Hrvatski radio je izvijestio da će u američkom veleposlanstvu u Zagebu navodno biti otvorena soba za čitanje Sporazuma o slobodnoj trgovini i ulaganjima između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, kontroverzni TTIP (Transatlantsko partnerstvo slobodne trgovine i ulaganja). Uz brojne obveze o diskreciji, sadržaj nacrta sporazuma i aktualno usuglašene odredbe, kao i sam tijek tajnih pregovora će moći čitati samo određene osobe, prije svega iz državnog vrha.

Ovdje se treba vratiti nekoliko mjeseci unatrag, kada je 9. listopada 2014. godine ravnatelj Opće uprave za trgovinu Europske komisije, Karel De Gucht, danas zamijenjen švedskom političarkom Ceciliom Mallstrom , objavio napravio javni dokument od osamnaest stranica, prilično jezgrovit  sažetak pregovora Sporazuma slobodne trgovine i ulaganja između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država.

Puni tekst pregovora dva glavna pregovrača, Španjolca Ignacia Garcie Bercere za EU i Dana Mulleya za SAD, i dalje nosi oznaku najviše tajnosti, a samo osam dužnosnika Europske komisije će znati njegov sadržaj. Čak i članovi Europskog parlamenta, koji su bi ove godine trebali ratificirati tekst sporazuma, ne zanu sve o tajnim pregovorima. Srećom po EU, TTIP mora prihvatiti Europski parlament, potom ga jednoglasno mora prihvatiti Vijeće Europe i na kraju mora proći u nacionalnim parlamentima svih zemalja članica EU.

Nažalost, poznata su samo neka poglavlja i to ona o trgovini javnih službi i elektroničkih komunikacija, što je prvi objavio njemački tjednik Zeit. Sa svoje strane, Huffington Post je opisao još tri poglavlja o energetici, a američki Centar međunarodnog prava zaštite okoliša je objavio manje izvatke i standardima u određivanju tarifa u kemijskom sektoru.

Službeno je TTIP rođen u lipnju 2013. godine, kada su predsjednik Barack Obama i tadašnji predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso, započeli prvog kruga pregovora  to nakon kompleksne pripreme od dvanaest godina.

Možda netko ne razumije zbog čega je za SAD sporazum TTIP toliko važan. U dugom razdoblju priprema za početak pregovora o kontroverznoj i opasnoj  „Euroameričkoj uniji“ zabilježen je neuspjeh u provedbi Multilateralnog sporazuma o ulaganju (MAI), Indija je s novim premijerom Narendrom Modijem šokirala SAD i zamrznula ugovor o liberalicaiji svjetskog tržišta kojeg je Amerika pokušala nametnuti u sklopu Svjetske trgovinske organizacije (WTO), sporazum o slobodnoj trgovini NAFTA između SAD-a, Kanade i Meksika je uspio proći, a nisu uspjeli ni pregovori za FTAA (SAD i zemlje Južne Amerike). Jedan od najvećih sporazuma na globalnoj razini unutar WTO, onaj o liberalizaciji svjetskog tržišta, Indija je zamrznula prošle godine, iako su se mnogi nadali kako će smjenom vlasti promijeniti kurs, budući da je bivša indijska vlada bila čvrsto vezana za skupinu BRICS i s ostalim članicama tražila reforme međunarodnih organizacija kao što su MMF, Svjetska banka i WTO. Narendra Modi nije učinio ništa što ne bi učinio i njegov prethodnik , bivši premijer  Manmohan Singh, na što su  SAD, Europska unija, Australija, Japan i Norveška raspravljali o planu da se Indiju isključi iz ugovora o olakšicama i da se ide naprijed bez obzira na njen veto. Dakle, diljem svijeta su američki pokušaji stvaranja asocijacija slobodnog tržišta ulglavnom pretrpjeli poraz, osim u Europskoj uniji (barem za sada).

Iskustvo stečeno u definiranju tih ugovora su se koristila od strane Sjedinjenih Država i EU za definiranje TTIP i CETA (Bilateralni sporazum EU-Kanada), TISA (Opći sporazum o javnim uslugama), Sporazum o slobodnoj trgovini između Europske unije i zemalja Magreba i konačno TPP, Trans-pacifički trgovinski sporazum između SAD-a i azijskih zemalja, ali bez Kine, Sjeverne Koreje, Vijetnama i Indije.

Svim ovim ugovorima je zajednička geopolitička logika globalizacijskog kapitalizma, oni su moćan alat u službi globalne strategije Sjedinjenih Država i potrebni su za uspostavljanje sustava globalnog gospodarskog nadzora od strane korporacija i financijskih konglomerata.

Danas, u novom međunarodnom kontekstu, Sjedinjene Američke Države žele potvrditi svoje imperijalno vodstvo, jer efekti i posljedice dinamike različitih procesa globalizacije (gospodarski, trgovački, kulturni i medijski) proizvode značajne promjene u svijetu.

Međutim, tu su i geopolitičke alternative koje zastupaju zemlje u razvoju, prije svega BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika), ali i Euroazijska ekonomska unija, te rastući trend bilateralnih ugovora o slobodnom tržištu.

