Ove školske godine u OŠ Ivan Goran Kovačić sprema se velika smjena generacija. Naime, šest učitelja na kraju školske godine odlazi u zasluženu mirovinu, neki u redovitu, neki u prijevremenu. O tome što su cijenjeni učitelji rekli na odlasku preuzeli smo iz internetskog školskog lista Mali Goran. koji nastaje zahvaljujući ponajviše učiteljici hrvatskog jezika Mariji Matić i knjižničarki Blanki Rajšić.
Tanja Popović
Volim rad s djecom. Posao koji radim nije jednoličan, dinamičan je, slobodan si u izboru metoda rada, tj. sat možeš kreirati kako želiš. Da moram ponovno birati, odabrala bih isti posao. Odnosi roditelj-učenik-učitelj mijenjao se kao i sve u društvu.
Gubio se kult ličnosti učitelja, što je dobro.
Moj rad tijekom 42 godine doživio je promjene nabolje, što je i dobro.
Vremenom sam postala zahtjevnija jer sam željela da učenici više rade, tj. zaključuju, povezuju, razmišljaju, logički uče, a ja kao učitelj samu sebe doživljavala sam kao lutkara u kazalištu koji pomiče konce u pravome smjeru.
Budućnost škole bi se trebala temeljiti na većoj odgovornosti roditelja (mislim pri tome na odgoj), i inzistiranju na radnim navikama učenika. Učitelji bi trebali biti dosljedniji u svojim zahtjevima što ne isključuje i kreativniji rad istih.
Dragi učenici, budite odgovorni prema sebi, samosvjesni, uporni, kreativni za svoju bolju budućnost.
U mirovini radit ću sve ono što nisam stigla dok sam radila: Čitat ću, družiti se s prijateljima, provoditi više vremena s unucima, rekreirati se….
Rozalija Baričević
U školi radim već 41 godinu, a u OŠ „Ivan Goran Kovačić“ od 1993.Sjećam se prvog dana u školi, prvog sata engleskog jezika, prvog razredništva. Sjećam se dolaska u školu „Ivan Goran Kovačić“ 1993. godine. Nisam mogla vjerovati da imam takvu sreću jer je to bila i moja osnovna škola koju sam pohađala od 5. do 8. razreda.
Od samoga početka učenici su mi pomogli graditi prve mostove u poučavanju. Naučili su me velikoj istini: istinsko je poučavanje posebno partnerstvo. Uloga je učenika dopustiti sami sebi biti ono što jesu, a ja sam se trudila pokazati im i što bi mogli biti.
Sada, na kraju učiteljske karijere, mogu reći da su me moji učenici mnogo naučili i to nosim sa sobom kao veliko duhovno bogatstvo. Tisuće slika pohranila sam u svome pamćenju: kolegice i kolege, dobre ljude i nesebične učitelje, brižne roditelje, školske programe koji su se mijenjali kako se društvo razvijalo i koje smo hvalili i kritizirali, ali i pošteno odrađivali, neumorne potrage za najučinkovitijim strategijama i metodama poučavanja.
Moj je radni vijek obilježila „filozofija poučavanja“ koju sam crpila iz svojih osobnih stavova prema poučavanju. Nisam trebala neka posebna nastavna sredstva i opremu da održim svoje oduševljenje na visokoj razini. Moji su učenici očigledno to osjećali i trudili se ispuniti moja očekivanja. Oni su me i uveli u svijet novih tehnologija. Doista sam bila sretna učiteljica!
Što u budućnosti očekujem od škole? Smatram da je jako važno raditi na razvoju koncepta „ključnih kompetencija“, kako učeničkih tako i učiteljskih: znanja, vještina i stavova kojima se omogućuje mladim ljudima kvalitetno uključenje u društvo. Ovdje mislim na „tradicionalne“ kompetencije poput materinjeg jezika, stranih jezika, osnovne kompetencije iz matematike i prirodoslovlja, i svakako, digitalna kompetencija, ali također i neke „transverzalne“ poput učiti kako učiti, društvene i građanske kompetencije, preuzimanje inicijative, donošenje odluka i poduzetništvo.
Poruka učenicima:
TO MY MNEMONICS
You, my mnemonics, have huge hearts
which are growing into the forests.
You have one who cares
providing you with love and joy.
You have me, your teacher
who puts patience on your shoulders.
