Predsjednik Ivo Josipović pokušavao je preko patera Ivana Tolja mijenjati naslove u Nacionalu, tjedniku koji je u međuvremenu umro i pokopan. Iz prve ruke o tome se informirajte iz teksta Hrvoja Šimičevića, koji je svojedobno bio zaposlen kao šef Nacionalovog portala. Lupiga, dakle, po prvi put donosi svjedočanstvo o Lignjinom uređivačkom hobiju te očekuje da Lignjun odgovori inicijativom da se Lupežu presjeku svi izvori financiranja. S obzirom da Lupežu novac nije pogonsko gorivo, Lignjunu ovom prilikom preporučujemo da nas fizički likvidira ili da nas potkupi sa stotinjak stambenih kvadrata.
Zbog snage svoje riječi, zbog istine koja je često jače oružje od bilo kakvog bunta protiv despotizma, korupcije, zlouporabe vlasti, ili naprosto protiv gluposti, novinari i mediji često su izloženi pritiscima, pa i najgrubljem nasilju moćnika.
(Ivo Josipović, 3.5.2012, povodom Međunarodnog Dana slobode medija)
U medijskoj kompaniji u kojoj sam donedavno radio, prije nekoliko mjeseci kolegica je radila opširni intervju s predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem. Nakon što ga je natipkala, novinarka je tekst poslala na autorizaciju, a naknadno i naslov istog, budući da ju je, eto, predsjednik lijepo zamolio.
Izuzev malih prenamjena u odgovorima, intervju je autorizaciju prošao sasvim solidno. No, problem je nastao kod naslova. Naslov nije bio po guštu predsjednika Republike, odnosno nije se sastojao od riječi, zareza i eventualnog uskličnika kakve je predsjednik bio poslagao u glavi, mada treba biti pošten i reći da dotični nema toliko prljavu maštu: purizam zlatne sredine kojeg utjelovljuje zazire od uskličnih misli.
Stoga se isti dan, nekoliko sati prije nego što će novina ići u tisak, predsjednik javio novinarki koja je radila intervju, pristojno zamolivši da se naslov promijeni, premda je isti u faktografskom smislu bio blistavo čist, što će reći da je problem nastao jer se naslov nije sastojao od riječi i zareza koji su tako lijepo bili poslagani u njegovoj glavi. Urednik lista odlučio je međutim objaviti sporni naslov, uz još nekoliko dodanih riječi.
No, pred kraj dana, neposredno prije slanja novine u tisak, urednika je nazvao član Nadzornog odbora kompanije, kazavši mu kako ga je zvao jedan poznanik, inače pop, u ime predsjednika Republike Hrvatske i zamolio da pokuša intervenirati kod njega, urednika, oko spornog naslova. Situacija je bila malčice morbidna jer je rečeni pop - inače na glasu kao jedan od najmoćnijih pozadinaca hrvatske medijske močvare - zaposlen u drugoj medijskoj kompaniji, koja je dakle izravna tržišna konkurencija medijskoj kompaniji u kojoj sam donedavno radio.
Zbog predsjednikove neobične navade da preko predstavnika jedne medijske kompanije pokuša istjerati naslov u novinama koje izdaje druga, tržišno rečeno, neprijateljska medijska kompanija, vidno pobješnjela novinarka nazvala je predsjednika i pred više od nekoliko svjedoka poslala ga dođavola, uz još pregršt sočnih psovki koje ovdje, zbog pristojnosti, nećemo iznositi. Prije nego što je intervju sa originalnim naslovom objavljen, predsjednik Republike Ivo Josipović naglasio je povodom Međunarodnog Dana slobode medija nužnost uspostavljanja transparentnog vlasništva nad hrvatskim medijima, budući da 'netransparentno vlasništvo pojedinih medija, sprega politike i kapitala i monopoli ugrožavaju slobodu medija i novinarsku profesiju više nego ikada'. Zapravo, kad god bi se u javnosti tijekom zadnjih nekoliko godina pokrenulo pitanje netransparentnosti vlasništva nad medijima u Hrvatskoj, Josipović je među prvima javno pozdravljao sve inicijative koje idu u smjeru prozračivanja hrvatske medijske močvare.
Stoga, u tom svijetlu gornja anegdota povlači više od nekoliko pitanja.
