Aktivisti, povjesničari, politolozi, odvjetnici, kulturnjaci i političari za Novosti komentiraju govor mržnje na plakatima SDSS-a: ‘U ratu je na mojoj zgradi pisalo ‘Srbe na vrbe’. Bilo mi je odvratno ulaziti u nju, između ostaloga i zato što su članovi moje obitelji većinom Srbi. I evo, 30 godina nakon, situacija se očito nije puno promijenila’, kaže glumica Lana Barić
Iz dana u dan raste broj uništenih predizbornih plakata Samostalne demokratske srpske stranke. Teško je pronaći grad u kojem vandali nisu ostavili svoj trag na njima. Ili su pokidani, ili su išarani različitim uvredljivim natpisima i ustaškim natpisima. Počelo je sa Siskom gdje su iskidani, dok su u Splitu – kao i u drugim gradovima - nikad pronađeni počinitelji na pitanje s plakata ‘Znate li kako je biti Србин u Hrvatskoj?’ napisali ‘Srbe na vrbe’, ‘Palite traktore’, ‘Za dom spremni’ i ‘NDH’. Slično se ponovilo i u ostalim gradovima od Rijeke, Zagreba do Osijeka. Takve poruke mržnje ipak su naišle na osude brojnih građana, a za Novosti su ih komentirali aktivisti, povjesničari, politolozi, odvjetnici, kulturnjaci i političari:
To je eklatantan primjer govora mržnje i poticanja na nasilje i mržnju prema srpskoj manjini. Policija i državno odvjetništvo trebaju poduzeti sve mjere da počinitelji budu otkriveni i kažnjeni, ali je isto tako važno da Vlada, političke stranke, nevladine organizacije i drugi sudionici javnog života najoštrije osude vandalizam i zagađivanje javne komunikacije mržnjom i netrpeljivošću.
Nažalost, uništavanje plakata nije me iznenadilo, ali me razočaralo jer pokazuje da ne možemo govoriti o nizu europskih vrijednosti dok među nama postoje barbari kojima bi vjerojatno trebala još desetljeća da se uopće počnu baviti temama kojima se bavi većina Europljana. Volio bih da se ovakvim temama, i to ne samo plakatima, nego i isticanjem neslužbenih zastava, koje su također povezane s hrvatsko-srpskim odnosima iz prošlosti, odlučnije i rigoroznije počnu baviti institucije. Očito je da se jedino kažnjavanjem mnogi među nama mogu početi ponašati kulturno i civilizirano.
Uništavanje plakata sdss-a ili njihovo ‘ukrašavanje’ ustaškim znakovljem i porukama mržnje odraz je nažalost sve prisutnijeg revizionizma i nasilja prema drugima i drugačijima. Uz sustavnu reviziju povijesti kako bi se ustaški režim prikazao u pozitivnom svjetlu, ‘stradala’ je i ćirilica iako je opće poznato da je, uz latinicu i glagoljicu, i ćirilica povijesno hrvatsko pismo. Zato revizionisti riječ Srbin ne trpe ni na ćirilici – sve što je drugačije, manjinsko i različito, za njih je neprihvatljivo. Većina ljudi u Hrvatskoj trebala bi razumjeti da smo obespravljena većina, čija djeca iseljavaju u druge zemlje u kojima drugi i drugačiji žive kako u stvarnosti tako i na plakatima i u reklamama, kao ravnopravni članovi zajednice.
Moglo bi se reći: ništa novo; repertoar šovinizma i govora mržnje nije ovim žvrljotinama po plakatima SDSS-a nimalo obogaćen. Ali to nije business as usual, ne smije se oguglati na ovakav skandal koji dijeli ljude na dopuštene i zabranjene. Jasno, elementarna je stvar reakcija policije i pravosuđa - da identificira i kazneno procesuira počinitelje. No presudno je što to znači za društvo. Broj neposrednih počinilaca može biti vrlo malen, dovoljan je jedan primitivac da okalja desetak billboarda. No u društvu je još uvijek neobično da se stranka koja ne dijeli većinski etnički identitet pojavi u političkoj matičnoj struji, sa svima drugima, a sa svojim posebnim oznakama: biti Srbin, pisati ćirilicom. Ono što treba razbiti jest mit da je politika stvar većinskog etno-identiteta. Test fer odnosa je da druge partije javno kažu ‘to su naše kolege i imaju pravo javno isticati svoj identitet’ i da predstavnici države kažu ‘nitko nema pravo isključivati izborne takmace zato što se ne identificiraju hrvatstvom i ne pišu samo latinicom’. Hoćemo li to dočekati?