Naime, izravna posljedica pretjerano ubrzane liberalizacije tržišta je ujedno uzrokovala i brz pad „Trilaterale“ (SAD, Japan i Europska unija), koja od 1997. godine, odnosno odmah nakon Sporazuma multilateralnim ulaganjima (MAI), sebi na globalnoj razini nije uspjela osigurati ključno mjesto, unatoč činjenici da su tada SAD uspjele srušiti SSSR i vojno zabarakidirati Bliski istok.

Da bi na globalnoj razini Bijela kuća opet igrala središnju geopolitičku i geostratešku ulogau,  Obamina „izuzetnost“ nije našla ništa bolje od prašnjavih i teorija starih pedesetih godina, razvijenih tijekom provedbe Marshallovog plana u Europi. Toj teoriji sada veliku pozornost daju Institut Cato i Atlantsko vijeće, koji analiziraju geopolitičke posljedice globalizacije i sve dublju i dinamičniju afirmaciju liberalizacije tržišta. Štoviše, ove studije su priprema za „road map“ i u stvari otkrivaju elemente plana Bijele kuće kojim ponovo želi potvrditi globalnu i ekonomsku hegemoniju Sjedinjenih Država. U praksi, „izvrsni“ američki umovi sugeriraju Bijeloj kući da kombinira politički utjecaj i vojnu silu i tako počne redefinirati standarde svjetske proizvodnje i  uspostavi disciplinu sve raznovrsnijem svjetskom tržištu. Dalje, američki plan sadrži i nametanje novog  koncepta radničkih plaća. Scenarij kojeg planira provesti SAD želi utvrditi nova pravila u kretanju roba i kapitala, a zatim utvrditi regulatorne procese različitih poslovnih područja, naravno, sve s ciljem da se korporacijama i financijskim konglomeratima s Wall Streeta osigura veća kapitalistička dobit. To može učiniti samo visoka sposobnost penetracije u sve sektore svjetskog gospodarstva.

Elementi kojima SAD pokušavaju osigurati vlastiti geopolitički i geostrateški interes, nakon razočaravajućeg iskustva sporazumom MAI iz 1997., su bilateralna trgovina i ulaganja, čime se na svjetskim tržištima redefinira sfera geostrateškog utjecaja i širi ekonomski, tehnološki i kulturni utjecaj multinacionalnih korporacija. Naravno, sve je to moguće zahvaljujući i snazi ​​vojne industrije, medija i financijskih konglomerata Wall Streeta.

Sporazum o slobodnoj trgovini između SAD-a, Kanade i Meksika (Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini NAFTA), ratificiran je 1994., Billu Clintonu je to bio prvo iskustvo američke „izuzetnosti“ u Bijeloj kući, kada se bio polaskan izazovom da „uskladiti zakone o bilateralnoj trgovini s Meksikom i Kanadom i time za sve tri zemlje osigura dinamičnije gospodartsvo“.

U stvari, to je bio sjajan pokušaj štetu Meksika, gdje su u tom dijelu američkog kontinenta američke i kanadske multinacionalne kompanije uspjele razviti oblike monopola. Osim toga, sporazum je otkrio prve metodološke alate u osporavanju suvereniteta druge države, pojna nacije, prava građana i, iznad svega, funkcije radništva i sindikata.

Nakon toga je Georg W. Bush Ugovorom zone slobodne trgovine Sjeverne i Južne Amerike (FTAA) pokušao pokoriti Južnu i Srednju Ameriku, ali je 2005. Washington dobio manje no što je očekivao, prije svega zahvaljujući  kritičnom stavu zemalja skupine MERCOSUR i  nepopustljivosti Brazila. Ugovor koji je konačno pokopan 2008. godine. Iste godine seWall Street suočio s kolapsom insolventnih vrijednosnih papira (obveznica) i uzrokovao globalu financijsku krizu koja je razgolititila sva proturječja američkog kapitalizma, te uzrokovala prave katastrofe u Europi, Aziji i ostatku svijeta.

2009. godine, nakon goleme podrške američkog Sustava federalnih rezervi (FED), američko gospodarstvo je ponovo poželo tražiti načine za jače političke i gospodarske odnose sa zemljama Europske unije. EU je sa 720 milijuna različitih proizvoda 2010. ostvarila ukupan izvoz od 220 milijardi dolara, vrijednosti koja ukupno predstavlja 40% svjetskog BDP-a. Održavanje ovog trenda trgovine i kraj rada Europkse komisije na čelu s Romanom Prodijem su bili povoljni čimbenici za SAD i umjesto bilateralnih ugovora o slobodnoj trgovini je pokrenuta ideja o sklapanju sveobuhvatnog ugovora između Europske unije u cjelini i Sjedinjenih Američkih Država .

Dakle, 2010. SAD oživljavaju prijedlog sporazuma o slobodnoj trgovini na kojeg je Europska komisija pristala zatvorenih očiiju, čak i ako su u Bruxellesu znali da se pregovori neće ograničiti samo na definiciju proizvoda i snižavanje carina, koje su ionako bile niske i u prosjeku se kretale 3%, osim za određene tekstilne proizvode i dijelove za motorna vozila, gdje su carine bile 8%.

No, danas znamo da ugovor TTIP želi „uskladiti propise i smanjiti necarinske barijere“, koje sprečavaju multinacionalne i velike američke kompanije da svojim proizvodima doslovno preplave europska tržišta. U praksi, TTIP je vrsta poluge kojom Chevron i druge velike energetske i kompanije, potom Monsanto i Cargill zajedno s drugim industrijskim divovima iz agro-biznisa, farmakologije, kemije, električne energije, prijevoza i financijski konglomerati iz Sjedinjneih Država pokušavaju potkopati normativne elemente koji su do sada ometale američkih izvoz u zemlje Europske unije. Proizvodi koje nude ove velike ameičke korporacije nemaju jamstva koja potrošači imaju s europskim proizvodima.

