskog stanovništva), kao i Azera na sjeveru Irana kojih je još od 12-18 milijuna. Ankaru, naravno, ne brinu Azeri i njihove eventualne težnje ujedinjenju s Azerbajdžanom s kojim Turska ima u doslovnom smislu te riječi (a ne u klasičnom komunističkom žargonu) bratske odnose.
Po turske nacionalne interese i integritet zemlje bila bi razorna posljedica da se iranski Kurdi (taj dio Irana graniči s Turskom i njenim kurdskim regijama) odcijepe od Irana, a poglavito ako bi se ujedinili i s autonomnom regijom Irački Kurdistan koja ionako de facto djeluje kao samostalna država s labavim ili gotovo nikakvim utjecajem središnje vlasti u Bagdadu na nju. Kada znamo da na Irački Kurdistan presudan utjecaj imaju Sjedinjene Države, a veliki utjecaj također ima i Izrael s kojim je Turska gotovo „na ratnoj nozi“ naročito nakon vojne operacije u Gazi – strahovi Ankare još su veći.
S druge strane, očito Amerikanci (a time i Izrael), prije desetak dana dali su dozvolu novim sirijskim vlastima na čelu s, do ne tako davnim i službeno proglašavanim islamističkim teroristom Ahmedom Al-Sharaaom (u međuvremenu, nakon rušenja Assadovog režima aboliranim i skinutim sa službenih američkih tjeralica, i koji je, gle čuda, u prošli četvrtak ponovo, po drugi put u manje od godinu dana stigao u posjet Vladimiru Putinu u Moskvu) da vojno očisti sirijske snage ne samo s prilaza Aleppu, i time de facto spriječe bilo kakav suvisli pokušaj stvaranja sirijske kurdske autonomije s ciljem ujedinjenja s ostalom kurdskom subraćom u Turskoj, Iraku i Iranu. To je očito Trumpov ustupak Erdoganu, jer je dobro poznato da su i SAD i Izrael aktivno pomagale kurdske snage SDF u Siriji koje su bile oporbeno nastrojene ne samo prema arapskim islamističkim radikalnim organizacijama, već i prema Assadovim vladinim snagama. Hoće li taj ustupak biti dovoljan da Ankara „zažmiri“ na američki napad na Iran još nije jasno, ali ako je suditi prema retorici turskih dužnosnika (poput ministra vanjskih poslova Hakana Fidana, inače dovoljno proameričkog dužnosnika) to za sada nije slučaj, što opet ne znači da se neće dogoditi imajući u vidu vječni turski pragmatizam i prilagodbu okolnostima na koje ne mogu presudno utjecati. To je, uostalom, i vječna karakteristika američke vanjske politike, ali sve više očito i drugih velikih sila, poput Rusije i Kine.
Minnesota kao „američka Ukrajina“
Međutim, još jedan važan argument zbog kojeg bi Trump mogao napasti Iran je pokušaj skretanja pozornosti domaće javnosti s Minnesote gdje je u tijeku klasična „obojana revolucija“ koju obilato koristi Demokratska stranka igrajući na opravdane emocije običnih ljudi. Naime, većina Amerikanaca sada (čak i unutar velikog MAGA korpusa koji je bio i ključna Trumpova izborna baza) protivi se Trumpovoj ovoliko oštroj protumigrantskoj politici koja se odnosi na građane stranog porijekla koji već dugo žive i rade u SAD-u, pa makar u njega prethodno ušli i nezakonito.
Minnesota postaje svojevrsna „američka Ukrajina“. Ukoliko ona izdrži udare saveznih vlasti po pitanju službene migrantske politike, to će značiti propast iste politike u odnosu na pokušaj implementacije u druge države – od New Yorka do Kalifornije. Ukoliko bi pak Minnesota „pala“ podu udarima saveznih vlasti, to bi značilo i beznadnim pokušaje otpora drugih saveznih država. Sve ovo gotovo na rub građanskog rata dovodi stanje u Minnesoti, iako je vidljivo određeno Trumpovo reteriranje kroz kadrovske promjene na čelu same agencije ICE koja se tim pitanjima bavi u Minnesoti. Međutim, nema naznaka da će odustati od svoje politike.
