Snježana Banović, kazališna redateljica, profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i autorica knjige "Država i njezino kazalište"
Kakva je recepcija vaše knjige “Država i njezino kazalište” dosad, u ovih mjesec dana otkako je izašla (izdavač je Profil)?
Dosad su izišle dvije pozitivne recenzije, treća je, kako čujem, na putu, dok se one negativne koje očekujem vjerojatno još negdje kuhaju i dogovaraju. Baš mi je neki dan netko rekao da ima onih koji misle da je knjiga jako dobra, kao i onih koji misle da je jako loša, dakle ekvidistanca je tu. Ono što je s ovom knjigom novo jest to da je s problematikom HNK-a (tj. Kulture) u NDH-u otvoren jedan novi prostor o kojem se ranije i nije pisalo, pa se “drugo mišljenje”, izgleda, mora dodatno dinstati u papenovskim loncima desnice, koja ovih dana ionako ima prečeg posla od čitanja mog obimnog teatrološkog štiva.
Studentski šok kao poticaj
Knjigu ste posvetili studentima glume stradalima u to vrijeme. Što vaši današnji studenti misle o tom periodu?
Oni su iz određene neutralnosti, kad je ovakva problematika u pitanju, prešli u svojevrsnu angažiranost. Generalno gledano, studenti danas nisu (barem na ADU-u) toliko politični, jer su politizacijom svega i svačega jako zasićeni. Knjiga je nastala kao svojevrsni nastavak mojih predavanja. Kad sam jednom vidjela unezvjerene poglede studenata koji s nepovjerenjem slušaju ono što im govorim, misleći da pretjerujem, pomislila sam da bi bilo dobro cijelu tu problematiku sistematizirati. Tako je svako moje predavanje nova epizoda zapravo jednog te istog serijala. Dakle, taj prvotni studentski šok kojim su oni reagirali na ove teme bio mi je poticaj za knjigu. Inače, mladi članovi kazališta stradali su, među ostalim, i zato jer su bili neafirmirani. Ustaše na samom početku nisu dirali poznate umjetnike. Kako je režim polako pokazivao znakove propasti, tako su i hapšenja postala sve fokusiranija na “neprijatelje naroda”, bez obzira na njihovu popularnost, takav je bio slučaj s Dubravkom Dujšinom ili Jankom Rakušom.
Je li vas za pisanje možda motivirao i “Hrvatski Faust” Slobodana Šnajdera?
Gledala sam kao studentica impresivnu njemačku verziju “Hrvatskog Fausta” u režiji Roberta Ciullija, kad je gostovala u HNK-u osamdesetih godina. Ta je drama vrlo značajna iz više razlika, a balon ignoriranja kojim su je okružili čini je još intrigantnijom. Ona je u svom prvom dijelu i točna rekonstrukcija samih događaja, ispada da smo Slobodan Šnajder i ja išli sličnim putevima u istraživanju ove teme.
Duhovne obnove
Tko bi zapravo bio glavni lik vaše knjige? Vjekoslav Afrić, Dušan Žanko, Tito Strozzi, Mile Budak, Bela Krleža…?
Ha, teško je reći, ipak je to vrijeme kad su ljudi (osim u slučaju Lovre Matačića) u strahu bježali od “glavnih uloga” u životu. Iako u njoj nema glavnog lika, istaknula bih Vjekoslava Afrića koji u svojim memoarima opisuje brojne strahove i razočarenja te objašnjava što je zapravo htio tom povijesnom promjenom “ambijenta”. Po njemu je upravo taj novi ambijent “šume”, u koju se njegova grupa šekspirijanskim obratom sklonila, trebala postati ishodište za jedan novi teatar, otprilike onakav kakav je uspio Bertoltu Brechtu u Berlinu. Nažalost, Afrić u tome nije uspio, em nije imao želje vratiti se u Zagreb i dalje baviti teatrom, em su Titova i njegova vizija novog filma u novoj državi bile jače. Ako pogledamo drugu stranu, značajan epizodist u gledalištu HDK-a bio je, možda će nekog začuditi – Slavko Kvaternik zvan Sikirica. Prisutan na svakoj važnijoj premijeri i svakoj svečanoj predstavi u Hrvatskom državnom kazalištu, sve do svog pada, naravno, najčešće kao Poglavnikov izaslanik, koji baš i nije volio ići u kazalište, iako su mu sa scene bile upućivani najstrastveniji mogući izrazi divljenja. Zapravo, jedini pravi protagonisti su sami umjetnici i ostali članovi HNK-a koji su svakodnevno, na dvije pozornice, kreirali program kao da se oko njih ne događa ništa vrijedno osvrtanja.