Treba se prisjetiti ponašanja Karela De Guchta, ravnatelja Opće uprave za trgovinu Europske komisije, koji je odigrao ključnu ulogu u tijeku pregovora o TTIP-u. Naime, De Gucht je izazvao žestoke polemike kada je za TTIP novinarima rekao: „Studija koju su zatražile američke industrije o TTIP-u ističe da će godišnji rast BDP-a Europske unije biti 1% i da će se stvoriti stotine tisuća novih radnih mjesta.“

Ova je izjava osnažila bivšeg predsjednika Europske komisije, Josea Manuela Barrosa, da pregovore proglasi „tajnima“, naravno, kako bi se izbjegle kritike, jer ekonomske studije zatražene od Europske komisije ističu „da će se utjecaj TTIP-a na BDP zemalja Europske unije ograničiti na stopu rasta od 0,1% i to za razdoblje od deset godina „. Ovu razliku u vrijednosti između dvije studdiej su ekonomisti nazvali „beznačajnom“.

No, najvažnije kritike TTIP-a se uglavnom odnose na političke i gospodarske posljedice, budući da je tzv. „usklađivanje propisa“ zapravo usklađivanje ruopske regulative s američkim multinacionalnim kompanijama. Na kraju se uspjelo izbjeći „načelo predostrožnosti“, koje je Europska unija donijela 1992. godine, nakon summita UN-a u Rio de Janeiru. Načelo koje se temelji „na logici prava prvenstva apsolutnih prava pojedinaca u odnosu  na prava pravnih osoba“. Iz tog razloga se u Europskoj uniji proizvod ne može se prodati, osim ako nije prošao niz obveznog testiranja i ako enma potvrdu agencija da neće naštetiti potrošačima. To je princip koji ne postojiu SAD-u, gdje kontrole agencija po logici ekonomskog liberalizma  omogućuju neposredno plasiranje proizvoda, što se obustavlja samo kada tisuće potrošača podnesu dokaze o trovanju ili drugih štetama fizičke prirode. Osim toga, američki potrošač sam mora  snositi sve sudske troškove u tužbi protiv kompanije od koje traži odštetu.

Iz tog razloga su multinacionalne farmaceutske kompanije u SAD-u u svibnju 2013. godine za tadašnjeg čelnika američkog pregovaračkog tima nametnule Michaela Fromana, koji je na pregovorima u Bruxellesu postavio dva važna uvjeta: a) povlačenje načela predostrožnosti, jer će se time samo povećati troškovi proizvodnje i odgoditi puštanje novih proizvoda na tržište; b) priznavanje patenata i prava intelektualnog vlasništva kako bi se spriječila proizvodnja generičkih lijekova.  Za farmaceutske divove je to bilo „uspostavljanje necarinske barijere koja samo sprečava ostvarenje prava na profit“.

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. godine, Joseph Stiglitz, u kolovozu 2014. godine izjavljuje:

„U suštini će TTIP rezultirati smanjenjem jamstava i zaštite prava potrošača. Sa svoje strane, pristalice TTIP-a kažu da će sporazum potaknuti gospodarski rast u zemljama EU. Taj rast, međutim, studija Sveučilišta Tufts u Massachusettsu dovodi u pitanje, podsjećajući da TTIP ima i druge negativne učinke, uključujući i one na unutarnje europsko tržište. U većini zemalja EU će doći do smanjenja domaće potražnje, a time posljedično i do smanjenja BDP-a. Studija Sveučilišta Tufts je važna jer se fokusira na budućnost europske poljoprivrede, koja ne može izdržati nelojalnu konkurenciju GMO proizvoda, a kamoli spriječiti multinacionalni agro-biznis. Eskalacijom krize u poljoprivrednom sektoru će se zemljišta malih proizvođača kupvati po „cijeni banana“ i ona će se pretvarati u plantaže GMO proizvoda. Što reći o kvalitativnim razlikama u uzgoju stoke u Sjedinjenim Državama, gdje se goveda tove na bazi hormona i fitohormona, a perad se podvrgava kupkama klora?"

Joseph Stiglitz kasnije dodaje:  „Veliki cilj TTIP-a je deklasifikacija društvene funkcije rada. TTIP će u Europi sniziti plaće i izjednačiti s onima u SAD-u, koje su, kao što svi znaju, niže od onih u Europi. Dakle, jedini koji će imati koristi od sporazuma će biti europske podružnice američkih multinacionalnih kompanija, koje će na kraju plaćati svoje radnike u Europi prema parametrima koji su na snazi ​​u SAD-u. Zatim, ako netko pokuša prigovoriti, neće se moći tradicionalno obratiti nacionalnom sudu. Ne! Sve što ide preko TTIP-a ići će preko zajedničkog arbitražnog suda u SAD-u, što je sud privatne prirode, jer njime dominiraju pravnici multinacionalnih kompanija, od kojih mnogi također obavljaju funkciju sudaca!"