Grow and learn, explore the life
and I will be able to see
what I was going through.
Učiteljima želim dobro zdravlje i puno uspjeha u privatnom i profesionalnom životu. Obogatili su me golemom kolekcijom raznovrsnih iskustava koja će zauvijek biti u mom srcu.
Namjeravam se u slobodno vrijeme baviti mnogim stvarima, a vrlo je malo onih u skladu s idejom odlaska u mirovinu. Putovat ću, posjetiti mjesta koja sam oduvijek željela vidjeti. Čitat ću knjige koje su godinama na mom popisu kao „obvezno pročitati”. Nastavit ću s pisanjem poezije, organizirati putovanja učenika i odraslih u Englesku i SAD, učiti nove vještine. Provodit ću više vremena sa svojom unukom, uživati u njezinim postignućima. Bavit ću se i dalje poučavanjem engleskog jezika, plivati, slikati, družiti se s prijateljima.
Ukratko... planiram ŽIVJETI.
Vinko Leović
U Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić“ Slavonski Brod radim od 1980. godine, dakle 31 godinu, a u školstvu sam pune 42 godine. Nekako sam oduvijek podsvjesno razmišljao kako ću jednoga dana biti učitelj, i to učitelj u nižim razredima. To mi se i ostvarilo 1966. godine nakon završetka gimnazijskog školovanja. Tada je u Slavonskom Brodu počela s radom Pedagoška akademija. I što drugo – upisao sam Akademiju. Da mogu ponovno birati, odabrao bih isto zanimanje.
Naime, stjecajem okolnosti, radio sam na poslovima tajnika vrtića i škole. Kada je nakon rata 1992. godine u školi ostalo slobodno mjesto učitelja, bez razmišljanja sam se vratio u razred. Na početku radnog vijeka, dakle sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao mladi učitelj, poslove i radne zadatke obavljao sam s lakoćom iako sam radio u četverorazrednoj kombinaciji s 30 učenika. Zadnjih desetak godina učiteljima je olakšano pripremanje za rad jer imaju na raspolaganju sve priručnike i dodatne materijale za rad.
Što se tiče programa, u nižim je razredima HNOS omogućio smanjenje satnice i rasterećenje programa (posebno satnicu Prirode i društva u 3. i 4. razredu). Učenika je uvijek bilo i dobrih i živahnih, ali uvijek radoznalih i spremnih za usvajanje novih znanja.
O budućnosti škole ne razmišljam, to ostavljam mlađim kolegama.
Poruka učenicima: budite aktivni na nastavi, slijedite pozitivne primjere, poštujte donesena školska pravila.
Poruka kolegama: budite profesionalci, rasporedite snage za dugi radni vijek.
U slobodno ću vrijeme, kao i do sada, voziti bicikl (po mogućnosti biciklističkim stazama), uzgajati pčele i sladiti se medom.
Adam Alković
U školi radim od 1971. godine. U djetinjstvu nisam razmišljao o tome da postanem učitelj. Kada bih ponovno morao birati, sigurno bih opet bio učitelj. Uvijek sam imao jednak stav prema učenicima i roditeljima. U tome ne vidim nikakve razlike na početku i na kraju svog radnog vijeka. Jedino mogu reći da je, kada sam počeo raditi, nastavni program bio mnogo opširniji. U ono se vrijeme moralo uložiti mnogo više truda da bi se postigao nekakav uspjeh.
Prema svim sam učenicima uvijek imao jednak pristup i od svih jednako zahtijevao. Mislim da sam u tome uvijek uspijevao. Udžbenike nikada nisam posebno birao jer sam smatrao da im je jedino potreban dobar pristup.
Moj je radni vijek obilježen potpunim zadovoljstvom u radu. Najviše me veseli kada sretnem roditelje svojih učenika koje nakon dosta godina više i ne poznajem. Obrate mi se i kažu da sam bio učitelj njihovog djeteta i počnu pričati o dobrim stranama mojega rada i odnosima s njima u to vrijeme.
Svoje slobodno vrijeme koristio sam na različite načine. Imam malo gospodarstvo, čitam najmanje dvije knjige mjesečno i bavim se pisanjem. Do sada sam napisao dva romana i dvadesetak novela. U mirovini ću imati nešto više vremena pa ću se tome moći još više posvetiti .
