Dosad nisam citirao jednog od otaca domovine, najvažnijeg dionika u stvaranju „ suverene i samostalne“ Hrvatske, dr Franju Tuđmana. Poslije odmora, dovoljno daleko o njega, i povratka na tlo kod slavonskobrodske papirnato plišane rodice (točnije 50 metara od nje), citirat ću upravo dr.Franju Tuđmana, još pod dojmom odmora na moru:
Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude. (30. svibnja 1990. Govor na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu)
Od 1989. ljetujem na istom mjestu, otoku Čiovu. Otoku na kojem je nekadašnja radnička klasa pravila vikendice. Otoku na kojem je Đuro Đaković imao svoje odmaralište, u kojem su ljetovali većinom radnici Đure Đakovića, a kod mene u sokaku ili ulici/nizbrdici i uzbrdici, sve su bili naši, većinom su bili Hrvati. Ne znam da li je u bivšoj državi strani državljanin mogao imati privatno vlasništvo nad vikendicom. Mislim da je bio jedan jedini izuzetak kojem su komunjare dale privatno vlasništvo, ali uslijed akutne demencije ne mogu se sjetiti ni ja, ni google tko je to bio.
Morskih konjica i dagnji, koje su jestive, bilo je puno u moru. More je bilo za srednju klasu. Turizam nam je i tad donosio velike pare, koje su odlazile u Beograd, a ne u drugu republiku po razvijenosti - Hrvatsku. Tad se jela zimska Gavrilovićeva zimska salama, za koju sad samo znam po pričama. Ribu nismo kupovali nego se obrok mogao upecati, jer iste je bilo u moru, što bi rekli, za izvoz. Poljaka je bilo od stranaca i, koliko se sjećam, a u svojim pričama potvrđuju stariji , oni su većinom prodavali jeftino srebro. Bilo je i Nijemaca, kao i naših bauštelaca. Gužvi na čiovskom mostu se ne sjećam. Plaže su bile javno dobro, jedino onim vojnim nije bilo pristupa, bar mislim.
U spomentujoj ulici 2017-e, ljudi koji znaju naš jezik, postali su ugrožena vrsta domorodaca. Ribe je sve manje, a dagnji ni u tragovima. Plaže u koncesiji. Pitam se odmah da li je to naša Hrvatska kakvu želimo, ako je plaža ruska, njemačka ili ne znam čija već. Đurino odmaralište više nije Đurino i na njemu je broj SB registracija doslovno nula. Dobro, ova godina je bila ekstremna i po broju turista i po temperaturama. Ograđene plaže na „našem“ moru, tim činom prestaje ono biti "naše". Da li, ako se popišam/urniram iliti izmokrim u more na susjednoj plaži i struja to isto odnese do koncesionirane plaže, ugrožavam kao domaći gost čistoću kupaća na koncesioniranoj plaži, i da li je i to kažnjivo?
Hvala Bogu, napokon bez interneta. Kad sam napokon ulovio wi fi bilo je to tako što sam ga drmnuo koncesioniranom strancu. Napokon lijepa vijest. Dvoje Brođana se rashlađuju na balkonu na plus 40 u seksualnom klinču. Eee, da, to je moj grad…ponosan sam. Ček, i onda pročitam da je to kažnjivo u sekularnoj državi - imati seks na svome balkonu. A nije kažnjivo snimati tuđe balkone i to javno objavljivati?! Nisam mogao vjerovati. Iz protesta sam sjeo polugol na svoj balkon i konzumirao punu kutiju se(ke)ksa nadajući se da će doći netko na isti ili me bar snimiti u njegovoj konzmaciji na balkonu, ali nije nitko ni došao me ni snimio, tako da sam se selfirao.
Što bi Franjo rekao imamo Hrvatsku kakvu želimo i, što je najgore, iz izbora u izbore, svojim glasom dajemo do znanja da upravo takvu želimo.