Glavne žrtve TTIP-a - Poljoprivreda, voda, javne usluge, okoliš i rad

Od 1996. godine se pod okriljem Svjetske trgovinske organizacije (WTO) „izvrsnost“ američkog i britanskog liberalizma pokušala progurati kroz Opći sporazum o trgovini uslugama (GATS) i tako ukinuti logiku „socijalne države“. Prijedlog nije usvojen, jer je u WTO prevladala ideja da su „javne službe, iako ne pružaju komercijalne proizvode, univerzalno pravo građana da imaju funkcionalno javno zdravstvo, promet, telekomunikacije, energiju, obrazovanje i kulturu“.

Sve će to prema „guruima“  liberalizma uvelike ojačati sindikate u europskim zemljama, što stvara atmosferu za manju dobit i zaziranje od privatnih kompanija.

Financijska i ekonomska kriza koja pogađa europske zemalje i nametanje drastičnih mjera štednje omogućili su Bijeloj kući da Europskoj komisiji predložiti novi tip ugovora koji će „oživiti europsku ekonomiju“ i to kroz fiskalnu konsolidaciju i mjere štednje. U praksi, promotori „izvrsnosti“ američkog liberalizma tvrde da će provedbom TTIP-a (SAD/EU), TPP (SAD/Azija/Pacifik) i TISA (Sporazum o globalnoj liberalizaciji javnih usluga) "kapitalistička ekonomija ući u višu fazu“.

U susretu s novim G7 (bez Rusije i Kine) Barak Obama je insistirao da Europski parlament ratificira TTIP bez puno zadrške, jer je ovaj sporazumom za Sjedinjene Američke Države jedini način da se ekonomski, tehnološki i financijski suprotstave  „najezdi BRICS-a“.

Kina je, primjerice, u 2014. godini zabilježila je rekordnu trgovinsku bilancu u svijetu s 4 160 milijardi dolara, od čega je više od polovice io izvoz - 2 210 milijardi. Iste 2014. godine američka trgovina je pala na drugo mjesto s 3 560 milijardi, a američki uvoz iz Kine je iznosio 368,4 milijardi dolara.

Zbog toga je Bijela kuća poslala 600 vijećnika na pregovore s Europskom unijom, tako da bi TTIP u potpunosti bio njegova američka verzija, koja ćete uzrokovati korijenite promjene u europskom gospodarstvu, a posebice u zemljama na jugu,kao što su Portugal, Španjolska, Italija, Francuska, Grčka, Bugarska i Rumunjska, ali i duboke promjene u odnosima između građana i institucija, kao i pojmu nacionalnog suvereniteta država.

Scenarij koji bi trebao brinuti narode Europske unije se čuva u mraku, zahvaljujući ropskom prihvaćanju tajnih pregovora tehnokrata Europske komisije, sudioništva premijera i predsjednika pojedinih dvadeset i osam zemalja EU i „obavještajne cenzure“ koju provode direktori 98% novina, časopisa, radija i televizije.

Iz tih razloga je pokrenuta kampanja STOP TTIP i to s ciljem  da se objasni ljudima što se zapravo događa u Bruxellesu, a zatim otkaže prihvaćanje TTIP-a u Europi.

1. Poljoprivreda, stočarstvo i suverenitet hrane

Ta područja će bit narušena dolaskom proizvoda GMO, koji se u SAD-u prodaju po povoljnim cijenama, uglavnom u prehrambenoj industriji koja će preplaviti europske supermarkete sa svojim proizvodima. Naime, smanjenjem podataka na etiketama potrošači neće znati razlikovati prirodne proizvode od GMO hrane. Nitko neće moći reći je li govedina ili svinjetina dolazi od životinja koje su tretirane hormonima ili fitohormona. Jesu li pilići jeli hranu s antibioticima, a meso radi boljeg čuvanja oprano korom. Meksički iskustvo iz NAFTA-e nas uči daamerički multinacionalni agro-biznis imaju savršenu financijsku strukturu i spreman je na agresivnu reklamnu kampanju prodaje GMO sjemena, novih gnojiva i pesticida (bez jamstva o potencijalnim toksičnim komponentama) po vrlo niskim cijenama u prve tri godine proizvodnje. Stoga će mali i srednji zemljoposjednici u Europi koji budu odbili pridruživanje tim poljoprivrednim divovima zbog nelojalne konkurencije GMO proizvoda biti prisiljeni prodavati svoju zemlju. U isto vrijeme, ostali poljoprivrednici koji pristanu na suradnju, moći će to činiti u dogovoru s kompanijama za proizvodnju biogoriva i nesmetano uzgajati GMO u tu svrhu. Na taj način se narušava suverenitet prehrane, što znači da će se pravo na kvalitetnu hranu i zdrav okoliš bitno promijeniti.

2. Voda

U Europi su neke vlade odluku o vodi dale na referendum, ali se talijanska vlada u 2011. godini pravila da je zaboravila da je narod suvereno odlučio da voda ne može biti privatizirana. Tada je Berlusconijeva vlada izumislila pojednostavljenje administrativnih i općinskih vodnih društava. Kasnije vlada Mattea Renzija izrađuje nacrt zakona prema kojem se ta poduzeća moraju se formirati u dioničarska društva (SpA), a zatim se povezati jedna s drugima kako bi se bolje živjela u svijetu burzi. To se zove takozvana „bijela privatizacija“ (prikrivena), budući da glavni cilj tih tvrtki više nije univerzalna usluga distribucije pitke vode, nego profit i najam tvrtki kojima se upravlja kao bilo kojim drugim komercijalnim poduzećem.

