Um koji propituje

Posebni dodaci, HTV 3

Nikica Gilić i Tomislav Kurelec odradili su dojmljiv intervju s mudrim Istvanom Szabom, čije je gostovanje na zagrebačkom Festivalu tolerancije bilo primjerno medijski eksploatirano. Iako nije u cvijetu mladosti (rođen je 1938. godine), mađarski je klasik lucidan, koncentriran, jezgrovit i brutalno realističan. Na pitanje je li lakše bilo skupiti novac za film u Mađarskoj 1960-ih ili danas, dao je duhovit i točan odgovor: ‘Novac nikada nije lako skupiti… Ali ovo je profesija koja traži energiju, za nju morate biti borac. Neke, poput mene, to i veseli…’ Izrekao je, ne prvi put, i jedan stav koji zaslužuje ući u udžbenike filma. Na pitanje kako se film nosi s izazovima vremena, rekao je kako sedma umjetnost može prikazati jednu staru, a opet vazda novu stvar, koju niti jedna druga umjetnost ne može – to je ljudsko lice. Usput, dodao je, kamere su sve skuplje i film postaje sve demokratskija igračka. Uskoro ćemo svi (moći) snimati filmove.Emisija ‘Posebni dodaci’, koju uređuje Nataša Vukas Stanojkovski a režira Sanja Aničić, uvijek okuplja erudite, filmske znalce, nastavljajući briljantnu tradiciju filmskih emisija Televizije Zagreb, ‘Kino oka’ i drugih. Film, napokon, nije politika – tu morate ponešto i znati. Nakon emisije prikazan je Szabov film ‘Vrata’. Snimljen prema romanu Magde Szabo, govori o staroj služavki koja u socijalističkoj Mađarskoj dvori dvoje pisaca, muža i ženu bez djece. Napraviti moćno djelo, puno drame, o jednoj usidjelici, mogu samo najveći – siže ‘Gospođice’ Ive Andrića, recimo, na prvi pogled ne daje nikakve nade za uzbudljiv roman, no ona je uzbudljivija od Miss Marple, dok je Szabova Emerenc, mušičava žena čiji život nije ništa drugo doli neprekinuta serija tragedija, zapravo napetija od Tippi Hedren u Hitchcockovim ‘Pticama’. Emerenc vjeruje da je smrt konačno rješenje, da iza nje nema ničeg i da omogućavanje smrti znači milost, jedino logično rješenje nakon svijeta patnje. Tu nema pomirenja lava i srne u Kristovoj vječnosti, kao kod Aljoše Karamazova u Dostojevskog – ne, ovo je prirodni ateizam ljudskog roda, zdravorazumski nihilizam.

Gledajući Istvana Szaba, hrvatski bi se režiseri mogli učiti tome što je to um koji propituje. Szabo se, filozofski, uvijek pita o prvim i posljednjim stvarima, on se bavi onim što Jaspers naziva ‘graničnim situacijama’ – to su krajnje točke nekih pozicija s kojih čovjek vuče poteze s najtežim, sudbonosnim moralnim implikacijama. Zato su njegovi junaci orijaški trodimenzionalni tragičari: dvostruki manjinac, šef austrougarske špijunaže, homoseksualac, Rusin (Ruten), pukovnik Redl, njemačka glumačka legenda Hendrik Höfgen, zatim briljantni dirigent Wilhelm Furtwängler, Hitlerov mezimac koji Hitlera nije prigrlio zdušno kao Herbert von Karajan itd. To su ljudi na najvećim iskušenjima koje egzistencija poznaje, stavljeni pred izbor suradnje s apsolutnim zlom ili traženja moralnog odgovora. Možemo li zamisliti da netko kod nas snimi takve filmove o Lovri Matačiću, Dubravku Dujšinu, Krleži u NDH, Budaku, Ciligi, Đuri Vranešiću? Teško. To su sabovski predlošci, treba se samo sagnuti i pokupiti ih. No ova je sredina, čini se, zauvijek odustala od intelektualnih propitivanja i pristala biti provincija, u kojoj caruju oportunizam i snalažljivost najniže vrste. Šteta, bespovratno šteta, rekao bi pjesnik. Nemamo refleksije, nismo je imali i nećemo je imati. Da su nakon Drugog svjetskog rata zlodjela obiju strana bila propitivana umjesto što su gurana pod tepih, ne bi nam se povijest onako vratila 1990-ih, zajahavši nas svom silinom svoje neriješenosti. Suočavanje s prošlošću olakšava sadašnjost, ali naši plitki političari to ne razumiju.