Na povratku s mora preko Bosne, taman na leskovačkim ćevapima, dobio sam poruku od druga Vlade citiram:“ Druže jesi ti to krenio u proboj obruča…, jebate na svim si portalima“. Wi fi gdje se nalaziš u pol Bosne….
Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude. (30. svibnja 1990. Govor na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu)
Od 1989. ljetujem na istom mjestu, otoku Čiovu. Otoku na kojem je nekadašnja radnička klasa pravila vikendice. Otoku na kojem je Đuro Đaković imao svoje odmaralište, u kojem su ljetovali većinom radnici Đure Đakovića, a kod mene u sokaku ili ulici/nizbrdici i uzbrdici, sve su bili naši, većinom su bili Hrvati. Ne znam da li je u bivšoj državi strani državljanin mogao imati privatno vlasništvo nad vikendicom. Mislim da je bio jedan jedini izuzetak kojem su komunjare dale privatno vlasništvo, ali uslijed akutne demencije ne mogu se sjetiti ni ja, ni google tko je to bio.
Morskih konjica i dagnji, koje su jestive, bilo je puno u moru. More je bilo za srednju klasu. Turizam nam je i tad donosio velike pare, koje su odlazile u Beograd, a ne u drugu republiku po razvijenosti - Hrvatsku. Tad se jela zimska Gavrilovićeva zimska salama, za koju sad samo znam po pričama. Ribu nismo kupovali nego se obrok mogao upecati, jer iste je bilo u moru, što bi rekli, za izvoz. Poljaka je bilo od stranaca i, koliko se sjećam, a u svojim pričama potvrđuju stariji , oni su većinom prodavali jeftino srebro. Bilo je i Nijemaca, kao i naših bauštelaca. Gužvi na čiovskom mostu se ne sjećam. Plaže su bile javno dobro, jedino onim vojnim nije bilo pristupa, bar mislim.
U spomentujoj ulici 2017-e, ljudi koji znaju naš jezik, postali su ugrožena vrsta domorodaca. Ribe je sve manje, a dagnji ni u tragovima. Plaže u koncesiji. Pitam se odmah da li je to naša Hrvatska kakvu želimo, ako je plaža ruska, njemačka ili ne znam čija već. Đurino odmaralište više nije Đurino i na njemu je broj SB registracija doslovno nula. Dobro, ova godina je bila ekstremna i po broju turista i po temperaturama. Ograđene plaže na „našem“ moru, tim činom prestaje ono biti "naše". Da li, ako se popišam/urniram iliti izmokrim u more na susjednoj plaži i struja to isto odnese do koncesionirane plaže, ugrožavam kao domaći gost čistoću kupaća na koncesioniranoj plaži, i da li je i to kažnjivo?
Hvala Bogu, napokon bez interneta. Kad sam napokon ulovio wi fi bilo je to tako što sam ga drmnuo koncesioniranom strancu. Napokon lijepa vijest. Dvoje Brođana se rashlađuju na balkonu na plus 40 u seksualnom klinču. Eee, da, to je moj grad…ponosan sam. Ček, i onda pročitam da je to kažnjivo u sekularnoj državi - imati seks na svome balkonu. A nije kažnjivo snimati tuđe balkone i to javno objavljivati?! Nisam mogao vjerovati. Iz protesta sam sjeo polugol na svoj balkon i konzumirao punu kutiju se(ke)ksa nadajući se da će doći netko na isti ili me bar snimiti u njegovoj konzmaciji na balkonu, ali nije nitko ni došao me ni snimio, tako da sam se selfirao.
Što bi Franjo rekao imamo Hrvatsku kakvu želimo i, što je najgore, iz izbora u izbore, svojim glasom dajemo do znanja da upravo takvu želimo.
Na povratku s mora preko Bosne, taman na leskovačkim ćevapima, dobio sam poruku od druga Vlade citiram:“ Druže jesi ti to krenio u proboj obruča…, jebate na svim si portalima“. Wi fi gdje se nalaziš u pol Bosne….