Negdje ste izjavili da je HDK za NDH bio važan otprilike onoliko koliko je devedesetih godina HTV bio važan Republici Hrvatskoj.
U devedesetima je vlast Franje Tuđmana stvorila model koji je imao želju preobraziti hrvatsku kulturu u pravcu “duhovne obnove”, prema kojem su se naročito velike institucije, npr. HAZU, Matica hrvatska, Hrvatska televizija i Hrvatsko narodno kazalište, imale ustrojiti kao hramovi nove, domovinske kulture, što je rezultiralo i zamjetnom apriornom financijskom privilegiranošću. Činilo se da, u tom razdoblju obilježenom političkom utopijom, država i njezina vladajuća ideologija, kao što veli Vjeran Zuppa, “misle za sve, pa i za kulturu”, te je svaka kulturna politika postala – nemoguća. Na televiziji, koja je za HDZ imala onu “središnjost” kakvu je za ustaše imalo Kazalište, 1991. godine nastupio je sličan proces onome iz 1941. Paralelno s ratnim operacijama, krenulo se u golemu produkciju promidžbe i prosvjete. Jednako tako, oba su ova “kanala” služila i za promociju novog morala, prema kojem su “nepoćudni” na HRT-u bili nepoželjni u svakom smislu. O svemu tome, dakle o otpuštanju na HTV-u devedesetih, nekidan je progovorila i sama televizija, a posljedice svega vidimo i danas, kako u programskom tako i u organizacijskom smislu.
Malograđanština u HNK-u
HNK je devedesetih također pokušao reprizirati dio svoje povijesti iz doba NDH-a?
Takvih pokušaja je u HNK-u bilo uvijek, osim što je prostor teatra, ta je scena prečesto i prostor malograđanske spektakularizacije i promocije vlasti i moćnih pojedinaca. Sjetimo se samo nedavne proslave fiktivnog Dinamova rođendana. Famozni Tuđmanov rođendan devedesetih godina bio je, i po tome je jedinstven, slavljen u prisustvu samog slavljenika, uz dreku istih naboja kao i onaj Pavelićev iz 1944., s tim da mu ovaj nije prisustvovao. Inače, proslava rođendana Franje Tuđmana je bila od većine tadašnje javnosti manje-više dočekana kao jedna posve normalna pojava, to je tek teško objašnjivo izvan onoga što Miroslav Krleža u istoimenom eseju naziva “malograđanskom ljubavi spram hrvatstva”. Svi su govorili: pa i Franjo Josip se tu uslikavao, regent Pavle je iz iste lože Hrvatima pružao ruku pomirenja, Tito se s Jovankom volio slikati u centralnoj loži, pa zašto onda ne bi i Tuđman poslušao ode u svoju čast i u čast domoljublja. Doista, malograđanština ponekad u HNK-u zadobiva svoja čvrsta ideološka obilježja.
Je li to uvijek ista loža?
Ne, Pavelićeva je bila ona na samom prosceniju. Istina, odmah po oslobođenju i Tito je došao u HNK da iz centralne lože prati svečanu Akademiju u svoju čast. Ni njemu nije, zapravo, bilo odveć stalo do kazališta, važno je bilo nakon pet godina pojaviti se u Zagrebu, poslušati “bilo naroda” i poručiti Zagrepčanima da se, uz nove melodije i bez tog kistihandmilostivica mentaliteta izvole prebaciti s krivog puta na onaj socrealistički. Inače, danas ta loža na sceni nije više rezervirana za najviše pozicionirane političare, njih kazalište i ne zanima, pa se često tamo uslikavaju kojekakvi savjetnici i pretendenti na raznorazne pozicije, u stilu “nek’ se vidi, nek’ se zna tko se kome dopada”.
Nikako do Beograda
Podsjetimo i na ono što se događalo s vama i HNK-om prije desetak godina.