Učenicima mogu poručiti da redovito prate nastavu, sudjeluju u radu i nešto malo uče. Kolegama poručujem da drže do svojega stava, a prema učenicima da ističu svoj autoritet. Kao i sve što se mijenja, tako se i škola izlaže svojim promjenama. Samo bih želio da u tim promjenama što više sudjeluju i učitelji iz prakse.
Vesna Skoković
U školi radim 39 godina. Još kao dijete sanjala sam o tome pozivu i postala učiteljicom. Teško je usporediti učenike na početku svoga učiteljskog rada i sada zbog velikih promjena u društvu, rata, novih tehnologija i raznih medija. Velike su krajnosti, osobito u ponašanju učenika.
Roditelji su danas zahtjevniji, većina je nerealna u procjeni koju ocjenu dijete treba dobiti. Misle da znaju naš posao i previše se u njega miješaju. Program je danas preopširan, previše je činjenica za učenje, a premalo vremena za vježbanje i ponavljanje.Način poučavanja sada je lakši. Dostupno je puno izvora učenja.
Moj radni vijek obilježila je mala ploča, pokušaji nekih reformi obrazovnog sustava, opisno ocjenjivanje 80-ih te informatizacija. O budućnosti škole ne razmišljam, već mislim o tome kako ću preživjeti s malom mirovinom.
Učenicima bih poručila, a što drugo, nego učite i poštujte sebe i druge, radite i ponašajte se tako da postanete dobri ljudi, a kolegama: Izdržala sam, izdržat ćete i vi, samo neka bude zdravlja i neka vam ne bude žao što ste izabrali ovu profesiju, ako ste nekad to i pomislili. Nakon odlaska iz škole boravit ću što više u prirodi, opuštati se uz bavljenje cvijećem, čitati, a iznad svega provoditi vrijeme sa svojim unukom, i pri tome željeti zadržati sadašnje zdravlje.
Slavica Bošnjak
U školi radim 37 godina. Zanimanje učitelja odabrala sam spletom okolnosti. Blizina Pedagoške akademije, kratko vrijeme studiranje i financijsko stanje roditelja bili su odlučujući faktori. Zadovoljna sam izborom svog zanimanja i ponovno bih izabrala isto zanimanje, iako su mi interesi usmjereni i na druga područja.
Smatram da rad u pedagoškoj struci zahtijeva strpljenje, upornost, dosljednost i puno ljubavi, slično kao i u nekim drugim zanimanjima. Nitko se ne rađa kao učitelj, to postajemo ustrajnim radom i stalnim učenjem. Kao mlada učiteljica borila sam se s planovima i programima i njihovom realizacijom. Učila sam komunicirati s kolegama, učenicima i roditeljima, odabirati i primjenjivati odgovarajuće metode poučavanja, trudila se naučiti i dobro obavljati poslove razrednika te tražiti način kako motivirati učenike za predmet koji predajem i kako ih pravedno vrjednovati i ocjenjivati. Zadnje godine svoga učiteljskog rada činim to isto, i nije mi lakše niti manje zanimljivo i zahtjevno. Još uvijek imam što naučiti o svemu tome.
Moj posao učitelja, moja škola, radne kolege i moji učenici bili su pored obitelji moj smisao života. Donijeli su mi puno radosti i ispunili moja očekivanja.
Od škole očekujem velike promjene. Škola danas nije primjerena djeci 21. stoljeća. Programi su pretrpani, sadržaji su iscjepkani i nepovezani. Djeca ne vole takvu školu. Nova škola treba biti bliža životnim potrebama. Sadržaji koji se uče trebaju biti primjenjivi u svakodnevici, učenici trebaju preuzeti odgovornost za svoj rad, postati aktivni sudionici nastave i kreatori ideja. Potrebno je naučiti cijeniti rad i njegovati pozitivan odnos prema radu, a ne boriti se samo za visoke ocjene iako iza njih ne stoje rezultati. Teško je kod mladih vidjeti agresiju u školi i na ulici, ljutnju usmjerenu prema učiteljima, učenicima, roditeljima, a ne osjećati odgovornost odraslih osoba, društva i škole.
Učenici, radite uporno, strpljivo i s ljubavlju, tražite rješenja za probleme na koje nailazite, svaki se dan sjetite svega dobrog što imate i budite zahvalni na tome.
