Brk mi se malo nasmiješeno uzvije kad pročitam ili čujem da netko iz moje generacije (plus-minus pet godina) javno iskazuje oduševljenje "Ultrom", ali ne izgovorim ono što zapravo mislim: ajd ne kenjaj, iš(l)a si tamo prije svega da ti se oči napoje kadrovima raspomamljenih bicepsa i pločica, guzica i sisa. A kad smo već kod potonjih, mene u cijeloj priči vezanoj uz murterskoga načelnika u kupleraju zbunjuje samo jedna stvar

Već u ponedjeljak navečer jedan je lokalni šaljivdžija na Facebooku napisao: "Dan nakon 'Ultre' Split napustilo 90.000 partijanera i 23.000 taksista". U brojke se baš i ne bih zaklinjao, ali u dojam – apsolutno! Festival "Ultra Europe" po drugi se put odigrao na tek pedesetak metara zračne linije od mojih čvrsto zamandaljenih sjevernih prozora, kroz koje sam pred svitanje gledao kako na oba traka Ulice Hrvatske mornarice svoje položaje čvrsto i postojano kano klisurine drže automobili s na sto načina ispisanom oznakom "Taxi" i upaljenim svim raspoloživim žmigavcima.

I neka su, neka ljudi rade i deru zamantane mlade, nemam ništa protiv, nelaka su vremena pred svima nama. Neka im i kuglicâ sladoleda za 25 kuna i mlohavo-gnjecavih trokuta loše imitirane pizze po 40, neka svima svega, ja sam (akutno, nadam se, ali ne bih se nešto posebno ljutio ni da je kronično) postao ravnodušan prema gotovo svemu oko sebe. Ne pomakne mi se nijedan facijalni mišić pred onima mojih godina (dakle – izlaznicima iz zadnje faze sredovječnosti) koji govore "kad smo mi bili mladi, nismo ovako mahnitali a bolje smo se zabavljali, sjećaš se?", jer pojma nemam kako se zapravo zabavljaju ovi današnji mladi, u čemu doista uživaju i kako uopće uspoređivati naše ondašnje guštanje s njihovim današnjim. Svojih se gušta uglavnom sjećam, njihove uglavnom ne razumijem i – gotova priča, što se mene tiče.

Brk mi se, priznajem, ipak malo nasmiješeno uzvije kad pročitam ili čujem da netko iz moje generacije (plus-minus pet godina) javno iskazuje oduševljenje "Ultrom" i svim tim mladima koji šire ljubav, mir, zajedništvo i sve tome slične pozitivne vibracije. Jer, eto, bili su tu sat, dva ili tri, blage veze nemaju pušta li muziku, okej, dakle muziku, autorsku muziku, sa svojeg USB-sticka DJ Tijesto, DJ Germa ili DJ Brashno, ali im je bilo baš super gledati sve te mlade vesele, opuštene i s korona-lanca otpuštene ljude koji uživaju i ne žele ništa osim veselja i druženja i mira u svijetu bez gladnih i protiv globalnog zagrijavanja... Samo mi se, velim, brk načas malo trzne uvis, ali ne izgovorim ono što zapravo mislim: ajd ne kenjaj, iš(l)a si tamo prije svega da ti se oči napoje kadrovima raspomamljenih bicepsa i pločica, guzica i sisa, nemojmo si lagat, ozbiljni smo ljudi. Jel pamtiš barem naslov barem jedne pjesme koja te osvojila, ili samo gorespomenute vizualne efekte? Jesi li na ijednom portalu potražija/potražila neki zvučni zapis s te večeri, il si samo gleda(la) fotogalerije?

Ne izgovorim ni to nikad i nikome, jer se brk automatski spusti i njegovog nositelja iznova preplavi ista ona ravnodušnost.