Bio je to sukob na, nazvala bih to, nekakvoj kazališnoj truloj poluljevici. Bila sam Parova ravnateljica Drame, nastavak je trebao uslijediti s Mladenom Tarbukom, kojeg je izabrao ministar kulture Antun Vujić. Od samog početka smo se slabo slagali, jer se novi intendant orijentirao uglavnom prema megalomanskim projektima u Operi. Drama mu je bila balast, nakon moga otkaza počela je drastično padati, što nije prestalo do danas, a njegova ravnateljica koja me je naslijedila još uvijek je na tom mjestu, najduže u povijesti, zaslugom poslušnosti, dakako. Kako bilo, trebala sam realizirati prethodno dogovoreno gostovanje u Beogradu. Kad sam krenula u to, vidjela sam da su se mnogi uplašili, kako oni iz vlasti tako i iz samog ansambla. Vujić je, inače, vrlo brzo pristao na moj prijedlog o gostovanju, ali je jednako tako brzo od njega odustao te se ubrzo od mene i ogradio. Ostala sam osamljena u tom naumu, pa se čekao samo jedan moj krivi potez, koji je registriran u vidu mog kašnjenja u dostavi tehničke razrade gostovanja u JDP-u. Onda je Tarbuk dao intervju u kojem je ustvrdio da nisam sposobna organizirati Dramu. Odgovorila sam mu otvorenim pismom, nakon čega je uslijedio moj interventni otkaz, bez prava na otkazni rok, a uz sindikat protiv mene, bez obzira na veliku medijsku gungulu u moju korist, stvar je bila završena. I samom ansamblu je laknulo, jer, eto, nisu morali ići u Beograd i nisu se morali, kao što je jedan prvak rekao, “kao ovce klanjati njima tamo”. Uglavnom, do razmjene između Zagreba i Beograda na razini nacionalnih kazališnih kuća nije došlo ni do dana današnjeg.
U toku je izbor za intendanta zagrebačkog HNK-a. O čemu se tu radi?
Dosad su propala dva natječaja, sad ide treći, toliko o sposobnosti Kazališnog vijeća da se usuglasi sa zakonima. Ono što je nekolicina nas, koje neki zovu kulturnom gerilom, a drugi sredovječnim luzerima, napravila, jest to da smo poželjeli proučiti tzv. natječajnu dokumentaciju i objavom tih “veletajnih podataka” senzibilizirati javnost o problemima u HNK-u, o tamošnjoj netransparentnosti, nepotizmu, sukobu interesa, posvemašnjoj rastrošnosti i autizmu u odnosu na situaciju u društvu te ukazati na loše stanje u tom kazalištu. A HNK je, kako znamo, generator, po čijem modelu nastaju i funkcioniraju i sva druga javna kazališta u nas.
Nepovjerljivi Gavella
Vratimo se vašoj knjizi. Je li Partija djelovala unutar HDK-a i kako?
Jest, preko Narodne (Crvene) pomoći. Ilegalni pokret u Zagrebu pretrpio je tolike štete i žrtve na samom početku rata da je Partija odlučila maknuti iz grada većinu svojih prvaka i prestati sa zvučnim operacijama. Stoga je njezino djelovanje bilo jako konspirativno, sam Afrić opisuje kako je bilo teško ući u Partiju i koliko se on sam, kao osvjedočeni ljevičar i antifašist, morao dokazivati kod Nevenke Tepavac, udovice Branka Tepavca, koja mu je bila veza s KP-om, koliko je morao proći provjera da bi konačno ušao u Partiju. Da je Partija bila itekako prisutna u HNK-u vidi se i iz toga da je, uz koordinaciju preko 200 članova Narodne pomoći, vodila i bijeg šestorice umjetnika u partizane. Otišli su oni koji su bili ranije u travnju uhićeni, prije svega kao pravoslavni, a to su Georg Žorž Skrygin i Salko Repak. Josip Rutić i njegova žena imali su problema jer je ona u prvom braku bila udana za Židova Steina, pa je zbog toga bila pod stalnom paskom. Samom Afriću pukao je film kad je vidio na koji je način završila njegova Dalmacija. Možemo zamisliti Milu Budaka koji nakon prisustva na probi skida s repertoara “Tomislava” Tita Strozzija, da bi već idući dan s poglavnikom poletio s Borongaja za Rim i tamo Talijanima predao Dalmaciju za vlast. Odmah po povratku, u Kazalištu drži “konferenciju” o potrebi stvaranja nadintendanture (po uzoru na Josepha Goebbelsa, naravno), u čemu ipak ne uspijeva jer se previše posvetio vlastitoj političkoj i umjetničkoj karijeri (uspjela promocija “Ognjišta” diljem Reicha i neuspio pokušaj očuvanja vlastite političke pozicije).
