“Potpuno je neprimjereno europske izbore smatrati sukobom takozvanih “progresivaca” i nacionalista. “Progresivci” ponovno potvrđuju svoju želju da izgrade svijet koji će poštovati međunarodno pravo kojeg nastoje iskorijeniti njihovi mentori iz Sjedinjenih Država, dok se neki nacionalisti, poput Poljske Andrzeja Dude, pripremaju služiti Sjedinjenim Državama u sukobu Washingtona protiv njihovih partnera u Europskoj uniji”, za Voltaire Network piše Thierry Meyssan.
Od Ugovora iz Maastrichta, sve članice Europske unije, uključujući neutralne zemlje, stavile su svoju obranu pod suverenitet NATO pakta, na čijem čelu su isključivo Sjedinjene Države. Stoga, ako Pentagon odredi ekonomska središta i zemlje koje želi uništiti s američkim ministarstvom financija, sve članice Europske unije i NATO pakta moraju nametnuti američke sankcije.
Nakon što je predsjednik Trump tijekom srednjoročnih izbora izgubio većinu u Zastupničkom domu, pronašao je nove saveznike, ali je zbog toga oslobođen od tužitelja Muellera od optužbe za veleizdaju. Donald Trump sada podržava ciljeve svojih generala. Američki imperijalizam se vratio.
Za manje od šest mjeseci su se “ponovno vratili” temelji međunarodnih odnosa. Rat kojeg je obećavala Hillary Clinton je počeo, ali ne samo vojnom silom.
Ova promjena pravila igre, koje nije bilo od kraja Drugog svjetskog rata, odmah je prisilila sve aktere da preispitaju svoju strategiju i sve planove u savezu. Oni koji dođu prekasno platit će za to.
Ratovi će uvijek biti smrtonosni i okrutni, ali za Donalda Trumpa, koji je, prije nego što je postao predsjednik Sjedinjenih Država, bio poslovni čovjek, najbolje je da rat košta što manje. Stoga je bolje ubijati ekonomskim sredstvima, a ne oružjem. Budući da Sjedinjene Države više ne dijele trgovinske sporazume s većinom zemalja koje napadaju, stvarni “ekonomski” troškovi tih ratova, ali u pravom smislu riječi, zapravo snose treće zemlje, a ne Pentagon.
Tako su Sjedinjene Države upravo odlučile ekonomski opkoliti Venezuelu, Kubu i Nikaragvu. Da bi se prikrili pravi ratovi, sa smrtima i razaranjima, mediji te akcije nazivaju “sankcijama”, ali nam ne daju nikakvu ideju o zakonu po kojem se uvode ove “sankcije” Washingtona.
U pojašnjenju se koriste eksplicitnim pozivanjem na “Doktrinu Monroe” iz 1823. godine, koja zabranjuje intervenciju stranih snaga u Sjevernoj i Južnoj Americi. Jedine snage koje mogu intervenirati su vojska Sjedinjenih Država, a Washington će se u zamjenu suzdržati od intervencija u zapadnoj Europi. Samo je Kina, koja se osjeća posebno prozvanom, istaknula kako zemlje na dva američka kontinenta nisu privatno vlasništvo Sjedinjenih Američkih Država. Međutim, svi su svjesni da je ova doktrina brzo evoluirala samo kako bi opravdala američki imperijalizam na jugu kontinenta.
Zanimljiv je dodatak “Doktrini Monroe” predsjednika Theodora Roosevelta, koji je u obraćanju Kongresu 1904. rekao: “Ako neka nacija pokaže da zna kako postupati razumno u društvenim i političkim pitanjima, da održava red i plaća svoje dugove, onda se ne mora bojati uplitanja Sjedinjenih Država. Trajni prijestupi ili nesposobnost koji dovode do kidanja veza s civiliziranim društvom, može u Americi, kao i drugdje, u konačnici tražiti intervenciju nekog civiliziranog naroda u zapadnoj hemisferi bliskog Sjedinjenim Državama, kao u ” Doktrini Monroe” , te ih se zbog nepravde ili nemogućnosti, premda protiv njihove volje, može prisiliti da akcije međunarodnih snaga.”
Rooseveltov dodatak je primjer vrhunca modernog imperijalizma u kojem su SAD sudjelovale nakon početnog suzdržavanja od nastojanja europskih kolonijalnih sila za “podjelu svijeta”. Zbog toga su SAD intervenirale u raznim zemljama Srednje Amerike, nekada vojnom intervencijom, a ponekad dugotrajnim raspoređivanjem postrojbi, kao na Haitiju, Nikaragvi i Dominikanskoj Republici.
