Slučaj hrvatske predsjednice pokazuje da su radikalna i umjerena hrvatska desnica toliko udaljene jedna od druge da stanuju u istome tijelu. Kako to tijelo diše u danome trenutku – radikalno ili umjereno – zamorno je i izlišno nagađati, jer je već na prvi pogled jasno da su oba plućna krilnika u punome pogonu
Danas, kada bijesni hrvatski ustašoidi svoju dojučerašnju ikonu Kolindu Grabar-Kitarović zasipaju salvama uvreda na portalima i društvenim mrežama, kada je optužuju za izdaju i prijete strašnom odmazdom u sljedećem izbornom ciklusu – gdje treba tražiti autentični politički glas hrvatske predsjednice?
Je li iskrena bila jučer, dok je strpljivo gladila sentimente radikalnih desničara i vrijedno brusila sjekire kojima ovi vitlaju u obranu nacionalnog identiteta, kršćanskih vrijednosti i tekovina NDH? Ili je pak vjerodostojna sada, dok uz pahulje pepela što joj lepršaju nad tjemenom izjavljuje kako je ‘Za dom spremni’ proglasila ‘hrvatskim povijesnim pozdravom’ na nagovor podmukla savjetnika, pa je to bila nesmotrena pogreška, i dok furiozno uklizava u zagrljaj šefu partije Andreju Plenkoviću ne bi li zavrijedila stranačku izbornu logistiku za sljedeći mandat?
U kojem vremenskom segmentu – onome minulom ili onom aktualnom – valja tragati za ostacima kredibilnosti prevrtljive državnice? I što je to točno u njezinom spektakularnom ‘političkom zaokretu’ raspizdilo donedavne adorante, redovne goste u studiju Velimira Bujanca?
Jedini ispravan odgovor je da su sva pitanja pogrešna i da mogu biti izazovna samo utoliko što su lišena suvislosti. Imamo, naime, posla s nečim poput preobražaja praznine, s političkim sadržajem koji se uz isparavanja, glogotanja i državni grb u pozadini prelijeva iz šupljega u prazno. Namjera prepoznavanja autentičnoga političkog glasa Kolinde Grabar-Kitarović vodi u avanturu bez ishoda; znatiželjnima će tek pružiti stanoviti intelektualni užitak kroz priliku da osmotre kako ništavilo mijenja svoja agregatna stanja.
Iza roja besmislenih pitanja, međutim, krije se nedvosmisleni uvid: radikalna i umjerena hrvatska desnica toliko su udaljene jedna od druge da stanuju u istome tijelu. Kako to tijelo diše u danome trenutku – radikalno ili umjereno – zamorno je i izlišno nagađati, jer je već na prvi pogled jasno da su oba plućna krilnika u punome pogonu.
Gospođa predsjednica zasigurno nije prva među hrvatskim vlastodršcima koja s takvom lakoćom i talentom za adaptaciju bagatelizira jučerašnje izdanje sebe same. Naprotiv, prije se može reći da nastavlja dugu i slavnu tradiciju. U Hrvatskoj su se na vlasti smjenjivale ljudske mašine osposobljene da bez trunke nelagode drobe potrošene dijelove svojih biografija, da bez najmanjih naznaka unutrašnjeg antagonizma sažvaču vlastitu blisku prošlost, ostavljajući je iza sebe u vidu organskoga gnojiva koje će voljena zemlja apsorbirati i razgraditi.
Ivo Sanader, na primjer, započeo je političku karijeru kao jedan od konstruktora čiste nacionalne kulture, otpustivši sve Srbe iz splitskoga teatra, izbore je dobio veličajući Mirka Norca na mitingu na rivi, da bi potom, slijedeći direktive briselskih tutora, hapsio ‘hrvatske generale’ i prionuo provizornoj ‘detuđmanizaciji’ stranke, utažujući usput lične kleptomanske apetite. Sam je Franjo Tuđman legendarnu ideju ‘svehrvatske pomirbe’ – koja je služila kao krinka za reafirmaciju ustaštva – po svemu sudeći hranio i nepriznatim prezirom prema svojoj ulozi u sistemu jugokomunističkog pakla, gdje je bio general JNA i direktor beogradskog Partizana. Zar se ono rušenje više od tri tisuće partizanskih spomenika, obavljeno pod Poglavarkovim patronatom, ne može razumjeti i kao infantilni pokušaj historika naoružanog izvršnim ovlastima da se obračuna sa samom prošlošću, pri čemu će dinamitom raznijeti i vlastiti udio u njoj? Kolinda Grabar-Kitarović, opet, tu je prošlost destruirala fikcijskim granatama, izmaštavši za sebe prikladan mučenički usud: u njenoj retroaktivnoj viziji socijalističke Jugoslavije, kao što znamo, nije bilo ni jogurta. Doduše, to je rečeno još u vrijeme dok je draškala strasti radikalnoj desnici, dakle jučer.
