S jedne je strane Ognjen Kraus, prilično usamljen, a s druge Miki Maus, prilično umnožen, u raznobojnim i raznorodnim varijantama, kao kolektivni junak crtanoga filma koji donosi nove i nove epizode farse o hrvatskom antifašizmu
Pokrenuo inicijativu za izmjenu Kaznenog zakona – Ognjen Kraus (foto Željko Hladika/PIXSELL)
Svake godine u travnju vladajući politički pogon mora otrpjeti iritantnu tvrdoglavost Ognjena Krausa. To postaje sve teže, jer se mašina susreće s fenomenom koji je praktički ispario s hrvatske scene. Radi se o dosljednosti. Radi se o nespremnosti da se princip žrtvuje radi sitnoga političkog ili kakvog drugog utrška. Radi se, drugim riječima – uzimajući u obzir kriterije spomenute scene – o arheološkom ostatku koji nekim čudom pokazuje znakove života.
Predsjednika Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj to čini vrlo nepopularnim u političkim krugovima, naročito onima bliskim vlasti. Strpljivim i mirnim radom izborio se – u njihovim očima – za status čimavice, profilirao se u gnjavatora koji postojano kvari ugođaj opće hipokrizije. Kada bi u toj sferi bilo snage da se otvoreno izrazi skupno raspoloženje koje svake godine nastupa u drugoj polovini aprila, žalopojka bi glasila otprilike ovako: Dijelimo cijeli niz zajedničkih nedostataka, ali i jedan zajednički višak – pun nam je kufer Ognjena Krausa!
Stvar u etapama, u pravilnome ritmu, eskalira od Krausove inicijative da se kaznenim zakonom nedvosmisleno zabrani upotreba fašističkog pozdrava "Za dom spremni", prema kojoj je vlada Andreja Plenkovića iznimno susretljiva i dočekuje je, shodno običajima, s iznimno krupnom figom u džepu. Čim se približi datum komemoracije žrtvama konclogora u Jasenovcu, organiziraju se hitni sastanci, aranžira "nastavak pregovora" i konstatira "veliki napredak" u odnosu na lanjske susrete povodom iste teme, ne bi li se predstavnike židovske zajednice uvjerilo da (opet!) ne sabotiraju ispeglanu državnu ceremoniju. Sada već možemo utvrditi neumoljivu pravilnost: što je predstavljeni "napredak" u razgovorima veći, to je jasnije da Krausov prijedlog neće biti prihvaćen.
A kada obredna groznica prođe, kada fraze položene u podnožje Kamenog cvijeta, pune pijeteta i antifašističke uznositosti, otpuše regularni sjeverac, i kada okončaju napori na brzopoteznoj sanaciji štete zbog (još jednog) židovskog odsustva, svi zdušno odahnu: dobro je prošlo, moglo je biti i gore, sad imamo punu godinu dana da Ognjena Krausa temeljito ignoriramo, da ga smjestimo u zaborav, do sljedećega proljeća, kada se očekuje ponovno izbijanje nelagode. Usput, kakvo je Krausovo zdravlje? Ako već sivonja ne prihvaća racionalne političke argumente i pragmatična rješenja, može li što učiniti biologija?
Nakon što je, potaknut rastućom ustašofilijom, nekoliko puta odbio nositi ulogu živog dekora na službenom okupljanju u Jasenovcu, Kraus je dakle prije nešto više od godinu dana pokrenuo inicijativu da se Kazneni zakon nadopuni člankom 325.a, čiji je sadržaj ovdje dobro ponoviti:
"Tko u javnom prostoru koristi, javno ističe, nosi na odjeći ili pokazuje u javnosti na drugi način simbole, parole, slogane, zastave, znakove, oznake, slike, imena, nadimke, nazive, pozdrave, pokliče, načine pozdravljanja, geste, odore ili njihove dijelove ili druga obilježja fašističkog, nacionalsocijalističkog, ustaškog i četničkog pokreta ili režima ili njihovih vodećih osoba ili postrojbi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine."