Na primjer: ako je predsjednik Ivo Josipović zamolio izvjesnog popa iz medijske kuće B da intervenira u uredničku politiku tržišno suprotstavljene medijske kuće A, da li je to učinio jer je zapravo mislio da je pop zaposlen u medijskoj kući A, nakon što ga je možda neki od brojnih savjetnika pogrešno informirao?
Odnosno: da li predsjednik Republike upravo zbog ovakvih i sličnih neugodnih situacija - da naime ne zna gdje je tko zaposlen u hrvatskim medijima, pa onda pokušava utjecati na uređivačku politiku jednog medija na adresi drugog - uporno poziva na rasvjetljavanje (ne)transparentnosti hrvatskih medija kako se sljedeći puta ne bi obrukao?
Preciznije: što bi se tek dogodilo da je umjesto naslova sporan bio cjelokupni tekst objavljen u medijskoj kuća A? Bi li predsjednik u tom slučaju zauzeo znatno radikalniju poziciju, pa od vlasnika medijske kuće B ili C zatražio da iz ovih stopa ugase medijsku kuću A?
Uopće, zašto bi predsjednik u demokratskoj državi - kad još k tome toliko drži do nezavisnosti medija - intervenirao u novinama da se naslov, podnaslov ili bilo koji drugi dio teksta mijenja po njegovom guštu, sa popom ili bez njega?
Slijedom toga: zašto predsjednik u zadnje vrijeme nastoji razmontirati jedini list u Hrvatskoj čije je vlasništvo transparentno, poznato i javno?
Ako mu je toliko stalo do transparentnosti, zbog čega Josipović radi na miniranju tjednika Novosti, kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće, financirajući se novcem iz proračuna Republike Hrvatske, odnosno novcem poreznih obveznika, na što je nedavno u tekstu 'Osvetnik s Pantovčaka' ukazao urednik toga lista Ivica Đikić?
Da li predsjednik radi na miniranju tjednika Novosti jer dotični list tvrdoglavom netransparentnošću odbija bilježiti sve ono što predsjednik želi da bilježi ili zbog toga što na sasvim transparentan način otkriva kako se njegov intimus Vojković bogatio preko ZAMP-a, čemu je i on, Josipović, dao nemali obol?
I, ako predsjednik radi na miniranju tjednika Novosti, zašto to radi na izrazito netransparentan način, ispod žita takoreći, umjesto da transparentno i po uzoru na jednog od svojih prethodnika simbolički uvede izvanredno stanje temeljem kojeg se u Republici Hrvatskoj dokidaju medijske slobode, te da od tog trenutka imenuje nekog Ždanova - primjerice famoznog popa - koji će ići po redakcijama i svetom vodicom blagoslivljati tekstove o njemu i njegovim prijateljima?
Predsjednik, dakako, to nikad ne bi to napravio, jer bi u tom slučaju nestala priručna krinka koja vapi za pravednosti i nužnoj intaktnosti medijskih sloboda. Završio bi - da parafraziramo samog predsjednika - maskembal.
Umjesto toga, Josipović se koristi znatno suptilnijim metodama - što, doduše, počinje izmicati kontroli - uz svesrdnu pomoć masivne medijske mašinerije koja već duže vrijeme proizvodi naslove na njegovo svekoliko oduševljenje.
Pa se tako njegov odgovor Novostima od prije dva tjedna sastoji od nekoliko kartica bijesa usmjerenog prema izdavaču Miloradu Pupovcu pod firmom nužnosti 'pluralizacije' manjinskog političkog prostora - u državi gdje dominira monopol nad doslovno svim segmentima ekonomsko-političkog djelovanja, o čemu predsjednik uporno šuti - bez da se u iti jednoj rečenici spominje inicijalni predmet spora: afera ZAMP, odnosno ono što je ponukalo glavnog urednika Novosti da napiše tekst o Josipovićevim nestašnim pozadinskim aktivnostima koje za cilj imaju rasturanje tjednika - a po svemu sudeći i izdavača - zbog njihovog istraživanja ove teme.
Istim diskursom najtiražniji mediji u Hrvatskoj počeli su tada pisati o 'sukobu na ljevici', 'političkom sukobu Pupovca i Josipovića', odnosno 'političkom ratu za srpsku manjinu', odnosno 'Pupovčevom etnobiznisu kojem treba stati na kraj'..., i davati dojmljive količine medijskog prostora Veljku Džakuli, Josipovićevom priručnom Srbinu, e da bi ovaj razotkrivao 'ustaše' i 'narkomane' u redakciji Novosti, budući da se sličnim jezikom Josipović već otprije razračunao s Pupovcem, napisavši kako ovaj već godinama provodi 'politiku nacionalnih sukoba'.
