In memoriam: Ivan Ladislav Galeta (1947. – 2014.)
Foto: Davor Konjikušić
Tom Gotovac jednom se obrecnuo na Ivana Ladislava Galetu, aludiravši na njegov zdrav stil života: “Taj će živjeti sto godina!” Nažalost, jedan od prvaka domaće multimedijalne umjetnosti, konceptuale i eksperimentalnog filma/videa nije doživio ni prosječnu, a kamoli duboku starost. U 67. godini preminuo je od rijetke vrste sarkoma, iako je, po vlastitim riječima, pokušavao “uspostaviti dijalog” s tom tvorbom, opisujući svoju situaciju kao složenu i nadrealnu. Usprkos ozbiljnosti stanja u kojem se našao nakon godina i godina života na svježem zraku i obrađivanja vlastita vrta u Kraju Gornjem kraj Zagreba, Galeta nije gubio elan, pripremao je nove gredice češnjaka i nastavu na Medijskom sveučilištu u Koprivnici, gdje je pronašao angažman nakon što su ga, zbog formalno-pravnih razloga, de facto izbacili sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, na kojoj je svojedobno inicirao uvođenje studija animacije i novih medija te bio jedan od omiljenih profesora. No bolest je bila jača i ne preostaje drugo nego prisjetiti se djelovanja čovjeka koji nije bio samo istaknuti umjetnik i vrsni pedagog, nego i kulturni prosvjetitelj.
Upravo kao prosvjetitelja pripadnici moje generacije Galetu su upoznali u drugoj polovici 1980-ih, kad je u dvorani MM centra, koja je zahvaljujući njegovim programima postala kultna, promovirao dragulje filmske avangarde, eksperimentale, undergrounda, a istovremeno ga se moglo susretati kao tzv. običnog gledatelja na podjednako dragocjenim projekcijama Bergmana, Fassbindera ili Hitchcocka u legendarnoj Kinoteci u Kordunskoj, jer je kao pravi filmofil volio svaki kvalitetan oblik pokretnih slika, premda je na sam taj naziv, “pokretne slike”, bio alergičan, objašnjavajući da se na filmu ništa ne kreće. U vrijeme kad je do alternativnih filmskih klasika bilo jako teško doći i na VHS-u, a kamoli da bi bili lako dostupni putem interneta kao danas, ono što je činio Galeta bilo je doslovno duhovno hranjenje mladih i manje mladih duša, i u tom smislu jako se približio svojoj omiljenoj figuri Sunca, jer doista, bio je središte jednog sićušnog, ali ne manje važnog djelića kulturnog kozmosa. Ono pak što ga je u filmskom i video radu najviše zanimalo, bile su mogućnosti samog medija i njegove interakcije s recipijentima. Vrijeđalo bi ga svođenje njegovih umjetničkih postupaka na “trikove” – to nisu trikovi, govorio je, nego istraživanje (specifičnih) medijskih potencijala.
Prepoznat je po tome i u zemlji (dva puta osvajao je glavnu nagradu na središnjem festivalu kratkog filma u Beogradu) i u svijetu (znameniti pariški Beaubourg otkupio je pet njegovih filmova, s čim se ne može pohvaliti nijedan drugi hrvatski autor), a vrhunac njegova slikopisnog opusa briljantan je rad “Water Pulu 1869 – 1896″ (1988), u kojem je u jednu sliku spojio više kopija snimke vaterpolo utakmice između Sjeverne Koreje i Francuske, s nevjerojatnom preciznošću stvorivši efekt kretanja žute lopte od ruke do ruke igrača i dalje, iako ona, lopta, poput Sunca stoji uvijek na istom, središnjem mjestu, dok se igrači i ostali objekti kreću oko nje. Nešto toliko marginalno kao što je utakmica dviju autsajderskih vaterpolskih reprezentacija Galeta je ingeniozno transformirao u alegoriju našeg djelića svemira i našeg mjesta u njemu, dosegavši do metafizičke razine, ali istovremeno ne gubeći smisao za humor (završnica, osobito glazbeno, priziva veličanstvenost holivudskih spektakala, ali i pothvata kakav je bila Kubrickova “2001. Odiseja u svemiru”, jedan od njemu najdražih filmova). Toliko toga moglo bi se još napisati o Ivanu Ladislavu Galeti, no već je došlo vrijeme da se stavi završna točka. Samo na ovaj tekst, ne na umjetnika i njegovo djelo koji će i u budućnosti nadahnjivati mnoge.
Izvor: novosti