Za inicijativu – koju su poduprli predstavnici srpske, romske i ostalih manjina, kao i pripadnici organizacija antifašističkih boraca – Kraus se zalagao iznimno konstruktivno: čekao je zeleno svjetlo premijera Plenkovića, čekao da je prihvate Vlada i vrh vladajuće stranke, čekao da prođu lokalni izbori, a nakon prvih sastanaka bio čak toliko optimističan da je samouvjereno izjavio kako će se prijedlog zakonske dopune naći na dnevnome redu parlamenta u ljeto prošle godine.
Potom je, dakako, shvatio da ga vuku za nos i da rukovodnoj garnituri HDZ-a – inače spremnoj na svakovrsna izmotavanja i taktička zametanja tragova – ne pada na pamet stati iza zakonske odredbe kojom bi se zabranila javna upotreba hrvatske inačice nacističkog pozdrava "Sieg Heil". Stoga je, bez suvišnih polemičkih tonova, odlučio nastaviti s apstiniranjem od redovnoga žalobnog obreda u Jasenovcu u državnoj režiji. U tome ga, međutim, nisu slijedili oni koji verbalno podupiru njegovo nastojanje, pa su se prošloga petka, kao dio vladajuće svite, uredno naslikali pod Bogdanovićevom betonskom skulpturom, s ružama u rukama. Kraus i članovi židovske zajednice tamo će ići u četvrtak (dan nakon nastanka ovog teksta), lišeni iluzija: tko god da im se pridruži, neće narušiti fatum njihove izolacije.
Andrej Plenković iskazao je sposobnost da privuče antifašiste na stranu onoga koji odbija zabraniti fašistički pozdrav, što nije mali podvig. Adoptirani – predstavnici srpske, romske i ostalih manjina, kao i pripadnici organizacija partizanskih boraca – pritisnuti su, pak, praktičnom dilemom: kako poduprijeti Krausovu inicijativu i složiti se s odbijanjem Krausove inicijative? Kako biti s vlašću i protiv nje? Kako, naime, stisnuti i prdnuti u isti čas? Kojim "napretkom u pregovorima" kamuflirati evidentnu propast jednostavnoga izvornog zahtjeva, kada sama ideja da se "pregovara" oko toga treba li ili ne treba zabraniti ustaški poklič kod pristojna čovjeka izaziva nered u želucu?
Činjenica da predstavnici židovske zajednice odbijaju prisustvovati komemoraciji žrtvama ustaškog logora koju organizira Vlada nikako nije dobra za međunarodni ugled Hrvatske i njezina vodstva, ali prihvaćanje inicijative predstavnika židovske zajednice – da se zakonom zabrani veličanje ustaškog fašizma – nikako ne bi bilo dobro za unutrašnji život zemlje kakvim ga Vlada vidi, jer sentimentalan odnos prema ustašama popunjava mnoge ladice državne politike i dobro ga je imati pri ruci kao osigurač sloge u vladajućoj stranci.
Umjesto da se te prividno oprečne težnje, već prema tradiciji, sretno izmire u vlazi hrvatske političke kaljuže, sada nekakav predvodnik minorne nacionalne skupine kvari uobičajeni proces. Odjednom se već zaboravljena dosljednost javlja kao relativno relevantna pojava na sceni: što Ognjen Kraus upornije inzistira na svojoj inicijativi i simboličnoj gesti kojom je podupire, to uspješnije razotkriva dubinu vladajućeg licemjerja. Najmanje čudi što u očima klase profesionalnih upravljača (a te su opremljene specijalnom samozaštitnom optikom) biva prepoznat kao čimavica, sivonja, gnjavator, osobenjak koji nema smisla za realpolitiku današnjice i njene dugoročne taktike.
Samo što stvar može biti sagledana i iz drukčijeg rakursa: iako se ne bavi politikom na operativnoj i dnevnoj razini, Kraus postaje neumoljivo političan upravo kada ne pristaje rukovoditi se političkim kalkulacijama. Odbijanjem da se povinuje logici političkog profita on daje puni smisao svojoj političkoj akciji.
Njegov zakonski prijedlog neće proći, ali barem ostaje podsjećanje kroz iritaciju na planu službenoga protokola, dok god amblematski važan učesnik odbija prihvatiti status kulise. Umjesto toga, čeka ga uloga nepriznatog zrcala. Netko sklon samopropitivanju moći će se ogledati u Krausu i vidjeti, recimo, da su mu narasle uši, zato što se nije ugledao na njega. Jer je imao previše sluha za želje vlastodržaca i tijelo se, logično, tome prilagodilo.
