Dobro je što Vlada ima korektiv u Predsjedničkim dvorima, ali motivi koji su Ivu Josipovića ponukali da se nametne kao korektiv su porazni.
O bračun predsjednika Ive Josipovića s predstavnikom srpske nacionalne manjine Miloradom Pupovcem i tjednikom Novosti na svjetlo dana iznio je još jedan sukob, tinjajući i široj javnosti slabo vidljiv. Ivo Josipović u hladnom je ratu s premijerom Zoranom Milanovićem.
Niz je primjera koji na taj sukob ukazuju. Kad je Josipović nasrnuo na Pupovca, Milanović je uzeo predstavnika srpske manjine javno u zaštitu. Iz Vlade su odbili i sve inicijative vezane za financiranje srpske manjine koje dolaze iz predsjednikovog kruga, odnosno od Josipovića osobno, a koje su u funkciji spomenutog Josipovićevog obračuna s Pupovcem i Novostima. Predsjedniku države pritom je poručeno: »Nije jasno zašto se toliko bavi Pupovcem i financiranjem SNV-a. U Hrvatskoj danas imamo puno većih problema koji su nam prioritet.«
Usput rečeno, i pticama na grani - pa tako i odgovornima u Vladi - već je jasno da je sukob s Pupovcem, SNV-om i Novostima Josipović otvorio jer se tjednik srpske nacionalne manjine drznuo pisati o aferi ZAMP, odnosno o činjenici da je ZAMP-u i Josipoviću zahvaljujući predsjednikov kućni prijatelj Marko Vojković ostvario milijunske prihode na poslovima realizacije takozvanog »glazbenog reketa«. Prije toga, u prvoj polovici kolovoza, Josipović je u tri dana dao četiri intervjua u kojima je provocirao sukob s Vladom i premijerom. Na koncu, Josipović je prije dva dana primio predstavnike sindikata s kojima Vlada nije uspjela postići dogovor o izmjenama temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama.
U kratko, predsjednik države ne propušta priliku baciti klip u točkove Vladi, premijeru, a posredno i stranci zahvaljujući kojoj je dobio priliku obnašati jednu od najodgovornijih dužnosti u državi. Milanović te napade odbija uglavnom šutke, dajući tek tu i tamo na znanje da s predsjednikom nije na istoj liniji.
Dok su motivi predsjednikovog obračuna s predstavnicima srpske manjine u potpunosti jasni, njegovu netrpeljivost prema politici Vlade valja nam tek objasniti. Prije svega ona proizilazi iz pozicije u kojoj se Josipović nalazi zahvaljujući zakonskom okviru koje mu daje nevelike ovlasti. Slikovito rečeno, predsjednik države ima ovlasti nešto ambicioznijeg fikusa, ali po svaku cijenu bi htio biti kaktus, što je i sam u nekoliko navrata ustvrdio. Da bi čovjek nalikovao kaktusu - ne treba mu puno. Dovoljno je imati tek debelu kožu i bodlje. Ivo Josipović ima i jedno i drugo. O debljini njegove kože najbolje govori napad na glavnog urednika Novosti Ivicu Đikica, čovjeka zahvaljujući kojem su građani Hrvatske imali priliku doznati za zvjerstva što su ih takozvani Merčepovci počinili u vrijeme Domovinskog rata. Raditi ovu priču u vrijeme nacionalističke euforije značilo je staviti glavu na panj, ali predsjednika to niti najmanje ne smeta da Đikiću danas - na temelju jednog ironičnog polemičkog teksta iz 2003. godine - imputira ustaštvo. Dakle - dok su pošteni skladatelji i sveučilišni profesori marljivo radili na kolektiranju stambenih kvadrata, ustaše su pisale tekstove za Feral Tribune i upozoravale na autokratsku narav režima Franje Tudmana.
Da ima bodlje - i to je predsjednik dokazao i još uvijek dokazuje napadima na Vladu i predstavnike srpske nacionalne manjine.
J osipović Milanovića politički provocira jer ne vidi drugog načina da pokaže građanima da i on postoji. U vrijeme kad je Vlada prisiljena povlačiti nepopularne poteze, takvi napadi donose mu popularnost biračkog tijela, a bitka za popularnost - prema dosad viđenom - jedini je smisao Josipovićevog političkog postojanja. Za održavanje popularnosti Josipoviću je potrebna distanca od Milanovićeve Vlade, ali otvoren sukob ne odgovara ni jednom ni drugom. Zato se predsjednik odlučio na politiku sitnog provociranja, a Milanović odlučio ignorirati Josipovićeve provokacije.
Na koncu ce SDP, ukoliko se ne dogodi uistinu radikalan obrat, podržati i novu Josipovićevu kandidaturu za predsjednika, unatoč tome što ni na osobnoj razini ne gaji simpatije za Josipovićev lik i djelo. Ovaj sukob niskog intenziteta važan je samo za razumijevanje Josipovićevog karaktera. Na čelu države sjedi kaktus, čovjek debele kože naoružan bodljama, ni nalik onom kakvim se prikazivao u predsjedničkoj kampanji. Dobro je i to što Vlada ima korektiv u Predsjedničkim dvorima, ali motivi koji su Josipovića ponukali da se nametne kao korektiv - oni su porazni i daju na znanje da u predsjedničkoj fotelji sjedi mali, vrlo mali čovjek od kojeg nikad neće biti velikog državnika kakav Hrvatskoj svakako treba.