3. Javne usluge

Uz ugovor TISA, koji već definira prodaju javnih službi, onaj dio koji nije privatiziran s TTIP-om  očekuje obrat koncepta univerzalne javne službe. Na taj način, svaki javni servis ili ustanova (škole, zdravstvo, transport, struja, itd.) treba uzeti u obzir „kao proizvod koji se prodaje između privatnog davatelja i kupca“. Nestaje univerzalno pravo na obrazovanje, zdravstvo i sve one usluge koje ćemo pamtiti da je jamčila „socijalna država“.

TTIP će uvesti revoluciju u sustav naknada za recepte i nestaju obiteljski liječnici. U stvari, prvo će se primijeniti na sve zdravstvene usluge koje nisu „teška nužda“, a oni bez osiguranja bit će usmjereni u javne bolnice za „neosigurane“. Naravno, to su bolnice za najsiromašnije, uz očite razlike u kvaliteti zdravstvenih usluga. U školama će roditelji će morati posegnuti za „institucionalnim bonom“  i tako upisati dijete u javnu školu, koja nije organzirana kao privatna škola. Jasno je da će se sveučilišta i visoke škole pretvoriti u „tvrtke“ s proračunom kojeg nikako neće smjeti probiti.

Međutim, još gore će biti za javni prijevoz i električnu energiju, gdje će se velika javna poduzeća naći na udaru američkih i europskih ulagača, prisiljavajući državu snositi teret dalekovoda koji ne proizvode profit.

Osim toga, liberalizacija javnih službi također se odnosi na javnu nabavu, na kojem će biti zabranjeno ponuditi „povoljniji tretmam“ lokalnim tvrtkama ili radnicima. Ukratko, europske tvrtke mogu sudjelovati u natječajima u nas i mogu „uvoziti“ radnike, bez da posegnu za lokalnom radnom snagom.

4. Okoliš

Geostrateški sukob s Rusijom je pomogao predsjedniku Obami da šefovima vlada glavnih europskih zemalja predloži da zamijene ruske isporuke plina onim proizvedenim iz škriljevca u SAD-u. Problem je u tome što su plinske i naftne tvrtke koriste tehnologiju lomljenja škriljevca (fracking) prava katastrofa za okoliš.

U skladu s TTIP-om američka vlada će ozakoniti fracking i poticati sve oblike uništavanja prirodnog okoliša samo da bi doobila pravo za eksploataciju resursa. To podrazumijeva bezobzirnu sječu šuma ili povlačenje ogromnih količina pijeska i kamena iz riječnih korita. TTIP sa sobom nosi i sve manja ograničenja u pretjeranij uporabi odlagališta i propisima koji reguliraju obradu organskog otpada, onog otrovnog ili reciklažnog.

5. Radnici i sindikati

Kao što je već rečeno, rad je poglavlje koje zauzima najmanje prostora u pregovorima, jer čak i u Europi liberalna logika želi odokinuti „socijalnu i političku važnost rada“ i jednostavno sniziti troškove zapošljavanja. Zakon o radu Mattea Renzija je prijedlog koji se savršeno uklapa u logiku TTIP-a i umanjuje temeljna prava radnika. Gotovo svi veliki ekonomisti predviđaju da će multinacionalne kompanije smanjiti plaće, a to će pravdati „slobodom kretanja radne snage“. Tvrtke iz jedne zemlje će u drugoj zemlji davati plaće kao u zemlji odakle dolaze naravno, ako im to osigurava profit. To znači da će američke kompanije koje će biti osnovane u Europi imati koristi od snižavanja plaće do vrijednosti koje postoje u SAD-u.

Definicija sindikalnih prava u Europi je TTIP-u prilično neodređana, a bit će izbrisana ona prava koja su suprotna pravilima dogovorenim u samom sporazumu i ako zadiru u „slobodu kretanja“.

Dakle, riječ je o onim pravima koja se razlikuju od standarda usvojenih u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je, kao što svi znamo, sindikalizam jedan od najgorih na svijetu. Isto tako, ako, na primjer, radnički sindikat u industriji želi osporiti ukidanje nekih sindikalnih prava, to se neće moći učiniti tužeći kompaniju lokalnom sudu nadležnom za sporove o radu.

Radnici će se morati naoružati strpljenjem i novcem, te čekati otvaranje procesa na arbitražnom sudu u Sjedinjenim Državama. Procesi u kojima su tužene američke kompanije se rijetko dobivaju, obzirom da su SAD ratificirale samo dva od osam osnovnih standarda Ujedinjenih naroda i Međunarodne organizacije rada (ILO).

Osim ovih posebnih poglavlja, TTIP će ukloniti većinu „necarinskih pravila“ koja reguliraju trgovinu energentima, kemikalijama, lijekovima, otpadom, kao i zakonodavnih mjera koje se odnose na provedbu investicijskih projekata u navedenim područjima.

Ne smije se zaboraviti da američke multinacionalne kompanije žele igrati po TTIP standardima i predlažu zakon ACTA (Trgovinski sporazum za suzbjanje krivotvorenja). Njime se htio nametnuti međunarodni ugovor o intelektualnom vlasništvu, ali su se Europljani mobilizirali u obrani slobode izražavanja na internetu i prisilili vlade da obustavi te pregovore.