HTV-ova emisija Otvoreno početkom prošlog tjedna posvetila je dobar dio vremena ovoj temi kako bi na koncu gosti zaključili da se gotovo i ne radi o temi, te da se, štoviše, treba posvetiti znatno bitnijim temama, poput socio-ekonomskog stropoštavanja države i olovnim perspektivama koje su pred nama. Otpisana 'tema' odnosila se na sukob Josipovića i Pupovca, bez da je afera ZAMP, sad već uobičajeno, gotovo i spomenuta.
Sve nabrojeno, međutim, ne čudi, barem kad je u pitanju Josipovićeva fiksacija na proizvodnji poželjnog zrcalnog odraza u javnosti: tako se, podsjetimo, prije više mjeseci po izbijanju afere ZAMP od kritičkih napisa Josipović branio i sjekutićima. Tada je, među ostalim, izjavio kako se sporni napisi mogu okarakterizirati i kao napad na instituciju predsjednika, kao što je to redovno činio Franjo Tuđman. Poistovjetio je dakle sebe sa državom, a državu je već znatno zajebanije 'napadati' od individue koja se iza iste krije.
Samo, tamo gdje je Tuđman trenirao epigonski refleks medija i izdavača pod obrazloženjem izvanrednog ratnog stanja i agresorski nastrojenih Srba, Josipović nastupa iz pozicije onog koji od agresorski nastrojenih medija i izdavača - koji usputno napadaju njega, odnosno državu - nesebično nastoji obraniti hrvatske Srbe.
Vjerojatno se pitate zašto Josipović nije izbjegao nastale neugodnosti i jednostavno angažirao popa sa početka priče da suptilno riješi ovu situaciju? Valjda zbog činjenice da je, kad su Srbi u pitanju, svakako pametnije ne uključivati hrvatske popove...
P.S. Sporni naslov i nesporni intervju s predsjednikom objavljen je u Nacionalu (NCL Media Grupa), a pop se odaziva na ime Ivan Tolj te je na platnoj listi Styrije (Večernji list, 24 sata...). Kao što je više-manje poznato, Nacional je, zajedno s cjelokupnom medijskom kompanijom nedavno odapeo. Tako su valjda odlučili pravi vlasnici iz medijske kuće C...
Hrvoje Šimičević
Izvor: www.lupiga.com
Bijelo Franje (Ilustracija: Alem Ćurin)
Zbog snage svoje riječi, zbog istine koja je često jače oružje od bilo kakvog bunta protiv despotizma, korupcije, zlouporabe vlasti, ili naprosto protiv gluposti, novinari i mediji često su izloženi pritiscima, pa i najgrubljem nasilju moćnika.
(Ivo Josipović, 3.5.2012, povodom Međunarodnog Dana slobode medija)
U medijskoj kompaniji u kojoj sam donedavno radio, prije nekoliko mjeseci kolegica je radila opširni intervju s predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem. Nakon što ga je natipkala, novinarka je tekst poslala na autorizaciju, a naknadno i naslov istog, budući da ju je, eto, predsjednik lijepo zamolio.
Izuzev malih prenamjena u odgovorima, intervju je autorizaciju prošao sasvim solidno. No, problem je nastao kod naslova. Naslov nije bio po guštu predsjednika Republike, odnosno nije se sastojao od riječi, zareza i eventualnog uskličnika kakve je predsjednik bio poslagao u glavi, mada treba biti pošten i reći da dotični nema toliko prljavu maštu: purizam zlatne sredine kojeg utjelovljuje zazire od uskličnih misli.
Stoga se isti dan, nekoliko sati prije nego što će novina ići u tisak, predsjednik javio novinarki koja je radila intervju, pristojno zamolivši da se naslov promijeni, premda je isti u faktografskom smislu bio blistavo čist, što će reći da je problem nastao jer se naslov nije sastojao od riječi i zareza koji su tako lijepo bili poslagani u njegovoj glavi. Urednik lista odlučio je međutim objaviti sporni naslov, uz još nekoliko dodanih riječi.
