Kojim pravom ili međunarodno dogovorenim i općeprihvaćenim propisom, strane sile smiju silom oružja, ucjenama i prijetnjama mijenjati tuđe režime?
Načelno, otkud pravo – moralno, ljudsko, međunarodnopravno i svako drugo – prevrtljivom, kočopernomu bez pokrića francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu miješati se u unutarnje stvari svoje bivše kolonije Nigera, suverene članice međunarodne zajednice, prijetnjom pučističkoj vlasti da će „brzim i odlučnim odgovorom reagirati na svaki napad na francuske državljene i interese“ u toj zapadnoafričkoj zemlji? U kojoj, à propos, još drži 1500 vojnika iz zloglasnog kontingenta Legije stranaca. Macron, koji je za nedavnog posjeta kineskom lideru Xi Jinpingu, pa koji dan kasnije i u Nizozemskoj, imao „mirotvorne“ ideje o ukrajinskom ratu – da bi diplomatski prevrtljivac ubrzo posve okrenuo ploču, sic transit – bio je ostavio karikaturalno nepodnošljiv povijesni trag sudjelovanjem svoje države u SAD/NATO-ovoj agresiji na Siriju radi svrgavanja (proruskog) režima Bashara al-Assada. Francuska je raketna tehnologija samozvano posijala tisuće i tisuće civilnih smrti u suverenoj zemlji, bivšoj francuskoj koloniji u kojoj je za narodne pobune 1920-ih godina protiv kolonizatora pobila više desetaka tisuća nedužnih civila. To je prethodno učinila i u SAD/NATO-ovim agresijama na Afganistan, Irak, Libiju, drugdje u Africi.
Možda se zadnjih dana javni fokus seli s ukrajinskoga „win-win“ ratišta u zapadnu Afriku, gdje se vrlo ozbiljno počinje tresti zapadna neokolonijalna dominacijaOsobito je zločinački francuski trag neizbrisiv u kolonijalnom Alžiru te u inim zemljama od kojih neke i dan-danas drže u kolonijalnim uzama, jer u njima zloglasna Legija stranaca snagom oružja i sirove sile, je li, „brani francuske državljane i francuske državne interese“. Tko šiša, naravno, nacionalne/slobodarske interese domicilnih žitelja i njihovih domovina ili pak duh i slovo međunarodnih protukolonijalnih konvencija, deklaracija, rezolucija, injsl. akata o slobodi odlučivanja o svojoj sudbini raspolaže li kolonija vrijednim prirodnim resursima, geostrateškom pozicijom… Tada broj mrtvih „buntovnika“, „pučista“ i „terorista“, njihova dob i spol uopće nisu važni, jer megakorporativni interes pod smokvinim listom državnog ima prednost. À propos Nigera – jedne od najsiromašnijih država na svijetu s više od 25 milijuna žitelja (Svjetska banka, 2021. godine), gdje svaka žena prosječno donosi na svijet sedam živorođenih beba – ta je zemlja pod vlašću vojnim pučem svrgnutoga prozapadnog predsjednika Mohameda Bazoumu osiguravala 20 posto europskog uvoza uranija, bila partnerica EU-a u suzbijanju migracija iz subsaharske Afrike u Uniju te navodno služila Zapadu kao baza za borbu protiv islamskih džihadista.
To je, objavljuju zapadni mediji, glavni razlog zašto su Francuska, SAD i EU, Svjetska banka, Gospodarska zajednica zapadnoafričkih država (ECOWAS), Afrička unija i još neke postkolonijalne afričke zemlje, kojima zapravo korumpiranim vodstvima vladaju bivši kolonijalni gazde napadno skočili na zadnje noge. Energično prijete vojnom intervencijom ne vrate li pučisti uhićenog predsjednika Bazoumu hitno na vlast i ne bude li stanje opet kakvo je bilo prije vojne intervencije protiv svrgnute vlasti, odnosno „zapadni interesi“ zaštićeni kako ih je štitio Bazoumin režim. U pozadini pak prevratničkoga/predratnog stanja u Nigeru, o čemu pak zapadni mediji (još?) ne zbore baš otvoreno i previše jasno, nije teško prepoznati istu globalno alarmantnu, ukrajinsku situaciju svakovrsnog šaketanja najmoćnijih svjetskih velesila za dominacijom na Kugli, za osvajanjem ili zadržavanjem šape na preostalim prirodnim resursima i geostrateškim ćukama radi armiranja tzv. novoga svjetskog poretka. Činjenica je – vrlo neugodna po SAD i poslušnički europski, bivši kolonijalni Zapad, koji su sramotno izgubili Afganistan, teško se izblamirali uneređenjem Iraka i Libije, pa doživjeli poraz u Siriji i sada kiksaju u Ukrajini, koja na grbači zapadnih poreznih obveznika troši kao pijani milijarder, a nema uspjeha – da je Kina svojim utjecajnim polit-ekonomskim projektom Novog puta svile ušla u „vlasništvo“ takorekuć pola Afrike, a Putinova Rusija privukla na svoju stranu četrdesetak afričkih zemalja.
