Dana 3. prosinca svijet će obilježiti Međunarodni dan osoba s invaliditetom. To uključuje Hrvatsku, gdje se vlasti raznih gradova/ županija/ sela i zaselaka prigodno naslikavaju, pa će tako i ove godine. Ne sumnjam uopće da će im taj dan biti bitan, a poslije samo postajemo, pardon, OSI ostaju zaboravljene slike/prikaze. Dodjelom godišnjih volonterskih nagrada svečano će biti obilježen Međunarodni dan osoba s invaliditetom, uz, naravno, milenijsku fotografiju s njima - političarima. Naravno, volenterima naklon do poda.

Prošlo je više od desetljeća od kada je Hrvatska ratificirala UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, međunarodni ugovor kojim se zabranjuje pritvor ljudi jednostavno na temelju njihove invalidnosti i zalaže se za pravo svih osoba s invaliditetom da žive samostalno u zajednici, s izborima jednakim onima drugih.

Pola „lijepe naše“ se iselilo, a druga polovica vjerovatno bi, samo da može, a jedna skupina ljudi ne može nigdje osim ostati ovdje, u Hrvatskoj. Svaka osoba s invaliditetom ima svoju priču, pa ih dvije objavljujem, sa suprotnih strana svijeta. S  obzirom da smo još ravna ploča zvana Zemlja. Ipak mi Zemljani koji smo ujedno osobe s invaliditetom imamo drugačija prava u svim dijelovima naše ravne ploče.

Iako je EU dodijelila europske strukturne i investicijske fondove za zamjenu 18 institucija u Hrvatskoj sa zajedničkim i inkluzivnim uslugama, do danas je, prema službenim podacima, sredstva iskoristila za transformaciju samo pet institucija. Nije mi jasno kako u radijusu 1 km od mene ima bar 20 institucija/ agencija…

JERRYJEVA PRIČA

Jerry (Đeri po Vuku) je 53-godišnji otac četvero djece. Neovisan je, ima kuću, odgajao je obitelj, a njegova odrasla djeca i dalje ga traže za podršku. Jerry je nedavno otišao u mirovinu kao računalni programer, a natječe se i trenira u nekoliko sportova. Ovaj „zdravi, svakodnevni Jerry, živi normalan život“ čak je sudjelovao u Bostonskom maratonu.
Jerry je imao invaliditet preko 35 godina. Dana 3. prosinca 1976 (istog dana kada je prepoznat Međunarodni dan osoba s invaliditetom) Jerryja je udario pijani vozač. Nesreća ga je ostavila kao djelomičnog paraplegičara.

Jerryjev život invalidene osobe nije od tada definiran njegovim invaliditetom. Živi život kao što bi i drugi bez invaliditeta živio svoj život. "Mnogo toga mogu učiniti, a postoje i neke stvari koje ne mogu učiniti", rekao je Jerry. "Vozim, ulažem novac. Nisam bogat, ali nisam ni siromašan. Uživam u tome što sam zdrav i neovisan. "

Kao osoba s invaliditetom, međutim, Jerrry je iskusio mnoge prepreke. Oporavivši se od nedavne operacije rotatorne manžete (opp. tetivno-mišićna ovojnica koju sačinjavaju četiri mišića: subskapularis, supraspinatus, infraspinatus i teres minor), njegovi stručnjaci za rehabilitaciju "nisu mogli proći kroz njegov invaliditet", provodeći testove i pružajući dodatne posjete rehabilitaciji koje osoba bez invaliditeta ne bi primila. Jednom se pripremao za operaciju kad je medicinska sestra izjavila da "ne treba epiduralnu, da je paraplegičar." Jerry je morao obavijestiti medicinsku sestru da je samo djelomični paraplegičar i da će mu doista trebati epiduralna.

Jerry je bio u redu na sudu u Alabami kako bi obnovio svoju dozvolu za parkiranje i također obnovio registraciju svog sina. Gledao je radnika kako silazi niz skelu i pita ga "što ti treba?" Kad je stigao do njega i vidio invalidska kolica, pitao ga je "s kim si ovdje?". Jerry teško ide na koncerte i bejzbol igre s velikom obitelji ili prijateljima, jer rijetko su ulaznice dostupne osobe s invaliditetom u invalidskim kolicima za više od dvije osobe.

