Nelson Mandela, ikona borbe protiv aparthejda i kasnije vođa svejužnoafričke pomirbe, najslavniji politički zatvorenik na svijetu koji je u zatvoru proveo gotovo tri desetljeća i zatim kao prvi crni predsjednik Južnoafričke Republike dojučerašnjim tlačiteljima i protivnicima oprostio i pružio ruku suradnje, umro je u Johannseburgu, javlja CNN.
Nelson Mandela, ikona borbe protiv aparthejda i kasnije vođa svejužnoafričke pomirbe, najslavniji politički zatvorenik na svijetu koji je u zatvoru proveo gotovo tri desetljeća i zatim kao prvi crni predsjednik Južnoafričke Republike dojučerašnjim tlačiteljima i protivnicima oprostio i pružio ruku suradnje, umro je, objavio je u četvrtak kasno navečer južnoafrički predsjednik Jacob Zuma.Vođa borbe crnačkog stanovništva poriv rasističkog bjelačkog režima, Mandela je zbog svojih aktivnosti proveo 27 godina iza rešetaka od 1964. do 1990. i prerastao u simbol borbe protiv ugnjetavanja crnačkog naroda. Cijeli je svijet za njegovo oslobođenje organizirao koncerte i mitinge, a Južnoafrička Republika zbog njegova tamnovanja trpjela je političku i ekonomsku izolaciju.Prije nego je oslobođen Mandela je želio razumjeti svog protivnika te je naučio njihov jezik afrikaans i njihovu poeziju, ali naučio je i da im treba oprostiti i s njima surađivati. Zbog toga je 1994. Nobelovu nagradu za mir podijelio sa sedmim i posljednjim predsjednikom JAR-a iz doba aparthejda Frederikom De Klerkom.
Nadbiskup Desmond Tutu, druga istaknuta osoba u borbi protiv aparthejda i također nobelovac, nazvao je Mandelu "svjetskom ikonom pomirbe." Nakon dugih zatvorskih godina, Mandela je kao vodeći političar u zemlji postupao bez osvetoljubivosti, izbjegao građanski rat i bez većih sukoba uveo svoju zemlju u tranziciju te izgradio relativno stabilnu višerasnu demokraciju.
Crnačko ga je stanovništvo obožavalo i oko njega izgradilo kult ličnosti koji on nikada nije želio. Mandela je postupajući bez imalo gorčine zbog svojih zatvorskih trauma uspio pridobiti i bijelce. Cijela ga je nacija zvala od milja "Madiba", imenom njegova klana.
Kada se povukao iz javnosti prije desetak godina postao je neka vrsta mitskog junaka, ali se svakog dana nastavio smiješiti svojim sunarodnjacima s južnoafričkih novčanica.
Rolihlahla Mandela rođen je u pokrajini Transkei u Južnoj Africi 18. srpnja 1918., a ime Nelson nadjenuo mu je jedan od njegovih učitelja. Mandelin otac Henry bio je savjetnik kraljevske obitelji Thembu.
Nakon studija na sveučilištima Fort Hare i Witwatersrand, Mandela je 1942. postao pravnik te je počeo surađivati Afričkim nacionalnim kongresom (ANC), višerasnim nacionalističkim pokretom koji je težio političkim promjenama u Južnoj Africi.
Kada je 1948. na vlast došla Nacionalna stranka počela je provoditi politiku aparthejda, prisilne segregacije na osnovu rase, na što je ANC odgovorio kampanjom pasivnog otpora.
Mandela je 1952. postao jedan od potpredsjednika pokreta, a kako je vlada zaoštravala diskriminaciju, kasnih 50-ih Mandela je s prijateljem Oliverom Tamboom i drugima počeo radikalizirati pokret.
Prvi put se Mandeli sudilo za izdaju 1956. Suđenje je trajalo pet godina i završilo oslobađajućom presudom.
U ožujku 1960. policija u Sharpevilleu ubila je 69 crnih prosvjednika protiv aparthejda. Vlada je proglasila izvanredno stanje i zabranila ANC, na što se pokret odrekao nenasilja te je Mandela pomogao uspostaviti vojno krilo ANC-a 'Umkhonto we Sizwe' ili 'Koplje nacije' kojem je Mandela postao glavnim zapovjednikom.
Po povratku s afričke turneje na kojoj prikupljao potporu za svoju borbu, Mandela je uhićen i osuđen na pet godina zatvora. S drugim liderima ANC-a osuđen je 1963. za planiranje nasilnog rušenja vlade, a godinu dana poslije na doživotni zatvor.
Kaznu je služio u zatvoru na otoku Robbenu kod Cape Towna i zatim u zatvoru Pollsmooru.
U zatvorskim godinama postao je međunarodni simbol otpora aparthejdu. Pod pritiskom iz inozemstva i domovine južnoafrička vlada oslobodila je Mandelu 1990. i ANC-u dopustila rad. Mandela je 1991. postao lider pokreta, a uskoro i ugledan svjetski državnik.