Nismo iznenađeni ovakvim postupcima jer na takvu vrstu netrpeljivosti prema manjinama već duže vrijeme ukazuju domaće i međunarodne institucije za zaštitu ljudskih prava. Ovdje se ne radi o pokušaju difamacije konkurenta u političkoj utakmici, već o govoru mržnje manifestiranom vandalističkim činom. Uništenje promidžbenih plakata SDSS-a ne predstavlja iznimku, izolirani čin, već, s obzirom na broj uništenih i oštećenih plakata, pravilo. Nevladine organizacije ograničenih su kapaciteta kada je riječ o utjecaju na javno mnijenje, a predstavnici državne vlasti snose najveću odgovornost pa svatko unutar svoje nadležnosti treba reagirati te javno osuditi ovakve mrzilačke aktivnosti.
Ako uzmemo u obzir u kojem smjeru ide naše društvo, ne iznenađuju me poruke mržnje koje su osvanule na predizbornim plakatima SDSS-a. Zanimljivo je da su pojedini ekstremisti kampanju nazvali provokacijom, ali takvo nešto može provocirati samo skučen um jer SDSS-ovi plakati ukazuju na nešto o čemu se jako dugu šuti - o tome kako određene manjine žive u Hrvatskoj. Naime, pred Ustavom smo svi nominalno jednaki, ali istodobno znamo da pojedini građani srpske nacionalnosti žive bez struje, što se opravdava nedostatkom sredstava i sličnim banalnim izgovorima.
Zanimljivo mi je i kako na drugim izbornim listama ima predstavnika manjina, ali se njih ne targetira pošto se bave tzv. općim temama. Međutim, kada netko jasno kaže ‘ja sam Srbin’, onda to postaje problem. To nam ukazuje da živimo u društvu u kojem je sve u redu jedino ako klimaš glavom i podržavaš ono što vladajući misle. Volio bih Miloradu Pupovcu postaviti pitanje zašto i dalje podržava Plenkovićevu Vladu koja potiče takvo stanje i ekstremnim desničarima daje prostor da čine što požele.
U predizbornoj kampanji za EU izbore svjedočimo opetovanom uništavanju plakata liste SDSS-a – ne samo fizički – trganjem i uklanjanjem njihovih ‘nepoćudnih’ dijelova, šaranjem, već i korištenjem dekorativnih dopuna u vidu revizionističkih amblema, poruka i parola. Potonji su simboli i parole o kojima se već u nekoliko navrata očitovala ne samo puča pravobraniteljica, već i domaće sudstvo koje je osudilo, primjerice, Šimunićevu ‘konverzaciju’ s maksimirskom publikom, a o čemu je epilog na njegovu žalbu dao i Europski sud za ljudska prava, nazvavši ga ‘manifestacijom rasističke ideologije’. Ali o svemu tome sve znamo, a ono što ne znamo je gdje su nadležni za sankcioniranje ovakve komunikacije na javnim površinama? Sjetimo se bačenih jaja na Tuđmanov spomenik i kako su ih nadležni ekspresno poglancali. Sjetimo se zebre u duginim bojama ispred zgrade Biskupske konferencije, koju su iduće jutro po njenom nastanku isprali radnici zagrebačke Čistoće po nalogu Zagrebačkog holdinga.
Vjerojatno možemo zaključiti da postoje dvostruka mjerila, ali i da je vrijeme da prestanemo zapomagati kako ‘institucije ne rade svoj posao’ (a trebale bi), već da se pokrenemo, prijavimo nepravilnosti, kršenja prava, nezakonite radnje, utajene poreze, lažne imovinske kartice i ostale nezakonitosti, izađemo na izbore ili – kandidiramo se na njima jer na taj način imamo priliku postaviti pitanja poput ‘Znate li kako je biti ___ (manjina po izboru)’, ali i dati odgovore i predstaviti programe za društveni napredak.
