Imamo Dinamo!, ponovio je Velimir Zajec, kada je izašao da pozdravi navijače ispred maksimirskog stadiona. Imamo Dinamo!, nekoliko je puta tog dana izgovorio te očito pažljivo birane i pripremane riječi. To isto je, kažu televizijski reporteri, rekao onoga povijesnog dana, u srijedu 12. siječnja 2000, kada je HAŠK Građanski, potonja Croatia Zagreb, preimenovan u Dinamo. Tada je, devet dana nakon izbora u kojima su HDZ, friško upokojeni predsjednik Tuđman i mračne devedesete bili pregaženi kao plitak potok, uzvik Imamo Dinamo! bio gesta prkosa, odgovor i replika na Tuđmanov pobjednički poklič iz 1990.: Imamo Hrvatsku! Te 2000. godine Imamo Dinamo! trebalo je značiti: porazili smo vas, nemate vi Hrvatsku, jer je Hrvatska svih nas, i to smo vam pokazali. Imamo Dinamo! Skoro četvrt stoljeća iste Zajecove riječi znače nešto drugo. Nešto što je upravo suprotno. Ono što je onda bio otpor mrtvome Tuđmanu, danas je, istim riječima, njemu i njegovoj stranci duboki naklon.
Kada je 2000. HAŠK Građanski, potonja Croatia Zagreb, ponio ime nekadašnjeg Nogometnog kluba Dinamo, koji su u prostorijama današnje Elektre, u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, 9. lipnja 1945. osnovali partizani, i za igru angažirali sve najbolje nogometaše kojih se tada u Zagrebu moglo naći, proveden je samo jedan nominalistički čin, ispunjen dubokom paganskom vjerom da će nešto što nazovemo Dinamo i biti Dinamo. A istina je bila da je Dinamo osnivanjem super-kluba HAŠK Građanski bio početkom devedesetih ukinut, taman onako kako su 1945. ukinuti zagrebački klubovi Građanski i HAŠK, a skupa s njima i Concordija, koju već dugo nitko ne spominje. Tada je, 1991. započela neka nova povijest, koja se, kao na mitske hrvatske kneževe iz okolice Meštrovićeve zagrebačke Džamije, pozivala na međuratnu i ratnu zagrebačku nogometnu mitologiju. Tako je i bilo moguće da se dva kluba prerade u jedan, i da nastane HAŠK Građanski. Kada su 2000. taj klub prozvali Dinamom, oni nisu učinili ono što je bilo jedino potrebno da bi klub i bio Dinamo, nisu mu vratili povijest i sjećanja, nego su ostali pri onoj mutnoj hadezeovskoj nogometnoj mitologiji. Osim što su htjeli nekakav Dinamo koji će biti stariji od samoga sebe, otprilike onako kako su plastični turistički suveniri s Atenske akropole stariji od samih sebe, oni se nisu usuđivali sjećati se i pamtiti.
Ustvari, imali su isti problem, pa su načinili istu stvar kao ta skupina isprepadanih bivših komunista i kojekakvih građanskih liberala, kojoj su građani 3. siječnja 2000. ogromnom većinom glasova predali zemlju na upravljanje i preuređenje. Podsjetimo zaboravne: Sabor je i tada imao 151 zastupnika, od čega je lijevo liberalna koalicija, nanizana u dvije kolone, imala 96 saborskih zastupnika, a s predstavnicima manjina 101. HDZ je, u dvorednoj koaliciji s desnicom, imao 51 zastupnika. Tada su Račan i račanovci umjesto da Hrvatskoj vrate sjećanja, a sa sjećanjima i identitet, godine trošili na vlastitu transformaciju u hadezeovce i na prihvaćanje i pripitomljavanje cjelokupnog emocionalnog, duhovnog i intelektualnog kontingenta teorijskog i praktičnog tuđmanizma. Zašto su tako postupali? Zato što su sjećanja ozbiljna stvar. Da bi se živjelo s vlastitom prošlošću, privatnom, društvenom, nacionalnom, potrebna je hrabrost, ali, što je mnogo važnije, potrebni su odvažnost i samosvijest. Potrebna je kultura u nekom širem i dubljem smislu. Prošlost, ako je doista prihvatimo, donosi više onog što ćemo teško podnositi i o čemu ćemo mnogo razmišljati, s čime ćemo imati ozbiljne muke i posla, nego onog što bi nas moglo ispuniti ponosom. Lijenčinama i nedarovitima, nepoštenima i amoralnima, lakše je živjeti u legendama nego u stvarnosti, u mitologiji nego u povijesti. Mit ugodno anestezira i zajednicu i pojedinca.
Dan nakon što je Velimir Zajec uskliknuo Imamo Dinamo!, i time ozario sav “dinamovski puk”, uključujući, na žalost, i zagrebačka glasila, koja na Dinamo reagiraju kao sjevernokorejski novinari na Kim Il-sunga, njegovu djecu i unuke, još jedna je od Dinamovih “legendi” i vatrenih besmrtnika, Danijel Pranjić, priznao to da je kao igrač primao novac na ruke, da bi zatim, manirom svjedoka u mafijaškim procesima, ali i manirom nekih drugih Dinamovih “legendi”, suočenih s hrvatskim sudom, rekao da se ne sjeća tko mu je taj novac predao. Ta dva događaja, Zajecovo slavlje i Pranjićev zaborav, u svijesti i u imaginaciji Dinamovih novinarskih simpatizera nemaju nikakve veze. Vezu između njih neće, na žalost, prepoznati ni hrvatski građani, osim, naravno, onih koji navijaju za Hajduk. Njima će u ovoj priči sve biti jasno. Čudno je to prosvjetljenje manjinstva, ta emocionalna i intelektualna obdarenost drugotnih i potlačenih. I pomalo vrijedna je prezira, jer istim tim Hajdukovim navijačima veza između Zajecova slavlja i Pranjićevog zaboravljanja tko mu je to u ruke spustio pedeset tisuća eura keša, bjelodana je samo zato što njihovome klubu nije omogućeno da na takav način posluje i što je Dinamo, a ne Hajduk, bio taj “najhrvatskiji klub”.