Zato će biti glavno pitanje biti što će danas Trump reći u svom izvanrednom obraćanju naciji iz uvodnog dijela teksta. Hoće li se to odnositi na Minnesotu, koja je i top tema interesa američke javnosti, ili će to biti objava rata Iranu. Skloniji sam nekako ovom potonjem, jer je i državni tajnik Marco Rubio na saslušanju u senatu 28. siječnja de facto prijetio Iranu preventivnim udarom i govorio o iranskoj opasnosti po američku vojnu nazočnost na Bliskom istoku (slično kao što je bila retorika uoči američkog Zaljevskog rata protiv Iraka s obzirom na njegova navodna oružja koja prijete američkim bazama, uključujući i kemijsko oružje za koje se kasnije ispostavilo da ga Sadam Husein nije imao).
Ali vidjet ćemo što će na kraju iz svega ovog biti. Prije svega i s pozicije Moskve i Pekinga koje se napadu protive (iako ne tako odlučno, barem ne na javnoj diplomatskoj razini, a postoji li nešto u onoj pozadinsko -j nitko sa sigurnošću ne zna). Ali ono što se zna, smjena režima u Iranu kroz američke napade imala bi katastrofalne posljedice po ruske i kineske nacionalne interese ne samo na Bliskom istoku. Ako se to dogodi, Trump će ostvariti vjerojatno najveću geopolitičku pobjedu – neovisno kako završi ukrajinska problematika. Iran je kudikamo važnije pitanje za SAD i Izrael od Ukrajine. S Iranom, kojemu bi na čelu bio proamerički „demokratski“ režim SAD bi trajno zacementirao svoj dominantni položaj u regiji, gdje bi za onaj kineski i ruski ostalo onoliko prostora koliko bi im Washington dozvoljavao.
Pristaje li na to Moskva, tim više što je u nju stigao spomenuti sirijski vođa, a samo dan kasnije i čelnik UAE koji je i član BRICS-a i koji je često igrao posredničku ulogu između SAD-a i Rusije – vidjet ćemo vrlo brzo. Moskva se, kao što sam rekao, skupa s Pekingom protivi američkoj intervenciji. Ali obje su se zemlje protivile i onoj u Venezueli, s kojom su također imale intenzivne gospodarske i vojne odnose – pa je Trump učinio ono što je najavljivao. Uostalom, Trump je već jednom vojno napao Iran pa se ništa nije dogodilo. Ali sada su okolnosti kudikamo drukčije, kao i ulozi.
Kako god bilo, najnovija iranska kriza ima potencijal koji može dovesti do Trumpovog trijumfa, ali i do potpunog regionalnog kaosa. Može dovesti i do „kraha imperija“ o kojima god bila riječ – od američke do ruske i kineske. Sve je moguće, pa je nemoguće bilo što prognozirati.
Ukrajina
Ono što je za sada također nemoguće prognozirati je i do kada će trajati, i čime će na kraju rezultirati ukrajinski rat. Ako pak izbije i ovaj novi – iranski, mogao bi potpuno odvratiti pozornost Trumpa od Ukrajine. A ukoliko bi se još i odužio, i rezultirao značajnim američkim gubicima, mogao bi dovesti do velikih unutarnjih političkih problema koji bi Trumpa potpuno odvratili od vanjskih poslova.
Kako god bilo Ukrajina je za Europu (ali više ne za SAD) postala „sveta krava“. Ona koju Europa ne muze, ali ona koja zato itekako muze financijska sredstva iz članica EU-a odnosno NATO saveza. Trump je vrlo brzo po preuzimanju vlasti lukavo SAD izvukao iz te uloge, prebacujući čitav teret financiranja i naoružavanja Ukrajine na europski novac i američko oružje koje europske zemlje kupuju a onda isporučuju Ukrajini. To je zapravo idealna formula za SAD, ali dugoročno ubojita za Europu.
Stoga mnoge iznenađuje svojevrsni paradoks, prema kojem Trump navodno teži brzom postizanju mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine, dok ga ključne europske zemlje u tome koče, inzistirajući na uvjetima za koje i one i Kijev unaprijed dobro znaju da su za Moskvu neprihvatljivi – poput njenog odustajanja od zahtjeva za povlačenjem ukrajinskih vojnika iz Donbasa, ili pak odustajanja od protivljenja razmještaju vojnog kontingenta članica NATO-a na tlu Ukrajine nakon postizanja sporazuma, u sklopu sigurnosnih jamstava za sprječavanje eventualnih budućih ruskih napada na tu zemlju.
