Gospodin Branko Grčić previdio je samo jednu sitnicu, onu da Europska unija nije tražila smanjenje potrošnje, već budžeta. Optužujući Uniju da je zahtjevom za smanjenje proračunskog deficita onemogućila gospodarski rast, “koji bi inače bio znatan”, on je samo nastavio uobičajenu praksu po kojoj se za sve neuspjehe Vlade (kojoj je prof. dr. Grčić potpredsjednik i glavni ekonomski strateg) optužuje neki vanjski faktor. Nakon što su ulogu Pedra redom dobivali neefikasna i spora administracija, birokratska inertnost, brojne potvrde i građevinske dozvole, loši zakoni, a posebno Zakon o radu, odnosno zahtjevni radnici, visoki porezi koji se često mijenjaju, a odnedavno i lokalni šerifi, sada je na red došao i Bruxelles. Nevini su jedino strateg Grčić i Vlada kojoj je on potpredsjednik, s pridruženom im Hrvatskom narodnom bankom.
Ali pogrešno bi bilo misliti da je riječ o alibi objašnjenjima. Potpredsjednik Grčić i njegovi plačidruzi iz Vlade očito misle ozbiljno (kako bi to formulirao prastari SDP-ov izborni slogan), pa pokušavaju skinuti glave toj hidri na vratima kroz koja se izlazi na zelenu livadu. No kako odrežu jednu, njoj naraste nova. Mobilizirali su ministarstva, osnovali agenciju za investicije, donijeli novi zakon koji omogućava da se po kratkom postupku ukloni sve što smeta investicijama – pa opet ništa. Uzalud su organizirali i tzv. road showove, odnosno putovali po svijetu i nudili Hrvatsku kao idealno mjesto za investicije, a povjerovala im je i brižna Vesna Pusić koja je uključila svoje Ministarstvu vanjskih poslova (kad već ne ide privrednim resorima) u pomaganje stranim investitorima. Među najzabavnije izjave nekog javnog dužnosnika spada ona njenog zamjenika Joška Klisovića (na HTV-u) da će stranim investitorima biti na raspolaganju 24 sata dnevno. Po tome bi se moglo zaključiti kako oni stoje u redu pred Ministarstvom i mole da im se konačno dozvoli investiranje u Hrvatskoj.
No istina je mnogo manje romantična. Zemalja poput Hrvatske u ovoj je krizi barem stotinu, a sve one žude za stranim investicijama u proizvodnju za izvoz, gdje će se otvarati nova radna mjesta. Stranci, međutim, najčešće hoće samo njihovo tržište i tome prilagođavaju svoje investicije. U vremenu u kojem živimo nijedno tržište nije tako malo i siromašno da se oko njega ne bi otimali i najveći igrači. Zato im ni kod nas ništa nije smetalo, niti im je trebala 24-satna pomoć za ulaganja u šoping-centre i molove. Ponekad i u proizvodnju, ali samo onu za domaće tržište. Od pivovara do energetike, dok su banke bile najslađi zalogaji. One su, zapravo, poseban i vrlo indikativan slučaj. Kakav? Odgovor daje njihova logika, koja pokazuje što se od njih može očekivati. Na primjer, na pokušaj da se ograniči visina kamata na oko 12 posto njihov je predstavnik odmah skočio kao bijesni ris. Kao, to je ograničavanje slobode tržišta i nedozvoljeno uplitanje države u poslovanje privatnog sektora. Reakcija u javnosti bila je zaprepašćujuća. Nitko ga, naime, nije pitao: Zar vam je to malo? U kojoj se proizvodnji i na kakvim poslovima zarađuje dovoljno za otplatu kredita s tolikim kamatama? Na trgovini drogom? Oružjem? Ili u karteliranom bankarstvu, kakvo je naše?!
Drugi aktualni primjer. Gostujući u jednom od televizijskih dnevnika, guverner Boris Vujčić objasnio je kako je HNB dao bankama osam milijardi kuna, ali one tu golemu likvidnost ne koriste za povećane kredite privredi, što je za njih prerizično, već novac drže bez ikakvih kamata gdje drugdje nego u – HNB-u. Tu je guverner, nažalost, stavio točku, čime je slučaj sveo na nešto protiv čega se ne može učiniti ništa, odnosno na pojavu koja je svojevrsni kuriozitet. Zanimljivo kako se ponašaju ti bankari, kaj ne? Od guvernera HNB-a moralo bi se, međutim, očekivati nešto drugo. Da sruši barikadu koju su banke postavile između HNB-a i privrede, čiju se likvidnost želi popraviti. Grubo rečeno, da zaobiđe banke i dostavi novac na prave adrese. Jer ustanova kojoj je na čelu nije zadužena samo za likvidnost banaka, već cijele privrede koja se ubrzano urušava, uz ostalo i zbog nedostatka novca.