Eh, da, kad smo kod guzica i sisa (što nije ni seksizam niti prostačenje, nego doslovan citat naslova jedne stare pjesme meni beskrajno dragog TBF-a, da ne bi sad bilo ovo, ono…), podsjetite me da vam nadodam još nešto o njima, čim svršim ovo oko "Ultre". Elem, s tim festivalom imam samo dva, i to tek uvjetno rečeno, negativna iskustva. Ovo friškije je činjenica da sam izgubio cirka 30 posto sluha na lijevo uho, ali vjerojatno samo zato što sam te tri noći proveo sa slušalicama, nafrljenima na "max" i slušajući muziku iz vremena kad sam i ja želio samo seks&drugs&rock'n'roll, ili barem dvoje od toga, ako biste bili ljubazni… Druga je pak starija – plus smješnija i manje zabrinjavajuća - iz vremena dok se "Ultra" još odvijala na Poljudu: u pet i petnaest ujutro je mene, jednog vječno pospanog mene, i to na petom katu zgrade u širem centru Splita, probudilo urlanje nekog opako ušlagiranog mamlazića: "Tuogir! Where the fuck is fucking Tuogir, people!?!?". Vjerojatno je tražio međugradsku autobusnu stanicu i na njoj bus za Trogir. Prva ulica desno, pa sto metara ravno i tamo ti je, pa ga čekaj! – to bi mu vjerojatno viknuo netko ljući ili susretljiviji od mene, ali ja sam se samo okrenuo na drugi bok i nasmiješeno zaspao: neka mali uživa u hrabroj avanturi borbe za ljubav i mir u svijetu. Ako zapamti do navečer, cijelog će se života sjećati te fucking prvoboračke noćne akcije.

A sad (znam da ste gornjih par redaka samo nestrpljivo preletjeli) da se vratimo na obećane guzice i sise. Prije dvije i pol godine demokršćanski je načelnik općine Murter – Kornati u provincijskom koruškom Celovcu, pardon, Klagenfurtu, zdušno promovirajući turističke potencijale svoje mediteranske jedinice lokalne samouprave, samo u dva noćna sata spizdio 1.560 eura javnog novca te svoje biračke baze. U kupleraju. Legalnom, jer tako vam je to u Austriji. Jednom od onih koji izdaju račune, uključujući i Mehrwertsteuer, pače PDV. Zašto baš u Klagenfurtu? Zašto ne u Beču, ili barem Grazu, ponuda je u većim gradovima sigurno šarolikija, da ni ne spominjemo veći broj potencijalnih interesenata za ljetovanje u Murteru i na Kornatima? Nije razlog valjda samo to što je čovjek deklarirani hrvatski demokršćanin, a Klagenfurt je ipak bliži našem Bleiburgu?

Kaže da je greškom koristio načelničku karticu umjesto privatne, jer su mu obje od iste banke, pa mu se pobrkalo. Pa tako triput. Prvo 600 eura, potom još jednom toliko, i onda za happy ending promotivne misije još 360. Triput pogrešni PIN ukucao, službeni umjesto privatnog! U bordelu. U dva sitna sata.

Kumašine, pa jesi li ti ikad, barem u zadnjih 30 godina, pogledao ijedan film u kojem glavni lik (svejedno je li pozitivac ili negativac) ne želi za sobom ostaviti nikakav trag, pa sve što plaća, plaća gotovinom? Lijepo digneš eure na nekom bankomatu u, recimo, Zadru, pa di te već put navede. I platiš prostitutku (žensku ili mušku, nisu moja posla) kešom, plus joj/mu ostaviš i neku napojnicu. A ne ovako – karticom na fiskalnoj blagajni i ćao, aufwiedersehen... Nije ni red ni način, a malo i blamiraš destinaciju koju si došao zdušno promovirati.

Kumašine, da ne duljim, mene u cijeloj toj tvojoj priči zbunjuje samo jedna stvar: kako to da ti, s kvocijentom inteligencije koji imaš i s javnim parama koje lažnom nepažnjom demokršćanski triput za dva noćna sata proarčiš u javnoj kući, još nisi član jedine nam i vječne stranke? Očito, mudar si ko ona stvar koju si – samo pretpostavljam - držao u ruci u četiri ujutro, izišavši iz kupleraja da naslijepo bauljaš klagenfurtskim ulicama očajno urlajući: „Murter, ver de fak iz Murter, pipl?!?“.

tportal