"Opravdanje ruske agresije" je retorička šifra pomoću koje će se ozloglasiti svako mišljenje koje odstupa od ideološki skrojenoga mentalnog obrasca borbene formacije. Po istome modelu u devedesetima su pred streljačke strojeve izvođeni "neprijatelji države", "jalnuški diletanti" i "vještice iz Rija"
Na sličan način izbornu su šutnju prekršili i drugi političari, ali optužena je samo ona – Katarina Peović (foto Patrik Macek/PIXSELL)
Što je to "opstrukcija demokracije"?
Evo jedne neobavezne i svakako nedostatne definicije:
Demokraciju opstruiraš kada ustaješ u obranu nekoga tko je zbog svoga političkog djelovanja izložen nepravednom progonu organa državne represije, ali to činiš s otvorenom ili jedva prikrivenom ambicijom da smlaviš osobu koju uzimaš u zaštitu; kada dakle brišeš razliku između demokratičnosti i cinizma.
Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu podignulo je prošloga tjedna optužnicu protiv Katarine Peović, saborske zastupnice Radničke fronte, pune četiri godine nakon počinjena "delikta". Peović se tereti da je 26. svibnja 2019., na dan izbora za Europski parlament, prekršila izbornu šutnju, za što joj prijeti novčana kazna do četiri tisuće eura.
Prema inkriminaciji, optužena je toga dana na Facebooku objavila svoju fotografiju dok ubacuje listić u biračku kutiju, uz sljedeći popratni tekst: "Danas sam bila na biralištu. Pozivam sve obespravljene da osim ulica iskoriste sva raspoloživa sredstva, pa i alate kapitalističke tzv. demokracije, u borbi za radnu većinu."
Sadržaj pravnog akta daje do znanja kako je optužnica za isto zlodjelo – da se na izborni dan birači pozivaju da izađu na izbore – mogla biti podignuta protiv desetaka hrvatskih političara koji su, uz sitne stilske razlike u porukama, postupili jednako kao Katarina Peović. Ipak, državno je tužilaštvo odlučilo sudskome progonu izložiti jedino članicu partije ljevice. I to četiri godine kasnije.
Jedan od rijetkih koji su na javnoj sceni stali u njenu obranu, smatrajući optužnicu besmislenom, bio je komentator Jutarnjeg lista Robert Bajruši. S tim da ga, zbog umjetnički izvedenog manevra, možemo smatrati i najrjeđim među rijetkima: poziv na zaštitu Katarine Peović od tužilačkog iživljavanja iskoristio je kao priliku da je svojski iscipelari. Njegov skrbnički zagrljaj, prepun strepnje za sudbinu boljih demokratskih običaja, bio je osnažen žarkom željom da žrtvi državne represije zdrobi kosti. Prve dvije rečenice Bajrušijeva teksta (JL, 27. ožujka) vrijedi citirati:
"U svom političkom djelovanju Katarina Peović, čelnica Radničke fronte (RF), najčešće predstavlja opstrukciju demokracije, a povremeno i zdrave pameti. Njezini stavovi su spoj populizma i bizarnosti, nerijetko maše potpuno pogrešnim podacima, od kojih ne odustaje ni kada je potpuno jasno da je u krivu, a njezina prošlogodišnja opravdanja ruske agresije na Ukrajinu bijedna su i sramotna."
U nastavku Bajruši objekt svoje zaštite posprdno naziva "drugaricom Peović", zatim napominje kako se ova "javno jada da je siromašna i nema novca platiti" kaznu, pa kako "jauče da je sirota i zaziva odvjetnike koji bi je branili pro bono", iako globu može namiriti s manje od dvije saborske plaće. Ipak, optužnica Općinskog državnog odvjetništva protiv političarke za njega je "još besmislenija od njenih političkih stavova". Izborna šutnja je, veli, "relikt prošlosti", lišen rezona u vremenu društvenih mreža. Da bi u isti mah naglasio i zdravu demokratsku težnju i zdravi prezir prema ljevici, članak završava rijetko glupim parodiranjem antifašističkog pozdrava: "Smrt izbornoj šutnji! Sloboda Katarini Peović!"
Kada se to i na koji način Katarina Peović upuštala u "opstrukciju demokracije", Bajruši ne pojašnjava. Sva je prilika da za mene, kojemu su tajne o tome zločinstvu nepoznate, koji "opstrukciji demokracije" od strane Katarine Peović nikada nije svjedočio – premda po logici posla relativno pozorno pratim zbivanja u hrvatskoj političkoj areni – sam pojam demokracije ima kardinalno drugačije značenje od onoga kakvog podrazumijeva Robert Bajruši.
Vjerojatno je da slično stoje stvari s našim gledištima oko "zdrave pameti", "populizma" ili "bizarnosti". Međutim, što s optužbom za "opravdanja ruske agresije na Ukrajinu", koja je, kako god okreneš, suviše egzaktna da bi bila podložna različitim tumačenjima?
