Govor Jean-Claudea Junckera nadmašio je sivi birokratski standard Bruxellesa: izbjeglica bi mogao biti bilo tko od nas, rekao je, i osvrnuo se na europsku povijest. ‘Nema dovoljno Europe u ovoj Uniji. I nema dovoljno unije u ovoj Uniji. Moramo to promijeniti’, dodao je i obećao da Schengen neće biti ukinut. Nekoliko dana kasnije Schengen je suspendiran…
RTL Danas ugostio je Tonija Miluna, briljantnog mladog stručnjaka koji matematiku zna izložiti na svima razumljiv način i koji je zainteresiranom općinstvu rastumačio kakve će posljedice imati Lalovčev zakon o konverziji kredita iz švicarske valute u euro. Prava mala lekcija iz novinarstva – posao novinara i urednika u značajnoj mjeri i nije ništa drugo do prevođenje. Iz kompliciranog u jednostavno, iz teškog u lako, iz nerazumljivog u razumljivo itd. Općenito, tu se radi na razbijanju magle, mada je dojam da u posljednje vrijeme naša industrija znatno više ulaže u njezinu proizvodnju. Milunove formule su, dakako, matematičke, a o zakonu će odlučivati politika koja je, prema staroj odredbi Karla Mannheima, iracionalni manevarski prostor. U njoj je sve računica, ali ništa važno nije moguće izračunati. Uspije li Milanović u svom naumu i izglasa ovaj zakon, to će biti najmasovnije oslobađanje građana nakon što je ban Mažuranić ukinuo kmetstvo, ali živi bili pa vidjeli – otpori će biti veliki i čak ih ni Milun ne može izračunati. Za ovaj zakon Milanović je, inače, priskrbio 70-postotnu podršku anketiranih građana, što smo također doznali iz RTL-a Danas.
Četvorka je prikazala govor Jean-Claudea Junckera, predsjednika europske vlade, koji je znatno nadmašio sivi birokratski govornički standard Bruxellesa. Malo smo kad imali priliku čuti takvo što: Juncker je rekao da bi izbjeglica mogao biti bilo tko od nas, pa se onda osvrnuo samo malo unatrag u europsku povijest. ‘Vrijeme je za odlučnu akciju Europske unije’, rekao je. ‘To je stvar humanosti i ljudskog dostojanstva’, kazao je, spominjući Mađare koji su izbjegli u Austriju nakon ustanka protiv Rusa 1956. godine. ‘Jesmo li zaboravili da danas u Sjedinjenim Američkim Državama živi više ljudi s prezimenom MacDonald nego u Škotskoj? Jesmo li zaboravili da je nakon Drugog svjetskog rata u Europi bilo 60 milijuna izbjeglica? Nikad ne smijemo zaboraviti da je pružanje zaštite toliko bitno. Pravo na azil je jedna od najvažnijih europskih vrijednosti’, dodao je. ‘Nema dovoljno Europe u ovoj Uniji. I nema dovoljno unije u ovoj Uniji. Moramo to promijeniti. I moramo to promijeniti sada’, zaključio je, priznajući da EU nije u dobroj formi. ‘Potrebno nam je više Europe u našoj politici o azilu. Potrebno nam je više Unije u našoj politici prema izbjeglicama’, naglasio je i obećao da Schengen neće biti ukinut. Nekoliko dana kasnije Schengen je suspendiran, a Austrija je izvela vojsku na granice…
S ležernim, lagano prezrivim osmijehom stručnjaka, Mirko Bilandžić otpuhuje predrasudu o ‘spavačima’, skrivenim teroristima koji su se infiltrirali među sirijske izbjeglice pa sada pješače do srca Europe. O tome, kaže Bilandžić, nema ni govora. To bi, dakako, bio najgluplji način da netko postane terorist – suludom anabazom… Bilandžić je pojasnio da je najveći dio izbjeglica u Turskoj (1,8 milijuna), što je desetak puta više od svih izbjeglica koje su ovih tjedana došle u Europu.
Dejan Jović uočio je zanimljiv paradoks: Barack Obama danas, kada bi trebao reagirati prema ISIL-u (na Vijetnamce su hladno bacali napalm), to ne može učiniti, ili ne želi, pa se trenutačni ‘pacifizam’ pokazuje kao problematični suficit njegove vlade, dok je dramatično nedostajao njegovim prethodnicima, okorjelim militaristima. Jović je dobro uputio i na jedan drugi fenomen – fetišizaciju demokracije u Arapskom proljeću. Ispod nje su, naime, iscurili islamisti koji sada tresu Europu. Amerika je željela istisnuti Asada iz Sirije, a istisnut će Europu iz bilo kakve buduće zajedničke akcije, razorivši višedesetljetne temelje stabilnosti Starog kontinenta.
