Stanovnici Helsinkija su nedavno svjedočili marševima neonacističkih skupina protiv imigranata, ali se sada suočavaju s novim prosvjedima koje bi trebalo pažljivo pratiti. Naime, prosvjeduje se protiv projekta pod nazivom “Centar Oaza”, koji u gradskim industrijskim predgrađima predviđa izgradnju džamije koja može primiti 1200 vjernika, kulturni centar i niz vrtova i lokala za lokalne zajednice. Projekt je doslovno divovski, s obzirom da cijela Islamska zajednica Finske ima najviše 70 000 ljudi, uključujući mnoge Somalijce, Turke i Albance.
Lokalni muslimani jedva čekaju da se izgradi projekt “Centar Oaza“, ali je ostatak zemlje vrlo zabrinut. Naime, projekt sam po sebi ne bi bio upitan da ga ne financira Bahrein, a džamiju će voditi vehabijski propovjednik. Na nepovjerenje Finaca djeluju dva čimbenika. Prvi je kajanje zbog 2011. godine, kada Bahrein mirne i demokratske prosvjede doslovno ugušio u krvi, a Finska je vladajućoj obitelji Al-Khalifa prodala pješačkog oružja, uključujući i veliku količinu snajpera sa streljivom za 3,5 milijuna eura. U gušenju prvih naznaka Arapskog proljeća u Bahreinu je sudjelovala i vojska saudijskog režima, zbog čega Finci misle da Bahrein nema što tažiti među “njihovim” muslimanima, posebice jer i ne dolaze iz te zemlje.
U mobilizaciju protiv džamije su se uključili političari, vjerski poglavari, novinari i obični ljudi, koje je strah da bi vehabizam mogao prevladati u Finskoj i od tamo pružati podršku islamskom fundamentalizmu.
No, Finska je samo jedna u nizu zemalja koja je cilj saudijskog režima i njegovih satelita.
Vehabizam nije posebno popularan u Bahreinu, gdje većinu stanovništva od oko 70% čine šiiti. Međutim, ovom pravcu pripada dinastija Al-Khalifa, nerazdvojnim nitima vezana za Saudijsku Arabiju, gdje je vehabizam državna religija. Štoviše, to je vjera vladajuće obitelji, jer se prije gotovo tri stoljeća, obitelj Muhammeda ibn Abd Al-Wahhaba (1703. – 1792.), osnivača današnjeg pravca, krvno povezala s obitelji Al-Saud, koja je ponudila pomoć i zaštitu kleriku protjeranom iz rodnog Uyaynaha.
Kako bi došao od pijeska Arapskog poluotoka do snježne Finske vehabizam je potrošio dosta vremena, ali ne previše. Od 1962. godine, kada je u Meki osnovana Svjetska islamska liga, kojoj se 1978. godine pridružila Međunarodna islamska organizacija za pomoć, Saudijska Arabija i druge zaljevske zemlje su uložile ogromne sume za širenje vehabijskog islama, koji je vjerski i ideološki temelj radikalnog arhipelaga iz kojeg su nastale sve velike sunitske terorističke skupine – Al-Qaeda, ISIL, talibani i druge.
Yousaf Butt, direktor Kulturnog obavještajnog instituta iz Michigana (SAD), tvrdi kako su u posljednjih trideset godina Saudijci, kroz džamije i kulturne centre u brojnim svjetskim zemljama, potrošili više od 100 milijardi dolara na širenje vehabizma.
Usporedimo to s podatkom da je SSSR u razdoblju od 1921. do 1991. za širenje ideje komunizma potrošio samo 7 milijardi dolara.
Butt nije jedini koji je istraživao tijek novca. 2006. je Patrick Sookdeho, dugogodišnji direktor Instituta za proučavanje islama i kršćanstva, izračunao da saudijski kralj Fahd s osobnim bogatstvom izgradio 2000 islamskih škola, 202 fakulteta, 210 kulturnih centara i 1500 džamija na pet kontinenata. Fahd je došao na prijestolje 1982. godine, a 1995. godine je pretrpio moždani udar i morao predati ovlasti prijestolonasljedniku Abdullahu.
Ono što čine Saudijci je globalni projekt dominacije nad muslimanima, a ne rat protiv Zapada. Zbot toga su uvijek dobro surađivali, prije s Velikom Britanijom, glavnim sponzorom i utemeljiteljem moderne Saudijske Arabije, a kasnije sa Sjedinjenim Državama, koje imaju velike koristi i interes za prodiranje vehabizma u okviru njihove strategije u Aziji i na Bliskom istoku.