No, danas se vojne intervencije ne isplate i njihov ishod je neizvjestan, kao što se vidjelo u Siriji, Afganistanu i Iraku, gdje nova vlada u Bagdadu traži način kako da protjera preostalih 5200 američkih vojnika iz zemlje. To je glavni razlog zbog kojeg Donald Trump gotovo svakodnevno potpisuje dekrete o nametanju sankcija stranim zemljama.
Američki sankcije danas pokrivaju najmanje dvadeset zemalja. To su Bjelorusija, Burma, Burundi, Sjeverna Koreja, Kuba, Rusija, Irak, Libanon, Libija, Nikaragva, Sirija, Venezuela, Centralna Afrika, Kongo, Iran, Somalija, Sudan, Južni Sudan, istočna Ukrajina ili republike Donbasa, Jemen i Zimbabve. Ovo nam daje vrlo precizne karte sukoba kojeg vodi Pentagon, a podržan je od strane američkog ministarstva financija.
Ciljevi nikada nisu bili zemlje zapadne Europe, kako nalaže ” Doktrina Monroe” , već isključivo na Bliskom istoku, istočnoj Europi, Karipskom bazenu i Africi. Sve te regije je 1991. godine predsjednik George Bush stariji uvrstio u svoju strategiju nacionalne sigurnosti, osmišljene kako bi se stvorio “Novi svjetski poredak”.
Desetljećima se pojam “ekonomsko ratovanje” tumači kao oštrija konkurencija. Danas to više nije točno, jer sada govorimo o pravom ratu i ubijanjima.
Sirijci, koji su upravo pobijedili u osam godina dugom ratu protiv islamističkih plaćenicima NATO pakta, sada su podvrgnuti ekonomskom ratu, zbog kojeg vlada mora uvoditi strogu štednju struje, plina i nafte, a zatvaraju se i tvornice koje su se upravo ponovno otvorile. U najboljem slučaju, Sirijci mogu biti sretni da američki i cionistički imperijalizam protiv njih ne vodi dva oblika rata u isto vrijeme.
Venezuela tek sada otkriva užas ekonomskog rata. Shvaćaju da se moraju boriti protiv Juana Guaidóa, jer samo predsjednik Nicolas Maduro, uz sve njegove mane, može obraniti njihovu državu.
Strategije koje se primjenjuju na države odabrane za uništenje su različite. Primjerice, kako Venezuela više ne može uvoziti lijekove za svoje bolnice, potpisala je sporazum sa Sirijom, koji je prije rata bila vrlo važan proizvođač i izvoznik u ovom sektoru. Tvornice koje su u ratu u Aleppu uništili Turska i islamistički militanti su obnovljene. Iako su se tek ponovno otvorile, sada su morale ponovno zatvoriti pogone zato što nemaju dostupnu kvalificiranu radnu snagu.
Umnožavanje ratnih pozornica, a time i navodnih “sankcija”, uzrokuje sve ozbiljne probleme saveznicima Sjedinjenih Država, uključujući i Europsku uniju. Uspavana EU uopće nije prepoznala potencijal prijetnji njezinim tvrtkama koje su investirale na Kubu i nisu odgovorile na mjeru zabrane pristupa iranskom tržištu. Izdale su samo protuprijetnju, prema kojoj bi se o svemu trebao izjasniti arbitražni sud Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Međutim, ova “pobuna” Europske unije je osuđena na neuspjeh.
U očekivanju reakcije Europske unije, koja je bila zabrinuta što neće moći trgovati ni s kim, Bushova administracija je sastavila “Doktrinu Wolfowitz“, kojoj je cilj bio osigurati da zapadne i srednjoeuropske države nikada ne utemelje neovisni obrambeni sustav. Washington je doslovno kastrirao Europsku uniju s klauzulom koja je pri nastanku EU morala biti uključena u Ugovor iz Maastrichta, a koja nalaže supremaciju i suverenitet NATO pakta. Thierry Meyssan ovdje piše o Europskoj uniji kao vojno-političkom bloku, ne o zajedničkom tržištu.
