Zorana Milanovića za premijera! Nije to ovog Uskrsa put Neba zavapio Peđa Grbin niti bilo tko iz crvenog tabora „Rijeke PRAVDE dolaze“, već je to pulsiralo Hrvatsko bilo Ljube Ćesića Rojsa koji predvodi kandidacijsku listu istoimenih u 11. izbornoj jedinici.
Rojs je tako uskrsnuo na javnoj sceni pojavivši se uz predsjednika Milanovića na Plitvicama, na obilježavanju „krvavog Uskrsa“ 1991. godine odnosno pogibije Josipa Jovića, u Domovinskom ratu prvog poginulog hrvatskog redarstvenika. Skori parlamentarni izbori ovom su Uskrsu osim vjerničkog i religijskog karaktera dali i političku ekstenziju, pa tako Plenković i njegova Vlada na komemoraciju nisu službeno pozvali niti predsjednika RH, niti načelnika Glavnog stožera OSRH, a niti neke od aktera tog događaja, među njima ni Rojsa.
Svakidašnja jadikovka
Milanović je Plenkovićev pokušaj eliminacije iskoristio da na Plitvice dođe sat ranije, položi vijenac prije službenog protokola, te ponuđeni mikrofon iskoristi za još jedan obračun s premijerom i HDZ-om. I to u društvu njima nepoželjnog Rojsa koji nije propustio priliku na milosrđe Milanoviću uzvratiti servilnošću istodobno oblativši Plenkovića svojom svakidašnjoj jadikovkom:
Ovdje je moj drugi rođendan, ovi moji me nisu pozvali, pozvali su me iz Ureda predsjednika, a ja sam se odazvao instituciji predsjednika, i neka ih je sram. Nisu me pozvali ni na zadnji Sabor, a ja sam utemeljitelj HDZ-a. Ne možemo ga iznutra srušiti, jer je ovaj Briselac narcisoidan i bahat, svi moraju slušati njega, ja sam slušao samo predsjednika Tuđmana.
Jović i Alavanja
Tako je na Uskrs rođena interesna politička ljubav na prvi pogled nespojivog dvojca koji je u međusobni zagrljaj bacio Andrej Plenković. U njezinu iskrenost uvjerit ćemo se 17. travnja, ako taj dan bude plodonosan začetak Milanovićevog premijerskog mandata, Rojs će svakako zauzvrat za svoju 66. pukovniju dobiti status ne samo regularne već i herojske ratne postrojbe.
Za pravu istinu ionako malo tko mari, baš kao što je Josip Jović za državotvornu povijest prvi poginuli hrvatski redarstvenik iako je još 23. studenoga 1990. godine, u predjelu „Njivice“, na križanju cestovnih pravaca Obrovac–Benkovac–Žegar, u oružanom napadu triju nepoznatih maskiranih osoba, poginuo policajac Goran Alavanja. Po nacionalnosti je Alavanja Srbin, ima status hrvatskog branitelja, s priznatih 111 dana provedenih u borbenom sektoru oružanih snaga RH, a 29. rujna 1992. godine mu je posmrtno, na svečanosti u Skupštini općine Zadar, dodijeljen Orden Petra Zrinskog i Krste Frankopana.
(https://portal-veterani.info/na-danasnji-dan-prije-33-godine-poginuo-je-policajac-goran-alavanja/)
Spas u Šušku
I Milanović je, ne bi li uzvisio Rojsa i ponizio Plenkovića, ponovio kako je njegov favorit za 11. izbornu jedinicu tog krvavog Uskrsa „popio tromblon“ vozeći autobus kojim su hrvatski redarstvenici stigli na Plitvice. Doduše, sreća u nesreći je bila što tromblon nije eksplodirao, pa su svi preživjeli, ali jedna zaboravljena priča govori kako je navodno upravo Rojs autobus dovezao u zasjedu ne vozeći po ruti koja je bila zapovjeđena već po svome ćefu. Navodno je zbog tog neposluha trebao završiti i na vojnom sudu, no to se nije dogodilo jer je današnjeg umirovljenog generala od naprasnog prekida karijere i zatvora navodno spasila intervencija supruge tadašnjeg svemoćnog ministra obrane Gojka Šuška.
I danas je on tu, rame uz rame sa Zoranom Milanovićem, nakon što ga je Andrej Plenković ražalovao iz HDZ-a skinuvši mu epolete stranačkog prvoborca. Od povijesnih priča iz domoljubnih davnina Milanovića bi od Rojsovog ratnog puta na kojem želi steći političke poene trebao više brinuti njegov mirnodopski angažman, kako u državnoj službi, tako i u privatnim poslovima, zbog malverzacija za koje je i pravomoćno osuđen upravo za premijerskog mandata Zorana Milanovića!
Ocean jamljenja
Upravo je Rojs radio i bio osumnjičen za sve ono protiv čega se sada navodno bori Milanović i što predbacuje Plenkoviću i HDZ-u, a što ga je motiviralo da se na ovaj kontroverzni način kandidira za premijera! Nije Rojs prestao biti Rojs zato što je odbačen od HDZ-a i Plenkovića i zato što ga je njegov kum Marinko Krešić izbacio iz Hrvatskog generalskog zbora. Štoviše, nitko bolje od Rojsa ne simbolizira sve ono što je HDZ radio Hrvatskoj u proteklih 30 godina, nema boljeg prototipa tipične Hadezenjare koji će za sebe i rodijake gaziti i preko mrtvih, ne obazirući se previše na manire, a još manje na zakone.
Uostalom, upravo je Ljubo Ćesić Rojs autor maksime koja najbolje sažima i karakterizira smisao postojanja Hrvatske kao države, a koju bi kao stih himne trebalo ubaciti u Lijepu našu i zlatnim slovima izvesti na barjak: Tko je jamio, jamio je! Ne postoji bolja definicije od ove, niti istinitiji epigram za mramor! I sada bi nas Zoran Milanović htio uvjeriti kako jedini on može s Rojsom zdesna voziti pošteno i pravo, a Hrvatsku od Fiće pretvoriti u Rollsa!
Ili su se to ovog Uskrsa rijeke pravde utopile u oceanu jamljenja?