To upućuje i na trenutni raspored snaga na institucionalnoj sceni koja smjera osloboditi društvo mračnih tekovina. S jedne je strane tu Ognjen Kraus, prilično usamljen, a s druge Miki Maus, prilično umnožen, u raznobojnim i raznorodnim varijantama, kao kolektivni junak crtanoga filma koji donosi nove i nove epizode farse o hrvatskom antifašizmu.
portalnovosti
Predsjednika Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj to čini vrlo nepopularnim u političkim krugovima, naročito onima bliskim vlasti. Strpljivim i mirnim radom izborio se – u njihovim očima – za status čimavice, profilirao se u gnjavatora koji postojano kvari ugođaj opće hipokrizije. Kada bi u toj sferi bilo snage da se otvoreno izrazi skupno raspoloženje koje svake godine nastupa u drugoj polovini aprila, žalopojka bi glasila otprilike ovako: Dijelimo cijeli niz zajedničkih nedostataka, ali i jedan zajednički višak – pun nam je kufer Ognjena Krausa!
Stvar u etapama, u pravilnome ritmu, eskalira od Krausove inicijative da se kaznenim zakonom nedvosmisleno zabrani upotreba fašističkog pozdrava "Za dom spremni", prema kojoj je vlada Andreja Plenkovića iznimno susretljiva i dočekuje je, shodno običajima, s iznimno krupnom figom u džepu. Čim se približi datum komemoracije žrtvama konclogora u Jasenovcu, organiziraju se hitni sastanci, aranžira "nastavak pregovora" i konstatira "veliki napredak" u odnosu na lanjske susrete povodom iste teme, ne bi li se predstavnike židovske zajednice uvjerilo da (opet!) ne sabotiraju ispeglanu državnu ceremoniju. Sada već možemo utvrditi neumoljivu pravilnost: što je predstavljeni "napredak" u razgovorima veći, to je jasnije da Krausov prijedlog neće biti prihvaćen.
A kada obredna groznica prođe, kada fraze položene u podnožje Kamenog cvijeta, pune pijeteta i antifašističke uznositosti, otpuše regularni sjeverac, i kada okončaju napori na brzopoteznoj sanaciji štete zbog (još jednog) židovskog odsustva, svi zdušno odahnu: dobro je prošlo, moglo je biti i gore, sad imamo punu godinu dana da Ognjena Krausa temeljito ignoriramo, da ga smjestimo u zaborav, do sljedećega proljeća, kada se očekuje ponovno izbijanje nelagode. Usput, kakvo je Krausovo zdravlje? Ako već sivonja ne prihvaća racionalne političke argumente i pragmatična rješenja, može li što učiniti biologija?
Nakon što je, potaknut rastućom ustašofilijom, nekoliko puta odbio nositi ulogu živog dekora na službenom okupljanju u Jasenovcu, Kraus je dakle prije nešto više od godinu dana pokrenuo inicijativu da se Kazneni zakon nadopuni člankom 325.a, čiji je sadržaj ovdje dobro ponoviti:
"Tko u javnom prostoru koristi, javno ističe, nosi na odjeći ili pokazuje u javnosti na drugi način simbole, parole, slogane, zastave, znakove, oznake, slike, imena, nadimke, nazive, pozdrave, pokliče, načine pozdravljanja, geste, odore ili njihove dijelove ili druga obilježja fašističkog, nacionalsocijalističkog, ustaškog i četničkog pokreta ili režima ili njihovih vodećih osoba ili postrojbi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine."
Za inicijativu – koju su poduprli predstavnici srpske, romske i ostalih manjina, kao i pripadnici organizacija antifašističkih boraca – Kraus se zalagao iznimno konstruktivno: čekao je zeleno svjetlo premijera Plenkovića, čekao da je prihvate Vlada i vrh vladajuće stranke, čekao da prođu lokalni izbori, a nakon prvih sastanaka bio čak toliko optimističan da je samouvjereno izjavio kako će se prijedlog zakonske dopune naći na dnevnome redu parlamenta u ljeto prošle godine.