U tom kontekstu treba podsjetiti na punu potporu Europske unije svim pustolovinama Pentagona, od ratova na Balkanu u kojima su neki naivno bili uvjereni da NATO pomaže nemoćnima, što je slučaj i na Kosovu, do Afganistana, Iraka, Libije, Sirije i Jemena. U svim tim slučajevima, Europska unija je uvijek nastupala zajedno, ali iza svog NATO pregovarača.
Doista, ovaj vazalni uvjet je jedini razlog zbog kojeg je zapadni dio Europske unije takav kakav jest i stoga je predsjednik Trump odustao od ideje o raspuštanju Sjevernoatlantskog saveza. Bijela kuća zna da bi zemlje Europske unije bez NATO pakta lakše vratile izgubljenu neovisnost.
Naravno, svi ugovori između Washingtona i Bruxellesa kao sjedišta EU, ali više sjedišta NATO pakta, predviđaju da se sve mora učiniti u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Ovdje imamo paradoks, jer su SAD u ožujku dovele u pitanje sve rezolucije Ujedinjenih naroda o suverenitetu Golanske visoravni. Bez upozorenja su promijenile mišljenje, priznale izraelsku aneksiju i izazvale kolaps međunarodnog prava.
Sada se iz Europske unije, jedan za drugim, čuju glasovi kako bi se mogao slijediti američki primjer i priznati de facto stanje na okupiranom sirijskom teritoriju.
Sukcesivni ugovori onemogućavaju europskim zemljama da se oslobode NATO pakta i najave osnivanje vlastite sile. Prosvjedi protiv navodnih “sankcija”, odnosno rata koji je upravo proglašen Iranu, kao i oni protiv Kube, moraju propasti.
Suprotno uvriježenom mišljenju, NATO paktom ne upravlja Sjevernoatlantsko vijeće, koje čine članice saveza. 2011. godini, kada je Sjevernoatlantsko vijeće pristalo na akciju za zaštitu libijskog naroda od navodnih zločina Muammara Gaddafija, ono se protivilo “promjeni režima”, ali je vojno krilo NATO pakta napalo Libiju bez savjetovanja s nadležnim tijelom.
Članice Europske unije koje su tijekom Hladnog rata formirale jedinstveni blok sa Sjedinjenim Državama utvrdile su da nemaju istu kulturu kao njihov transatlantski saveznik. Međutim, spoznavši tu istinu su zaboravile na svoju europsku kulturu i prihvatile su tezu o “izuzetnosti” Sjedinjenih Država.
Slijedom toga, bilo da im se to sviđa ili ne, danas su te zemlje odgovorne za ratove Washingtona, uključujući glad u Jemenu zbog genocidne kampanje saudijske koalicije i američkih sankcija. Sada europske zemlje moraju odlučiti hoće li prihvatiti takav odnos i sudjelovati u tim zločinima ili će napustiti postojeće ugovore.
Međunarodna trgovina usporava, što nije privremena kriza, već duboko ukorijenjeni fenomen. Proces globalizacije koji je karakterizirao svijet od raspada Sovjetskog Saveza do srednjoročnih američkih izbora 2018. godine, sada je gotov. Više nije moguće slobodno izvoziti robe širom svijeta.
Samo Kina još ima taj kapacitet, ali američki State Department trenutno razvija metode za zabranu pristupa Kini latinoameričkom tržištu.
U tim uvjetima, rasprave o koristima slobodne razmjene i protekcionizma više nisu ni važne, jer više nismo u miru i nemamo izbora.
Isto tako, razmišljati o izgradnji Europske unije u vrijeme kada je svijet podijeljen na dva nespojiva bloka, danas je potpuno neprimjereno. Ako žele izbjeći da ih Sjedinjene Države uvuku u sukobe koji nisu njihovi, zemlje se moraju europskih ugovora i integriranog zapovjedništva NATO pakta.
Stoga je sasvim neprimjereno europske izbore gledati kao na sukob između “progresivaca” i nacionalista. To uopće nije poanta. “Progresivci” ponovno potvrđuju svoju želju da izgrade svijet kojeg će voditi međunarodno pravo, upravo ono kojeg nastoje uništiti njihovi mentori iz Sjedinjenih Država. S druge strane imamo “nacionaliste”, poput Poljske Andrzeja Dude, koji se pripremaju služiti Washingtonu u američkom sukobu protiv svojih partnera u Europskoj uniji.