Radujem se svojoj mirovini. Više ću vremena provesti u šetnji prirodom, čitat ću, malo fotografirati, šiti, njegovati i održavati svoj mali cvjetnjak, čuvat ću unuka i unučicu, češće obići roditelje, povremeno putovati sa suprugom.
Tanja Popović
Volim rad s djecom. Posao koji radim nije jednoličan, dinamičan je, slobodan si u izboru metoda rada, tj. sat možeš kreirati kako želiš. Da moram ponovno birati, odabrala bih isti posao. Odnosi roditelj-učenik-učitelj mijenjao se kao i sve u društvu.
Gubio se kult ličnosti učitelja, što je dobro.
Moj rad tijekom 42 godine doživio je promjene nabolje, što je i dobro.
Vremenom sam postala zahtjevnija jer sam željela da učenici više rade, tj. zaključuju, povezuju, razmišljaju, logički uče, a ja kao učitelj samu sebe doživljavala sam kao lutkara u kazalištu koji pomiče konce u pravome smjeru.
Budućnost škole bi se trebala temeljiti na većoj odgovornosti roditelja (mislim pri tome na odgoj), i inzistiranju na radnim navikama učenika. Učitelji bi trebali biti dosljedniji u svojim zahtjevima što ne isključuje i kreativniji rad istih.
Dragi učenici, budite odgovorni prema sebi, samosvjesni, uporni, kreativni za svoju bolju budućnost.
U mirovini radit ću sve ono što nisam stigla dok sam radila: Čitat ću, družiti se s prijateljima, provoditi više vremena s unucima, rekreirati se….
Rozalija Baričević
U školi radim već 41 godinu, a u OŠ „Ivan Goran Kovačić“ od 1993.Sjećam se prvog dana u školi, prvog sata engleskog jezika, prvog razredništva. Sjećam se dolaska u školu „Ivan Goran Kovačić“ 1993. godine. Nisam mogla vjerovati da imam takvu sreću jer je to bila i moja osnovna škola koju sam pohađala od 5. do 8. razreda.
Od samoga početka učenici su mi pomogli graditi prve mostove u poučavanju. Naučili su me velikoj istini: istinsko je poučavanje posebno partnerstvo. Uloga je učenika dopustiti sami sebi biti ono što jesu, a ja sam se trudila pokazati im i što bi mogli biti.
Sada, na kraju učiteljske karijere, mogu reći da su me moji učenici mnogo naučili i to nosim sa sobom kao veliko duhovno bogatstvo. Tisuće slika pohranila sam u svome pamćenju: kolegice i kolege, dobre ljude i nesebične učitelje, brižne roditelje, školske programe koji su se mijenjali kako se društvo razvijalo i koje smo hvalili i kritizirali, ali i pošteno odrađivali, neumorne potrage za najučinkovitijim strategijama i metodama poučavanja.
Moj je radni vijek obilježila „filozofija poučavanja“ koju sam crpila iz svojih osobnih stavova prema poučavanju. Nisam trebala neka posebna nastavna sredstva i opremu da održim svoje oduševljenje na visokoj razini. Moji su učenici očigledno to osjećali i trudili se ispuniti moja očekivanja. Oni su me i uveli u svijet novih tehnologija. Doista sam bila sretna učiteljica!
Što u budućnosti očekujem od škole? Smatram da je jako važno raditi na razvoju koncepta „ključnih kompetencija“, kako učeničkih tako i učiteljskih: znanja, vještina i stavova kojima se omogućuje mladim ljudima kvalitetno uključenje u društvo. Ovdje mislim na „tradicionalne“ kompetencije poput materinjeg jezika, stranih jezika, osnovne kompetencije iz matematike i prirodoslovlja, i svakako, digitalna kompetencija, ali također i neke „transverzalne“ poput učiti kako učiti, društvene i građanske kompetencije, preuzimanje inicijative, donošenje odluka i poduzetništvo.
Poruka učenicima:
TO MY MNEMONICS
You, my mnemonics, have huge hearts
which are growing into the forests.
You have one who cares
providing you with love and joy.
You have me, your teacher
who puts patience on your shoulders.
Grow and learn, explore the life
and I will be able to see
what I was going through.
Učiteljima želim dobro zdravlje i puno uspjeha u privatnom i profesionalnom životu. Obogatili su me golemom kolekcijom raznovrsnih iskustava koja će zauvijek biti u mom srcu.