Iz knjige se vidi kako se u svemu tome snalazio Branko Gavella. S jedne je strane bježao od svog podrijetla da bi se spasio, a s druge je strane od političkih pritisaka bježao u opsesivni rad.
On je bio fanatik kazališta, uz neopisivo intenzivan rad paralelno je planirao i svoj bijeg. Paveliću je u svom pismu dokazivao da je Wahlcroaten – Hrvat po izboru i da je hrvatstvo duga obiteljska tradicija. Međutim, postoje dokumenti koji su zabilježili stalne denuncijacije protiv njega – te da nije odan, te da je ljevičar, te da je trulo tkivo u tijelu kazališta itd. Da bi se dokazao režirao je, uz predstave i priredbe u Kazalištu, još i velik broj priredbi na radiju i to na temu NDH-a. Sve je to, dakako, bilo ispod njegove razine i sve ga je to očigledno mučilo. Kad mu u travnju 1941. zabranjuju da radi Glembajeve, a slave ga zbog Wagnerova “Parsifala”, on već zna da je talac. Nakon brojnih molbi u kojima traži da ga se pusti van iz zemlje (kao razlog navodi istraživanje za knjigu), ministar prosvjete Julije Makanec napokon ga pušta krajem 1943. te on ostaje u Beču do kraja rata. Međutim, kako je bio nepovjerljiv i prema novoj vlasti, nije se u Zagrebu pojavio još sljedeće četiri godine.
Postoji jedan sjajan tekst Branka Gavelle pod nazivom “Umjetnost i stvarnost”, s podnaslovom “Misli o pojavi lažne vedrine i njenom nametanju”, koji je objavila “Spremnost” u siječnju 1944., a u kojem on, dakako šifrirano, navodi što doista misli o ustaškoj umjetnosti i kulturnoj politici. Baš kao i Miroslav Krleža u svom “Dnevniku”, kaže da je riječ o lažnoj operetnoj državi, iza čijih leđa vreba velika neman prepuna želje za slavljima i vedrinom. Inače, da su ustaše voljeli lažne predstave i obmane pokazuje i to da je u HDK-u posljednja spektakularna svečanost u povodu godišnjice NDH-a održana 10. travnja 1945. godine, dakle samo koji dan prije potpunog sloma i bijega vrhuške iz Zagreba.
Kako preživjeti u Hrvatskom državnom kazalištu
Neki su glumci i umjetnici srpskog podrijetla u HDK-u ipak preživjeli cijeli rat?
Da, i to, prije svega, na taj način što su, u skladu s rasnim zakonima NDH-a, prešli s jedne vjere na drugu. Prijelaz je bio jedini način da preživite i nastavite raditi. I da dokažete da niste to što jeste. Osim toga, neki su glumci bili praktički nezamjenjivi u svom poslu. A postojao je i treći razlog opstanka – popularnost nekih glumaca. Recimo, publika je Dejana Dubajića ili Acu Biničkog obožavala do te mjere da se bez njih nije mogla zamisliti opereta ili komedija. Neki su vrlo brzo shvatili da je vrag odnio šalu i odmah otišli, recimo Sima Ilić. Odmah u travnju, u prvom valu hapšenja pravoslavaca, u zatvoru u Petrinjskoj našlo se nekih tridesetak umjetnika, administrativnih i tehničkih zaposlenika. Ubrzo su slijedile uredbe u kojima se tvrdilo da svi pravoslavci nisu isti, recimo, one iz zemalja Reicha poput Ukrajine, Rumunjske ili Bugarske ostavili su na miru, nisu morali raditi prijelaze. Pravoslavna vjera je bila zabranjena tj. zamijenjena grčko-istočnom, ćirilica je bila zabranjena, Srbima je bilo ograničeno kretanje i sva druga građanska prava, i ti su ljudi imali samo jednu mogućnost da prežive u NDH-u – da naprave prijelaz, iako to, kao u slučaju “mojih” đaka Glumačke škole, nije uvijek uspijevalo. Usprkos prijelazu, oni nisu uspjeli, veći je grijeh bio što su bili skojevci nego Srbi (kao Rade Sladić i Veljko Ilić) ili Židovi (kao Vojko Kavić-Kardoš). Židovi su u kazalištu slično prolazili, samo su se njih ticale druge uredbe i procedure.
