Velike stvari često pronađemo na neočekivanim mjestima. Čovjek bi očekivao kako će kirurški preciznu analizu modernih medija postaviti iskusni analitičar medija, mudri filozof ili bar neki čuveni bard, ali gotovo sigurno to ne očekuje od golobradog mladića. No ipak, ne radi se o bilo kome. Riječ je o Bob Dylanu. Ne o oronulom, ali iskusnom Dylanu, vjerskom fanatiku, ne o zrelom, stimulansima i opijatima ošamućenom Dylanu, već o nadobudnom i mladalački prkosnom Dylanu koji još nije napunio ni dvadesetčetvrtu. Ovih dana, prignječen vrelinom i fjakom, slažući svoju skromnu filmsku arhivu, naišao sam na stari dokumentarac pod nazivom “Don't Look Back” iz 1967. koji Dylana prati na jednoj od prvih britanskih turneja. Osim odlične glazbe, pojave Joan Baez i Donovana te poslovičnog ludila fanova, sam kraj filma obilježen je pokušajem intervjua za ugledni Time magazin. Novinaru Horaceu Judsonu Dylan govori kako ne čita novine ta kako Time, Newsweek i ostale tada ugledne tiskovine smatra najobičnijim smećem, jer ne prikazuju stvaran život i pravu istinu, cjelokupnu sliku svijeta. Ne prikazuju sliku lutalice koji povraća u kanalizaciji uz sliku Mr. Rockefellera koji dotjeran odlazi na posao. Iako nikada nije bio “lak” za intervjue i medijske istupe, Dylan je kasnije djelomično smekšao svoje stavove. Od 1965. stanje u medijima je dodatno eskaliralo, no njegova dijagnoza i dalje stoji: moderne medije ne zanima život i običan, mali čovjek - okrenuti su političarima, moćnicima i kapitalu. A tek kod nas?
Moderni rent-a-pero novinari, jeftinije nego ikada, stavljaju se u službu globalnim i lokalnim moćnicima, besramno veličajući njihov lik i djelo, skrivajući propuste, mane i gadosti. Kao što u Tarkovskog monasi lašte ikone najdražih svetaca, tako oni lašte njihovu sliku u javnosti, lašteći u stvari ništavilo, najniže ljudske porive i otpad, istovremeno se čudeći svojoj publici koja ne prepoznaje sjaj u njihovim korumpiranim očima, već ih vidi samo kao dupelisce do kragne u izgnječenom izmetu. Poput svetog obreda, svakodnevno ponavljaju svoj ritual i zasipaju nas svojim besmislicama. Suprotstavi li se tko medijskim ljubimcima ili, ne daj bože, odmetne od njih, ovi najamnici će ga zgaziti poput odurnog žohara, ne mareći za njegovu sudbinu, ljudskost i obitelj. Jer gazdina ruka se ljubi, koliko god smrdljiva bila.
Stvarnog se života i malog čovjeka prihvate tek kada dođe do silovanja, skrnavljenja, prolivene krvi i katastrofe. Tada ti crnokroničari, nekrofili prekapaju po otrgnutim udovima, truplima, privatnosti i obiteljskim (ne)prilikama, ne ostavljajući ni trunku dostojanstva onima u nemilosti. Zasipaju nas zastrašujućim statistikama, degutantnim detaljima i morbidnim prognozama, želeći nam valjda pokazati koliko smo mi raja ružni, pokvareni i zli te u stvari zaslužujemo sve što nam se događa. Iako im paparazzo instinkt ne dopušta potpuni otklon, kada se tragedija dogodi nekom velikodostojniku, ipak mu, u nevremenu, ostavljaju bar mrvicu dostojanstva.
Pogubne posljedice ostavlja to na one koji dolaze, mlade nadobudne skribomane, buduće novinare. Ne uviđajući kako su uhvaćeni u zamku nužnosti priklanjanju jednoj strani u ovoj Gomori, prihvaćaju tuđe fraze kao svoje mišljenje, parole kao zapovijedi, floskule kao istine. Dok shvate kako u ovom crnilu bijelih nema, već su davno izgubili nevinost, prkos i vjeru. Umjesto lučonoša postaju još jedna generacija koja je izgubila bez borbe.
Na kraju, dio jedne od odličnih Dylanovih skladbi posvećene novinarima. Za kompletni tekst, posjetite službene stranice i slušajte mladog, buntovnog Dylana.
Ballad of a Thin Man
You walk into the room
With your pencil in your hand
You see somebody naked
And you say, "Who is that man?"
You try so hard
But you don't understand
Just what you'll say
When you get home
Because something is happening here
But you don't know what it is
Do you, Mister Jones
Moderni rent-a-pero novinari, jeftinije nego ikada, stavljaju se u službu globalnim i lokalnim moćnicima, besramno veličajući njihov lik i djelo, skrivajući propuste, mane i gadosti. Kao što u Tarkovskog monasi lašte ikone najdražih svetaca, tako oni lašte njihovu sliku u javnosti, lašteći u stvari ništavilo, najniže ljudske porive i otpad, istovremeno se čudeći svojoj publici koja ne prepoznaje sjaj u njihovim korumpiranim očima, već ih vidi samo kao dupelisce do kragne u izgnječenom izmetu. Poput svetog obreda, svakodnevno ponavljaju svoj ritual i zasipaju nas svojim besmislicama. Suprotstavi li se tko medijskim ljubimcima ili, ne daj bože, odmetne od njih, ovi najamnici će ga zgaziti poput odurnog žohara, ne mareći za njegovu sudbinu, ljudskost i obitelj. Jer gazdina ruka se ljubi, koliko god smrdljiva bila.
Stvarnog se života i malog čovjeka prihvate tek kada dođe do silovanja, skrnavljenja, prolivene krvi i katastrofe. Tada ti crnokroničari, nekrofili prekapaju po otrgnutim udovima, truplima, privatnosti i obiteljskim (ne)prilikama, ne ostavljajući ni trunku dostojanstva onima u nemilosti. Zasipaju nas zastrašujućim statistikama, degutantnim detaljima i morbidnim prognozama, želeći nam valjda pokazati koliko smo mi raja ružni, pokvareni i zli te u stvari zaslužujemo sve što nam se događa. Iako im paparazzo instinkt ne dopušta potpuni otklon, kada se tragedija dogodi nekom velikodostojniku, ipak mu, u nevremenu, ostavljaju bar mrvicu dostojanstva.
Pogubne posljedice ostavlja to na one koji dolaze, mlade nadobudne skribomane, buduće novinare. Ne uviđajući kako su uhvaćeni u zamku nužnosti priklanjanju jednoj strani u ovoj Gomori, prihvaćaju tuđe fraze kao svoje mišljenje, parole kao zapovijedi, floskule kao istine. Dok shvate kako u ovom crnilu bijelih nema, već su davno izgubili nevinost, prkos i vjeru. Umjesto lučonoša postaju još jedna generacija koja je izgubila bez borbe.
Na kraju, dio jedne od odličnih Dylanovih skladbi posvećene novinarima. Za kompletni tekst, posjetite službene stranice i slušajte mladog, buntovnog Dylana.
Ballad of a Thin Man
You walk into the room
With your pencil in your hand
You see somebody naked
And you say, "Who is that man?"
You try so hard
But you don't understand
Just what you'll say
When you get home
Because something is happening here
But you don't know what it is
Do you, Mister Jones