Kada je Zdravko Mamić preuzeo Dinamo, a onda i Hrvatski nogometni savez, od manje sposobnih i inventivnih hadezeovih političara, počeo se ponašati kao gazda, ali ne prelazeći nikad granicu koju mu je postavila državna vlast. To što je otvorio račun u Austriji i uveo plaćanje nogometaša na ruke, on sigurno nije činio riskirajući zatvor, niti je to činio na svoju ruku. Pritom, Mamić je mudar i oprezan čovjek, i dobro je znao da bi ga oni uz čije je odobrenje, ako ne i nalog, kršio zakon, mogli prevariti. To je razlog zbog kojeg je na svojoj platnoj listi, u svojoj bilježničici, imao suce, tužitelje, policajce, novinare i tko zna koga sve. Također, Mamić je još nešto morao znati: kada nekog plaćaš na ruke, i time obesmišljavaš i posredno razaraš porezni sustav, državu i onu stvarnu, materijalnu lojalnost građana prema njoj, ti nisi jedini koji čini kazneno djelo. Kažnjivo je plaćati nekog na ruke, ali je kažnjivo i biti na takav način plaćen. Pogotovu ako su u pitanju višemilijunski iznosi koje su na taj način prihodovale Dinamove “legende” i besmrtni Vatreni. Što nam to govori ako tužiteljstva, sudovi i država njih ne gone kao što danas gone Zdravka Mamića i njegova brata? Ništa drugo nego da je Dinamo u vrijeme u kojem je Mamić od njega stvarao moćan klub i još moćniju tvrtku bio izuzet od zakona, a da su svi oni koji su bili zaduženi kontrolirati provođenje zakona toga bili savršeno dobro svjesni. Uostalom, Mamić – koji je stvorio veliki Dinamo i koji je zasigurno među zaslužnijima za uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije, a ne bi bilo pretjerano reći i da je za te uspjehe i najzaslužniji među neigračima! – nije za kršenje zakona u Dinamu i u hrvatskome nogometu ništa odgovorniji od svečane lože na svakoj velikoj utakmici kluba i reprezentacije.
To je, dakle, istina. To je jedina povijest kluba koji Velimir Zajec preuzima. HDZ-u, stranci (jedinoj) Hrvatskoga nogometnog saveza i Građanskog nogometnog kluba Dinamo, to preuzimanje bilo je važno da bi se još jednom počelo ispočetka. A ispočetka se u Hrvatskoj započinje tako što se prošlost svaki put zamijeni fikcijom, a povijest mitom i legendom. Velimir Zajec za predsjednika izabran je tako što su u pomalo bizarnom izbornom procesu delegati njegova protukandidata pretrčali na Zajecovu stranu. Premda su imali racionalan, pa čak donekle i moralno ispravan razlog da tako postupe, oni bi, možda, trebali odgovoriti kako su se uopće našli na listi Mirka Barišića. Što su bili Barišiću, a što će sad biti Zajecu? To je jedno posve prirodno i očekivano pitanje. Bez odgovora na njega suočeni smo s nezgodnim presedanom, sa svojevrsnim etičkim paradoksom. Naime, ono što su u nekim drugim prigodama “žetončići”, sad su junaci velike pobjede. Ono što je u nekim drugim prigodama duboko zazorno, protivno samom smislu demokracije i nečasno, sad je najednom ispravno. Zašto? U čemu je razlika?
Velimir Zajec je u izjavi za medije rekao: “Dinamo je nogomet, Dinamo je ljubav. Uvijek smo bili gospodski klub.” Lijepo to zvuči, ali naprosto nije istina. Na stranu atenske i vukovarske prizore u kojima je bilo koječega drugog osim gospoštine, na stranu alzhajmere u modrom, koji se nižu pred hrvatskim sudom, od Lukice Modrića i Dejana Lovrena do Danijela Pranjića, koji se ničega pod milim bogom ne sjećaju, na stranu i Jasmin Agić koji se, pak, sjeća da mu je na ruke isplaćeno pola milijuna eura od transfera, ali gospoda se od negospode razlikuje po tome što gospoda imaju svijest o tome tko su, što su i odakle dolaze. Doista, Dinamo je bio gospodski klub, u to se nekom alkemijom pretvorio u desetljećima nakon što su ga partizani osnovali, a onda je Dinamo ukinut, da bi se stvorilo nešto što prethodno nije postojalo. Da bi ovaj Dinamo postao stvarni Dinamo, svi bi se trebali prisjetiti svega: i od koga su dobili pare na ruke, i čijim su glasovima izabrani, i tko ih je osnovao… Od toga se, naime, sastoji svaka povijest. Od toga je sačinjena čovjekova samosvijest. To je temelj njegove časti i samopoštovanja
Na kraju krajeva, ako doista želite pobijediti Zdravka Mamića, to možete samo pamteći i po cijenu vlastite pogibelji. Pamteći i po cijenu da s Mamićem završite u zatvoru. I to je, naime, za gospodu.