Potom je, dakako, shvatio da ga vuku za nos i da rukovodnoj garnituri HDZ-a – inače spremnoj na svakovrsna izmotavanja i taktička zametanja tragova – ne pada na pamet stati iza zakonske odredbe kojom bi se zabranila javna upotreba hrvatske inačice nacističkog pozdrava "Sieg Heil". Stoga je, bez suvišnih polemičkih tonova, odlučio nastaviti s apstiniranjem od redovnoga žalobnog obreda u Jasenovcu u državnoj režiji. U tome ga, međutim, nisu slijedili oni koji verbalno podupiru njegovo nastojanje, pa su se prošloga petka, kao dio vladajuće svite, uredno naslikali pod Bogdanovićevom betonskom skulpturom, s ružama u rukama. Kraus i članovi židovske zajednice tamo će ići u četvrtak (dan nakon nastanka ovog teksta), lišeni iluzija: tko god da im se pridruži, neće narušiti fatum njihove izolacije.
Andrej Plenković iskazao je sposobnost da privuče antifašiste na stranu onoga koji odbija zabraniti fašistički pozdrav, što nije mali podvig. Adoptirani – predstavnici srpske, romske i ostalih manjina, kao i pripadnici organizacija partizanskih boraca – pritisnuti su, pak, praktičnom dilemom: kako poduprijeti Krausovu inicijativu i složiti se s odbijanjem Krausove inicijative? Kako biti s vlašću i protiv nje? Kako, naime, stisnuti i prdnuti u isti čas? Kojim "napretkom u pregovorima" kamuflirati evidentnu propast jednostavnoga izvornog zahtjeva, kada sama ideja da se "pregovara" oko toga treba li ili ne treba zabraniti ustaški poklič kod pristojna čovjeka izaziva nered u želucu?
Činjenica da predstavnici židovske zajednice odbijaju prisustvovati komemoraciji žrtvama ustaškog logora koju organizira Vlada nikako nije dobra za međunarodni ugled Hrvatske i njezina vodstva, ali prihvaćanje inicijative predstavnika židovske zajednice – da se zakonom zabrani veličanje ustaškog fašizma – nikako ne bi bilo dobro za unutrašnji život zemlje kakvim ga Vlada vidi, jer sentimentalan odnos prema ustašama popunjava mnoge ladice državne politike i dobro ga je imati pri ruci kao osigurač sloge u vladajućoj stranci.
Umjesto da se te prividno oprečne težnje, već prema tradiciji, sretno izmire u vlazi hrvatske političke kaljuže, sada nekakav predvodnik minorne nacionalne skupine kvari uobičajeni proces. Odjednom se već zaboravljena dosljednost javlja kao relativno relevantna pojava na sceni: što Ognjen Kraus upornije inzistira na svojoj inicijativi i simboličnoj gesti kojom je podupire, to uspješnije razotkriva dubinu vladajućeg licemjerja. Najmanje čudi što u očima klase profesionalnih upravljača (a te su opremljene specijalnom samozaštitnom optikom) biva prepoznat kao čimavica, sivonja, gnjavator, osobenjak koji nema smisla za realpolitiku današnjice i njene dugoročne taktike.
Samo što stvar može biti sagledana i iz drukčijeg rakursa: iako se ne bavi politikom na operativnoj i dnevnoj razini, Kraus postaje neumoljivo političan upravo kada ne pristaje rukovoditi se političkim kalkulacijama. Odbijanjem da se povinuje logici političkog profita on daje puni smisao svojoj političkoj akciji.
Njegov zakonski prijedlog neće proći, ali barem ostaje podsjećanje kroz iritaciju na planu službenoga protokola, dok god amblematski važan učesnik odbija prihvatiti status kulise. Umjesto toga, čeka ga uloga nepriznatog zrcala. Netko sklon samopropitivanju moći će se ogledati u Krausu i vidjeti, recimo, da su mu narasle uši, zato što se nije ugledao na njega. Jer je imao previše sluha za želje vlastodržaca i tijelo se, logično, tome prilagodilo.
To upućuje i na trenutni raspored snaga na institucionalnoj sceni koja smjera osloboditi društvo mračnih tekovina. S jedne je strane tu Ognjen Kraus, prilično usamljen, a s druge Miki Maus, prilično umnožen, u raznobojnim i raznorodnim varijantama, kao kolektivni junak crtanoga filma koji donosi nove i nove epizode farse o hrvatskom antifašizmu.
portalnovosti
