Ustaški revival i Jasenovac

Kao i svakog proljeća proteklih dvadesetak godina u Hrvatskoj je i ovoga proljeća otvorena priča o Jasenovcu i Bleiburgu, i to zato što obljetnice tih dviju velikih tragedija Hrvatske – znamenitog proboja jasenovačkih logoraša i predaje zarobljenih hrvatskih kolaboracionističkih snaga i civila u Bleiburgu – padaju na proljeće. No ove godine ta je rasprava ipak dobila jednu novu dimenziju.

Kao prvo, ove je godine u fokusu Jasenovac, a ne Bleiburg. Izloženi smo, naime, dosad neviđenom, agresivnom pokušaju revidiranja i otvorenog osporavanja svega što je dosad utvrđeno u slučaju Jasenovca, kako u pogledu broja žrtava tog najsmrtonosnijeg ustaškog konc-logora na području zloglasne endehazije, tako i karaktera Jasenovca.

U vrijeme bivše države pitanje broja žrtava bilo je predmetom mnogih manipulacija. Broj žrtava na pobjedničkoj strani namjerno je preuveličavan, dok je na drugoj strani u emigraciji namjerno napuhivan broj žrtava izvansudskih likvidacija potkraj rata. U poslijeratnom razdoblju broj žrtava Jasenovca, ali i ukupan broj žrtava koje je Jugoslavija imala u Drugom svjetskom ratu, tako je narastao do nevjerojatnih brojeva, ali ne samo iz ideoloških razloga, kako se danas najčešće tumači, nego i iz pragmatičnih poriva, i to zato što je veći broj žrtava služio kao podloga za zahtjeve za njemačkim reparacijama.

Danas, međutim, svjedočimo obrnutom trendu, premda su u međuvremenu naši najbolji istraživači i demografi, poput pokojnog Vladimira Žerjavića, ipak uspjeli dati prilično pouzdan i precizan odgovor na pitanje o najvjerojatnijem broju jasenovačkih žrtava, kao i ukupnom broju ratnih žrtava.

Iako se u slučaju Jasenovca najvjerojatnije radi o broju od oko 80 tisuća ljudi koji su ubijeni u zloglasnom logorskom kompleksu od 1941. do 1945. godine, svjedočimo zastrašujućoj ofenzivi novih »istraživanja« i novih »otkrića«, u kojima se broj stradalih u Jasenovcu zapanjujuće zaustavlja na najviše nekoliko tisuća, dok se istodobno dokazuje kako se nije radilo o logoru smrti, nego o radnom logoru, koji ni izdaleka nije bio onako strašno mjesto kao što smo dosad mislili. Završni čavao na »mit o Jasenovcu« predstavlja ničim dokazana i argumentirana tvrdnja da je i poslije Drugog svjetskog rata na istom mjestu funkcionirao logor, ali ovaj put namijenjen protivnicima komunističkog režima, čime se, dakako, pokušava dokazati tobože zločinački, genocidni karakter partizanske vlasti, koja se onda ni po čemu više suštinski ne razlikuje od ustaške vlasti.

Udarom na Jasenovac, naime, povijesni revizionisti i politički ekstremisti pokušavaju osporiti samu srž zločinačke naravi ustaškog režima i ključan dokaz genocida što ga je u Drugom svjetskom ratu ustaška država počinila nad srpskim, romskim i židovskim stanovništvom, ali i zločina protiv antifašistički nastrojenih Hrvata, koji su ubijeni zato što se nisu slagali s tim anticivilizacijskim i zločinačkim režimom. Jer ako se poljulja ono što ustašofilski historiografi nazivaju jasenovačkim mitom, naime, onda se može dovesti u pitanje i zločinački karakter ustaškog režima, čiji se ciljevi ovdje žele legitimirati. Jer sva su sredstva u ostvarenju svetog cilja – stvaranja hrvatske države – dopuštena.

I ovdje nije riječ o osobito novim nastojanjima, jer takvim pokušajima svjedočimo sve od pada komunizma, no od proglašenja neovisnosti takva otvorena revizija i legitimizacija ustaškog režima nikad nije zadobila institucionalni karakter, ako ne računamo ridikulozni pokušaj takozvane Vukojevićeve komisije potkraj devedesetih. Vukojevićeva je komisija, koja je bila državno, odnosno saborsko tijelo zaduženo za utvrđivanje žrtava rata i poraća, svojedobno također pokušala progurati izvještaj u kojem se broj jasenovačkih žrtava mjerio desecima ili najviše stotinama, no čak i za to vrijeme – a radilo se o samom kraju Tuđmanove vladavine, kada je ta vlast već bila poprimila poludiktatorske karakteristike – takvo izvješće bilo je preradikalno i tadašnja demokratska i antifašistička javnost ga je zauvijek pokopala.

No ono što je čak i tada bilo neprihvatljivo, danas prolazi, i to zato što revizionizam i ustašofilija više ne žive samo u marginalnim kružocima i zaboravljenim institutima, nego su postali dijelom vladajuće ideologije. Nije, naime, problem kada se dogode neonacistički incidenti na stadionima ili u javnom prostoru, jer od toga nije imuna skoro nijedna država u Europi, ali pod uvjetom da nakon tih incidenata slijedi odgovarajuća pravosudna reakcija i osuda politike. A toga u našem slučaju više nema.

Policija na neonacističke incidente sliježe ramenima, a čelnici naše države, ponajprije predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Tihomir Orešković, još nisu smogli snage preko jezika prevaliti jasnu, nedvosmislenu, bezuvjetnu i nadasve eksplicitnu osudu zločina NDH i zločinačkog karaktera ustaškog režima, stalno eufemistički govoreći o »totalitarnim režimima« i »osudi svih zločina«. Predsjednica je svojedobno imenovala posebnu savjetnicu za holokaust, iako je genocid nad Srbima i Romima – a glavna mašinerija za realizaciju tog genocida nalazila se upravo u Jasenovcu – bio glavna briga ustaških glavešina i glavno obilježje ustaškog režima, pri čemu, naravno, nipošto ne želimo umanjiti užasavajuću predanost ustaša u provedbi njihovog dijela Hitlerovog plana uništenja židovskog naroda. Neke zemlje zabranile su negiranje holokausta, no u Hrvatskoj bi trebalo kažnjavati i poricanje genocida. Dakle, negiranje Jasenovca. Iako je već sada možda prekasno.

novilist