Samo je dio Britanaca vidio trenutnu oluju. Pokušali su napustiti EU, ali u to nisu uvjerili svoje parlamentarne zastupnike. Kaže se da “vladati znači predvidjeti“, ali većina članica Europske unije ništa nije predvidjela.
logično
Od Ugovora iz Maastrichta, sve članice Europske unije, uključujući neutralne zemlje, stavile su svoju obranu pod suverenitet NATO pakta, na čijem čelu su isključivo Sjedinjene Države. Stoga, ako Pentagon odredi ekonomska središta i zemlje koje želi uništiti s američkim ministarstvom financija, sve članice Europske unije i NATO pakta moraju nametnuti američke sankcije.
Nakon što je predsjednik Trump tijekom srednjoročnih izbora izgubio većinu u Zastupničkom domu, pronašao je nove saveznike, ali je zbog toga oslobođen od tužitelja Muellera od optužbe za veleizdaju. Donald Trump sada podržava ciljeve svojih generala. Američki imperijalizam se vratio.
Za manje od šest mjeseci su se “ponovno vratili” temelji međunarodnih odnosa. Rat kojeg je obećavala Hillary Clinton je počeo, ali ne samo vojnom silom.
Ova promjena pravila igre, koje nije bilo od kraja Drugog svjetskog rata, odmah je prisilila sve aktere da preispitaju svoju strategiju i sve planove u savezu. Oni koji dođu prekasno platit će za to.
Stvarni rat je proglašen ekonomskim ratom
Ratovi će uvijek biti smrtonosni i okrutni, ali za Donalda Trumpa, koji je, prije nego što je postao predsjednik Sjedinjenih Država, bio poslovni čovjek, najbolje je da rat košta što manje. Stoga je bolje ubijati ekonomskim sredstvima, a ne oružjem. Budući da Sjedinjene Države više ne dijele trgovinske sporazume s većinom zemalja koje napadaju, stvarni “ekonomski” troškovi tih ratova, ali u pravom smislu riječi, zapravo snose treće zemlje, a ne Pentagon.
Tako su Sjedinjene Države upravo odlučile ekonomski opkoliti Venezuelu, Kubu i Nikaragvu. Da bi se prikrili pravi ratovi, sa smrtima i razaranjima, mediji te akcije nazivaju “sankcijama”, ali nam ne daju nikakvu ideju o zakonu po kojem se uvode ove “sankcije” Washingtona.
U pojašnjenju se koriste eksplicitnim pozivanjem na “Doktrinu Monroe” iz 1823. godine, koja zabranjuje intervenciju stranih snaga u Sjevernoj i Južnoj Americi. Jedine snage koje mogu intervenirati su vojska Sjedinjenih Država, a Washington će se u zamjenu suzdržati od intervencija u zapadnoj Europi. Samo je Kina, koja se osjeća posebno prozvanom, istaknula kako zemlje na dva američka kontinenta nisu privatno vlasništvo Sjedinjenih Američkih Država. Međutim, svi su svjesni da je ova doktrina brzo evoluirala samo kako bi opravdala američki imperijalizam na jugu kontinenta.
Zanimljiv je dodatak “Doktrini Monroe” predsjednika Theodora Roosevelta, koji je u obraćanju Kongresu 1904. rekao: “Ako neka nacija pokaže da zna kako postupati razumno u društvenim i političkim pitanjima, da održava red i plaća svoje dugove, onda se ne mora bojati uplitanja Sjedinjenih Država. Trajni prijestupi ili nesposobnost koji dovode do kidanja veza s civiliziranim društvom, može u Americi, kao i drugdje, u konačnici tražiti intervenciju nekog civiliziranog naroda u zapadnoj hemisferi bliskog Sjedinjenim Državama, kao u ” Doktrini Monroe” , te ih se zbog nepravde ili nemogućnosti, premda protiv njihove volje, može prisiliti da akcije međunarodnih snaga.”
Rooseveltov dodatak je primjer vrhunca modernog imperijalizma u kojem su SAD sudjelovale nakon početnog suzdržavanja od nastojanja europskih kolonijalnih sila za “podjelu svijeta”. Zbog toga su SAD intervenirale u raznim zemljama Srednje Amerike, nekada vojnom intervencijom, a ponekad dugotrajnim raspoređivanjem postrojbi, kao na Haitiju, Nikaragvi i Dominikanskoj Republici.