No što je to ustašku Hrvatsku, koja strojevim korakom defilira kroz televizijski studio Velimira Bujanca, doista prenerazilo u prelasku predsjednice države u omraženi provladin tabor? Što je raspomamljena grupacija tim transferom izgubila? Što je dobivala dok se transfer nije dogodio? Ili je bolje stvar promotriti iz drugoga registra, naime: gdje uistinu ordinira ustaška Hrvatska – u svojoj radikalnoj ili u svojoj umjerenoj političkoj pozi?
Kako bismo razumjeli težinu državničina senzacionalnog ‘zaokreta’, pokušajmo rastvoriti punkt što ga je sama Kolinda Grabar-Kitarović izabrala za markiranje svoje nove političke etape. Rekla je dakle da je ranije, zbog kvarnoga savjetnika, pogriješila u opisu fašističke parole, jer ‘Za dom spremni’ (ipak) jest ‘službeni pozdrav NDH i kao takav kompromitiran’, da bi sutradan dodala kako ga (ipak) ‘treba razlikovati od pokliča ‘Za dom spremni’ pripadnika postrojbi iz Domovinskog rata’ koji, dakako, nije ni nedopušten ni kompromitiran.
Kada je premijer Plenković ustanovio tu matricu ‘dvostruke konotacije’, da bi je poslije nekog vremena i ozakonio, popratio je to lamentacijom kako je ‘ovo bitka za jačanje političkog mainstreama’, odnosno okršaj s radikalnom desnicom i radikalnom ljevicom. Centristička vizura je tako potpuno jasna: ‘Za dom spremni’ je fašistički pozdrav, a kada se koristi u sklopu domovinskog rata, onda to nije. Makar su pripadnici HOS-a, stranačke vojske HSP-a, u rat ulazili s neskrivenim fašističkim afinitetima – nosili su ustaška obilježja, proslavljali 10. travnja, štancali Pavelićeve plakate, nazivali jedinice po ustaškim koljačima…
Domovinski rat je, prema zamislima ojačanog ‘političkog mainstreama’, posvećeni entitet koji osigurava univerzalnu aboliciju, sveobuhvatno odrješenje grijeha, a time i ukidanje uobičajenih moralnih normi, pa kao što iz njega ubojice i drumski razbojnici izlaze s etiketom nacionalnih heroja, tako i deklarirani nacisti, nakon što su prošli kroz mitsku epopeju, postaju pobornici demokracije, slobode i svekolikoga hrvatskog boljitka.
Što bi onda tu bila ustaška Hrvatska? Zar realan fašistoidni refleks ne leži u organiziranom naporu da se izblijede HOS-ovske crne uniforme, tim više ako je ovaj osnažen državnim zakonom? Zar se ustaška Hrvatska – koja teško da boravi jedino u studiju Velimira Bujanca – ne legitimira i odnosom prema prošlome, a ne (samo) prema pretprošlom ratu? Zar ojačani hrvatski ‘politički mainstream’, negativno se određujući prema NDH kao historijski izoliranoj i zauvijek ugašenoj strukturi zla, ne poručuje kako je svaki fašizam neprihvatljiv, osim onoga suvremenog? Zar se onda aktualno profašističko stremljenje ne očituje upravo kroz figuru osude povijesnog fašizma?
Ne postoji, ukratko, nijedan razuman razlog zbog kojeg bi nas, uz vladajuću politiku HDZ-a, trebalo skandalizirati bombastično urlikanje radikalne desnice, osim utoliko što će ga ‘politički mainstream’ koristiti za kontinuiranu simulaciju sukoba. Reklamirajući se kao manje zlo, hrvatski desni ekstremizam najubojitiji je kada maše zastavom umjerenjaštva.
Još od Tuđmanova vremena on nije presudno definiran tvrdolinijaškom krutošću, već svojom prilagodljivošću, potencijalom da se artikulira kao glineni fašizam koji – kada ga umijese spretne ruke – mijenja vanjsku formu ‘u skladu s trenutkom’, pa glavni protagonisti bezbolno skakuću od stava do stava, od patvorine do patvorine, a postojana je samo mračna nacionalistička praznina, ambijent u kojemu se drži vječna straža nad ideološki skrojenom utvarom nacionalnog identiteta i utvrđuje kontingent odgovarajućih neprijatelja.
Gospođa predsjednica u tom pogledu svojim ‘političkim zaokretom’ izaziva nezasluženu pažnju, no – budući da je riječ o promjeni na isto ili sasvim slično – upravo je ta iznuđena pozornost taktička svrha prigodnoga redizajna upravljačkog ništavila. ‘Autentični politički glas’ uvažene državnice u svakom je slučaju lišen osobnoga doprinosa. Kriteriji su takvi da je Kolinda Grabar-Kitarović u najvećoj mjeri vjerna sebi kada biva bilo tko.