Općenito nisam siguran da se Trumpu po tom pitanju pretjerano žuri, što dokazuju i njegove izjave kako ne želi davati bilo kakve rokove za prihvaćanje njegovih mirovnih prijedloga (koliko će oni na kraju uopće i biti njegovi s obzirom kako se o njima pregovara te se mijenjaju u hodu – je isto tako pitanje). Ali ono što je sigurno, Moskva se „uhvatila“ za svojevrsni „duh Anchoragea“ – navodno postignuti dogovor između Trumpa i Putina na njihovom summitu na Aljasci 15. kolovoza prošle godine. Tamo je Trump navodno prihvatio Putinova odstupanja od dobivanja čitavih regija Zaporožje i Herson (prihvatio bi stanje na trenutačnim crtama razgraničenja) u zamjenu za povlačenje ukrajinske vojske iz dijelova Donbasa koje još ima pod nadzorom, a riječ je o oko 12 posto teritorija DNR-a za koji se sada vode i najžešće borbe.
Katastrofa u Kijevu i novi zahtjev Zelenskog
Međutim, ako se Trumpu i ne žuri, trebalo bi se žuriti Kijevu s obzirom na spora ali postojana napredovanja ruskih snaga na svim bojišnicama, ali još i više zbog započete stvarne krize s opskrbom električnom energijom glavnog ukrajinskog grada ali i gotovo svih regija zemlje uslijed svakodnevnih ruskih zračnih napada na elektroenergetski sustav. On je već u velikoj mjeri izbačen iz stroja i trebat će mu, prema priznanju vodećih stručnjaka ali i čelnika ukrajinske elektroprivrede nekoliko godina za potpunu obnovu – i to u slučaju da se mir uspostavi sada. Ta je kriza ubrzana s velikom hladnoćom koja je zahvatila Ukrajinu, čiji se vrhunac u Kijevu očekuje u prvim danima veljače kada bi ionako već vrlo niske temperature mogle padati i do -25C°. Nije tajna kako Kijevljani teško preživljavaju ovo razdoblje, kao niti da ih gradonačelnik Vitalij Kličko učestalo poziva na napuštanje grada, tko god to može, i privremeni odlazak u neke sigurnije dijelove zemlje po pitanju opskrbe strujom i vodom.
Međutim, do mira sigurno neće doći tako brzo i zbog navedenih odbijanja Volodimira Zelenskog da ustupi dijelove teritorija Rusiji. Osim toga postavlja i nove zahtjeve – ovog puta iritantne po EU. Naime, traži kao preduvjet za potpisivanje sporazuma (podupire ga Trump, dok Putina za to navodno nije previše briga) prijam Ukrajine u punopravno članstvo Europske unije već od 1. siječnja 2027. godine (znači za manje od godinu dana). To je pak izazvalo oštro protivljenje pojedinih članica EU-a koje, očito, u Ukrajini gledaju konkurenciju po neke od svojih primarnih gospodarskih sektora poput poljoprivrede, ali i po pitanju očekivanih velikih migracijskih pokreta Ukrajinaca prema zapadu što bi dodatno snižavalo cijenu rada. Da je to veliki problem svjedoči i prošlotjedna izjava njemačkog kancelara Friedricha Merza kako Ukrajina ni u kom slučaju neće moći ući u EU do navedenog datuma i da će se morati pridržavati zakonske procedure tj. ispuniti sve Kopenhaške kriterije za dobivanje članstva.
Merzu se već idući dan u takvom stavu pridružio i luksemburški ministar vanjskih poslova Xavier Bettel pozvavši Zelenskog da ne postavlja ultimatume u vezi s članstvom Ukrajine u EU. O tome je izjavu dao u Bruxellesu uoči početka sastanka ministara vanjskih poslova EU 29. siječnja. Rekao je kako “ne bi želio uznemiriti Ukrajince koji se također bore za Europljane”, ali uvjeti za ulazak u EU su isti za sve zemlje kandidatkinje.