Izvor: www.novilist.hr
O bračun predsjednika Ive Josipovića s predstavnikom srpske nacionalne manjine Miloradom Pupovcem i tjednikom Novosti na svjetlo dana iznio je još jedan sukob, tinjajući i široj javnosti slabo vidljiv. Ivo Josipović u hladnom je ratu s premijerom Zoranom Milanovićem.
Niz je primjera koji na taj sukob ukazuju. Kad je Josipović nasrnuo na Pupovca, Milanović je uzeo predstavnika srpske manjine javno u zaštitu. Iz Vlade su odbili i sve inicijative vezane za financiranje srpske manjine koje dolaze iz predsjednikovog kruga, odnosno od Josipovića osobno, a koje su u funkciji spomenutog Josipovićevog obračuna s Pupovcem i Novostima. Predsjedniku države pritom je poručeno: »Nije jasno zašto se toliko bavi Pupovcem i financiranjem SNV-a. U Hrvatskoj danas imamo puno većih problema koji su nam prioritet.«
Usput rečeno, i pticama na grani - pa tako i odgovornima u Vladi - već je jasno da je sukob s Pupovcem, SNV-om i Novostima Josipović otvorio jer se tjednik srpske nacionalne manjine drznuo pisati o aferi ZAMP, odnosno o činjenici da je ZAMP-u i Josipoviću zahvaljujući predsjednikov kućni prijatelj Marko Vojković ostvario milijunske prihode na poslovima realizacije takozvanog »glazbenog reketa«. Prije toga, u prvoj polovici kolovoza, Josipović je u tri dana dao četiri intervjua u kojima je provocirao sukob s Vladom i premijerom. Na koncu, Josipović je prije dva dana primio predstavnike sindikata s kojima Vlada nije uspjela postići dogovor o izmjenama temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama.
U kratko, predsjednik države ne propušta priliku baciti klip u točkove Vladi, premijeru, a posredno i stranci zahvaljujući kojoj je dobio priliku obnašati jednu od najodgovornijih dužnosti u državi. Milanović te napade odbija uglavnom šutke, dajući tek tu i tamo na znanje da s predsjednikom nije na istoj liniji.
Dok su motivi predsjednikovog obračuna s predstavnicima srpske manjine u potpunosti jasni, njegovu netrpeljivost prema politici Vlade valja nam tek objasniti. Prije svega ona proizilazi iz pozicije u kojoj se Josipović nalazi zahvaljujući zakonskom okviru koje mu daje nevelike ovlasti. Slikovito rečeno, predsjednik države ima ovlasti nešto ambicioznijeg fikusa, ali po svaku cijenu bi htio biti kaktus, što je i sam u nekoliko navrata ustvrdio. Da bi čovjek nalikovao kaktusu - ne treba mu puno. Dovoljno je imati tek debelu kožu i bodlje. Ivo Josipović ima i jedno i drugo. O debljini njegove kože najbolje govori napad na glavnog urednika Novosti Ivicu Đikica, čovjeka zahvaljujući kojem su građani Hrvatske imali priliku doznati za zvjerstva što su ih takozvani Merčepovci počinili u vrijeme Domovinskog rata. Raditi ovu priču u vrijeme nacionalističke euforije značilo je staviti glavu na panj, ali predsjednika to niti najmanje ne smeta da Đikiću danas - na temelju jednog ironičnog polemičkog teksta iz 2003. godine - imputira ustaštvo. Dakle - dok su pošteni skladatelji i sveučilišni profesori marljivo radili na kolektiranju stambenih kvadrata, ustaše su pisale tekstove za Feral Tribune i upozoravale na autokratsku narav režima Franje Tudmana.
Da ima bodlje - i to je predsjednik dokazao i još uvijek dokazuje napadima na Vladu i predstavnike srpske nacionalne manjine.
J osipović Milanovića politički provocira jer ne vidi drugog načina da pokaže građanima da i on postoji. U vrijeme kad je Vlada prisiljena povlačiti nepopularne poteze, takvi napadi donose mu popularnost biračkog tijela, a bitka za popularnost - prema dosad viđenom - jedini je smisao Josipovićevog političkog postojanja. Za održavanje popularnosti Josipoviću je potrebna distanca od Milanovićeve Vlade, ali otvoren sukob ne odgovara ni jednom ni drugom. Zato se predsjednik odlučio na politiku sitnog provociranja, a Milanović odlučio ignorirati Josipovićeve provokacije.
Na koncu ce SDP, ukoliko se ne dogodi uistinu radikalan obrat, podržati i novu Josipovićevu kandidaturu za predsjednika, unatoč tome što ni na osobnoj razini ne gaji simpatije za Josipovićev lik i djelo. Ovaj sukob niskog intenziteta važan je samo za razumijevanje Josipovićevog karaktera. Na čelu države sjedi kaktus, čovjek debele kože naoružan bodljama, ni nalik onom kakvim se prikazivao u predsjedničkoj kampanji. Dobro je i to što Vlada ima korektiv u Predsjedničkim dvorima, ali motivi koji su Josipovića ponukali da se nametne kao korektiv - oni su porazni i daju na znanje da u predsjedničkoj fotelji sjedi mali, vrlo mali čovjek od kojeg nikad neće biti velikog državnika kakav Hrvatskoj svakako treba.
Izvor: www.novilist.hr
