Pred stotinjak zainteresiranih građana, jučer se u velikoj dvorani Matice Hrvatske održala tribina pod nazivom ''Medijsko nasilje i politička kultura u Hrvatskoj'', u organizaciji matičina Odjela za politologiju i novoosnovane revolucionarne organizacije Projekt Velebit. Neslužbeni moderator tribine bio je novinar i revolucionar Marko Jurič, a gostovali su polihistor Jure Vujić, novinar Marko Ljubić, odvjetnik i novinar Zvonimir Hodak, te spisateljica Tanja Belobrajdić. Iako bi se iz naziva tribine očekivao medijsko-politološki sadržaj, na koncu smo dobili nacionalističku seansu u pet činova, pod redateljskom palicom ostrašćenog Juriča koji je u posljednjem činu održao političko-revolucionarni govor.
Redatelj seanse već je u uvodnom izlaganju najavio tribinu na kojoj će kvintet biti malo ''izravniji nego što sam naslov kazuje'', iako se pokazalo da je jedini izravniji bio on sam, kad je u petom činu dobio toliko iščekivanu riječ. No, idemo redom.
Prvi čin bio je rezerviran za staloženog Juru Vujića, zaposlenika Matice koji je, prema najavi Juriča, tribini trebao dati ''sociološki kontekst''. Vujić je na wikipediji naveden kao pravnik, diplomat, politolog, esejist, povratnik (u Hrvatskoj također vrsta zanimanja), a večeras je dobio i titulu sociologa. Polihistor tako smatra kako je perverzno da slobodu medija zagovaraju isti oni koji potkopavaju pokušaje pluralizacije medijskog prostora, pokušaje koje posljednjih mjeseci uočava na HRT-u. U svom tumačenju, Vujić očito kao prvake pluralizma vidi aktualno HNIP-ovo rukovodstvo na HRT-u koje je zaslužno za programsko jednoumlje, dodatno srozavanje profesionalizma i potpisivanje zakonski suspektnih izdašnih ugovora s vanjskim izvođačima koji time zgrću milijunske svote. Dalje upozorava kako je težak put prema demokraciji, pogotovo radi mentalnog sklopa naslijeđenog iz jugoslavenskog totalitarnog režima i novinarske prakse prokazivanja i difamacije o čemu Vujić dakako mnogo zna i sjeća se budući da je školu i fakultet završio u Parizu. Uslijedile su udžbeničke fraze o demokraciji i građanstvu, pri čemu je polihistor napomenuo da je u demokraciji bitno socijalno i društveno povjerenje građana koji vjeruju kako jedni drugima, tako i institucijama, strankama i medijima. Međutim, kada se određeni slojevi medija odvajaju od naroda i ponašaju kao oligarhijska kasta, to povjerenje slabi i izaziva legitimne protureakcije.
U drugom činu pojavio se ljubazni Marko Ljubić, novinar portala Dnevno.hr i član HNIP-a kojeg je Jurič predstavio kao novinarsku zvijezdu. U Jugoslaviji se, tumači nam Ljubić, nad hrvatskim čovjekom provodila diktatura uma, a za vrijeme stvaranja države 1990-ih bilo je opravdano da se novinarstvu, kulturi i obrazovanju nije pridavao preveliki značaj jer je prvenstvena zadaća bilo stvaranje temelja hrvatske države. Dalje izvodi kako je logično da su Tuđman i njegovo rukovodstvo, kao i svaki dobri domaćini, računali da će narod refleksno reagirati i od stvorene stambene jedinice urediti namještaj i interijer. Nažalost, navodi Ljubić, to je bila pogrešna prosudba jer su određene strukture u medijima paralelno sebi stvarale prostor za prevlast u kasnijim fazama, a naročito od 2000. godine naovamo kad svjedočimo procesu detuđmanizacije. U navali tuđmanofilskog zanosa, Ljubić je u svojoj kronologiji zaboravio spomenuti pretvorbeno-privatizacijsku pljačku društvenog vlasništva kojom je dobri domaćin na ulicu poslao na stotine tisuća radnika, klase koja u svakom narodu čini većinsko stanovništvo, a ogromno bogatstvo priuštio nekolicini novopečenih tajkuna i poduzetnika.
Osim toga, Ljubić je konstatirao kako je manjina uvijek (a posebice kad se formira na filozofskoj negaciji kao što je antifašizam) prirodna osnovica nasilja svih vrsta jer drugačije ne može funkcionirati. Ovu začudnu tezu nije pojasnio.