Namjeravam se u slobodno vrijeme baviti mnogim stvarima, a vrlo je malo onih u skladu s idejom odlaska u mirovinu. Putovat ću, posjetiti mjesta koja sam oduvijek željela vidjeti. Čitat ću knjige koje su godinama na mom popisu kao „obvezno pročitati”. Nastavit ću s pisanjem poezije, organizirati putovanja učenika i odraslih u Englesku i SAD, učiti nove vještine. Provodit ću više vremena sa svojom unukom, uživati u njezinim postignućima. Bavit ću se i dalje poučavanjem engleskog jezika, plivati, slikati, družiti se s prijateljima.
Ukratko... planiram ŽIVJETI.
Vinko Leović
U Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić“ Slavonski Brod radim od 1980. godine, dakle 31 godinu, a u školstvu sam pune 42 godine. Nekako sam oduvijek podsvjesno razmišljao kako ću jednoga dana biti učitelj, i to učitelj u nižim razredima. To mi se i ostvarilo 1966. godine nakon završetka gimnazijskog školovanja. Tada je u Slavonskom Brodu počela s radom Pedagoška akademija. I što drugo – upisao sam Akademiju. Da mogu ponovno birati, odabrao bih isto zanimanje.
Naime, stjecajem okolnosti, radio sam na poslovima tajnika vrtića i škole. Kada je nakon rata 1992. godine u školi ostalo slobodno mjesto učitelja, bez razmišljanja sam se vratio u razred. Na početku radnog vijeka, dakle sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao mladi učitelj, poslove i radne zadatke obavljao sam s lakoćom iako sam radio u četverorazrednoj kombinaciji s 30 učenika. Zadnjih desetak godina učiteljima je olakšano pripremanje za rad jer imaju na raspolaganju sve priručnike i dodatne materijale za rad.
Što se tiče programa, u nižim je razredima HNOS omogućio smanjenje satnice i rasterećenje programa (posebno satnicu Prirode i društva u 3. i 4. razredu). Učenika je uvijek bilo i dobrih i živahnih, ali uvijek radoznalih i spremnih za usvajanje novih znanja.
O budućnosti škole ne razmišljam, to ostavljam mlađim kolegama.
Poruka učenicima: budite aktivni na nastavi, slijedite pozitivne primjere, poštujte donesena školska pravila.
Poruka kolegama: budite profesionalci, rasporedite snage za dugi radni vijek.
U slobodno ću vrijeme, kao i do sada, voziti bicikl (po mogućnosti biciklističkim stazama), uzgajati pčele i sladiti se medom.
Adam Alković
U školi radim od 1971. godine. U djetinjstvu nisam razmišljao o tome da postanem učitelj. Kada bih ponovno morao birati, sigurno bih opet bio učitelj. Uvijek sam imao jednak stav prema učenicima i roditeljima. U tome ne vidim nikakve razlike na početku i na kraju svog radnog vijeka. Jedino mogu reći da je, kada sam počeo raditi, nastavni program bio mnogo opširniji. U ono se vrijeme moralo uložiti mnogo više truda da bi se postigao nekakav uspjeh.
Prema svim sam učenicima uvijek imao jednak pristup i od svih jednako zahtijevao. Mislim da sam u tome uvijek uspijevao. Udžbenike nikada nisam posebno birao jer sam smatrao da im je jedino potreban dobar pristup.
Moj je radni vijek obilježen potpunim zadovoljstvom u radu. Najviše me veseli kada sretnem roditelje svojih učenika koje nakon dosta godina više i ne poznajem. Obrate mi se i kažu da sam bio učitelj njihovog djeteta i počnu pričati o dobrim stranama mojega rada i odnosima s njima u to vrijeme.
Svoje slobodno vrijeme koristio sam na različite načine. Imam malo gospodarstvo, čitam najmanje dvije knjige mjesečno i bavim se pisanjem. Do sada sam napisao dva romana i dvadesetak novela. U mirovini ću imati nešto više vremena pa ću se tome moći još više posvetiti .
Učenicima mogu poručiti da redovito prate nastavu, sudjeluju u radu i nešto malo uče. Kolegama poručujem da drže do svojega stava, a prema učenicima da ističu svoj autoritet. Kao i sve što se mijenja, tako se i škola izlaže svojim promjenama. Samo bih želio da u tim promjenama što više sudjeluju i učitelji iz prakse.