Istvan Szabo je čovjek koji se propituje, i u tom smislu filozof, a prema odgovorima koje nam nudi on je, rekli bismo, dobar filozof, vrhunski filozof, koji ne robuje ničemu osim istine. Takav je bio, bog mu dao pokoja duši, i pokojni Živojin Pavlović, takvi su i Clint Eastwood, Kubrick, Ivory, takvi su najbolji filmadžije. Poteškoća se sastoji u tome da nemaju nasljednika. Kada ode Szabo, koji kaže da se njegovi filmovi sve više gledaju po malim art kinima, ostat će nam civilizacija Batmana, Supermana, Spidermana, Godzille i dronova…

RTL Danas

To je civilizacija u kojoj jedna lutka na koncu imperijalnih politika postaje moralna vedeta. Angelina Jolie nariče nad izbjeglicama sa sjevera Afrike i kaže kako je moralna dužnost Europe pomoći tim ljudima. Svaka čast, i jest. Bilo bi ipak puno bolje da je glumica poručila Baracku Obami i obitelji Bush, susjedi su joj, da prestanu razarati zemlje u toj regiji. Nobelovac Obama je bombardirao sedam-osam država, vrativši ih u kameno doba. U svima je od lošeg ali stabilnog napravio gore i nestabilno. Sada ljudi iz tog pojasa bježe preko Mediterana u Italiju, a na toj se nesreći izgradio cijeli lanac parazita koji masno naplaćuju transport. Milijun izbjeglica, koliko bi ih moglo biti u dogledno vrijeme, odvest će Italiju, Francusku i Skandinaviju politički jako desno. Amerika, s druge strane oceana, mirno gleda. Odsjekli su Europu od jeftinog ruskog plina, uskoro će SAD i EU postati jedinstveno tržište kojemu će Amerikanci isporučivati svoj plin i naftu, znatno skuplje od ruskih, a potom i svoje proizvode, znatno jeftinije od europskih. Naspram sebe imat će podijeljenu, posvađanu i desnilom zaraženu Europu i na istok odbačenu Rusiju – a to znači još dvadeset-trideset godina svjetske dominacije…Angelina Jolie i njezin suprug, sasvim osrednji glumci, manekeni su te politike na isti onaj način na koji su to bili Marilyn Monroe ili Marlene Dietrich. Razlika je samo u formatu, prije su i politike i političari i glumci imali nešto od istinske veličine, danas su to krpe. Idemo dovraga, a Amerika bilježi punu zaposlenost i impresivan rast BDP-a.

Knjiga ili život, HTV 3

Koraljka Kirinčić priredila je zanimljivu emisiju o stanju knjige u Hrvatskoj, u kojoj smo čuli Seida Serdarevića, Berislava Šipuša i Damira Karakaša. Knjižare se gase, naklade su sve manje, knjižari ne plaćaju nakladnike, nakladnici ne plaćaju pisce, pa je cijela industrija na aparatima. Aparati su državni i zovu se dotacije. To praktički znači da je ministar kulture, odnosno resorni pomoćnik za knjigu, ujedno i glavni urednik hrvatske književnosti… Pisac Željko Špoljar u prilogu je kazao kako vidi u tome šansu, jer pisci kojima se da mučiti sa samizdatima, dobiju li potporu, mogu zaraditi nekakav novac. Milana Vuković Runjić dometnula je da je danas naklada od 500 kopija blockbuster, pa budućnost industrije vidi u nastavku krivog srastanja kioska i knjižara. Osim solidne rasprave o stanju knjige u Hrvatskoj, u emisiji valja pohvaliti i izvrsnu scenografiju, jedan od aduta Trećeg programa.

Prijenos iz Jasenovca, HTV

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u Jasenovac je poslala svog specijalnog izaslanika, Branka Lustiga. Što okupljeni misle o toj ideji pokazali su zvižducima. Nije lako zviždati čovjeku koji je preživio Auschwitz. To je bolno. Treba biti priličan talent pa uspjeti natjerati publiku na to, no predsjednica je, eto, uspjela. Zvižduci su ipak trajali kratko, dok Lustig nije počeo govoriti o sudbini svoje obitelji. Oni koji nisu otišli u Auschwitz dospjeli su u konclogor na Savi. Predsjednica je nedavno rekla kako antifašizam u Hrvatskoj nije vezan isključivo uz Tita. Jako dojmljiva misao. Bilo bi lijepo da pokaže uz koga onda jest vezan taj antifašizam. Neka navede jedinice koje su pod nekim drugim vođom – Mačekom, Šubašićem, Magovcem, bilo kim – vodile rat protiv sila Osovine. Ukoliko nađe jednu jedinu desetinu antifašista, jedan vod, četu, brigadu, ma jedan jedini roj koji je bio izvan Brozove komande, predložit ćemo je za Nobelovu nagradu.

portalnovosti