Predizborno razdoblje je uvijek vrijeme kada se politički instrumentaliziraju ekstremistički, isključivi stavovi koji nažalost žive u dijelu javnosti. Na artikuliranju tih stavova neke političke opcije uspješno mobiliziraju svoje simpatizere, a neke druge – a osobito one koje strukturno predstavljaju manjinsku populaciju – postaju metom takvih kampanja.
Sustavno uništavanje SDSS-ovih predizbornih plakata kojemu svjedočimo proteklih dana u više gradova rezultat je upravo jedne od nikad završenih mobilizacija protiv manjinskih prava kojima svjedočimo barem od 2013. naovamo, a kao direktan povod djeluje inkorporiranje ćiriličnog pisma u dizajn plakata. Počinitelji ovakvih djela zasad ostaju anonimni, a javni propagatori protumanjinskog sentimenta u politici i medijima dobivaju ‘odrađen posao’ bez da su morali zaprljati ruke. Svi izborni akteri morali bi biti svjesni da je ravnopravnost nacionalnih manjina ustavna kategorija i da je vođenje predizborne kampanje na način da ona šteti nekoj manjinskoj ili ranjivoj skupini apsolutno neprihvatljivo.
U ratu je, pije trideset godina, na mojoj zgradi pisalo ‘Srbe na vrbe’. Bilo mi je odvratno ulaziti u nju, između ostaloga i zato što su članovi moje obitelji većinom Srbi. I evo, trideset godina nakon, situacija se očito nije puno promijenila, s tim da je takvo ponašanje postalo dio mainstreama. Problem je što u društvu imamo hrpu licemjerja i što su ovakvi stavovi vladajućoj ideologiji potpuno prihvatljivi, tako da se protiv njih samo nominalno bune. Kampanja SDSS-a mi je izvrsna, pogotovo zato što se na billboardima vidi ćirilica u svom izvornom obliku, a ne u smislu narodne glazbe koja se naziva istim imenom. A na pitanje s plakata: ‘Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj’, dobili smo jasan odgovor koji su dizajnirali oni građani Republike Hrvatske koji su šarali po njemu.
Uništavanje predizbornih plakata primjer je vandalizma koji nikako nije primjeren liberalnoj demokraciji. Svakako je dobro da su plakati SDSS-a postavljeni kako bi hrvatska etnička većina mogla osvijestiti da ovdje žive i Srbi i zapitati se kako im je, posebno onima koji žive u pasivnim krajevima. Osobno mislim da je lakše biti Srbin u velikim gradovima, nego u malim mjestima i selima. Kad netko šeta ili prolazi automobilom pa baci pogled na plakat i vidi to pitanje, kroz glavu mu može proći i odgovor na njega. Radi se o političkoj priči uz koju je vezana i nacionalna dimenzija. Pretpostavljam da plakate uništavaju pobornici krajnje desnice, tako da je nacionalno dio političkog s tim da se radi o osjetljivom pitanju zbog povijesnih odnosa.
Uništavanje plakata dopisivanjem mrziteljskih poruka ili kidanjem dijela teksta na ćirilici tipična je manifestacija govora mržnje prema Srbima koja zahtijeva osudu. Spominjanje nasrtaja u izvještajima organizacije za ljudska prava i pučke pravobraniteljice neće biti dovoljno. Možda bi pravi odgovor bila kreativna kampanja s radnim naslovom ‘U Europi su dobrodošli svi ljudi i sva pisma’ u kojoj bi poruke jednim dijelom bile ispisane ćirilicom.