S druge strane, sigurnost osobnih podataka je od ključne važnosti za nesmetan rad telefonskih mreža velikih poslužitelja. Rizik kojeg nosi TTIP je da će zadiranje u privatnost vjerojatno da će biti legalizirano. Naravno, SAD sve to već čine protuzakonito, kao što je otkio skandal „Datagate“. Naime, Edward Snowden je otkrio da postoje vrlo niski standardi po pitanju prisluškivanja, čak i kod  velikih servera kao što su Google, Yahoo, Facebook, Apple i YouTube. S njima se to može provoditi ekstremnim lakoćom, ne samo od strane dužnosnika FBI-a i CIA-e.

Da zaključimo, očito je da Barack Obama kroz TTIP zemljama Europske unije želi nametnuti „pravila američkog slobodnog tržišta“, iako je to u stvarnosti više ili manje inteligentna metodološka prijevara.

„Izvrsnost“ svjetskog kapitalizma nas želi natjerati da živimo sa sniženim standardima kvalitete i većim rizicima za zdravlje i okoliš. Oni u praksi žele dokinuti sva radnička prava i nude nam lažni san o tržištu koje rješava sve probleme i koje čak može zamijeniti demokraciju.

One koji kažu da je TTIP, prije svega, najnoviji pokušaj Sjedinjenih Američkih Država u nametanju centralističkog, apsolutističkog i arogantnog imperijalizma se naziva „ekstremistima“. No, čak i bez formalnog pristanka na TTIP, pogledajte gore navedene stavke i zapitajte se koliko je u pripremi terena za njegovu „bezbolnu“ implementaciju toga već provedeno i usporedite što će se dogoditi njegovim mogućim konačnim usvajanjem.

Poseban dodatak: TTIP - Opasna geostrateška i geopolitička „Euroamerička unija“

Kada su u lipnju 2013. na summitu G8 u Sjevernoj Irskoj tadašnji predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rumpuy, američki predsjednik Barack Obama, bivši predsjednik europske komisije Jose Manuel Baroso i britanski premijer David Cameron najavili sklapanje Sporazuma o slobodnoj trgovini i ulaganjima između SAD-a i EU, moglo se reći da se stvara „Euroamerička unija“ (iako bi bilo bolje reći da će Europska unija u tom slučaju konačno i de-iure postati američka kolonija).

Osim gore navedenog, ne treba izgubiti iz vida ni geopolitički i geostrateški aspekt tog saveza, kojim SAD stavljaju točku na „i“ u ekspanziji na europski kontinent, pa tako i na istočnu Europu gdje je krenula ekspanzija NATO saveza i kulminirala ratom u Ukrajini. Ukrajinska kriza nije došla „slučajno“i „niotkuda“.  Nakon potpisivanja sporazuma Moskve i Kijeva u prosincu 2013., sve što je u tom smislu učinjeno,učinjeno je kako bi se za buduća vremena trajno osigurale istočne granice TTIP-a, koji je sve samo ne „sporazum o trgovinskom i investicijskom partnerstvu“.

Iako su gubitak nacionalnih suvereniteta, GMO, radna mjesta, privatnost, itd., od izuzetnog značaja za narode Europske unije, nikako se ne smije zanemariti konačni cilj američke administracije, koja s vjernim saveznikom Velikom Britanijom cijelu Europu uvjerava da„pokuša razumjeti kako će TTIP otvoriti stotine tisuća radnih mjesta i donijeti milijarde dolara dobiti i jednoj i drugoj strani“.

TTIP su od nikoga izabrani bivši čelnici Europskog vijeća i Europske komisije, Cameron i Obama najavili kao jedno od najvećih dostignuća bruxelleske i američke diplomacije, a to je uklanjanje posljednjih prepreka u stvaranju slobodnog tržišta između dvije najrazvijenije svjetske ekonomije, one Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Mass-mediji su potom uvjeravali narode s obje strane Atlantika „kako će se otvaranjem tržišta otvoriti na stotine tisuća novih radnih mjesta“, a gospodarstva će „procvjetati zbog milijardi dolara koji će se sliti u državne riznice“. Britanski premijer David Cameron je tada izjavio „kako se radi o najvećem trgovinskom ugovoru u povijesti čovječanstva koji će izravno utjecati sve što se ranije uspjelo dogovoriti“.

Financial Times je pisao kako će od tog ugovora više koristi imati Sjedinjene Države nego Europska unija, te kako će on samo donijeti štetu zemljama u razvoju, no FT se bavi stručnom analizom i ekonomskim pokazateljima, a prešućuje da taj savez niti će biti „slobodan“, niti „jednakopravan“. Proces integracije na globalnoj razini nije počeo jučer. Kao mantra se godinama ponavlja kako će globalizacija dovesti do dokidanja državnih granica, „jer tamo gdje slobodno prolazi roba vojske polažu oružje“. Civilizacija će ući u fazu ekonomske i socijalne integracije, što će uzrokovati stvaranje jednog superiornijeg kulturnog modela u kojem će svi sudjelovati na temelju solidarnosti sudjelovati“, a svrha takvog modela je „opći svjetski prosperitet“. Ako je to doista tako, zašto se u sebe zatvaraju privilegirane skupine zemalja koje imaju ekskluzivno pravo na „još slobodniju slobodu“?