I ostatak Europe, doslovno sve zemlje, koketiraju s petromonarhijama i zatvaraju oba oka pred ovom egzistencijalnom ugrozom. No, mi Europljani bismo trebali biti malo oprezniji, jer čak i Velika Britanija i SAD, gdje je više od 10% džamija pod kontrolom vehabijskih propovjednika, konačno imaju problema s radikalizacijom dijela domaćih muslimana.
Naravno, interes za promicanje vehabizma je primjetan u bogatim, ali i siromašnim zemljama, koje rado primaju sredstva vehabijskog režima, koji u njima pušta duboke korijene.
Već 1967. godine belgijski kralj Baldovin, u zamjenu za unosni naftni ugovor, odobrava Saudijskoj Arabiji da u srcu Bruxellesa izgradi “Veliku džamiju“, koja je zahvaljujući vehabijskim propovjednicima tijekom godina doslovno promijenila prirodu islama kojeg su prakticirali imigranti, uglavnom podrijetlom iz sjevera Afrike, koji su tolerantniji i otvoreniji nego radikalne vehabije. Tek 2012. je Khalid Alabri, namjesnik džamije u Bruxellesu, uklonjen od strane belgijskih vlasti zbog njegovih antikršćanskih i antisemitskih propovijedi.
Vehabizam se godinama širio po Aziji i na Bliskom istoku, a prema zapadu se okreće s Drugim čečenskim ratom (1999. – 2009.), što je zapravo bio prvi veliki džihad u nekoj europskoj zemlji, kojeg su pratili napadi Al-Qaede u Parizu, Londonu, Madridu i kapilarno djelovanje u džamijama usmjernim na radikalizaciju u kojima su se godinama regrutirali takozvani “usamljeni vukovi”.
Kontroverze oko “Centra Oaza” su samo dio ovog lanca. Iako na krajnjem sjeveru, džamija koja će biti izgrađena novcem Bahreina bit će impresivne veličine, nešto manja od one u Sarajevu, koja je, pak, najveća na Balkanu.
I Italija ima svojih poteškoća. Unatoč opetovanim upozorenjima je 2015. godine u toj zemlji uhićena skupina kosovskih Albanaca koja je regrutirala borce za rat u Siriji, a još tri njihova zemljaka su uhićena u Veneciji, gdje se u ožujku ove godine namjeravali izvršiti bombaške napade. Europa zapravo i ne shvaća što se događa u Albaniji, Kosovu i Bosni i Hercegovini, koji su joj na pragu.
Samo u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, početka dvadeset i prvog stoljeća je izgrađeno više od 100 novih džamija i više od 70 islamskih kulturnih centara, sve sa sredstvima petromonarhija Arapskog poluotoka.
Propovijedanje vehabijskog islama mijenja ne samo prirodu tradicionalnog bosanskog islama, nego i etničku i vjersku strukturu cijele zemlje. Porast sektaštva ljude tjera na migracije, a ako svemu dodamo i ratna zbivanja ’90-ih, onda dobivamo katastrofalnu sliku današnje BiH.
Slična ekspanzija vehabizma se bilježi u Albaniji, gdje se od vlasti već tražilo da “ugasi vehabijski požar”, što je 2005. tražio Xhavit Shala, balkanski stručnjak za islam, koji je ukazao na opasnost od potpore pojedinih zemalja Perzijskog zaljeva.
Da ne spominjemo Kosovo, koje je od rođenja pod pokroviteljstvom Zapada od rođenja i dom je najveće američke vojne baze izvan granica SAD-a, “Kamp Bondsteel“. Kosovo je dalo najveći postotak stranih boraca takozvanoj “Islamskoj državi” po glavi stanovnika.
Zapadna ravnodušnost prema opasnosti od vehabizma je dobro kodificirana u teoriji o “sukobu civilizacija” i sličnim teorijama koje su potrebne eliti da cijeli islamski svijet prikažu kao agresivan i neprijateljski.
Samo glupi rasisti mogu povjerovati da je islam kompaktan i da su svi muslimani isti, umjesto da se u islamskom svijetu jasno napravi razlika između onih koji promiču terorizam i onih koji mu se protive. Kriviti sve je kao okrivljavati nikoga, što je groteska neuspjeha svih “izvoza demokracija” i kampanja u “ratu protiv terorizma”.