No, pred kraj dana, neposredno prije slanja novine u tisak, urednika je nazvao član Nadzornog odbora kompanije, kazavši mu kako ga je zvao jedan poznanik, inače pop, u ime predsjednika Republike Hrvatske i zamolio da pokuša intervenirati kod njega, urednika, oko spornog naslova. Situacija je bila malčice morbidna jer je rečeni pop - inače na glasu kao jedan od najmoćnijih pozadinaca hrvatske medijske močvare - zaposlen u drugoj medijskoj kompaniji, koja je dakle izravna tržišna konkurencija medijskoj kompaniji u kojoj sam donedavno radio.
Zbog predsjednikove neobične navade da preko predstavnika jedne medijske kompanije pokuša istjerati naslov u novinama koje izdaje druga, tržišno rečeno, neprijateljska medijska kompanija, vidno pobješnjela novinarka nazvala je predsjednika i pred više od nekoliko svjedoka poslala ga dođavola, uz još pregršt sočnih psovki koje ovdje, zbog pristojnosti, nećemo iznositi. Prije nego što je intervju sa originalnim naslovom objavljen, predsjednik Republike Ivo Josipović naglasio je povodom Međunarodnog Dana slobode medija nužnost uspostavljanja transparentnog vlasništva nad hrvatskim medijima, budući da 'netransparentno vlasništvo pojedinih medija, sprega politike i kapitala i monopoli ugrožavaju slobodu medija i novinarsku profesiju više nego ikada'. Zapravo, kad god bi se u javnosti tijekom zadnjih nekoliko godina pokrenulo pitanje netransparentnosti vlasništva nad medijima u Hrvatskoj, Josipović je među prvima javno pozdravljao sve inicijative koje idu u smjeru prozračivanja hrvatske medijske močvare.
Stoga, u tom svijetlu gornja anegdota povlači više od nekoliko pitanja.
Na primjer: ako je predsjednik Ivo Josipović zamolio izvjesnog popa iz medijske kuće B da intervenira u uredničku politiku tržišno suprotstavljene medijske kuće A, da li je to učinio jer je zapravo mislio da je pop zaposlen u medijskoj kući A, nakon što ga je možda neki od brojnih savjetnika pogrešno informirao?
Odnosno: da li predsjednik Republike upravo zbog ovakvih i sličnih neugodnih situacija - da naime ne zna gdje je tko zaposlen u hrvatskim medijima, pa onda pokušava utjecati na uređivačku politiku jednog medija na adresi drugog - uporno poziva na rasvjetljavanje (ne)transparentnosti hrvatskih medija kako se sljedeći puta ne bi obrukao?
Preciznije: što bi se tek dogodilo da je umjesto naslova sporan bio cjelokupni tekst objavljen u medijskoj kuća A? Bi li predsjednik u tom slučaju zauzeo znatno radikalniju poziciju, pa od vlasnika medijske kuće B ili C zatražio da iz ovih stopa ugase medijsku kuću A?
Uopće, zašto bi predsjednik u demokratskoj državi - kad još k tome toliko drži do nezavisnosti medija - intervenirao u novinama da se naslov, podnaslov ili bilo koji drugi dio teksta mijenja po njegovom guštu, sa popom ili bez njega?
Slijedom toga: zašto predsjednik u zadnje vrijeme nastoji razmontirati jedini list u Hrvatskoj čije je vlasništvo transparentno, poznato i javno?
Ako mu je toliko stalo do transparentnosti, zbog čega Josipović radi na miniranju tjednika Novosti, kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće, financirajući se novcem iz proračuna Republike Hrvatske, odnosno novcem poreznih obveznika, na što je nedavno u tekstu 'Osvetnik s Pantovčaka' ukazao urednik toga lista Ivica Đikić?
Da li predsjednik radi na miniranju tjednika Novosti jer dotični list tvrdoglavom netransparentnošću odbija bilježiti sve ono što predsjednik želi da bilježi ili zbog toga što na sasvim transparentan način otkriva kako se njegov intimus Vojković bogatio preko ZAMP-a, čemu je i on, Josipović, dao nemali obol?
I, ako predsjednik radi na miniranju tjednika Novosti, zašto to radi na izrazito netransparentan način, ispod žita takoreći, umjesto da transparentno i po uzoru na jednog od svojih prethodnika simbolički uvede izvanredno stanje temeljem kojeg se u Republici Hrvatskoj dokidaju medijske slobode, te da od tog trenutka imenuje nekog Ždanova - primjerice famoznog popa - koji će ići po redakcijama i svetom vodicom blagoslivljati tekstove o njemu i njegovim prijateljima?