Sve više postaje jasno kako je uzalud čekati da poticaji investicijama i oživljavanju proizvodnje dođu od banaka (u stranom vlasništvu, treba li dodati) ili od ulagača iz inozemstva. Jedino što preostaje jest da se prevladavanje krize i razvoj pokrenu domaćim novcem. Tim više što novca ima, odnosno može ga se stvoriti emisijom (“tiskanjem”) i aktiviranjem goleme umrtvljene štednje građana, motivirane očekivanjem još crnjih dana. Banke koriste priliku pa štedišama daju samo mizerne, točnije nikakve kamate. Za likvidnost banaka zaista ne treba brinuti.
Ubacivanje svježeg novca u privredne tokove mora ići preko tečaja. Ovih smo dana dočekali da nam i MMF poruči kako treba voditi fleksibilniju tečajnu politiku, ali može se očekivati da će tu poruku zaglušiti poznati interesi, pa će i ona ući kroz jedno uho unutra, a kroz drugo van. Drugi kanal je država, koja bi dugoročnim obveznicama trebala omogućiti HNB-u da kreira novac. Ali on ne smije služiti za budžetsku potrošnju, kako si to valjda zamišlja gospodin Grčić. Dakle najmanje tri procesa moraju teći paralelno: kreiranje novca tečajem, čime se stvara stimulativno okruženje za reindustrijalizaciju Hrvatske, državne obveznice za investicije (ali i za plaćanje svih starih državnih dugova privredi, čime se konačno može izbrisati i endemska nelikvidnost) i, konačno, smanjivanje proračuna i rezanje nagomilanih parazitskih troškova.
Zadnji jugoslavenski premijer Ante Marković, jedini čovjek koji je uspješno započeo reformu čiji su prvi rezultati uključivali i povećani životni standard, energično je smanjio jugoslavenski budžet, u prvom redu krešući trošak za JNA. Za razliku od Grčića, on je smatrao da preveliki proračun ne razvija, nego uništava ekonomiju. (Iako, tu potpredsjednik Grčić ima pravo, povećava BDP, ali ne proizvodnjom, već potrošnjom na kredit. Ali toga nam je, valjda, ipak dosta.) U svom posljednjem intervjuu, objavljenom u “Lideru”, inž. Marković je rekao: “Da bi se olakšao pritisak krize, hrvatski se proračun mora smanjiti barem za 20 posto. Ako se to ne napravi, smanjit će ga život. A kad ga život smanjuje, onda to ide stihijno, s brojnim potresima i nesagledivim posljedicama.” Bilo je to početkom 2009., dakle prije više od pet godina. Od tada se proračun, suprotno njegovim predviđanjima, i dalje drži, ali stihija i brojni potresi zahvatili su gospodarstvo koje se sve više smanjuje. Kao i nekada, Marković je očito podcijenio samoživost i zloćudnost birokracije, koja se u međuvremenu transformirala u političku klasu, organiziranu u strankama. Hoće li Bruxelles biti bolje sreće?
Izvor: novosti
Ali pogrešno bi bilo misliti da je riječ o alibi objašnjenjima. Potpredsjednik Grčić i njegovi plačidruzi iz Vlade očito misle ozbiljno (kako bi to formulirao prastari SDP-ov izborni slogan), pa pokušavaju skinuti glave toj hidri na vratima kroz koja se izlazi na zelenu livadu. No kako odrežu jednu, njoj naraste nova. Mobilizirali su ministarstva, osnovali agenciju za investicije, donijeli novi zakon koji omogućava da se po kratkom postupku ukloni sve što smeta investicijama – pa opet ništa. Uzalud su organizirali i tzv. road showove, odnosno putovali po svijetu i nudili Hrvatsku kao idealno mjesto za investicije, a povjerovala im je i brižna Vesna Pusić koja je uključila svoje Ministarstvu vanjskih poslova (kad već ne ide privrednim resorima) u pomaganje stranim investitorima. Među najzabavnije izjave nekog javnog dužnosnika spada ona njenog zamjenika Joška Klisovića (na HTV-u) da će stranim investitorima biti na raspolaganju 24 sata dnevno. Po tome bi se moglo zaključiti kako oni stoje u redu pred Ministarstvom i mole da im se konačno dozvoli investiranje u Hrvatskoj.