Neki dan se nitko ni u Africi niti izvan nje nije usudio, je li, uhititi Vladimira Vladimiroviča po uhidbenom nalogu Međunarodnoga kaznenog suda (ICT) – pogotovo ne prozapadni režim Južne Afrike, potpisnice Rimskog statuta što obavezuje na poštivanje ICT-ijevih odluka – kad je „optuženik za ratne zločine u Ukrajini“ doputovao u Cape Town i održao glavnu riječ na redovnom godišnjem summitu zemalja BRICSA (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika). Pučistički pak rusvaj u Nigeru, dakako, baš kao onaj u Ukrajini pod formalno drukčijom egidom, ima svoje zašto i zato koji se ne mogu i neće riješiti ničijim oružjem niti polit-ekonomskom ucjenom što joj pribjegavaju EU, Svjetska banka i prozapadne afričke zemlje. Ne ide tu ljuta trava na ljutu ranu, inat na inat, oko za oko, zub za zub kako to već desetljećima diplomatski i subverzivno (izazivanjem tzv. građanskih ratova, unutarnjih destabilizacija, čak i ubojstvima nepoćudnih osoba), je li, prakticiraju samozvani globalni moćnici. Macronove su pak arogantne prijetnje oružjem tuđim ljudima u njihovim domovima, jer mu ne ide pod kapu kako taj narod rješava svoje unutarnje probleme, bez obzira jesu li u pravu pučisti ili svrgnuti zapadni vazal – velikog li „junaštva“ slona nad slabašnim zecom, sic transit – razljutile su tisuće žitelja Nigera i povele ih na žestoki prosvjed pred francuskim veleposlanstvom u Niameyju.
Nesretnici s globalnog Juga nisu ni najmanje krivi za to što ih se mori glađu, lokalnim/regionalnim ratovima i nekolonijalnim uzništvom u beznadnoj bijedi i siromaštvu pod cokulom korumpiranih plemenskih vazala megakorporativnog kapitalizmaFrancuska medijska agencija France presse svjedoči da su prosvjednici, prije no što su rastjerani suzavcem, došli poduprijeti pučističku vojnu vlast. Prosvjednici su, tvrdi France presse, skinuli ploču s natpisom Francusko veleposlanstvo u Nigeru, gazili ju na tlu te zamijenili ruskom i nigerskom zastavom. „Jedan od vojnika“, objavljuje agencija, „stojeći u kamionetu, pozdravljao je okupljene koji su uzvikivali ‘Rusija, Rusija, Rusija!’, ‘Živjela nigerska vojska!’ i ‘Tiani, Tiani, Tiani!’, ime predsjednika Nacionalnog vijeća za zaštitu domovine Abdourahmanea Tianija, novog čelnika države.“ Rusija ante portas!? Pred američko-zapadnim afričkim vratima? Razlog za podizanje borbene gotovosti američko-francuskih, inih zapadnih ze snaga zapadnoafričkih susjeda koje, je li, „neće trpjeti“ nikakvo ugrožavanje „svojih interesa“!? U koje interese spada i rečenih 20 posto količina uranija što ih Zapad uvozi iz Nigera, a pod novom bi „proruskom“ vlašću valjda odlazilo u Rusiju i većim proruskim jatacima, gdje bi poslužio za izradu nuklearnog oružja? Dakako da nije moguće tvrditi bez tzv. osnovane sumnje da Rusija nema svoje prste u vojnom puču u Nigeru, odnosno da nedavni improvizirani Prigožinov „marš na Moskvu radi svrgavanja kremaljskog režima s vlasti“ te, „kolateralno“, prestrojavanje njegovih wagnerovaca s iskustvom ratovanja u Africi nije u „nemogućoj vezi“ s aktualnim i možebitno budućim pučističkim vrenjem u zapadnoafričkom prostoru. Kolonijalno izmožden, jako osiromašen, a neokolonijalno i dalje porobljen od istih kolonijalnih gospodara, bačen na prosjački štap ovisnosti i korupcije bez presedana, Crni kontinent je vrlo opasna tempirana bomba. U svakom smislu.