Danas, kada bijesni hrvatski ustašoidi svoju dojučerašnju ikonu Kolindu Grabar-Kitarović zasipaju salvama uvreda na portalima i društvenim mrežama, kada je optužuju za izdaju i prijete strašnom odmazdom u sljedećem izbornom ciklusu – gdje treba tražiti autentični politički glas hrvatske predsjednice?
Je li iskrena bila jučer, dok je strpljivo gladila sentimente radikalnih desničara i vrijedno brusila sjekire kojima ovi vitlaju u obranu nacionalnog identiteta, kršćanskih vrijednosti i tekovina NDH? Ili je pak vjerodostojna sada, dok uz pahulje pepela što joj lepršaju nad tjemenom izjavljuje kako je ‘Za dom spremni’ proglasila ‘hrvatskim povijesnim pozdravom’ na nagovor podmukla savjetnika, pa je to bila nesmotrena pogreška, i dok furiozno uklizava u zagrljaj šefu partije Andreju Plenkoviću ne bi li zavrijedila stranačku izbornu logistiku za sljedeći mandat?
U kojem vremenskom segmentu – onome minulom ili onom aktualnom – valja tragati za ostacima kredibilnosti prevrtljive državnice? I što je to točno u njezinom spektakularnom ‘političkom zaokretu’ raspizdilo donedavne adorante, redovne goste u studiju Velimira Bujanca?
Jedini ispravan odgovor je da su sva pitanja pogrešna i da mogu biti izazovna samo utoliko što su lišena suvislosti. Imamo, naime, posla s nečim poput preobražaja praznine, s političkim sadržajem koji se uz isparavanja, glogotanja i državni grb u pozadini prelijeva iz šupljega u prazno. Namjera prepoznavanja autentičnoga političkog glasa Kolinde Grabar-Kitarović vodi u avanturu bez ishoda; znatiželjnima će tek pružiti stanoviti intelektualni užitak kroz priliku da osmotre kako ništavilo mijenja svoja agregatna stanja.
Iza roja besmislenih pitanja, međutim, krije se nedvosmisleni uvid: radikalna i umjerena hrvatska desnica toliko su udaljene jedna od druge da stanuju u istome tijelu. Kako to tijelo diše u danome trenutku – radikalno ili umjereno – zamorno je i izlišno nagađati, jer je već na prvi pogled jasno da su oba plućna krilnika u punome pogonu.
Gospođa predsjednica zasigurno nije prva među hrvatskim vlastodršcima koja s takvom lakoćom i talentom za adaptaciju bagatelizira jučerašnje izdanje sebe same. Naprotiv, prije se može reći da nastavlja dugu i slavnu tradiciju. U Hrvatskoj su se na vlasti smjenjivale ljudske mašine osposobljene da bez trunke nelagode drobe potrošene dijelove svojih biografija, da bez najmanjih naznaka unutrašnjeg antagonizma sažvaču vlastitu blisku prošlost, ostavljajući je iza sebe u vidu organskoga gnojiva koje će voljena zemlja apsorbirati i razgraditi.
Ivo Sanader, na primjer, započeo je političku karijeru kao jedan od konstruktora čiste nacionalne kulture, otpustivši sve Srbe iz splitskoga teatra, izbore je dobio veličajući Mirka Norca na mitingu na rivi, da bi potom, slijedeći direktive briselskih tutora, hapsio ‘hrvatske generale’ i prionuo provizornoj ‘detuđmanizaciji’ stranke, utažujući usput lične kleptomanske apetite. Sam je Franjo Tuđman legendarnu ideju ‘svehrvatske pomirbe’ – koja je služila kao krinka za reafirmaciju ustaštva – po svemu sudeći hranio i nepriznatim prezirom prema svojoj ulozi u sistemu jugokomunističkog pakla, gdje je bio general JNA i direktor beogradskog Partizana. Zar se ono rušenje više od tri tisuće partizanskih spomenika, obavljeno pod Poglavarkovim patronatom, ne može razumjeti i kao infantilni pokušaj historika naoružanog izvršnim ovlastima da se obračuna sa samom prošlošću, pri čemu će dinamitom raznijeti i vlastiti udio u njoj? Kolinda Grabar-Kitarović, opet, tu je prošlost destruirala fikcijskim granatama, izmaštavši za sebe prikladan mučenički usud: u njenoj retroaktivnoj viziji socijalističke Jugoslavije, kao što znamo, nije bilo ni jogurta. Doduše, to je rečeno još u vrijeme dok je draškala strasti radikalnoj desnici, dakle jučer.