Obaviješteni smo da su na plakatu postavljenom na nadvožnjaku u zagrebačkoj Ulici grada Vukovara u smjeru prema Šarengradskoj iscrtane uvredljive poruke na račun Srba, kao što su ‘pokoljimo srpske gadove’ i drugo. Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Zagrebačke županije i Grada Zagreba najoštrije osuđuje taj čin, jedan u nizu u posljednje vrijeme, kojim se širi nacionalna mržnja, uopće govor mržnje, netolerancija i sije strah, što je odlika fašizma i nacizma
portalnovosti
Iz dana u dan raste broj uništenih predizbornih plakata Samostalne demokratske srpske stranke. Teško je pronaći grad u kojem vandali nisu ostavili svoj trag na njima. Ili su pokidani, ili su išarani različitim uvredljivim natpisima i ustaškim natpisima. Počelo je sa Siskom gdje su iskidani, dok su u Splitu – kao i u drugim gradovima - nikad pronađeni počinitelji na pitanje s plakata ‘Znate li kako je biti Србин u Hrvatskoj?’ napisali ‘Srbe na vrbe’, ‘Palite traktore’, ‘Za dom spremni’ i ‘NDH’. Slično se ponovilo i u ostalim gradovima od Rijeke, Zagreba do Osijeka. Takve poruke mržnje ipak su naišle na osude brojnih građana, a za Novosti su ih komentirali aktivisti, povjesničari, politolozi, odvjetnici, kulturnjaci i političari:
Vesna Alaburić, odvjetnica: Eklatantan primjer govora mržnje
To je eklatantan primjer govora mržnje i poticanja na nasilje i mržnju prema srpskoj manjini. Policija i državno odvjetništvo trebaju poduzeti sve mjere da počinitelji budu otkriveni i kažnjeni, ali je isto tako važno da Vlada, političke stranke, nevladine organizacije i drugi sudionici javnog života najoštrije osude vandalizam i zagađivanje javne komunikacije mržnjom i netrpeljivošću.
Hrvoje Klasić, povjesničar: Posao za institucije
Nažalost, uništavanje plakata nije me iznenadilo, ali me razočaralo jer pokazuje da ne možemo govoriti o nizu europskih vrijednosti dok među nama postoje barbari kojima bi vjerojatno trebala još desetljeća da se uopće počnu baviti temama kojima se bavi većina Europljana. Volio bih da se ovakvim temama, i to ne samo plakatima, nego i isticanjem neslužbenih zastava, koje su također povezane s hrvatsko-srpskim odnosima iz prošlosti, odlučnije i rigoroznije počnu baviti institucije. Očito je da se jedino kažnjavanjem mnogi među nama mogu početi ponašati kulturno i civilizirano.
Rada Borić, Nova ljevica: Odraz sveprisutnog nasilja
Uništavanje plakata sdss-a ili njihovo ‘ukrašavanje’ ustaškim znakovljem i porukama mržnje odraz je nažalost sve prisutnijeg revizionizma i nasilja prema drugima i drugačijima. Uz sustavnu reviziju povijesti kako bi se ustaški režim prikazao u pozitivnom svjetlu, ‘stradala’ je i ćirilica iako je opće poznato da je, uz latinicu i glagoljicu, i ćirilica povijesno hrvatsko pismo. Zato revizionisti riječ Srbin ne trpe ni na ćirilici – sve što je drugačije, manjinsko i različito, za njih je neprihvatljivo. Većina ljudi u Hrvatskoj trebala bi razumjeti da smo obespravljena većina, čija djeca iseljavaju u druge zemlje u kojima drugi i drugačiji žive kako u stvarnosti tako i na plakatima i u reklamama, kao ravnopravni članovi zajednice.
Srđan Dvornik, sociolog i aktivist: Dijeljenje ljudi na dopuštene i zabranjene
Moglo bi se reći: ništa novo; repertoar šovinizma i govora mržnje nije ovim žvrljotinama po plakatima SDSS-a nimalo obogaćen. Ali to nije business as usual, ne smije se oguglati na ovakav skandal koji dijeli ljude na dopuštene i zabranjene. Jasno, elementarna je stvar reakcija policije i pravosuđa - da identificira i kazneno procesuira počinitelje. No presudno je što to znači za društvo. Broj neposrednih počinilaca može biti vrlo malen, dovoljan je jedan primitivac da okalja desetak billboarda. No u društvu je još uvijek neobično da se stranka koja ne dijeli većinski etnički identitet pojavi u političkoj matičnoj struji, sa svima drugima, a sa svojim posebnim oznakama: biti Srbin, pisati ćirilicom. Ono što treba razbiti jest mit da je politika stvar većinskog etno-identiteta. Test fer odnosa je da druge partije javno kažu ‘to su naše kolege i imaju pravo javno isticati svoj identitet’ i da predstavnici države kažu ‘nitko nema pravo isključivati izborne takmace zato što se ne identificiraju hrvatstvom i ne pišu samo latinicom’. Hoćemo li to dočekati?