Naime, potpuno je sigurno da Katarina Peović nikada nije izgovorila ili napisala ni jednu jedinu riječ koja bi imala smisao "opravdanja ruske agresije na Ukrajinu", što zna svatko tko je pratio njene javne istupe, pa je to dobro poznato i Robertu Bajrušiju, ali je svejedno proziva za "prošlogodišnja opravdanja ruske agresije na Ukrajinu", uz ocjenu da su ona bila "bijedna" i "sramotna". I k tome, dok iznosi tu izmišljotinu, u istoj rečenici objeđuje "drugaricu" da "nerijetko maše potpuno pogrešnim podacima"!
Zašto to Bajruši radi? Zbog čega "maše potpuno pogrešnim podacima" da bi ocrnio nekoga tko, po njegovoj tvrdnji, "nerijetko maše potpuno pogrešnim podacima"? Da li bi argumentacijsku perverziju dokinulo postavljanje ogledala u radnu sobu?
Pretpostavljam da bi komentator Jutarnjeg lista konstatirao kako njegova tvrdnja nipošto nije lažna, jer Katarina Peović, skupa s još nekim "drugovima" i "drugaricama", znade biti iritantno kritična prema politici NATO pakta, SAD-a ili Europske unije, a to – prema u zadnje doba osobito poželjnom i raširenom mišljenju – automatski vodi u "opravdanja ruske agresije na Ukrajinu".
Ako pak prizovemo onu Bajrušijevu "zdravu pamet", koja – pod uvjetom da je uistinu zdrava – upućuje na to da kritika NATO pakta ili američkog imperijalizma nije isto što i "opravdanje ruske agresije na Ukrajinu", tj. da je moguće i kritizirati NATO pakt i osuditi rusku agresiju na Ukrajinu, komentator će vam, vidjeli smo, naprosto odreći pravo da se njome služite na takav način: u njegovu svijetu "zdrava pamet" nalaže da se stvari uzimaju zdravo za gotovo.
Što demokracija ima s tim?
Kada Robert Bajruši svrstava Katarinu Peović u okupatorske trupe, kada je optužuje da opravdava rusku agresiju na Ukrajinu, a ova to ne čini (naprotiv, i ona i njena stranka nedvosmisleno su osudile rusku invaziju), kada dakle na osnovu prijesne laži iznosi prijeko intonirani sud (uključujući pridjeve "bijedna" i "sramotna"), onda to nema veze s demokracijom, ali ima s opstrukcijom iste.
Ništa demokraciju ne opstruira tako efikasno kao utvrđivanje modusa nedopuštena mišljenja i prateće demoniziranje onih koji ga prakticiraju. Tada vlada puna sloboda da se vlasnik nepoželjnoga političkog stava pribija na stup srama kao javni neprijatelj, te da se izmisli grijeh koji će mu, premda ga nije počinio, bez premišljanja biti stavljen na teret.
Radna deviza glasi: Mislim, dakle, postrojen! "Opravdanje agresije" je retorička šifra pomoću koje će se ozloglasiti svako mišljenje koje odstupa od ideološki skrojenoga mentalnog obrasca borbene formacije.
Po istome modelu u devedesetima su pred streljačke strojeve izvođeni "neprijatelji države", "jalnuški diletanti" i "vještice iz Rija". Tu i treba tražiti korijen silovite žudnje da se rat u Ukrajini kroatizira u što većoj mjeri, da se atmosferom ratnog stanja opsluže mirnodopski politički obračuni i da se, u nedostatku srpske agresije, ona ruska useli u jezično blago hajke. Tada Andrej Plenković, bez rizika da se zamjeri "zdravoj pameti", svakoga kritičara svoje vlade može otpisati kao rusofila, a komentator Jutarnjeg lista, kao samozvani zastupnik liberalno-demokratskog uma, nalupati ljevičarku koja je vladajućem poretku naklonjena manje nego što on smatra poželjnim.
Što ako se tužilaštvo rukovodi Bajrušijevim mjerilima? Optužnica protiv Katarine Peović, naime, nije problematična zbog besmislenosti instituta izborne šutnje, već zbog selektivne primjene zakona – koliko god on besmislen bio – pa će članica Radničke fronte biti sankcionirana za nešto što je drugim političarima tolerirano. Što ako se upravo na takav način gradi demokratski raj po ukusu komentatora Jutarnjeg lista, s medijskim žigosanjem kao uvertirom u vrijedni "rad institucija" na odstranjivanju onih kojima tu nije mjesto?
"Spoj populizma i bizarnosti", avaj, najdojmljiviji je kada nam korisnici leksika javnog linča sole pamet o demokraciji. S druge strane, tko zna kakvi su moji stvarni motivi i koje su mi skrivene agende? Moguće je da o huškačkim bulažnjenjima Roberta Bajrušija pišem samo radi toga da zametnem tragove, a ustvari opravdavam rusku agresiju na Ukrajinu.