Jerry je više od 35 godina gledalo kao osobu koja živi s invaliditetom. Vidio je da postoje mnoge prepreke i prema osobama s invaliditetom. No, također je vidio i mnoge pozitivne promjene kako bi osobe s invaliditetom bile fizički aktivne kroz rekreacijske mogućnosti kao što su golf, ribolov, pa čak i skijanje na snijegu. Sada postoje organizacije poput vanjske ikonefondacije Lakeshore  - gdje Jerry radi honorarno trenirajući mlade košarke i stare - tamo gdje pružaju rekreacijske mogućnosti.

Jerry kaže: "Ne očekujem da će se svijet vrtjeti oko nas. Prilagodit ću se - samo napravite tako da se mogu prilagoditi. ": izvor: https://www.google.com/search?q=stories+of+people+from+different+parts+of+the+world+about+their+country%27s+relationship+to+the+axes+with+disabilities&rlz=1C1PRFI_enHR744HR744&oq=stories+of+people+from+different+parts+of+the+world+about+their+country%27s+relationship+to+the+axes+with+disabilities&aqs=chrome..69i57.1642j0j8&sourceid=chrome&ie=UTF-8

PERICINA PRIČA

Nakon Jerryja svoju priču je ispričao Perica (opp. želi ostati anoniman) Perica je iz Slavonskog Broda. Voli onu pjesmu „Prokleta je Amerika“.

"Doživio sam prijelom kičme, oštećenje kičmene moždine i od tada sam u invalidskim kolicima. S autom sam se zabio u stup, bila je to kombinacija vlastitog vozačkog neiskustva, mladosti i dvije tri pive". Iskren je Perica i nastavlja: "Dobro, dobro, biće to sve u redu, bila mi je prva pomisao dok su rezali lim ". I tada mi je liječnik rekao: "Prijatelju, neće biti dobro". Oko godinu dana sam se suočavao s istinom i  realnošću da više neću moći hodati, da neću moći raditi svoj posao koji volim i da neću moći igrati košarku I nogomet. „To me je najviše boljelo", sjeća se. "Od tada je prošlo 25 godina. Roditelji su mi ostarili i sve teže sa mnom savladavaju barijere. Bio sam premlad pa sam osjetio koliko je ova država afunkcionalna, pardon, sama sebe jede. Prvo mi nisu dali da radim da ne izgubim osobnu invalidninu. Zbog svog stanja imam opću radnu nesposobnost. Pa su zaključili prije par godina da mogu raditi, ali sva prava gubim kad odem u mirovinu. Jebem ti led i državu“, u dahu zaključuje. Za razliku od Yerryja njegov život je definiran osobnim invaliditetom.

Rekli su mi da  bi mi pomogla pomogla rehabilitacija u specijaliziranom centru u Njemačkoj koja košta 36.000 eura. Iskreno, ovaj sustav kao i grad mi nisu od neke pomoći. Želio sam se što više uključiti u život zajednice, ali teško je to kad ti svaka stepenica je naprosto nepremostiva barijera i s godinama postaje sve veća.

Pa naš grad nema ni jedan stan za ovakve kao što sam ja. Što će bit kad više ne bude mojih roditelja . Hoće li me uspavati, " pita se Perica. Neće Perice, nismo mi nacisti. Dao mi je smiješak i tu smo se  preko Skype pozdravili.

Da se ne moram mučiti s traženjem odgovora od neodgovorne nadležne slavonskobrodske pročelnice, odlučio sam ih sam naći bez pomoći papirnato plišane rodice. Ne želim ni javnu, ni tajnu ispriku. Jedino im dajem packu  uz poruku SRAM VAS BILO

- Da li grad u stanogradnji planira izgradnju stanova prilagođenih za život mladih osoba s invaliditetom?