Ovdje se radi o paradoksu, jer ugovor kojega nam spremaju birokrati iz Europske unije i Sjedinjene Države za cilj ima zarobiti jedan dio onih koji mu pristupaju, prije svega najslabije narode koji su uvjereni da će njime biti zaštićeni. Ovakav ugovor kakav jest, a malo ih uopće zna o čemu je riječ i svi se uglavnom informiraju putem mass-medija koji ga prikazuju kao „veličanstveni korak naprijed na putu u bolju budućnosti“, nametnuti će onima koji su ionako u teškoj situaciji još gore uvjete i to isključivo s ciljem kako bi se izolirali „stvarni neprijatelji“, u prvom redu Ruska Federacija i njeni saveznici.

Dakle, iza svega se kriju jasni geopolitički i geostrateški ciljevi i za provođenje u djelo takvog plana nema ništa bolje od stvaranja ograničene privilegirane zone, koju ćemo nazvati „free-trade talks'“.Takva zajednica naizgled jednakih na kraju će ipak biti onakva kakvom je i  zamišljena, a to je zona slobodne trgovine u kojoj vlada zakon jačega.

Sjedinjene Države nisu slučajno promovirale takvu ideju upravo u Europi, budući da se baš u ovom dijelu planete prelamaju interesi svjetskih velesila. Washington će stvaranjem „Euroameričke unije“ pokušati ukloniti sve one koji u ovom dijelu svijeta ugrožavaju njegovu hegemoniju. U Europi su to prije svega Rusi, a na Pacifiku Kinezi i to je osnovni razlog zbog čega se stvaraju zone slobodne trgovine. Ovaj bi plan u drugoj fazi trebao omogućiti diplomaciji da lakše zaustavi prodor zemalja s gospodarstvima u usponu, koje se ne žele pomiriti s činjenicom da svijet pod svaku cijenu mora biti unipolaran i s Amerikom na čelu.

Mnogi su u Europi ovu vijest dočekali s entuzijazmom, ali to je samo znak kako ne razumiju o čemu se radi. Sve ono što se kasnije događalo i rat koji je na samim vratima Europske unije samo potvrđuje činjenicu da se narodi često i ne pitaju kakve će odluke donositi njihovi lideri. Još više čudi podanički odnos premijera i predsjednika država koji bez pogovora ulijeću u jednu zajednicu iz koje će kratkoročno možda i izvući nekakvu korist, ali će se dugoročno ostati bez partnera čiju suradnju nikako ne treba unaprijed odbijati.

Nakon„svečane najave“ TTIP-a,  znajući da griješe u svom odnosu prema Ruskoj Federaciji i za kojega je američki potpredsjednik Joe Biden priznao da je od strane Bruxellesa provođen pod prisilom, nalazimo se na pragu trajne podjele u kojoj će na jednoj strani stajati „Euroamerička unija“ i njen pandan na Pacifiku - Trans-Pacific Partnership (TPP), a na drugoj ostatak svijeta.

Mnoge su države u Europskoj uniji pretrpjele gubitak suvereniteta i urušavanje svojih nacionalnih gospodarstava i ispada kao da u tom procesu samouništenja želimo ići do kraja. Od nas se očekuje da slavimo svoju propast, a da to opravdamo 'novim mogućnostima koja se pred nama otvaraju'.

Što se tiče Hrvatske, tu je situacija prilično komplicirana. Veći dio javnosti, bilo one s krajnje desnice koja EU vidi kao ugrozu hrvatskih  vjekovnih težnji i nacionalnog bića, bilo da je riječ o kritikama koje dolaze s pozicija vaninstitucionalne  ljevice, još nije uspio prihvatiti činjenicu da smo iz jedne zajednice zemalja ušli u drugu, a već je na pomolu treća i to ona sa Sjedinjenim Državama. Političari su se ograničili na tvrdnju „kako se radi o tržištu i ničemu više, te da SAD ne sili EU ni na kakave usupke), što jednostavno nije istina.

Brojni su argumenti koji potkrjepljuju tvrdnju da nije riječ o „slobodnom tržištu u kojem ćemo svi biti jednakopravni“. Francuska je, na primjer,pokušala uvesti ograničenja u plasiranju proizvoda glazbene i filmske industrije, što je pravdala strahom od gubitaka pred naletom američke kinematografije. Washington je odgovorio kako je to moguće, ali da će se onda modificirati dijelovi ugovora koji reguliraju prodaju tekstila, zlata, kože,itd…Sve ono što ne pogađa Francusku nego najviše Italiju. Može li postojati bolji argument koji dokazuje kako na kraju račun ipak plaćaju oni slabiji. Italija tada odgovara zahtjevom za uvođenje carina za kineske proizvode i od Europske unije traži da usvoji regulative u tom smislu. Dakle, Italiji su na kraju ipak krivi Kinezi, a ne oni koji im rade iza leđa i koji se predstavljaju kao „najvjerniji partneri“..

Najveći zagovornici „Euroameričke unije“ su uvjereni kako će se zahvaljujući stvaranju zajedničkog slobodnog trans-atlantskog tržišta robna razmjena povećati za stotine milijardi dolara godišnje. Moguće, ali treba prvo vidjeti kako će se raspodijeliti mogućnosti među partnerima. Budući da se radi o istim doktorima znanosti koji prije nekoliko godina nisu bili u stanju previdjeti krizu koja je razorila gospodarstva u većini europskih zemalja, njihove prognoze bi trebalo uzeti s rezervom. Ekonomisti inače znaju predvidjeti stvari nakon što se dogode i sad se s punim pravom može reći kako se ekonomija umjesto znanosti pretvorila u religiju u kojoj najviše uspjeha ima onaj koji puno govori, a ništa ne kaže.

