Ne možete znati ljude, samo njihova imena. Ova motivacijska misao Marty Rubina podsjetila me na Brođanina Vlatka Balošića, koji je obilježio važnu godišnjicu iz svog života. Odista, ono što znam o njemu svodi se na ime, na njegovo odjekivanje. Možda i on ponekad pomisli na mene, pa se nadam da na isti način doživljava/shvaća svoje relacije s ljudima. Zna valjda da ne zna me, da ne znamo se, osim osobnih naziva. Sve drugo je u nama. Ipak, u tom imenu za mene se nalazi čovjek koji me podsjeća na slobodnu pticu, na glazbenika koji zvukom definira svijet u sebi i sebe u svijetu, i koji okuplja prijatelje na grupno podsjećanje kako je obnavljanje sjećanja važno i blagotvorno. Vlatko je čovjek s ruksakom, koji biciklira gradom, bivši knjižničar, faca koja me jednom prilikom nazvala Vela Luka, samoprozvani i naivni odvjetnik brodske Kul udruge koja je strajbala milijune kuna, uglavnom EU porijekla, a da nije od/iza sebe ostavila ništa trajno i vrijedno spomena, čovjek s kojim sam, na ovom portalu, u vezi s tim, bespoštedno ratovao. Vlatko nije čovjek tame, jer svjetlo je u njemu. Uočio sam da je feral. Takve su ovog trenutka moje leće dok promatram Vlatka. Dok sam mu s visoka dijelio lekcije, jer, iz razloga glupe vjernosti, nije htio uvidjeti nesposobnost i bezidejnost Kulovaca, imao sam neke druge. E, ta promjena leća, u mom je imenu.
U prošlu subotu, Vlatko, jedan od pokretača lokalnog rock benda Curino cvijeće, organizirao je koncert - okruglu obljetnicu njegovog postojanja i djelovanja. I uspješno sve odradio. Prije četrdeset godina, Vlatko, dečki i cura, povjerovali su da se svijet može lako osvojiti glazbom, pjevanjem, svirkama, ljepotom, peace brother forama, i uživati. I stvarali su glazbu. Poštujem. I ja (još uvijek!!) vjerujem to isto za riječi i liriku. (Dječji naivni životni san je jedini koji vrijedi imati.) Što je o o počecima benda napisao Vlatko:
Uh … ljudi, bila je to strašna, nezasitna glad za sviranjem u bendu. Imao sam tada nepunih 20 – i … bio sam toliko napaljen, da su iz mene pjesme izlazile gotovo svakodnevno. Budio sam se u neko doba noći, a glazba se u golemim slapovima iz ne-znam-otkud ulijevala u mene: tresao sam se u groznici, u vatri i navrat-nanos pokušavao to što mi grmi u glavi otpjevati u svoj mali Sanyo- kazetofon. Sutradan bih proveo dopodne «skidajući» vlastito tuljenje, mumljanje i fićukanje na papir, dionicu po dionicu za svaki instrument. Sve mi je dolazilo odjedanput: u jednoj minuti čuo sam u sebi cijelu pjesmu – i tekst, i melodiju i instrumente koji sviraju. Trebalo je to «samo» što vjernije zapisati. Prije par godina, kad smo se skupili u jednoj od postava te prve, originalne grupe CURINO CVIJEĆE, pokušali smo se sjetiti koliko je zapravo trajala grupa – godinu, ili više. Kada smo prolistali bilješke i novinske članke, ostali smo zapanjeni činjenicom da je -od osnutka do raspada grupe- prošlo samo šest mjeseci !!!
Obećao sam mu da ću na SBPeriskopu najaviti koncert. I zaboravio, jer sam htio što bolje tempirati obavijest o događaju. Nikoga nije bilo da me podsjeti. Umjesto da sam to učinio odmah. Nekim našim zajedničkim prijateljima izjadao sam se što sam neoprostivo iznevjerio Vlatka i njegove/naše iluzije. Zato je ovo tekst isprike, jer ja sam na strani onoga što pomaže rastu cvijeća.
Vlatko, netko na mom i tvom mjestu računao bi na božju pomoć, a treba uvijek računati da Bog neće učiniti ništa. Sve drugo su apokrifni mitovi.
****
Lumina sam se nagledao nekidan na gradskom groblju. Treperili su, nesigurnog postojanja, kao sam život. Posjetio sam grobove najmilijih, usput sretao ljude koji, kao hipnotizirani, čine isto. Ovo doba godine, doba je susreta s nekada živima. Život je stara priča. Svi znamo kako to završava. Znamo, ali, ipak boli. Na groblju saznajemo kako će i nama dolaziti u posjete koje nikad nećemo uzvratiti. Dan je bio sunčan, a ja sam svima koje sam sreo, govorio da kad je Sunce i na groblju je veselo.
Susreo sam i čovjeka s najvećim, najljepšim i, verojatno, najskupljim cvjetnim aražmanom. Išao je na grob svojoj majci koju je tukao, koja je slomila kuk kad ju je gurnuo niz stubište. A susreo sam i Ž. F. Koji je svojoj majci na grob nosio cvijeće od 30 kuna. A brinuo se za nju, posluživao ju bolesnu, prao, čistio, hranio... volio, mesecima pred smrt. Što god činimo da posramimo ili ponizimo druge, i obratno, činimo sebi.
Po postulatima sociobiologije razlike su urođene, iz čega proizlazi ograničenost, ma koliko to bilo politički nekorektno. Svugdje uočavamo razlike, ali ne i toleranciju za drukčijost. Pa i na groblju. Neki ljudi su upravo mikroorganizmi spram moćnih predatora sa zaštitnim prslucima od novca. Svugdje oko nas traje selekcija. Socijalni darvinizam ne treba fosile, evoluciju se može proučavati na svakom koraku, među živima. Društveno ponašanje uvjetovano je snagom. I pamet je snaga, tješe se nejaki, i ponose selfmademani. Dok promatram (ne)jednakost mrtvih, sjetim se izreke: Roditi se slobodan je slučajnost; živjeti slobodan je odgovornost; umrijeti slobodan je dužnost.Sloboda je put kojim kroče malobrojni.