Preuzeto s portala. www.novossti.com
Kakva je recepcija vaše knjige “Država i njezino kazalište” dosad, u ovih mjesec dana otkako je izašla (izdavač je Profil)?
Dosad su izišle dvije pozitivne recenzije, treća je, kako čujem, na putu, dok se one negativne koje očekujem vjerojatno još negdje kuhaju i dogovaraju. Baš mi je neki dan netko rekao da ima onih koji misle da je knjiga jako dobra, kao i onih koji misle da je jako loša, dakle ekvidistanca je tu. Ono što je s ovom knjigom novo jest to da je s problematikom HNK-a (tj. Kulture) u NDH-u otvoren jedan novi prostor o kojem se ranije i nije pisalo, pa se “drugo mišljenje”, izgleda, mora dodatno dinstati u papenovskim loncima desnice, koja ovih dana ionako ima prečeg posla od čitanja mog obimnog teatrološkog štiva.
Studentski šok kao poticaj
Knjigu ste posvetili studentima glume stradalima u to vrijeme. Što vaši današnji studenti misle o tom periodu?
Oni su iz određene neutralnosti, kad je ovakva problematika u pitanju, prešli u svojevrsnu angažiranost. Generalno gledano, studenti danas nisu (barem na ADU-u) toliko politični, jer su politizacijom svega i svačega jako zasićeni. Knjiga je nastala kao svojevrsni nastavak mojih predavanja. Kad sam jednom vidjela unezvjerene poglede studenata koji s nepovjerenjem slušaju ono što im govorim, misleći da pretjerujem, pomislila sam da bi bilo dobro cijelu tu problematiku sistematizirati. Tako je svako moje predavanje nova epizoda zapravo jednog te istog serijala. Dakle, taj prvotni studentski šok kojim su oni reagirali na ove teme bio mi je poticaj za knjigu. Inače, mladi članovi kazališta stradali su, među ostalim, i zato jer su bili neafirmirani. Ustaše na samom početku nisu dirali poznate umjetnike. Kako je režim polako pokazivao znakove propasti, tako su i hapšenja postala sve fokusiranija na “neprijatelje naroda”, bez obzira na njihovu popularnost, takav je bio slučaj s Dubravkom Dujšinom ili Jankom Rakušom.
Je li vas za pisanje možda motivirao i “Hrvatski Faust” Slobodana Šnajdera?
Gledala sam kao studentica impresivnu njemačku verziju “Hrvatskog Fausta” u režiji Roberta Ciullija, kad je gostovala u HNK-u osamdesetih godina. Ta je drama vrlo značajna iz više razlika, a balon ignoriranja kojim su je okružili čini je još intrigantnijom. Ona je u svom prvom dijelu i točna rekonstrukcija samih događaja, ispada da smo Slobodan Šnajder i ja išli sličnim putevima u istraživanju ove teme.
Duhovne obnove
Tko bi zapravo bio glavni lik vaše knjige? Vjekoslav Afrić, Dušan Žanko, Tito Strozzi, Mile Budak, Bela Krleža…?
Ha, teško je reći, ipak je to vrijeme kad su ljudi (osim u slučaju Lovre Matačića) u strahu bježali od “glavnih uloga” u životu. Iako u njoj nema glavnog lika, istaknula bih Vjekoslava Afrića koji u svojim memoarima opisuje brojne strahove i razočarenja te objašnjava što je zapravo htio tom povijesnom promjenom “ambijenta”. Po njemu je upravo taj novi ambijent “šume”, u koju se njegova grupa šekspirijanskim obratom sklonila, trebala postati ishodište za jedan novi teatar, otprilike onakav kakav je uspio Bertoltu Brechtu u Berlinu. Nažalost, Afrić u tome nije uspio, em nije imao želje vratiti se u Zagreb i dalje baviti teatrom, em su Titova i njegova vizija novog filma u novoj državi bile jače. Ako pogledamo drugu stranu, značajan epizodist u gledalištu HDK-a bio je, možda će nekog začuditi – Slavko Kvaternik zvan Sikirica. Prisutan na svakoj važnijoj premijeri i svakoj svečanoj predstavi u Hrvatskom državnom kazalištu, sve do svog pada, naravno, najčešće kao Poglavnikov izaslanik, koji baš i nije volio ići u kazalište, iako su mu sa scene bile upućivani najstrastveniji mogući izrazi divljenja. Zapravo, jedini pravi protagonisti su sami umjetnici i ostali članovi HNK-a koji su svakodnevno, na dvije pozornice, kreirali program kao da se oko njih ne događa ništa vrijedno osvrtanja.