Branka Vierda, Inicijativa mladih za ljudska prava: Osuda mrzilačkih aktivnosti
Nismo iznenađeni ovakvim postupcima jer na takvu vrstu netrpeljivosti prema manjinama već duže vrijeme ukazuju domaće i međunarodne institucije za zaštitu ljudskih prava. Ovdje se ne radi o pokušaju difamacije konkurenta u političkoj utakmici, već o govoru mržnje manifestiranom vandalističkim činom. Uništenje promidžbenih plakata SDSS-a ne predstavlja iznimku, izolirani čin, već, s obzirom na broj uništenih i oštećenih plakata, pravilo. Nevladine organizacije ograničenih su kapaciteta kada je riječ o utjecaju na javno mnijenje, a predstavnici državne vlasti snose najveću odgovornost pa svatko unutar svoje nadležnosti treba reagirati te javno osuditi ovakve mrzilačke aktivnosti.
Jure Zubčić, SDP: Provokacija za skučene umove
Ako uzmemo u obzir u kojem smjeru ide naše društvo, ne iznenađuju me poruke mržnje koje su osvanule na predizbornim plakatima SDSS-a. Zanimljivo je da su pojedini ekstremisti kampanju nazvali provokacijom, ali takvo nešto može provocirati samo skučen um jer SDSS-ovi plakati ukazuju na nešto o čemu se jako dugu šuti - o tome kako određene manjine žive u Hrvatskoj. Naime, pred Ustavom smo svi nominalno jednaki, ali istodobno znamo da pojedini građani srpske nacionalnosti žive bez struje, što se opravdava nedostatkom sredstava i sličnim banalnim izgovorima.
Zanimljivo mi je i kako na drugim izbornim listama ima predstavnika manjina, ali se njih ne targetira pošto se bave tzv. općim temama. Međutim, kada netko jasno kaže ‘ja sam Srbin’, onda to postaje problem. To nam ukazuje da živimo u društvu u kojem je sve u redu jedino ako klimaš glavom i podržavaš ono što vladajući misle. Volio bih Miloradu Pupovcu postaviti pitanje zašto i dalje podržava Plenkovićevu Vladu koja potiče takvo stanje i ekstremnim desničarima daje prostor da čine što požele.
Cvijeta Senta, Centar za mirovne studije: Dvostruka mjerila sankcioniranja
U predizbornoj kampanji za EU izbore svjedočimo opetovanom uništavanju plakata liste SDSS-a – ne samo fizički – trganjem i uklanjanjem njihovih ‘nepoćudnih’ dijelova, šaranjem, već i korištenjem dekorativnih dopuna u vidu revizionističkih amblema, poruka i parola. Potonji su simboli i parole o kojima se već u nekoliko navrata očitovala ne samo puča pravobraniteljica, već i domaće sudstvo koje je osudilo, primjerice, Šimunićevu ‘konverzaciju’ s maksimirskom publikom, a o čemu je epilog na njegovu žalbu dao i Europski sud za ljudska prava, nazvavši ga ‘manifestacijom rasističke ideologije’. Ali o svemu tome sve znamo, a ono što ne znamo je gdje su nadležni za sankcioniranje ovakve komunikacije na javnim površinama? Sjetimo se bačenih jaja na Tuđmanov spomenik i kako su ih nadležni ekspresno poglancali. Sjetimo se zebre u duginim bojama ispred zgrade Biskupske konferencije, koju su iduće jutro po njenom nastanku isprali radnici zagrebačke Čistoće po nalogu Zagrebačkog holdinga.
Vjerojatno možemo zaključiti da postoje dvostruka mjerila, ali i da je vrijeme da prestanemo zapomagati kako ‘institucije ne rade svoj posao’ (a trebale bi), već da se pokrenemo, prijavimo nepravilnosti, kršenja prava, nezakonite radnje, utajene poreze, lažne imovinske kartice i ostale nezakonitosti, izađemo na izbore ili – kandidiramo se na njima jer na taj način imamo priliku postaviti pitanja poput ‘Znate li kako je biti ___ (manjina po izboru)’, ali i dati odgovore i predstaviti programe za društveni napredak.