No istina je mnogo manje romantična. Zemalja poput Hrvatske u ovoj je krizi barem stotinu, a sve one žude za stranim investicijama u proizvodnju za izvoz, gdje će se otvarati nova radna mjesta. Stranci, međutim, najčešće hoće samo njihovo tržište i tome prilagođavaju svoje investicije. U vremenu u kojem živimo nijedno tržište nije tako malo i siromašno da se oko njega ne bi otimali i najveći igrači. Zato im ni kod nas ništa nije smetalo, niti im je trebala 24-satna pomoć za ulaganja u šoping-centre i molove. Ponekad i u proizvodnju, ali samo onu za domaće tržište. Od pivovara do energetike, dok su banke bile najslađi zalogaji. One su, zapravo, poseban i vrlo indikativan slučaj. Kakav? Odgovor daje njihova logika, koja pokazuje što se od njih može očekivati. Na primjer, na pokušaj da se ograniči visina kamata na oko 12 posto njihov je predstavnik odmah skočio kao bijesni ris. Kao, to je ograničavanje slobode tržišta i nedozvoljeno uplitanje države u poslovanje privatnog sektora. Reakcija u javnosti bila je zaprepašćujuća. Nitko ga, naime, nije pitao: Zar vam je to malo? U kojoj se proizvodnji i na kakvim poslovima zarađuje dovoljno za otplatu kredita s tolikim kamatama? Na trgovini drogom? Oružjem? Ili u karteliranom bankarstvu, kakvo je naše?!
Drugi aktualni primjer. Gostujući u jednom od televizijskih dnevnika, guverner Boris Vujčić objasnio je kako je HNB dao bankama osam milijardi kuna, ali one tu golemu likvidnost ne koriste za povećane kredite privredi, što je za njih prerizično, već novac drže bez ikakvih kamata gdje drugdje nego u – HNB-u. Tu je guverner, nažalost, stavio točku, čime je slučaj sveo na nešto protiv čega se ne može učiniti ništa, odnosno na pojavu koja je svojevrsni kuriozitet. Zanimljivo kako se ponašaju ti bankari, kaj ne? Od guvernera HNB-a moralo bi se, međutim, očekivati nešto drugo. Da sruši barikadu koju su banke postavile između HNB-a i privrede, čiju se likvidnost želi popraviti. Grubo rečeno, da zaobiđe banke i dostavi novac na prave adrese. Jer ustanova kojoj je na čelu nije zadužena samo za likvidnost banaka, već cijele privrede koja se ubrzano urušava, uz ostalo i zbog nedostatka novca.
Sve više postaje jasno kako je uzalud čekati da poticaji investicijama i oživljavanju proizvodnje dođu od banaka (u stranom vlasništvu, treba li dodati) ili od ulagača iz inozemstva. Jedino što preostaje jest da se prevladavanje krize i razvoj pokrenu domaćim novcem. Tim više što novca ima, odnosno može ga se stvoriti emisijom (“tiskanjem”) i aktiviranjem goleme umrtvljene štednje građana, motivirane očekivanjem još crnjih dana. Banke koriste priliku pa štedišama daju samo mizerne, točnije nikakve kamate. Za likvidnost banaka zaista ne treba brinuti.
Ubacivanje svježeg novca u privredne tokove mora ići preko tečaja. Ovih smo dana dočekali da nam i MMF poruči kako treba voditi fleksibilniju tečajnu politiku, ali može se očekivati da će tu poruku zaglušiti poznati interesi, pa će i ona ući kroz jedno uho unutra, a kroz drugo van. Drugi kanal je država, koja bi dugoročnim obveznicama trebala omogućiti HNB-u da kreira novac. Ali on ne smije služiti za budžetsku potrošnju, kako si to valjda zamišlja gospodin Grčić. Dakle najmanje tri procesa moraju teći paralelno: kreiranje novca tečajem, čime se stvara stimulativno okruženje za reindustrijalizaciju Hrvatske, državne obveznice za investicije (ali i za plaćanje svih starih državnih dugova privredi, čime se konačno može izbrisati i endemska nelikvidnost) i, konačno, smanjivanje proračuna i rezanje nagomilanih parazitskih troškova.
Zadnji jugoslavenski premijer Ante Marković, jedini čovjek koji je uspješno započeo reformu čiji su prvi rezultati uključivali i povećani životni standard, energično je smanjio jugoslavenski budžet, u prvom redu krešući trošak za JNA. Za razliku od Grčića, on je smatrao da preveliki proračun ne razvija, nego uništava ekonomiju. (Iako, tu potpredsjednik Grčić ima pravo, povećava BDP, ali ne proizvodnjom, već potrošnjom na kredit. Ali toga nam je, valjda, ipak dosta.) U svom posljednjem intervjuu, objavljenom u “Lideru”, inž. Marković je rekao: “Da bi se olakšao pritisak krize, hrvatski se proračun mora smanjiti barem za 20 posto. Ako se to ne napravi, smanjit će ga život. A kad ga život smanjuje, onda to ide stihijno, s brojnim potresima i nesagledivim posljedicama.” Bilo je to početkom 2009., dakle prije više od pet godina. Od tada se proračun, suprotno njegovim predviđanjima, i dalje drži, ali stihija i brojni potresi zahvatili su gospodarstvo koje se sve više smanjuje. Kao i nekada, Marković je očito podcijenio samoživost i zloćudnost birokracije, koja se u međuvremenu transformirala u političku klasu, organiziranu u strankama. Hoće li Bruxelles biti bolje sreće?
Izvor: novosti