Zoran Milanović opet je u Dnevniku bacio rukavicu Tomislavu Karamarku – proglasio ga je ‘agentom banaka’, reagirajući na neshvatljiv politički akt predsjednika HDZ-a, koji masi od 200.000 glasača kojima se Milanović nudi kao izbavitelj predlaže da troškove konverzije podijele s bankama. Trebaju mu sponzori kampanje? Vjeruje da će biti premijer pa će mu banke biti saveznik? Vjeruje u to da je više građana protiv konverzije nego za? Tko će znati. Milanović nameće američki tim kampanje, sučeljavanje jedan na jedan, i pravo je čudo da se Karamarko ne usuđuje prihvatiti izazov – obično opozicija traži dvoboj, a vlast bježi. HDZ-u će izbore, očito, iz Vukovara voditi Kolinda Grabar Kitarović, dok će Milijan Brkić voditi terensku invaziju. Posljednjih pola godine, nakon Manolićeva napada, Karamarko je posve odustao od zazivanja lustracije, jednako dugo nije spomenuo komuniste, Tita itd., a ekonomski plan njemačkih stručnjaka, koji sigurno neće nuditi med i mlijeko, bit će, tvrdi dio medija, gotov tek nakon izbora. Na najavi ozbiljnih reformi Karamarko bi mogao voditi ozbiljnu politiku, ali čini se da sučeljavanja na te teme nećemo vidjeti. Kako bi vodio državu ili kako bi vodio rat ako nije u stanju voditi dvoboj, ostaje zagonetka. Već smo na sceni imali političara koji je vjerovao da će, sjedi li ustrajno na obali rijeke, valovi izbaciti tijelo njegova neprijatelja. Izbacili su. Njegovo…
Damir Kajin nije najveći hrvatski političar, ali je najmanji hrvatski statistički zavod. Kad god nastupa, zna sve brojke: toliko i toliko tisuća izbjeglih, toliki i toliki postotak pada BDP-a, ovoliko ovo, onoliko ono… Dojmljivo, štreberski i – pogrešno. Nakon godina i godina kajinologije, možemo ustanoviti da je taj tip retorike, koja naizgled cilja rješenju, zapravo sastavni dio problema. U Hrvatskoj, naime, već godinama nitko ne ukazuje na rješenja. Svaka opozicija kritizira vladu za milijarde zaduženja, gubitke radnih mjesta i slične stvari – isto rade i pojedini sindikalisti, u maniri papagaja s opsesivno-kompulzivim poremećajem i ograničenim fondom riječi – pa je u toj šumi pametovanja o teškoći teško uočiti činjenicu da iz šume nitko ne nudi izlaz. Zadnja njemačka izborna kampanja vodila se oko jedne jedine važne teme – satnice njemačkog radnika. Kako je kod nas u fokus došao franak, možda nas to ipak odvede na normalan kolosijek. Država je, naime, prije svega i iznad svega blagajna – gotovo uvijek radi se samo o tome.
portalnovosti
RTL Danas
RTL Danas ugostio je Tonija Miluna, briljantnog mladog stručnjaka koji matematiku zna izložiti na svima razumljiv način i koji je zainteresiranom općinstvu rastumačio kakve će posljedice imati Lalovčev zakon o konverziji kredita iz švicarske valute u euro. Prava mala lekcija iz novinarstva – posao novinara i urednika u značajnoj mjeri i nije ništa drugo do prevođenje. Iz kompliciranog u jednostavno, iz teškog u lako, iz nerazumljivog u razumljivo itd. Općenito, tu se radi na razbijanju magle, mada je dojam da u posljednje vrijeme naša industrija znatno više ulaže u njezinu proizvodnju. Milunove formule su, dakako, matematičke, a o zakonu će odlučivati politika koja je, prema staroj odredbi Karla Mannheima, iracionalni manevarski prostor. U njoj je sve računica, ali ništa važno nije moguće izračunati. Uspije li Milanović u svom naumu i izglasa ovaj zakon, to će biti najmasovnije oslobađanje građana nakon što je ban Mažuranić ukinuo kmetstvo, ali živi bili pa vidjeli – otpori će biti veliki i čak ih ni Milun ne može izračunati. Za ovaj zakon Milanović je, inače, priskrbio 70-postotnu podršku anketiranih građana, što smo također doznali iz RTL-a Danas.