No što je to ustašku Hrvatsku, koja strojevim korakom defilira kroz televizijski studio Velimira Bujanca, doista prenerazilo u prelasku predsjednice države u omraženi provladin tabor? Što je raspomamljena grupacija tim transferom izgubila? Što je dobivala dok se transfer nije dogodio? Ili je bolje stvar promotriti iz drugoga registra, naime: gdje uistinu ordinira ustaška Hrvatska – u svojoj radikalnoj ili u svojoj umjerenoj političkoj pozi?
Kako bismo razumjeli težinu državničina senzacionalnog ‘zaokreta’, pokušajmo rastvoriti punkt što ga je sama Kolinda Grabar-Kitarović izabrala za markiranje svoje nove političke etape. Rekla je dakle da je ranije, zbog kvarnoga savjetnika, pogriješila u opisu fašističke parole, jer ‘Za dom spremni’ (ipak) jest ‘službeni pozdrav NDH i kao takav kompromitiran’, da bi sutradan dodala kako ga (ipak) ‘treba razlikovati od pokliča ‘Za dom spremni’ pripadnika postrojbi iz Domovinskog rata’ koji, dakako, nije ni nedopušten ni kompromitiran.
Kada je premijer Plenković ustanovio tu matricu ‘dvostruke konotacije’, da bi je poslije nekog vremena i ozakonio, popratio je to lamentacijom kako je ‘ovo bitka za jačanje političkog mainstreama’, odnosno okršaj s radikalnom desnicom i radikalnom ljevicom. Centristička vizura je tako potpuno jasna: ‘Za dom spremni’ je fašistički pozdrav, a kada se koristi u sklopu domovinskog rata, onda to nije. Makar su pripadnici HOS-a, stranačke vojske HSP-a, u rat ulazili s neskrivenim fašističkim afinitetima – nosili su ustaška obilježja, proslavljali 10. travnja, štancali Pavelićeve plakate, nazivali jedinice po ustaškim koljačima…
Domovinski rat je, prema zamislima ojačanog ‘političkog mainstreama’, posvećeni entitet koji osigurava univerzalnu aboliciju, sveobuhvatno odrješenje grijeha, a time i ukidanje uobičajenih moralnih normi, pa kao što iz njega ubojice i drumski razbojnici izlaze s etiketom nacionalnih heroja, tako i deklarirani nacisti, nakon što su prošli kroz mitsku epopeju, postaju pobornici demokracije, slobode i svekolikoga hrvatskog boljitka.
Što bi onda tu bila ustaška Hrvatska? Zar realan fašistoidni refleks ne leži u organiziranom naporu da se izblijede HOS-ovske crne uniforme, tim više ako je ovaj osnažen državnim zakonom? Zar se ustaška Hrvatska – koja teško da boravi jedino u studiju Velimira Bujanca – ne legitimira i odnosom prema prošlome, a ne (samo) prema pretprošlom ratu? Zar ojačani hrvatski ‘politički mainstream’, negativno se određujući prema NDH kao historijski izoliranoj i zauvijek ugašenoj strukturi zla, ne poručuje kako je svaki fašizam neprihvatljiv, osim onoga suvremenog? Zar se onda aktualno profašističko stremljenje ne očituje upravo kroz figuru osude povijesnog fašizma?
Ne postoji, ukratko, nijedan razuman razlog zbog kojeg bi nas, uz vladajuću politiku HDZ-a, trebalo skandalizirati bombastično urlikanje radikalne desnice, osim utoliko što će ga ‘politički mainstream’ koristiti za kontinuiranu simulaciju sukoba. Reklamirajući se kao manje zlo, hrvatski desni ekstremizam najubojitiji je kada maše zastavom umjerenjaštva.
Još od Tuđmanova vremena on nije presudno definiran tvrdolinijaškom krutošću, već svojom prilagodljivošću, potencijalom da se artikulira kao glineni fašizam koji – kada ga umijese spretne ruke – mijenja vanjsku formu ‘u skladu s trenutkom’, pa glavni protagonisti bezbolno skakuću od stava do stava, od patvorine do patvorine, a postojana je samo mračna nacionalistička praznina, ambijent u kojemu se drži vječna straža nad ideološki skrojenom utvarom nacionalnog identiteta i utvrđuje kontingent odgovarajućih neprijatelja.
Gospođa predsjednica u tom pogledu svojim ‘političkim zaokretom’ izaziva nezasluženu pažnju, no – budući da je riječ o promjeni na isto ili sasvim slično – upravo je ta iznuđena pozornost taktička svrha prigodnoga redizajna upravljačkog ništavila. ‘Autentični politički glas’ uvažene državnice u svakom je slučaju lišen osobnoga doprinosa. Kriteriji su takvi da je Kolinda Grabar-Kitarović u najvećoj mjeri vjerna sebi kada biva bilo tko.