Negdje ste izjavili da je HDK za NDH bio važan otprilike onoliko koliko je devedesetih godina HTV bio važan Republici Hrvatskoj.
U devedesetima je vlast Franje Tuđmana stvorila model koji je imao želju preobraziti hrvatsku kulturu u pravcu “duhovne obnove”, prema kojem su se naročito velike institucije, npr. HAZU, Matica hrvatska, Hrvatska televizija i Hrvatsko narodno kazalište, imale ustrojiti kao hramovi nove, domovinske kulture, što je rezultiralo i zamjetnom apriornom financijskom privilegiranošću. Činilo se da, u tom razdoblju obilježenom političkom utopijom, država i njezina vladajuća ideologija, kao što veli Vjeran Zuppa, “misle za sve, pa i za kulturu”, te je svaka kulturna politika postala – nemoguća. Na televiziji, koja je za HDZ imala onu “središnjost” kakvu je za ustaše imalo Kazalište, 1991. godine nastupio je sličan proces onome iz 1941. Paralelno s ratnim operacijama, krenulo se u golemu produkciju promidžbe i prosvjete. Jednako tako, oba su ova “kanala” služila i za promociju novog morala, prema kojem su “nepoćudni” na HRT-u bili nepoželjni u svakom smislu. O svemu tome, dakle o otpuštanju na HTV-u devedesetih, nekidan je progovorila i sama televizija, a posljedice svega vidimo i danas, kako u programskom tako i u organizacijskom smislu.
Malograđanština u HNK-u
HNK je devedesetih također pokušao reprizirati dio svoje povijesti iz doba NDH-a?
Takvih pokušaja je u HNK-u bilo uvijek, osim što je prostor teatra, ta je scena prečesto i prostor malograđanske spektakularizacije i promocije vlasti i moćnih pojedinaca. Sjetimo se samo nedavne proslave fiktivnog Dinamova rođendana. Famozni Tuđmanov rođendan devedesetih godina bio je, i po tome je jedinstven, slavljen u prisustvu samog slavljenika, uz dreku istih naboja kao i onaj Pavelićev iz 1944., s tim da mu ovaj nije prisustvovao. Inače, proslava rođendana Franje Tuđmana je bila od većine tadašnje javnosti manje-više dočekana kao jedna posve normalna pojava, to je tek teško objašnjivo izvan onoga što Miroslav Krleža u istoimenom eseju naziva “malograđanskom ljubavi spram hrvatstva”. Svi su govorili: pa i Franjo Josip se tu uslikavao, regent Pavle je iz iste lože Hrvatima pružao ruku pomirenja, Tito se s Jovankom volio slikati u centralnoj loži, pa zašto onda ne bi i Tuđman poslušao ode u svoju čast i u čast domoljublja. Doista, malograđanština ponekad u HNK-u zadobiva svoja čvrsta ideološka obilježja.
Je li to uvijek ista loža?
Ne, Pavelićeva je bila ona na samom prosceniju. Istina, odmah po oslobođenju i Tito je došao u HNK da iz centralne lože prati svečanu Akademiju u svoju čast. Ni njemu nije, zapravo, bilo odveć stalo do kazališta, važno je bilo nakon pet godina pojaviti se u Zagrebu, poslušati “bilo naroda” i poručiti Zagrepčanima da se, uz nove melodije i bez tog kistihandmilostivica mentaliteta izvole prebaciti s krivog puta na onaj socrealistički. Inače, danas ta loža na sceni nije više rezervirana za najviše pozicionirane političare, njih kazalište i ne zanima, pa se često tamo uslikavaju kojekakvi savjetnici i pretendenti na raznorazne pozicije, u stilu “nek’ se vidi, nek’ se zna tko se kome dopada”.
Nikako do Beograda
Podsjetimo i na ono što se događalo s vama i HNK-om prije desetak godina.