Treba jasno i nedvosmisleno okriviti one koji zapravo sponzoriraju radikalizam i terorizam, umjesto da naši političari s njima stupaju u saveze i prihvaćaju njihove projekte. U međuvremenu se vehabizam probio do Skandinavije i nema sumnje da je beskrajno zahvalan vlastima u Helsinkiju.
logično
Lokalni muslimani jedva čekaju da se izgradi projekt “Centar Oaza“, ali je ostatak zemlje vrlo zabrinut. Naime, projekt sam po sebi ne bi bio upitan da ga ne financira Bahrein, a džamiju će voditi vehabijski propovjednik. Na nepovjerenje Finaca djeluju dva čimbenika. Prvi je kajanje zbog 2011. godine, kada Bahrein mirne i demokratske prosvjede doslovno ugušio u krvi, a Finska je vladajućoj obitelji Al-Khalifa prodala pješačkog oružja, uključujući i veliku količinu snajpera sa streljivom za 3,5 milijuna eura. U gušenju prvih naznaka Arapskog proljeća u Bahreinu je sudjelovala i vojska saudijskog režima, zbog čega Finci misle da Bahrein nema što tažiti među “njihovim” muslimanima, posebice jer i ne dolaze iz te zemlje.
U mobilizaciju protiv džamije su se uključili političari, vjerski poglavari, novinari i obični ljudi, koje je strah da bi vehabizam mogao prevladati u Finskoj i od tamo pružati podršku islamskom fundamentalizmu.
No, Finska je samo jedna u nizu zemalja koja je cilj saudijskog režima i njegovih satelita.
Vehabizam nije posebno popularan u Bahreinu, gdje većinu stanovništva od oko 70% čine šiiti. Međutim, ovom pravcu pripada dinastija Al-Khalifa, nerazdvojnim nitima vezana za Saudijsku Arabiju, gdje je vehabizam državna religija. Štoviše, to je vjera vladajuće obitelji, jer se prije gotovo tri stoljeća, obitelj Muhammeda ibn Abd Al-Wahhaba (1703. – 1792.), osnivača današnjeg pravca, krvno povezala s obitelji Al-Saud, koja je ponudila pomoć i zaštitu kleriku protjeranom iz rodnog Uyaynaha.
Kako bi došao od pijeska Arapskog poluotoka do snježne Finske vehabizam je potrošio dosta vremena, ali ne previše. Od 1962. godine, kada je u Meki osnovana Svjetska islamska liga, kojoj se 1978. godine pridružila Međunarodna islamska organizacija za pomoć, Saudijska Arabija i druge zaljevske zemlje su uložile ogromne sume za širenje vehabijskog islama, koji je vjerski i ideološki temelj radikalnog arhipelaga iz kojeg su nastale sve velike sunitske terorističke skupine – Al-Qaeda, ISIL, talibani i druge.
Yousaf Butt, direktor Kulturnog obavještajnog instituta iz Michigana (SAD), tvrdi kako su u posljednjih trideset godina Saudijci, kroz džamije i kulturne centre u brojnim svjetskim zemljama, potrošili više od 100 milijardi dolara na širenje vehabizma.
Usporedimo to s podatkom da je SSSR u razdoblju od 1921. do 1991. za širenje ideje komunizma potrošio samo 7 milijardi dolara.
Butt nije jedini koji je istraživao tijek novca. 2006. je Patrick Sookdeho, dugogodišnji direktor Instituta za proučavanje islama i kršćanstva, izračunao da saudijski kralj Fahd s osobnim bogatstvom izgradio 2000 islamskih škola, 202 fakulteta, 210 kulturnih centara i 1500 džamija na pet kontinenata. Fahd je došao na prijestolje 1982. godine, a 1995. godine je pretrpio moždani udar i morao predati ovlasti prijestolonasljedniku Abdullahu.
Ono što čine Saudijci je globalni projekt dominacije nad muslimanima, a ne rat protiv Zapada. Zbot toga su uvijek dobro surađivali, prije s Velikom Britanijom, glavnim sponzorom i utemeljiteljem moderne Saudijske Arabije, a kasnije sa Sjedinjenim Državama, koje imaju velike koristi i interes za prodiranje vehabizma u okviru njihove strategije u Aziji i na Bliskom istoku.