Vesna Skoković
U školi radim 39 godina. Još kao dijete sanjala sam o tome pozivu i postala učiteljicom. Teško je usporediti učenike na početku svoga učiteljskog rada i sada zbog velikih promjena u društvu, rata, novih tehnologija i raznih medija. Velike su krajnosti, osobito u ponašanju učenika.
Roditelji su danas zahtjevniji, većina je nerealna u procjeni koju ocjenu dijete treba dobiti. Misle da znaju naš posao i previše se u njega miješaju. Program je danas preopširan, previše je činjenica za učenje, a premalo vremena za vježbanje i ponavljanje.Način poučavanja sada je lakši. Dostupno je puno izvora učenja.
Moj radni vijek obilježila je mala ploča, pokušaji nekih reformi obrazovnog sustava, opisno ocjenjivanje 80-ih te informatizacija. O budućnosti škole ne razmišljam, već mislim o tome kako ću preživjeti s malom mirovinom.
Učenicima bih poručila, a što drugo, nego učite i poštujte sebe i druge, radite i ponašajte se tako da postanete dobri ljudi, a kolegama: Izdržala sam, izdržat ćete i vi, samo neka bude zdravlja i neka vam ne bude žao što ste izabrali ovu profesiju, ako ste nekad to i pomislili. Nakon odlaska iz škole boravit ću što više u prirodi, opuštati se uz bavljenje cvijećem, čitati, a iznad svega provoditi vrijeme sa svojim unukom, i pri tome željeti zadržati sadašnje zdravlje.
Slavica Bošnjak
U školi radim 37 godina. Zanimanje učitelja odabrala sam spletom okolnosti. Blizina Pedagoške akademije, kratko vrijeme studiranje i financijsko stanje roditelja bili su odlučujući faktori. Zadovoljna sam izborom svog zanimanja i ponovno bih izabrala isto zanimanje, iako su mi interesi usmjereni i na druga područja.
Smatram da rad u pedagoškoj struci zahtijeva strpljenje, upornost, dosljednost i puno ljubavi, slično kao i u nekim drugim zanimanjima. Nitko se ne rađa kao učitelj, to postajemo ustrajnim radom i stalnim učenjem. Kao mlada učiteljica borila sam se s planovima i programima i njihovom realizacijom. Učila sam komunicirati s kolegama, učenicima i roditeljima, odabirati i primjenjivati odgovarajuće metode poučavanja, trudila se naučiti i dobro obavljati poslove razrednika te tražiti način kako motivirati učenike za predmet koji predajem i kako ih pravedno vrjednovati i ocjenjivati. Zadnje godine svoga učiteljskog rada činim to isto, i nije mi lakše niti manje zanimljivo i zahtjevno. Još uvijek imam što naučiti o svemu tome.
Moj posao učitelja, moja škola, radne kolege i moji učenici bili su pored obitelji moj smisao života. Donijeli su mi puno radosti i ispunili moja očekivanja.
Od škole očekujem velike promjene. Škola danas nije primjerena djeci 21. stoljeća. Programi su pretrpani, sadržaji su iscjepkani i nepovezani. Djeca ne vole takvu školu. Nova škola treba biti bliža životnim potrebama. Sadržaji koji se uče trebaju biti primjenjivi u svakodnevici, učenici trebaju preuzeti odgovornost za svoj rad, postati aktivni sudionici nastave i kreatori ideja. Potrebno je naučiti cijeniti rad i njegovati pozitivan odnos prema radu, a ne boriti se samo za visoke ocjene iako iza njih ne stoje rezultati. Teško je kod mladih vidjeti agresiju u školi i na ulici, ljutnju usmjerenu prema učiteljima, učenicima, roditeljima, a ne osjećati odgovornost odraslih osoba, društva i škole.
Učenici, radite uporno, strpljivo i s ljubavlju, tražite rješenja za probleme na koje nailazite, svaki se dan sjetite svega dobrog što imate i budite zahvalni na tome.
Radujem se svojoj mirovini. Više ću vremena provesti u šetnji prirodom, čitat ću, malo fotografirati, šiti, njegovati i održavati svoj mali cvjetnjak, čuvat ću unuka i unučicu, češće obići roditelje, povremeno putovati sa suprugom.