„Čuo sam predsjednika Zelenskog kako kaže da bi se trebali pridružiti EU sljedeće godine. Žao mi je, rekao sam mu nekoliko puta: nema potrebe za ultimatumima; to nije u vašem interesu. Poanta je u tome da postoje pravila, imamo zajedničke kriterije i moramo ih se pridržavati. Ne možemo reći da kriteriji vrijede za neke, a ne za druge. Ne možemo zažmiriti i ukinuti kriterije. Ono u što vjerujem jest novi mehanizam za europsku političku zajednicu, onu u kojoj ne ovisimo o odobrenju 27 zemalja EU. Možemo imati 30-40 članica, možemo koristiti pseudo-schengenska pravila i ne moraju biti ispunjeni svi kriteriji“, izjavio je ministar.
Žalostan položaj EU-a
Dakle, luksemburški ministar ipak ne isključuje mogućnost promjene zakonske regulative EU-a po ovom putanju, vjerojatno ukoliko Trump bude inzistirao na tom poklonu Kijevu u zamjenu za mir s Rusijom. To samo ukazuje koliko je jadan položaj EU-a u današnjim geopolitičkim procesima ne samo u svijetu, već i na kontinentu kojeg je on izuzetno važan dio.
EU je sada u toliko nezavidnom stanju da će morati ispunjavati sve ono što od njega Trump bude tražio. Igre oko Grenlanda to najbolje dokazuju. Iako je navodno Trump reterirao, samo pokretanje razgovora o sudbini Grenlanda (koje je prošli tjedan Danska i službeno počela s američkim predstavnicima) predstavlja poniženje a ne pobjedu europskih političkih elita kako se to medijski u Europi najvećim dijelom sada prikazuje. Jer pregovara se o suverenom teritoriju Danske koja je članica EU-a, i to na način da će Trump vjerojatno dobiti sve ono što je stvarno želio postavljajući maksimalistički – megalomanski zahtjev o kupnji i pripajanju Grenlanda SAD-u.
Zapravo Trump će s Europskom unijom surađivati dokle god ona bude ispunjavala ono što on na vanjskopolitičkom planu od nje bude tražio – od Ukrajine i Rusije, do pitanja Gaze i Irana. I to u Bruxellesu i ključnim prijestolnicama EU-a dobro znaju.
Zapravo, na prošlotjednoj izvjesnoj konferenciji sigurnosnog karaktera, čelnica EU-a za vanjske poslove Kaja Kallas konstatirala je ono što sam i osobno već bezbroj puta naglašavao tijekom prošle godine. Rekla je kako je povlačenje SAD-a iz Europe i prepuštanje obrane iste njoj samoj sada već i konačno nepovratni proces, dakle onaj koji se neće promijeniti odlaskom Trumpa s vlasti!
Dobro jutro, Kajo! Već sam davno rekao kako je Trumpov drugi mandat izraz volje ključnih struktura koje upravljaju SAD-om unutar tzv. duboke države, pred nekima od kojih on strepi kada stane ispred njih. Najbolji primjer potpune geopolitičke zablude europskih elita bio je vidljiv kada su i Emmanuel Macron i tadašnji njemački državni vrh od Joea Bidena tražili, kada je zasjeo u Bijelu kuću, da ukine sankcije Iranu koje je uveo Trump samovoljno povlačeći SAD iz nuklearnog sporazuma 2018. g., i kojima se europske zemlje potpisnice nisu željele priključiti (Francuska, Njemačka, Velika Britanija). Naravno, Biden je to odbio, a odbio je, naravno, i ukinuti Trumpove carine na europski čelik i aluminij.
I gle čuda! Na dan pisanja ovog teksta, EU je na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova odlučila podržati Trumpa u njegovim akcijama protiv Irana, uvodeći i sama sankcije protiv te zemlje dok iranski režim konačno prestane s, kako su naveli, poduzimanjem terorističkih akcija u regiji i s gušenjem demokratskih prosvjeda u zemlji.
Europska unija jednostavno više nema mogućnosti za drukčiju vanjsku politiku osim podilaženja SAD-u, a to znači i da je izgubila globalni geopolitički utjecaj kakav je donedavno imala – barem do ruske invazije na Ukrajinu. Trump joj i kroz svoje nove američke nacionalne strategije (sigurnosnu i obrambenu) posve jasno daje do znanja, parafraziram: Vi, Europljani, brinite se za svoju sigurnost, SAD će vam pomoći u slučaju potrebe za strateškom obranom (nuklearni kišobran), a sva globalna pitanja prepustite „velikim dečkima“.