Bilo bi dobro reći kako prije nekoliko godina Amerikanci nisu pretjerano vjerovali u savez s EU. George W. Bush je, na primjer, spriječio bilo kakvu raspravu o tom pitanju „jer zajednica s EU nije bila dio njegove strateške vizije“. Iako su ga od početka pratile brojne kontroverze , pitanje „Euroameričke unije“ je aktualizirano kada je na vlast došao Barack Obama. Nasljednik Georga W. Busha je procijenio kako bi za Ameriku bilo pogubno ako bi Rusija preko zemalja koje se nalaze u teškoj gospodarskoj krizi počela ostvarivati svoje strateške interese u Europi. Naravno, nije riječ samo o zemljama koje su u krizi, jer je tu i suradnja Njemačke i Rusije u energetskom sektoru koja je uvijek bila neupitna, a koju su naši umoviu u Banskim dvorima tako glatko odbili, ali su američki strahovi ipak usmjereni na one najslabije i njih je potrebno vezati ovim ugovorom.

Da je stvarna preokupacija Sjedinjenih Država u stvari Rusija objašnjava talijanski novinar Carlo Pelanda u kolumni za talijanski dnevni list Il Libero.  „U proljeće 2006. je Rusija prisilila Njemačku da jasno definira granice Europske Unije kako njeno širenje na istok ne bi destabiliziralo Rusku Federaciju. To je podrazumijevalo da Bjelorusija, Ukrajina i Gruzija moraju ostati izvan tih granica. Rusija je time dala do znanja kako te tri bivše sovjetske republike želi vratiti nazad u svoju zonu utjecaja. Pritisak je vršen na način da se kao oružje koristila opskrba ruskim plinom o kome ovisi njemačko gospodarstvo. Rumunjska i Bugarska postale su članicama Europske unije ne zato što su zadovoljavale standarde nego kao jasan znak odlučnog stava o proširenju kojeg je zastupao Bruxelles, ali i i kao znak kraja proširenja ekspanzije. U tom se periodu praktično odigrala jedna nova Jalta. Ova je priča malo poznata široj javnosti i mislim da je njemačke novine nikada nisu objavile, a sve kako bi prikrile povijesni poraz EU s Njemačkom na čelu. Berlin je tada tražio savez sa Sjedinjenim Državama kako bi se uspješno suprotstavio Rusima, ali je na kraju ipak došlo do dogovora koji je razočarao State Department. Sada se međutim nalazimo u sasvim drugim okolnostima. Amerika se odlučila za provedbu plana u zajedničkom tržištu i to je predložila. Činjenica je da takva zajednica zahtjeva međunarodnu instituciju koja će njome upravljati. Budući da je riječ o najrazvijenijim zemljama, jasno je da je riječ o 'svjetskoj vladi' koja će se temeljiti na zapadnim vrijednostima, a ne azijskim, a ona će dati smisao Europi “, piše Carlo Pelanda.

Možda je nakon gore navedenog jasniji kontekst geopolitičke krize koja trese Stari kontinent, za koju je kao pozornica odabrana Ukrajina. Nemoguće je ne povezati najavu TTIP-a s jačanjem skupine BRICS, latinoameričkih integracijskih procesa, Euroazijske ekonomske unije i ostalih zajednica država.

Dakle, promjene koje sa sobom nosi TTIP u Europi su samo vrh ledenog brijega u odnosu na ono što taj sporazum stvarno predstavlja, a to je miniranje napora u stvaranju multipolarnog svijeta u nastanku .

Ukoliko TTIP zaživi, svorit će se globalna supersila čije će jezgro činiti NATO savez i on nikako neće biti „trgovinski“, niti „investicijski“ i njegove posljedice neće biti samo GMO u Europi, ugroza radnih mjesta i privatnosti, itd. Osim toga, Europska unija će pristati na još gori scenarij, a to je novo blokovsko svrstavanje u kojem će Rusiju na istoku Europe i Kinu na Pacifiku, kao i saveznike Moksve i Pekinga diljem svijeta (prije svega u Latinskoj Americi i na Bliskom istoku) imati za suparnike, dugoročno možda i za neprijatelje



http://rt.com/news/195144-europe-protests-stop-ttip/ ,  http://www.forum.tm/vijesti/ako-pozdravljate-ttip-pozdravite-se-s-radnim-mjestima-2343,  http://tris.com.hr/2014/10/sto-je-to-ttip-nekima-cetiri-bezazlena-slova-a-drugima-cetiri-jahaca-apokalipse/,  http://www.seebiz.eu/ifo-slobodna-trgovina-vise-bi-koristila-sad-u-nego-europi/ar-66346/, http://www.inc.com/encyclopedia/north-american-free-trade-agreement-nafta.html, http://albainformazione.com/?s=TTIP, http://www.informarexresistere.fr/2015/02/13/stop-ttip-ecco-cosa-accadrebbe-a-agricoltura-acqua-servizi-pubblici-ambiente-e-lavoro/

 

altermainstreaminfo