Junckerov govor, HTV 4
Četvorka je prikazala govor Jean-Claudea Junckera, predsjednika europske vlade, koji je znatno nadmašio sivi birokratski govornički standard Bruxellesa. Malo smo kad imali priliku čuti takvo što: Juncker je rekao da bi izbjeglica mogao biti bilo tko od nas, pa se onda osvrnuo samo malo unatrag u europsku povijest. ‘Vrijeme je za odlučnu akciju Europske unije’, rekao je. ‘To je stvar humanosti i ljudskog dostojanstva’, kazao je, spominjući Mađare koji su izbjegli u Austriju nakon ustanka protiv Rusa 1956. godine. ‘Jesmo li zaboravili da danas u Sjedinjenim Američkim Državama živi više ljudi s prezimenom MacDonald nego u Škotskoj? Jesmo li zaboravili da je nakon Drugog svjetskog rata u Europi bilo 60 milijuna izbjeglica? Nikad ne smijemo zaboraviti da je pružanje zaštite toliko bitno. Pravo na azil je jedna od najvažnijih europskih vrijednosti’, dodao je. ‘Nema dovoljno Europe u ovoj Uniji. I nema dovoljno unije u ovoj Uniji. Moramo to promijeniti. I moramo to promijeniti sada’, zaključio je, priznajući da EU nije u dobroj formi. ‘Potrebno nam je više Europe u našoj politici o azilu. Potrebno nam je više Unije u našoj politici prema izbjeglicama’, naglasio je i obećao da Schengen neće biti ukinut. Nekoliko dana kasnije Schengen je suspendiran, a Austrija je izvela vojsku na granice…
Otvoreno
S ležernim, lagano prezrivim osmijehom stručnjaka, Mirko Bilandžić otpuhuje predrasudu o ‘spavačima’, skrivenim teroristima koji su se infiltrirali među sirijske izbjeglice pa sada pješače do srca Europe. O tome, kaže Bilandžić, nema ni govora. To bi, dakako, bio najgluplji način da netko postane terorist – suludom anabazom… Bilandžić je pojasnio da je najveći dio izbjeglica u Turskoj (1,8 milijuna), što je desetak puta više od svih izbjeglica koje su ovih tjedana došle u Europu.
Dejan Jović uočio je zanimljiv paradoks: Barack Obama danas, kada bi trebao reagirati prema ISIL-u (na Vijetnamce su hladno bacali napalm), to ne može učiniti, ili ne želi, pa se trenutačni ‘pacifizam’ pokazuje kao problematični suficit njegove vlade, dok je dramatično nedostajao njegovim prethodnicima, okorjelim militaristima. Jović je dobro uputio i na jedan drugi fenomen – fetišizaciju demokracije u Arapskom proljeću. Ispod nje su, naime, iscurili islamisti koji sada tresu Europu. Amerika je željela istisnuti Asada iz Sirije, a istisnut će Europu iz bilo kakve buduće zajedničke akcije, razorivši višedesetljetne temelje stabilnosti Starog kontinenta.
Dnevnik, HTV
Zoran Milanović opet je u Dnevniku bacio rukavicu Tomislavu Karamarku – proglasio ga je ‘agentom banaka’, reagirajući na neshvatljiv politički akt predsjednika HDZ-a, koji masi od 200.000 glasača kojima se Milanović nudi kao izbavitelj predlaže da troškove konverzije podijele s bankama. Trebaju mu sponzori kampanje? Vjeruje da će biti premijer pa će mu banke biti saveznik? Vjeruje u to da je više građana protiv konverzije nego za? Tko će znati. Milanović nameće američki tim kampanje, sučeljavanje jedan na jedan, i pravo je čudo da se Karamarko ne usuđuje prihvatiti izazov – obično opozicija traži dvoboj, a vlast bježi. HDZ-u će izbore, očito, iz Vukovara voditi Kolinda Grabar Kitarović, dok će Milijan Brkić voditi terensku invaziju. Posljednjih pola godine, nakon Manolićeva napada, Karamarko je posve odustao od zazivanja lustracije, jednako dugo nije spomenuo komuniste, Tita itd., a ekonomski plan njemačkih stručnjaka, koji sigurno neće nuditi med i mlijeko, bit će, tvrdi dio medija, gotov tek nakon izbora. Na najavi ozbiljnih reformi Karamarko bi mogao voditi ozbiljnu politiku, ali čini se da sučeljavanja na te teme nećemo vidjeti. Kako bi vodio državu ili kako bi vodio rat ako nije u stanju voditi dvoboj, ostaje zagonetka. Već smo na sceni imali političara koji je vjerovao da će, sjedi li ustrajno na obali rijeke, valovi izbaciti tijelo njegova neprijatelja. Izbacili su. Njegovo…
Otvoreno
Damir Kajin nije najveći hrvatski političar, ali je najmanji hrvatski statistički zavod. Kad god nastupa, zna sve brojke: toliko i toliko tisuća izbjeglih, toliki i toliki postotak pada BDP-a, ovoliko ovo, onoliko ono… Dojmljivo, štreberski i – pogrešno. Nakon godina i godina kajinologije, možemo ustanoviti da je taj tip retorike, koja naizgled cilja rješenju, zapravo sastavni dio problema. U Hrvatskoj, naime, već godinama nitko ne ukazuje na rješenja. Svaka opozicija kritizira vladu za milijarde zaduženja, gubitke radnih mjesta i slične stvari – isto rade i pojedini sindikalisti, u maniri papagaja s opsesivno-kompulzivim poremećajem i ograničenim fondom riječi – pa je u toj šumi pametovanja o teškoći teško uočiti činjenicu da iz šume nitko ne nudi izlaz. Zadnja njemačka izborna kampanja vodila se oko jedne jedine važne teme – satnice njemačkog radnika. Kako je kod nas u fokus došao franak, možda nas to ipak odvede na normalan kolosijek. Država je, naime, prije svega i iznad svega blagajna – gotovo uvijek radi se samo o tome.
portalnovosti