Bio je to sukob na, nazvala bih to, nekakvoj kazališnoj truloj poluljevici. Bila sam Parova ravnateljica Drame, nastavak je trebao uslijediti s Mladenom Tarbukom, kojeg je izabrao ministar kulture Antun Vujić. Od samog početka smo se slabo slagali, jer se novi intendant orijentirao uglavnom prema megalomanskim projektima u Operi. Drama mu je bila balast, nakon moga otkaza počela je drastično padati, što nije prestalo do danas, a njegova ravnateljica koja me je naslijedila još uvijek je na tom mjestu, najduže u povijesti, zaslugom poslušnosti, dakako. Kako bilo, trebala sam realizirati prethodno dogovoreno gostovanje u Beogradu. Kad sam krenula u to, vidjela sam da su se mnogi uplašili, kako oni iz vlasti tako i iz samog ansambla. Vujić je, inače, vrlo brzo pristao na moj prijedlog o gostovanju, ali je jednako tako brzo od njega odustao te se ubrzo od mene i ogradio. Ostala sam osamljena u tom naumu, pa se čekao samo jedan moj krivi potez, koji je registriran u vidu mog kašnjenja u dostavi tehničke razrade gostovanja u JDP-u. Onda je Tarbuk dao intervju u kojem je ustvrdio da nisam sposobna organizirati Dramu. Odgovorila sam mu otvorenim pismom, nakon čega je uslijedio moj interventni otkaz, bez prava na otkazni rok, a uz sindikat protiv mene, bez obzira na veliku medijsku gungulu u moju korist, stvar je bila završena. I samom ansamblu je laknulo, jer, eto, nisu morali ići u Beograd i nisu se morali, kao što je jedan prvak rekao, “kao ovce klanjati njima tamo”. Uglavnom, do razmjene između Zagreba i Beograda na razini nacionalnih kazališnih kuća nije došlo ni do dana današnjeg.
U toku je izbor za intendanta zagrebačkog HNK-a. O čemu se tu radi?
Dosad su propala dva natječaja, sad ide treći, toliko o sposobnosti Kazališnog vijeća da se usuglasi sa zakonima. Ono što je nekolicina nas, koje neki zovu kulturnom gerilom, a drugi sredovječnim luzerima, napravila, jest to da smo poželjeli proučiti tzv. natječajnu dokumentaciju i objavom tih “veletajnih podataka” senzibilizirati javnost o problemima u HNK-u, o tamošnjoj netransparentnosti, nepotizmu, sukobu interesa, posvemašnjoj rastrošnosti i autizmu u odnosu na situaciju u društvu te ukazati na loše stanje u tom kazalištu. A HNK je, kako znamo, generator, po čijem modelu nastaju i funkcioniraju i sva druga javna kazališta u nas.
Nepovjerljivi Gavella
Vratimo se vašoj knjizi. Je li Partija djelovala unutar HDK-a i kako?
Jest, preko Narodne (Crvene) pomoći. Ilegalni pokret u Zagrebu pretrpio je tolike štete i žrtve na samom početku rata da je Partija odlučila maknuti iz grada većinu svojih prvaka i prestati sa zvučnim operacijama. Stoga je njezino djelovanje bilo jako konspirativno, sam Afrić opisuje kako je bilo teško ući u Partiju i koliko se on sam, kao osvjedočeni ljevičar i antifašist, morao dokazivati kod Nevenke Tepavac, udovice Branka Tepavca, koja mu je bila veza s KP-om, koliko je morao proći provjera da bi konačno ušao u Partiju. Da je Partija bila itekako prisutna u HNK-u vidi se i iz toga da je, uz koordinaciju preko 200 članova Narodne pomoći, vodila i bijeg šestorice umjetnika u partizane. Otišli su oni koji su bili ranije u travnju uhićeni, prije svega kao pravoslavni, a to su Georg Žorž Skrygin i Salko Repak. Josip Rutić i njegova žena imali su problema jer je ona u prvom braku bila udana za Židova Steina, pa je zbog toga bila pod stalnom paskom. Samom Afriću pukao je film kad je vidio na koji je način završila njegova Dalmacija. Možemo zamisliti Milu Budaka koji nakon prisustva na probi skida s repertoara “Tomislava” Tita Strozzija, da bi već idući dan s poglavnikom poletio s Borongaja za Rim i tamo Talijanima predao Dalmaciju za vlast. Odmah po povratku, u Kazalištu drži “konferenciju” o potrebi stvaranja nadintendanture (po uzoru na Josepha Goebbelsa, naravno), u čemu ipak ne uspijeva jer se previše posvetio vlastitoj političkoj i umjetničkoj karijeri (uspjela promocija “Ognjišta” diljem Reicha i neuspio pokušaj očuvanja vlastite političke pozicije).