U trećem činu nastupio je vickasti Zvonimir Hodak, odvjetnik koji se s vremenom bacio i u novinarstvo na Dnevno.hr, i koji je po najavi Juriča trebao dati ''pravno-žurnalistički kontekst''. Po vlastitom priznanju, Hodak se za tribinu nije pripremio, ali je bio raspoložen za viceve i petparačke medijske analize. Tako je kazao da u Hrvatskoj i svijetu imamo paradoksalnu situaciju da ljevica pobjeđuje u medijskim anketama, a desnica na izborima. Kao primjer je naveo SAD gdje su mediji predviđali pobjedu Hillary Clinton, a pobijedio je Trump. Jedino Hodak zna po čemu je to Clinton ljevičarka s obzirom na njenu prošlost glasanja za imperijalističke ratove i intervencije, ratificiranja NAFTA-e i TPP-a, kao i činjenicu da ju je Wall Street svesrdno podupirao u ovoj kampanji, a i predizborni diskurs joj se temeljio na jačanju srednje, a ne radničke klase. Smatra kako je pobjeda Trumpa dobra i zato jer će njegova supruga Melania u Bijeloj kući zaposliti sve Slovence. Ovaj pervanovski humor bi možda bio i smiješan kada bi dolazio od stanovnika zemlje veličine SAD-a ili Njemačke, ali kada dolazi od stanovnika zemlje od 4 milijuna ljudi koja se, poput Slovenije, na atlasu mora tražiti mikroskopom, smiješan ispada sam autor šale, a ne njegova šala. Kako bi se dodatno svidio publici kao pionir desnog revizionizma, Hodak se pohvalio da je član Hrvatskog etičkog sudišta koje je u Lisinskom puštalo film o Hudoj jami u vremenu dok su ga mediji uredno ignorirali, iako je Jutarnjem listu bio spreman platiti 100 000 kuna za stranicu o tome. Danas, nakon što na komemoraciju dolazi i predsjednica Kitarović, o Hudoj jami pišu svi.
Četvrti čin dobila je spisateljica Tanja Belobrajdić koja se raspričala o medijskoj hajci protiv nje. Kako je sama rekla na početku, nije došla radi promocije svojeg romana, ali nije propustila priliku da ga koji put spomene i reklamira. Međutim, Belobrajdić je manje poznata po svojem romanu, a više po optužbama zbog - kako se jučer izrazila - ''takozvanog ratnog zločina u Lori'' radi kojeg je Dalmatinski komitet za ljudska prava protiv nje svojedobno podigao kaznenu prijavu DORH-u, ali je ona odbačena. U međuvremenu su se o slučaju raspisali mnogi mediji koje je sve redom odlučila tužiti. Budući da se njeno jadanje prilično odužilo, Jurič joj je laganom gestikulacijom pokazao da ga privede kraju.
A tada se u petom činu pojavio Marko Jurič kao zvijezda večeri, kako bi tribina bila zaključena izravnije - pozivom na revolucionarnu akciju i samoorganiziranje. Nakon što je osigurao da ova seansa dobije izravni prijenos putem Maxportala, predstavio je Projekt Velebit. Cilj projekta jest da se "izvitoperenost hrvatskog identiteta vrati u autentičan oblik", i da se "s riječi pređe na djela u okviru onoga što je moguće", a moguće je, uvjerava nas, "jako puno". Velebit je u ranoj fazi, otvorili su ured na Kaptolu, a prošli tjedan su krenuli u prve akcije. Bila je to tribina u srpskom društvu Privrednik na koju je stiglo njih nekoliko kako bi prouzročili galamu i opstrukciju o čemu smo i pisali. Jurič je rekao da su nakon tribine srpski portali koje izdaje i financira SNV o njoj pisali i pozivali na ustanak, pri čemu je citirao dio članka koji je o tribini izašao na našem portalu koji s SNV-om nema nikakve veze. Ali Juriča to dakako ne zanima, sve su to ionako srpska posla. Teatralno zabrinut, pitao se kupuje li SNV s novcima koje dobiva od države možda i oružje?
Kao i svaki taktični revolucionar, Jurič je jučer državi dao razuman rok da odgovori i reagira na prijetnje, a u suprotnom se poziva na prirodno pravo hrvatskog naroda na samoorganiziranje. Što to točno znači nije htio otkriti, već je okupljene pozvao da se uključe, pa će svakako i saznati.
Kazao je da Projekt Velebit želi započeti revoluciju (zasada intelektualnu), a ugleda se na hrvatske (čitaj proustaške) revolucionare koji su za vrijeme SFRJ vršili diverzantske akcije po zemlji, kao i slične prepade po ambasadama diljem Europe, odnosno na mladiće ''koji su bili spremni na vrlo pogibeljne akcije koje su značile višegodišnje robije i smrtne kazne''. Prema riječima sada već potpuno zanesenog Juriča, bile su to ''trilerske priče'' za holivudske producente. Zaključio je i kako ZAVNOH-ovski antifašizam u svojoj suštini poništava samostalnost Republike Hrvatske te zato s njom ne može biti kompatibilan.
Iako nije dobila pravo na pitanja kako to inače biva na tribinama, publika je bila i više nego zadovoljna budući da je govornike stalno nagrađivala aplauzima, posebice velikog revolucionara. Ako se osvrnemo po gradu, koje drugo kazalište se može pohvaliti takvim besplatnim sadržajem?
Rezime sinoćnje seanse može se sumirati ovako: organizatorima medijski pluralizam nije u interesu jer su na tribinu pozvani isključivo istomišljenici koji su glumili domoljube uz standardni diskurs o antihrvatskom tkivu na medijskoj sceni. Organizatori ne samo da se nisu držali teme, već su na kraju pozvali na novu fazu kontrarevolucije čime je tribina dobila reakcionarno-agitacijski karakter. Dakako, nazovi domoljubi jučer nisu spominjali stvarne materijalne probleme većinskog radnog stanovništva jer ih oni sami ne osjećaju, a opće je poznato da desnica ovakvim prijetnjama prikriva vlastite slabosti budući da narodu kojeg navodno jako voli ne može i ne želi pružati imalo dostojanstven radni vijek.
h-alter