Notorno siromaštvo žitelja prostora, koji će sadašnjom stopom nataliteta jamačno udvostručiti broj stanovnika već do 2050. godine – nitko živ više nije kadar kontrolirati ni aktualne masovne migracije na bogati Sjever, u Uniju, obogaćenu upravo stoljetnom kolonijalnom pljačkom globalnog Juga – iznimno je plodno tlo za inducirane nemire. Oni ne moraju ostati tek na razini tzv. plemenskih obračuna, lokalnih sukoba, vojnih pučeva, sezonskih huntâ, vjerskih nesnošljivosti i građanskih ratova. Nered tog tipa je rodno mjesto osvetničkog ekstremizma, terorizma, fanatizma… što se najprije i svom stravičnošću obrušava na nedužne ljude čiji su državni vođe, pod egidom „obrane svojih građana i državnih interesa“ bezumno i široke ruke, svojevoljno ili u kompi sa željnima podjele plijena, (po)sijali sjeme zla u – oceanima tuđeg znoja i krvi. Crna Afrika, je li, ima armirano povijesno pamćenje, baš kao i Azija, Srednja i Južna Ametika, oceanske otočne zemlje…, na krvava stoljeća porobljavanja, ubijanja i pljačke što su ih nemilosrdno prema „divljacima“ i „životinjama ljudskog obličja“ bili prakticirali upravo bijeli kolonijalisti današnjih europskih zemalja tzv. prve brzine. Koje se ne samo nisu nikad ispričale za crno zlo (pardon, jest lani Nizozemska, sic transit), nego su i dalje neokolonijalni predatori (Velika Britanija, Francuska, SAD, etc.) i najljući neprijatelji aktualnih migracija.
Europa je najveći krivac za stoljetnu stravu i siromaštvo globalnog Juga. Arči milijarde eura (npr. plaća Turskoj da u neljudskim uvjetima drži cca tri milijuna mahom sirijskih izbjeglica, ekonomskih i ratnih migranata, što silom žele živjeti i raditi u Uniji. Tisuće nesretnika s globalnog Juga se dnevno utapaju u Sredozemnomu moru, životinjski ih prebijaju i pljačkaju policajci na schengenskim i inim granicama Unije, uključivo RH među sa Srbijom i BiH, nesposobno pak EU činovništvo pod vodstvom proturuske jastrebice Ursule Röschen/Ružice von der Leyen, Charlesa Yves Jean Ghislaine Michela i živahna vanjskopolitičkog autsajdera Jesepa Borrella Fontellesa nije u stanju iznjedriti ljudski prihvatljivu makar kratkoročnu, je li, migracijsku politiku EU-a. Kamoli postići ravnotežu na dulji rok, što bi se reklo, da vuk bude sit i ovce na broju. Nesretnici s globalna Juga nisu ni najmanje krivi za to što ih se mori glađu, lokalnim/regionalnim ratovima i nekolonijalnim uzništvom u beznadnoj bijedi i siromaštvu pod cokulom korumpiranih plemenskih vazala megakorporativnog kapitalizma. Ljudi žele biti ljudi, živjeti kao normalni ljudi i imaju sva ljudska i božja prava biti ljudima na ovoj jedinoj, a zajedničkoj Kugli.
Kolonijalno izmožden, jako osiromašen, a neokolonijalno i dalje porobljen od istih kolonijalnih gospodara, bačen na prosjački štap ovisnosti i korupcije bez presedana, Crni kontinent je vrlo opasna tempirana bomba. U svakom smisluTo im nikakva vlast ne može i ne smije uskratiti. Kao što, je li, Svjetska banka, MMF, londonski City… uskraćuju novčanu pomoć „nesolventnim“ zemljama Crne Afrike i Azije, pa uskače Kina svojim projektom Novim putem svile graditi im ceste, luke, pruge, tvornice, naselja, komunalnu infrastrukturu, etc. pod egidom „platit ćete kada budete mogli“. Pa se, je li, megakorporativni Zapad posredstvom svojih diplomatskih i globalnih institucionalnih struktura diže na uzbunu u švicarskom elitnu zimovalištu Davosu: „Kina krši međunarodna pravila dampinškim cijenama, to više nećemo dopustiti!“ Sada je već i Rusija na zapadnom polit-ekonomskom ciljniku, jer je blokadom ukrajinskog žita zbog zapadne sabotaže ugovora o izvozu iz crnomorskih luka odlučila besplatno slati svoje žitarice i drugu hranu najsiromašnijim državama u Africi. Kinesko i rusko širenje svojih utjecaja? Dakako. Kontra, je li, politici i utjecaju Zapada u tzv. Trećem svijetu, odnosno neuspjehu tog Zapada u pronalaženju programa boljeg od kineskoga Novog puta svile? Itekako. A zašto ne?