No, danas se vojne intervencije ne isplate i njihov ishod je neizvjestan, kao što se vidjelo u Siriji, Afganistanu i Iraku, gdje nova vlada u Bagdadu traži način kako da protjera preostalih 5200 američkih vojnika iz zemlje. To je glavni razlog zbog kojeg Donald Trump gotovo svakodnevno potpisuje dekrete o nametanju sankcija stranim zemljama.
Američki sankcije danas pokrivaju najmanje dvadeset zemalja. To su Bjelorusija, Burma, Burundi, Sjeverna Koreja, Kuba, Rusija, Irak, Libanon, Libija, Nikaragva, Sirija, Venezuela, Centralna Afrika, Kongo, Iran, Somalija, Sudan, Južni Sudan, istočna Ukrajina ili republike Donbasa, Jemen i Zimbabve. Ovo nam daje vrlo precizne karte sukoba kojeg vodi Pentagon, a podržan je od strane američkog ministarstva financija.
Ciljevi nikada nisu bili zemlje zapadne Europe, kako nalaže ” Doktrina Monroe” , već isključivo na Bliskom istoku, istočnoj Europi, Karipskom bazenu i Africi. Sve te regije je 1991. godine predsjednik George Bush stariji uvrstio u svoju strategiju nacionalne sigurnosti, osmišljene kako bi se stvorio “Novi svjetski poredak”.
Desetljećima se pojam “ekonomsko ratovanje” tumači kao oštrija konkurencija. Danas to više nije točno, jer sada govorimo o pravom ratu i ubijanjima.
Reakcije odabranih ciljeva
Sirijci, koji su upravo pobijedili u osam godina dugom ratu protiv islamističkih plaćenicima NATO pakta, sada su podvrgnuti ekonomskom ratu, zbog kojeg vlada mora uvoditi strogu štednju struje, plina i nafte, a zatvaraju se i tvornice koje su se upravo ponovno otvorile. U najboljem slučaju, Sirijci mogu biti sretni da američki i cionistički imperijalizam protiv njih ne vodi dva oblika rata u isto vrijeme.
Venezuela tek sada otkriva užas ekonomskog rata. Shvaćaju da se moraju boriti protiv Juana Guaidóa, jer samo predsjednik Nicolas Maduro, uz sve njegove mane, može obraniti njihovu državu.
Strategije koje se primjenjuju na države odabrane za uništenje su različite. Primjerice, kako Venezuela više ne može uvoziti lijekove za svoje bolnice, potpisala je sporazum sa Sirijom, koji je prije rata bila vrlo važan proizvođač i izvoznik u ovom sektoru. Tvornice koje su u ratu u Aleppu uništili Turska i islamistički militanti su obnovljene. Iako su se tek ponovno otvorile, sada su morale ponovno zatvoriti pogone zato što nemaju dostupnu kvalificiranu radnu snagu.
Umnožavanje ratnih pozornica, a time i navodnih “sankcija”, uzrokuje sve ozbiljne probleme saveznicima Sjedinjenih Država, uključujući i Europsku uniju. Uspavana EU uopće nije prepoznala potencijal prijetnji njezinim tvrtkama koje su investirale na Kubu i nisu odgovorile na mjeru zabrane pristupa iranskom tržištu. Izdale su samo protuprijetnju, prema kojoj bi se o svemu trebao izjasniti arbitražni sud Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Međutim, ova “pobuna” Europske unije je osuđena na neuspjeh.
Europska unija je zarobljena
U očekivanju reakcije Europske unije, koja je bila zabrinuta što neće moći trgovati ni s kim, Bushova administracija je sastavila “Doktrinu Wolfowitz“, kojoj je cilj bio osigurati da zapadne i srednjoeuropske države nikada ne utemelje neovisni obrambeni sustav. Washington je doslovno kastrirao Europsku uniju s klauzulom koja je pri nastanku EU morala biti uključena u Ugovor iz Maastrichta, a koja nalaže supremaciju i suverenitet NATO pakta. Thierry Meyssan ovdje piše o Europskoj uniji kao vojno-političkom bloku, ne o zajedničkom tržištu.
U tom kontekstu treba podsjetiti na punu potporu Europske unije svim pustolovinama Pentagona, od ratova na Balkanu u kojima su neki naivno bili uvjereni da NATO pomaže nemoćnima, što je slučaj i na Kosovu, do Afganistana, Iraka, Libije, Sirije i Jemena. U svim tim slučajevima, Europska unija je uvijek nastupala zajedno, ali iza svog NATO pregovarača.