Nobelovu nagradu za mir primio je 1993. zajedno s Frederikom W. de Klerkom, tada još uvijek predsjednikom Južne Afrike koja je iduće godine održala prve višerasne izbore na kojima je Mandela izabran za predsjednika.
S čela ANC-a Mandela se povukao 1997., a 1999. istekao mu je mandat predsjednika države. Iz javnog života povukao se 2004., ali je nastavio s humanitarnim radom i sve do posljednjeg dana bio osoba iznimna obožavanja i štovanja svojih sunarodnjaka.
Mandela je hospizaliziran u lipnju zbog upale pluća a od početka rujna prvoga crnog predsjednika Južnoafričke Republike njegovali su u njegovu domu u Johannesburgu, nakon što je gotovo tri mjeseca bio u bolnici.
Izvor: seebiz
Nadbiskup Desmond Tutu, druga istaknuta osoba u borbi protiv aparthejda i također nobelovac, nazvao je Mandelu "svjetskom ikonom pomirbe." Nakon dugih zatvorskih godina, Mandela je kao vodeći političar u zemlji postupao bez osvetoljubivosti, izbjegao građanski rat i bez većih sukoba uveo svoju zemlju u tranziciju te izgradio relativno stabilnu višerasnu demokraciju.
Crnačko ga je stanovništvo obožavalo i oko njega izgradilo kult ličnosti koji on nikada nije želio. Mandela je postupajući bez imalo gorčine zbog svojih zatvorskih trauma uspio pridobiti i bijelce. Cijela ga je nacija zvala od milja "Madiba", imenom njegova klana.
Kada se povukao iz javnosti prije desetak godina postao je neka vrsta mitskog junaka, ali se svakog dana nastavio smiješiti svojim sunarodnjacima s južnoafričkih novčanica.
Rolihlahla Mandela rođen je u pokrajini Transkei u Južnoj Africi 18. srpnja 1918., a ime Nelson nadjenuo mu je jedan od njegovih učitelja. Mandelin otac Henry bio je savjetnik kraljevske obitelji Thembu.
Nakon studija na sveučilištima Fort Hare i Witwatersrand, Mandela je 1942. postao pravnik te je počeo surađivati Afričkim nacionalnim kongresom (ANC), višerasnim nacionalističkim pokretom koji je težio političkim promjenama u Južnoj Africi.
Kada je 1948. na vlast došla Nacionalna stranka počela je provoditi politiku aparthejda, prisilne segregacije na osnovu rase, na što je ANC odgovorio kampanjom pasivnog otpora.
Mandela je 1952. postao jedan od potpredsjednika pokreta, a kako je vlada zaoštravala diskriminaciju, kasnih 50-ih Mandela je s prijateljem Oliverom Tamboom i drugima počeo radikalizirati pokret.
Prvi put se Mandeli sudilo za izdaju 1956. Suđenje je trajalo pet godina i završilo oslobađajućom presudom.
U ožujku 1960. policija u Sharpevilleu ubila je 69 crnih prosvjednika protiv aparthejda. Vlada je proglasila izvanredno stanje i zabranila ANC, na što se pokret odrekao nenasilja te je Mandela pomogao uspostaviti vojno krilo ANC-a 'Umkhonto we Sizwe' ili 'Koplje nacije' kojem je Mandela postao glavnim zapovjednikom.
Po povratku s afričke turneje na kojoj prikupljao potporu za svoju borbu, Mandela je uhićen i osuđen na pet godina zatvora. S drugim liderima ANC-a osuđen je 1963. za planiranje nasilnog rušenja vlade, a godinu dana poslije na doživotni zatvor.
Kaznu je služio u zatvoru na otoku Robbenu kod Cape Towna i zatim u zatvoru Pollsmooru.
U zatvorskim godinama postao je međunarodni simbol otpora aparthejdu. Pod pritiskom iz inozemstva i domovine južnoafrička vlada oslobodila je Mandelu 1990. i ANC-u dopustila rad. Mandela je 1991. postao lider pokreta, a uskoro i ugledan svjetski državnik.
Nobelovu nagradu za mir primio je 1993. zajedno s Frederikom W. de Klerkom, tada još uvijek predsjednikom Južne Afrike koja je iduće godine održala prve višerasne izbore na kojima je Mandela izabran za predsjednika.
S čela ANC-a Mandela se povukao 1997., a 1999. istekao mu je mandat predsjednika države. Iz javnog života povukao se 2004., ali je nastavio s humanitarnim radom i sve do posljednjeg dana bio osoba iznimna obožavanja i štovanja svojih sunarodnjaka.
Mandela je hospizaliziran u lipnju zbog upale pluća a od početka rujna prvoga crnog predsjednika Južnoafričke Republike njegovali su u njegovu domu u Johannesburgu, nakon što je gotovo tri mjeseca bio u bolnici.
Izvor: seebiz