U kontekstu je te složene priče i aktualno poglavlje polit-vojnog šušura u zapadnoafričkom Nigeru, kojemu Unija ekspresno obustavlja novčanu pomoć, a to će učiniti i Svjetska banka pod istim ucjenjivačkim uvjetom: svrgnutog predsjednika osloboditi i vratiti na vlast kako bi režim nastavio tamo, gdje ga je zaustavio vojni puč. Osim financijske prijetnje bacanjem zemlje na koljena, ne bude li nova vlast poslušala zapadnu direktivu, slijedi zapadna vojna invazija, pa… Kojim pravom ili međunarodno, je li, dogovorenim i općeprihvaćenim propisom, konvencijom, rezolucijom i tako čime netko/neki da strane smiju silom oružja, ucjenama i prijetnjama mijenjati tuđe režime? Po svojoj, ne volji žitelja ili logikom unutarnjih snaga stanovite zemlje? Ako smiju – a nema tog alibija da smiju, sirova sila nije nikakav alibi nikomu! – onda SAD/EU/NATO i tzv. saveznici imaju biti kuš glede&unatoč ruske tzv. specijalne operacije za denacifikaciju Ukrajine. Istovrsno je grubo kršenje međunarodnih pravnih normi ruska vojna invazija na Ukrajinu kao i nadolazeća, je li, zapadna oružana agresija na Niger. U čemu je razlika. Suštinski ni u čemu. Baš kao prethodne SAD/NATO-ove agresije na suverene države Afganistan, Irak, Libiju, Siriju, Jemen… Tko je jači tak kvači? Jest, ali tako ne smije biti u svijetu koji se zaklinje u mirotvorstvo, demokraciju, humanizam, slobodu i suradnju za opće dobro.
Mnogoljudna, a ne svojom krivnjom jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, Niger, tvrdi Svjetska banka, prima godišnje blizu dvije milijarde dolara tzv. razvojne pomoći, što se sada pučističkoj vlasti uskraćuje. Ne pitajući koliko će ljudi, osobito male djece, zbog ucjene umrijeti od gladi. Osim toga – situacija poznata iz odnosa proameričkog Zapada prema Rusiji? Itekako – Nigeru se prijeti suspenzijom pristupa regionalnoj središnjoj banci i financijskom tržištu te zatvaranjem granica. Vojna vlast u Nigeru objavila je na nacionalnoj televiziji da će se suprotstaviti bilo kakvoj i bilo čijoj vojnoj intervenciji u svojoj zemlji. „Cilj ECOWAS-ovog sastanka je bio odobriti plan agresije na Niger neposrednom vojnom intervencijom i Niameyju u suradnji s drugim afričkim zemljama koje nisu članice ECOWAS-a i nekim zapadnim zemljama“, tvrdi glasnogovornik nove vlasti pukovnik Amadou Abdramane. „Želimo još jednom upozoriti ECOWAS ili bilo koga drugoga na našu čvrstu odlučnost da branimo svoju domovinu.“ Stanje neizvjesnosti i iščekivanja se već pregrijava.
Vojna vlast je pozvala građane u glavnom gradu Nigera da izađu na ulice i trgove te pokažu urbi et orbi kako podupiru promjene u zemlji, odnosno da se protive zapadnim i osudama puča iz susjednih država, prekidu financijske pomoći iz EU-a, Francuske i SAD-a te Bazouminu povratku na vlast. Zapad i ECOWAS su dali pučistima 15-dnevni rok da provedu njihov ultimatum, a nakon toga… Kom’ pita, kom’ tepsija umiješaju li se u tom slučaju i Rusi/Prigožinovi wagnerovci (za što su se tako pripremali u Bjelorusiji?) na pučističkoj strani, odnosno ni Kina ne ostane prekriženih ruku budući da itekako ima jake interese na Crnom kontinentu. Sve u svemu, možebitno se zadnjih dana javni fokus seli s ukrajinskoga „win-win“ ratišta u zapadnu Afriku, gdje se vrlo ozbiljno počinje tresti zapadna neokolonijalna dominacija.