Predsjednik, dakako, to nikad ne bi to napravio, jer bi u tom slučaju nestala priručna krinka koja vapi za pravednosti i nužnoj intaktnosti medijskih sloboda. Završio bi - da parafraziramo samog predsjednika - maskembal.
Umjesto toga, Josipović se koristi znatno suptilnijim metodama - što, doduše, počinje izmicati kontroli - uz svesrdnu pomoć masivne medijske mašinerije koja već duže vrijeme proizvodi naslove na njegovo svekoliko oduševljenje.
Pa se tako njegov odgovor Novostima od prije dva tjedna sastoji od nekoliko kartica bijesa usmjerenog prema izdavaču Miloradu Pupovcu pod firmom nužnosti 'pluralizacije' manjinskog političkog prostora - u državi gdje dominira monopol nad doslovno svim segmentima ekonomsko-političkog djelovanja, o čemu predsjednik uporno šuti - bez da se u iti jednoj rečenici spominje inicijalni predmet spora: afera ZAMP, odnosno ono što je ponukalo glavnog urednika Novosti da napiše tekst o Josipovićevim nestašnim pozadinskim aktivnostima koje za cilj imaju rasturanje tjednika - a po svemu sudeći i izdavača - zbog njihovog istraživanja ove teme.
Istim diskursom najtiražniji mediji u Hrvatskoj počeli su tada pisati o 'sukobu na ljevici', 'političkom sukobu Pupovca i Josipovića', odnosno 'političkom ratu za srpsku manjinu', odnosno 'Pupovčevom etnobiznisu kojem treba stati na kraj'..., i davati dojmljive količine medijskog prostora Veljku Džakuli, Josipovićevom priručnom Srbinu, e da bi ovaj razotkrivao 'ustaše' i 'narkomane' u redakciji Novosti, budući da se sličnim jezikom Josipović već otprije razračunao s Pupovcem, napisavši kako ovaj već godinama provodi 'politiku nacionalnih sukoba'.
HTV-ova emisija Otvoreno početkom prošlog tjedna posvetila je dobar dio vremena ovoj temi kako bi na koncu gosti zaključili da se gotovo i ne radi o temi, te da se, štoviše, treba posvetiti znatno bitnijim temama, poput socio-ekonomskog stropoštavanja države i olovnim perspektivama koje su pred nama. Otpisana 'tema' odnosila se na sukob Josipovića i Pupovca, bez da je afera ZAMP, sad već uobičajeno, gotovo i spomenuta.
Sve nabrojeno, međutim, ne čudi, barem kad je u pitanju Josipovićeva fiksacija na proizvodnji poželjnog zrcalnog odraza u javnosti: tako se, podsjetimo, prije više mjeseci po izbijanju afere ZAMP od kritičkih napisa Josipović branio i sjekutićima. Tada je, među ostalim, izjavio kako se sporni napisi mogu okarakterizirati i kao napad na instituciju predsjednika, kao što je to redovno činio Franjo Tuđman. Poistovjetio je dakle sebe sa državom, a državu je već znatno zajebanije 'napadati' od individue koja se iza iste krije.
Samo, tamo gdje je Tuđman trenirao epigonski refleks medija i izdavača pod obrazloženjem izvanrednog ratnog stanja i agresorski nastrojenih Srba, Josipović nastupa iz pozicije onog koji od agresorski nastrojenih medija i izdavača - koji usputno napadaju njega, odnosno državu - nesebično nastoji obraniti hrvatske Srbe.
Vjerojatno se pitate zašto Josipović nije izbjegao nastale neugodnosti i jednostavno angažirao popa sa početka priče da suptilno riješi ovu situaciju? Valjda zbog činjenice da je, kad su Srbi u pitanju, svakako pametnije ne uključivati hrvatske popove...
P.S. Sporni naslov i nesporni intervju s predsjednikom objavljen je u Nacionalu (NCL Media Grupa), a pop se odaziva na ime Ivan Tolj te je na platnoj listi Styrije (Večernji list, 24 sata...). Kao što je više-manje poznato, Nacional je, zajedno s cjelokupnom medijskom kompanijom nedavno odapeo. Tako su valjda odlučili pravi vlasnici iz medijske kuće C...
Hrvoje Šimičević
Izvor: www.lupiga.com