- Da li sve novoizgrađene ugrade imaju pristup osobama s invaliditetom, kao i njihovu mogućnost pristupa u iste?

-Da li grad posjeduje svoje stanove koji su prilagođeni osobama s invaliditetom i ako da u kojem broju?

https://www.slavonski-brod.hr/index.php/9002-na-natjecaj-za-dodjelu-gradskih-stanova-od-sada-se-mogu-javiti-i-mlade-obitelji-u-izvanbracnoj-zajednici-te-samohrani-roditelji

Ovakve stanove ima Slavonski Brod. Perica i Yerry ne bi mogli ni u jedan od njih, nisu pristupačni. Teško bi bili pristipačni i za mene „Šlagiranog“ iz getoa na Slavoniji 1, okruženog toplovodnim cijevima. Već se polako samosjetim mirisom na Slavoniju 1.

Grade moj, zar je bilo toliko teško napisati politički odgovor? Jedan na način Pitije. Kao grad Slavonski Brod za sad nema stanova prilagođenih osobama s invaliditetom i za sada ne planira izgradnju istih. Eto ja odgovaram, ako nije točno demantirajte. Šutnja nije demanti, ona je potvrda.

– U  kojoj mjeri je prilagođen gradski javni prijevoz  osobama s invaliditetom( osobama koja koriste invalidska kolica)?

– Gradska  poduzeća u vlasništvu grada, ustanove, vrtići škole da li imaju  omogućen pristup osobama s invaliditetom?

Da li je gradski prijevoz prolagođen i prijevozu „zdravih“. Ne u njega ne mogu uči osobe s invaliditetom u invalidskim kolicima. Možda u one male plave, ali možda.

KKD IBM, knjižnica (prilagođena za pet)  i poglavarstvo su prilagođeni. Do dvorane gdje se održavaju sjednice Gradskog vijeća ne može se doći bez "par  šerpi“ koji će nositi gore , tako da POGLAVARSTVO baš i nije. Ono je geto prema nama kao i mi prema njima. Oni mogu dolje, a mi ne možemo gore,Toliko o prilagođenosti mog neprilagođenog grada.

Onako samo transparetnosti radi s puno pozdrava iz najvećeg grada na samoj granici EU.

„Povelja o temeljnim pravima EU-a zabranjuje diskriminaciju na osnovi invaliditeta i priznaje pravo osoba s invaliditetom da koriste mjere za osiguranje njihove neovisnosti, socijalne i profesionalne integracije i sudjelovanja u životu zajednice. Prava osoba s invaliditetom u EU zaštićena su i Konvencijom UN- a o pravima osoba s invaliditetom (CRPD). EU je 2010. prihvatila Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, prvi put kada je sama EU prihvatila međunarodni ugovor o ljudskim pravima.

Rad FRA na pravima osoba s invaliditetom uokviren je principima samoodređenja, sudjelovanja i inkluzije utvrđenih u Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. FRA ispituje gdje postoje pravne i socijalne zapreke i utvrđuje prakse koje su države članice EU uvele radi osnaživanja osoba s invaliditetom. FRA također razvija pokazatelje ljudskih prava kako bi pokazao kako države članice ispunjavaju svoje obveze prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom.

Kao dio okvira EU za promicanje, zaštitu i nadzor nad provođenjem Konvencije o pravima osoba s invaliditetom , FRA pomaže osigurati da EU konvenciju učinkovito i djelotvorno provodi u svom području nadležnosti.“

____________________

Srdačno, sa sve manje štovanja.

Ponosni vlasnik članskih iskaznica svih brodskih videoteka, par političkih stranaka, vlasnik tijela na kojem sve nije normalno osim mozga. Ne daju mi dijagnozu. E  da iako sam osoba s 100% invaliditetom, 99.97% sam normalan i višekratno pregledan na tu temu, vlasnik kartice za parkiranje za OSI bez auta, član tri udruge, pardon četiri, ponosni vlasnik tekućeg računa u otvaranju bez prava na minus, pasionirani sakupljač odbijenica za toplice, stanovnik loptaste Zemlje, Brođanin i birač

Vanja Krnić