Iz knjige se vidi kako se u svemu tome snalazio Branko Gavella. S jedne je strane bježao od svog podrijetla da bi se spasio, a s druge je strane od političkih pritisaka bježao u opsesivni rad.
On je bio fanatik kazališta, uz neopisivo intenzivan rad paralelno je planirao i svoj bijeg. Paveliću je u svom pismu dokazivao da je Wahlcroaten – Hrvat po izboru i da je hrvatstvo duga obiteljska tradicija. Međutim, postoje dokumenti koji su zabilježili stalne denuncijacije protiv njega – te da nije odan, te da je ljevičar, te da je trulo tkivo u tijelu kazališta itd. Da bi se dokazao režirao je, uz predstave i priredbe u Kazalištu, još i velik broj priredbi na radiju i to na temu NDH-a. Sve je to, dakako, bilo ispod njegove razine i sve ga je to očigledno mučilo. Kad mu u travnju 1941. zabranjuju da radi Glembajeve, a slave ga zbog Wagnerova “Parsifala”, on već zna da je talac. Nakon brojnih molbi u kojima traži da ga se pusti van iz zemlje (kao razlog navodi istraživanje za knjigu), ministar prosvjete Julije Makanec napokon ga pušta krajem 1943. te on ostaje u Beču do kraja rata. Međutim, kako je bio nepovjerljiv i prema novoj vlasti, nije se u Zagrebu pojavio još sljedeće četiri godine.
Postoji jedan sjajan tekst Branka Gavelle pod nazivom “Umjetnost i stvarnost”, s podnaslovom “Misli o pojavi lažne vedrine i njenom nametanju”, koji je objavila “Spremnost” u siječnju 1944., a u kojem on, dakako šifrirano, navodi što doista misli o ustaškoj umjetnosti i kulturnoj politici. Baš kao i Miroslav Krleža u svom “Dnevniku”, kaže da je riječ o lažnoj operetnoj državi, iza čijih leđa vreba velika neman prepuna želje za slavljima i vedrinom. Inače, da su ustaše voljeli lažne predstave i obmane pokazuje i to da je u HDK-u posljednja spektakularna svečanost u povodu godišnjice NDH-a održana 10. travnja 1945. godine, dakle samo koji dan prije potpunog sloma i bijega vrhuške iz Zagreba.
Kako preživjeti u Hrvatskom državnom kazalištu
Neki su glumci i umjetnici srpskog podrijetla u HDK-u ipak preživjeli cijeli rat?
Da, i to, prije svega, na taj način što su, u skladu s rasnim zakonima NDH-a, prešli s jedne vjere na drugu. Prijelaz je bio jedini način da preživite i nastavite raditi. I da dokažete da niste to što jeste. Osim toga, neki su glumci bili praktički nezamjenjivi u svom poslu. A postojao je i treći razlog opstanka – popularnost nekih glumaca. Recimo, publika je Dejana Dubajića ili Acu Biničkog obožavala do te mjere da se bez njih nije mogla zamisliti opereta ili komedija. Neki su vrlo brzo shvatili da je vrag odnio šalu i odmah otišli, recimo Sima Ilić. Odmah u travnju, u prvom valu hapšenja pravoslavaca, u zatvoru u Petrinjskoj našlo se nekih tridesetak umjetnika, administrativnih i tehničkih zaposlenika. Ubrzo su slijedile uredbe u kojima se tvrdilo da svi pravoslavci nisu isti, recimo, one iz zemalja Reicha poput Ukrajine, Rumunjske ili Bugarske ostavili su na miru, nisu morali raditi prijelaze. Pravoslavna vjera je bila zabranjena tj. zamijenjena grčko-istočnom, ćirilica je bila zabranjena, Srbima je bilo ograničeno kretanje i sva druga građanska prava, i ti su ljudi imali samo jednu mogućnost da prežive u NDH-u – da naprave prijelaz, iako to, kao u slučaju “mojih” đaka Glumačke škole, nije uvijek uspijevalo. Usprkos prijelazu, oni nisu uspjeli, veći je grijeh bio što su bili skojevci nego Srbi (kao Rade Sladić i Veljko Ilić) ili Židovi (kao Vojko Kavić-Kardoš). Židovi su u kazalištu slično prolazili, samo su se njih ticale druge uredbe i procedure.
Preuzeto s portala. www.novossti.com