I ostatak Europe, doslovno sve zemlje, koketiraju s petromonarhijama i zatvaraju oba oka pred ovom egzistencijalnom ugrozom. No, mi Europljani bismo trebali biti malo oprezniji, jer čak i Velika Britanija i SAD, gdje je više od 10% džamija pod kontrolom vehabijskih propovjednika, konačno imaju problema s radikalizacijom dijela domaćih muslimana.
Naravno, interes za promicanje vehabizma je primjetan u bogatim, ali i siromašnim zemljama, koje rado primaju sredstva vehabijskog režima, koji u njima pušta duboke korijene.
Već 1967. godine belgijski kralj Baldovin, u zamjenu za unosni naftni ugovor, odobrava Saudijskoj Arabiji da u srcu Bruxellesa izgradi “Veliku džamiju“, koja je zahvaljujući vehabijskim propovjednicima tijekom godina doslovno promijenila prirodu islama kojeg su prakticirali imigranti, uglavnom podrijetlom iz sjevera Afrike, koji su tolerantniji i otvoreniji nego radikalne vehabije. Tek 2012. je Khalid Alabri, namjesnik džamije u Bruxellesu, uklonjen od strane belgijskih vlasti zbog njegovih antikršćanskih i antisemitskih propovijedi.
Vehabizam se godinama širio po Aziji i na Bliskom istoku, a prema zapadu se okreće s Drugim čečenskim ratom (1999. – 2009.), što je zapravo bio prvi veliki džihad u nekoj europskoj zemlji, kojeg su pratili napadi Al-Qaede u Parizu, Londonu, Madridu i kapilarno djelovanje u džamijama usmjernim na radikalizaciju u kojima su se godinama regrutirali takozvani “usamljeni vukovi”.
Kontroverze oko “Centra Oaza” su samo dio ovog lanca. Iako na krajnjem sjeveru, džamija koja će biti izgrađena novcem Bahreina bit će impresivne veličine, nešto manja od one u Sarajevu, koja je, pak, najveća na Balkanu.
I Italija ima svojih poteškoća. Unatoč opetovanim upozorenjima je 2015. godine u toj zemlji uhićena skupina kosovskih Albanaca koja je regrutirala borce za rat u Siriji, a još tri njihova zemljaka su uhićena u Veneciji, gdje se u ožujku ove godine namjeravali izvršiti bombaške napade. Europa zapravo i ne shvaća što se događa u Albaniji, Kosovu i Bosni i Hercegovini, koji su joj na pragu.
Samo u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, početka dvadeset i prvog stoljeća je izgrađeno više od 100 novih džamija i više od 70 islamskih kulturnih centara, sve sa sredstvima petromonarhija Arapskog poluotoka.
Propovijedanje vehabijskog islama mijenja ne samo prirodu tradicionalnog bosanskog islama, nego i etničku i vjersku strukturu cijele zemlje. Porast sektaštva ljude tjera na migracije, a ako svemu dodamo i ratna zbivanja ’90-ih, onda dobivamo katastrofalnu sliku današnje BiH.
Slična ekspanzija vehabizma se bilježi u Albaniji, gdje se od vlasti već tražilo da “ugasi vehabijski požar”, što je 2005. tražio Xhavit Shala, balkanski stručnjak za islam, koji je ukazao na opasnost od potpore pojedinih zemalja Perzijskog zaljeva.
Da ne spominjemo Kosovo, koje je od rođenja pod pokroviteljstvom Zapada od rođenja i dom je najveće američke vojne baze izvan granica SAD-a, “Kamp Bondsteel“. Kosovo je dalo najveći postotak stranih boraca takozvanoj “Islamskoj državi” po glavi stanovnika.
Zapadna ravnodušnost prema opasnosti od vehabizma je dobro kodificirana u teoriji o “sukobu civilizacija” i sličnim teorijama koje su potrebne eliti da cijeli islamski svijet prikažu kao agresivan i neprijateljski.
Samo glupi rasisti mogu povjerovati da je islam kompaktan i da su svi muslimani isti, umjesto da se u islamskom svijetu jasno napravi razlika između onih koji promiču terorizam i onih koji mu se protive. Kriviti sve je kao okrivljavati nikoga, što je groteska neuspjeha svih “izvoza demokracija” i kampanja u “ratu protiv terorizma”.
Treba jasno i nedvosmisleno okriviti one koji zapravo sponzoriraju radikalizam i terorizam, umjesto da naši političari s njima stupaju u saveze i prihvaćaju njihove projekte. U međuvremenu se vehabizam probio do Skandinavije i nema sumnje da je beskrajno zahvalan vlastima u Helsinkiju.
logično