Drugim riječima, daje im do znanja kako se SAD povlači na ključne geografske pozicije po svoje interese (zapadna hemisfera i pacifička regija), ali isto tako i da ne namjerava pustiti Europi da postane samostalna globalna sila ili pol u budućem multipolarnom svijetu koji se upravo oblikuje.
To najbolje dokazuje i protivljenje ideji o stvaranju svojevrsnog „europskog NATO-a“, bez učešća SAD-a, koja je proteklih tjedana, najviše nakon sastanka u Davosu, stizala iz usta brojnih europskih visokih dužnosnika, posebno od Macrona. Tu je ideju odmah pokopao – ne Trump, već v.d. provedbe njegovih interesa u Europi – glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, rekavši kako Europi ne treba njen obrambeni savez, već joj je dosta NATO, jer da se ona nije sposobna samostalno braniti od sigurnosnih izazova koji joj prijete, pri čemu je apostrofirao upravo Rusiju. Rusija će, očito, još dugo ostati glavno američko strašilo za discipliniranje europskih elita ali, nažalost – i za crpljenje europskog novca za sad već neizbježnu i dugotrajnu militarizaciju.
Po(r)uka Hrvatskoj
Stoga bih, za kraj, poručio I hrvatskim istinski domoljubnim političarima da ne stavljaju svoje uloge i nade na Trumpa i neku njegovu pomoć za njihovo eventualno osvajanje vlasti. Jer Trumpu je dovoljna pokornost bilo kojih europskih političkih opcija, a metamorfoza sadašnjih europskih elita u tom je smislu zapanjujuća. One se podilaženju Trumpovim ključnim zahtjevima prilagođavaju neviđenom brzinom, pri čemu ih nikakva moralna načela u smislu odustajanja od svojih donedavnih strateških politika u tome neće spriječiti. Drugim riječima, ako želite preuzeti vlast oslanjajte se isključivo na svoje političke programe i na puno više intelekta u odnosu na emocije. Dokažite političkim suparnicima da nećete biti kao oni ako preuzmete vlast, i da niste i nećete biti oni kojima vas namjerno etiketiraju i denunciraju, znajući kako baš zbog toga nikada nećete osvojiti vlast jer to, čime vas etiketiraju, u poslijeratnoj (WW2) Europi ne može proći.
Ali ukoliko i osvojite vlast znajte da ćete tada i vi morati biti pokorni Trumpu ili bilo kojem njegovom nasljedniku. O nekakvim samostalnim ili autonomnim politikama unutar Europe ubuduće je suvišno i govoriti. Ta je prilika jednom zauvijek izgubljena. Tko je glavni krivac, odgovor će dati povijest.
Kako 20. siječnja reče belgijski premijer Bart De Wever u svojoj kritici Trumpa tj. njegove politike prema Europi – Europa je sada dovedena do toga da ima samo dva izbora: „ili biti sretni vazal ili nesretni rob“. On zato traži odlučno europsko „NE“ Trumpu tj. ozbiljno sumnja u američko savezništvo što iskazuje primjerom s nedavnog sastanaka tzv. Koalicije voljnih, na kojem su američki predstavnici navodno izjavili kako ne žele zauzimati strane u rusko-ukrajinskom ratu. “Ovo mi je bilo vrlo šokantno, jer sam odrastao 1980-ih kada se Zapad zalagao za nešto: za suverenitet naroda, za demokraciju, za slobodu“, rekao je De Wever.
I ja sam tada odrastao, pa bih, stoga, rado upitao belgijskog premijera: pa gdje su se to onda u međuvremenu izgubili suvereniteti naroda, demokracija i sloboda u Europi (sve je više zabrana i primoravanja sa svih strana pa tako i u našoj Hrvatskoj) i tko je za to kriv? Trump ili europske vladajuće elite proteklih dva-tri desetljeća?
Trump je samo svojom „buldožer politikom“ i politikom „silom do mira“ zbacio sve maske s lica onih koji su nam godinama i desetljećima prodavali magle i demagogiju o nekoj boljoj budućnosti, zajamčenim slobodama i ljudskim pravima, o međunarodnom pravu i pravilima kojih se moramo pridržavati. Nema toga, gospodo! A bit će još i samo gore.