Dražen Hoffmann, GONG: Rezultat antimanjinske mobilizacije
Predizborno razdoblje je uvijek vrijeme kada se politički instrumentaliziraju ekstremistički, isključivi stavovi koji nažalost žive u dijelu javnosti. Na artikuliranju tih stavova neke političke opcije uspješno mobiliziraju svoje simpatizere, a neke druge – a osobito one koje strukturno predstavljaju manjinsku populaciju – postaju metom takvih kampanja.
Sustavno uništavanje SDSS-ovih predizbornih plakata kojemu svjedočimo proteklih dana u više gradova rezultat je upravo jedne od nikad završenih mobilizacija protiv manjinskih prava kojima svjedočimo barem od 2013. naovamo, a kao direktan povod djeluje inkorporiranje ćiriličnog pisma u dizajn plakata. Počinitelji ovakvih djela zasad ostaju anonimni, a javni propagatori protumanjinskog sentimenta u politici i medijima dobivaju ‘odrađen posao’ bez da su morali zaprljati ruke. Svi izborni akteri morali bi biti svjesni da je ravnopravnost nacionalnih manjina ustavna kategorija i da je vođenje predizborne kampanje na način da ona šteti nekoj manjinskoj ili ranjivoj skupini apsolutno neprihvatljivo.
Lana Barić, glumica: Mržnja kao mainstream
U ratu je, pije trideset godina, na mojoj zgradi pisalo ‘Srbe na vrbe’. Bilo mi je odvratno ulaziti u nju, između ostaloga i zato što su članovi moje obitelji većinom Srbi. I evo, trideset godina nakon, situacija se očito nije puno promijenila, s tim da je takvo ponašanje postalo dio mainstreama. Problem je što u društvu imamo hrpu licemjerja i što su ovakvi stavovi vladajućoj ideologiji potpuno prihvatljivi, tako da se protiv njih samo nominalno bune. Kampanja SDSS-a mi je izvrsna, pogotovo zato što se na billboardima vidi ćirilica u svom izvornom obliku, a ne u smislu narodne glazbe koja se naziva istim imenom. A na pitanje s plakata: ‘Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj’, dobili smo jasan odgovor koji su dizajnirali oni građani Republike Hrvatske koji su šarali po njemu.
Stevo Đurašković, politolog: Neprimjereno liberalnoj demokraciji
Uništavanje predizbornih plakata primjer je vandalizma koji nikako nije primjeren liberalnoj demokraciji. Svakako je dobro da su plakati SDSS-a postavljeni kako bi hrvatska etnička većina mogla osvijestiti da ovdje žive i Srbi i zapitati se kako im je, posebno onima koji žive u pasivnim krajevima. Osobno mislim da je lakše biti Srbin u velikim gradovima, nego u malim mjestima i selima. Kad netko šeta ili prolazi automobilom pa baci pogled na plakat i vidi to pitanje, kroz glavu mu može proći i odgovor na njega. Radi se o političkoj priči uz koju je vezana i nacionalna dimenzija. Pretpostavljam da plakate uništavaju pobornici krajnje desnice, tako da je nacionalno dio političkog s tim da se radi o osjetljivom pitanju zbog povijesnih odnosa.
Vesna Teršelič, Documenta: Manifestacija mržnje
Uništavanje plakata dopisivanjem mrziteljskih poruka ili kidanjem dijela teksta na ćirilici tipična je manifestacija govora mržnje prema Srbima koja zahtijeva osudu. Spominjanje nasrtaja u izvještajima organizacije za ljudska prava i pučke pravobraniteljice neće biti dovoljno. Možda bi pravi odgovor bila kreativna kampanja s radnim naslovom ‘U Europi su dobrodošli svi ljudi i sva pisma’ u kojoj bi poruke jednim dijelom bile ispisane ćirilicom.
Petar Raić, zagrebački antifašisti: Odlika fašizma i nacizma
Obaviješteni smo da su na plakatu postavljenom na nadvožnjaku u zagrebačkoj Ulici grada Vukovara u smjeru prema Šarengradskoj iscrtane uvredljive poruke na račun Srba, kao što su ‘pokoljimo srpske gadove’ i drugo. Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Zagrebačke županije i Grada Zagreba najoštrije osuđuje taj čin, jedan u nizu u posljednje vrijeme, kojim se širi nacionalna mržnja, uopće govor mržnje, netolerancija i sije strah, što je odlika fašizma i nacizma
portalnovosti