Doista, ovaj vazalni uvjet je jedini razlog zbog kojeg je zapadni dio Europske unije takav kakav jest i stoga je predsjednik Trump odustao od ideje o raspuštanju Sjevernoatlantskog saveza. Bijela kuća zna da bi zemlje Europske unije bez NATO pakta lakše vratile izgubljenu neovisnost.
Naravno, svi ugovori između Washingtona i Bruxellesa kao sjedišta EU, ali više sjedišta NATO pakta, predviđaju da se sve mora učiniti u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Ovdje imamo paradoks, jer su SAD u ožujku dovele u pitanje sve rezolucije Ujedinjenih naroda o suverenitetu Golanske visoravni. Bez upozorenja su promijenile mišljenje, priznale izraelsku aneksiju i izazvale kolaps međunarodnog prava.
Sada se iz Europske unije, jedan za drugim, čuju glasovi kako bi se mogao slijediti američki primjer i priznati de facto stanje na okupiranom sirijskom teritoriju.
Sukcesivni ugovori onemogućavaju europskim zemljama da se oslobode NATO pakta i najave osnivanje vlastite sile. Prosvjedi protiv navodnih “sankcija”, odnosno rata koji je upravo proglašen Iranu, kao i oni protiv Kube, moraju propasti.
Suprotno uvriježenom mišljenju, NATO paktom ne upravlja Sjevernoatlantsko vijeće, koje čine članice saveza. 2011. godini, kada je Sjevernoatlantsko vijeće pristalo na akciju za zaštitu libijskog naroda od navodnih zločina Muammara Gaddafija, ono se protivilo “promjeni režima”, ali je vojno krilo NATO pakta napalo Libiju bez savjetovanja s nadležnim tijelom.
Članice Europske unije koje su tijekom Hladnog rata formirale jedinstveni blok sa Sjedinjenim Državama utvrdile su da nemaju istu kulturu kao njihov transatlantski saveznik. Međutim, spoznavši tu istinu su zaboravile na svoju europsku kulturu i prihvatile su tezu o “izuzetnosti” Sjedinjenih Država.
Slijedom toga, bilo da im se to sviđa ili ne, danas su te zemlje odgovorne za ratove Washingtona, uključujući glad u Jemenu zbog genocidne kampanje saudijske koalicije i američkih sankcija. Sada europske zemlje moraju odlučiti hoće li prihvatiti takav odnos i sudjelovati u tim zločinima ili će napustiti postojeće ugovore.
Globalizacija je dovršena
Međunarodna trgovina usporava, što nije privremena kriza, već duboko ukorijenjeni fenomen. Proces globalizacije koji je karakterizirao svijet od raspada Sovjetskog Saveza do srednjoročnih američkih izbora 2018. godine, sada je gotov. Više nije moguće slobodno izvoziti robe širom svijeta.
Samo Kina još ima taj kapacitet, ali američki State Department trenutno razvija metode za zabranu pristupa Kini latinoameričkom tržištu.
U tim uvjetima, rasprave o koristima slobodne razmjene i protekcionizma više nisu ni važne, jer više nismo u miru i nemamo izbora.
Isto tako, razmišljati o izgradnji Europske unije u vrijeme kada je svijet podijeljen na dva nespojiva bloka, danas je potpuno neprimjereno. Ako žele izbjeći da ih Sjedinjene Države uvuku u sukobe koji nisu njihovi, zemlje se moraju europskih ugovora i integriranog zapovjedništva NATO pakta.
Stoga je sasvim neprimjereno europske izbore gledati kao na sukob između “progresivaca” i nacionalista. To uopće nije poanta. “Progresivci” ponovno potvrđuju svoju želju da izgrade svijet kojeg će voditi međunarodno pravo, upravo ono kojeg nastoje uništiti njihovi mentori iz Sjedinjenih Država. S druge strane imamo “nacionaliste”, poput Poljske Andrzeja Dude, koji se pripremaju služiti Washingtonu u američkom sukobu protiv svojih partnera u Europskoj uniji.
Samo je dio Britanaca vidio trenutnu oluju. Pokušali su napustiti EU, ali u to nisu uvjerili svoje parlamentarne zastupnike. Kaže se da “vladati znači predvidjeti“, ali većina članica Europske unije ništa nije predvidjela.
logično
