crna vreća


barometri, termografi, satelitski snimci
ciklona i anticiklona… u rukama tumača stanja
atmosfere postaju prijeteće medijske helebarde.
samo treba sačuvati glavu na ramenima od
nepromišljene, drske vladavine ljeta, pomisliš,
dok zabrinut pješačiš gradom. znoj ti natapa košulju,
tamnim staklima štitiš oči od kiseline jarke svjetlosti,
naporno dišeš, imitiraš susretljivost spram
prolaznika praznih života i punih cekera hrane,
tražiš blagodatnu tamu i hlad. ipak sjećaš se
nekadašnjih vijesti kao pilastara režima,
boje himalajske soli; ove nove nalikuju ti crnoj
vreći podšivenoj nitima poplava, suša, požara, oluja,
ispunjenoj katastrofom, kontrolom, slutnjom kraja.
hodaš po usijanom asfaltu, zastrašen neizbirljivom
prirodom, nagnut nad vrećom klimatskog usuda
zagledan u sebe u vreći, s pogledom na sebe nagnutog.


Avanturizmi


Ispred zida
pokošena trava.
Mravi se goste jagodom.


*****

Pred biciklom
ispriječila se pruga.
Dječak čeka pomoć.

*****

Po sobi tumara
duh pustolovine –
dok je knjiga otvorena.


Neočekivana izdaja


Rastužuju me vlastita olakšanja
U koja su zakopane vaše patnje,
Umiruju vaša nasrtljiva komešanja
Kad u njima udio imaju moje šutnje.


Na poprištu života, uočio sam otiske
Naših razdvajanja. Između uzdisaja
Otkrih izvršitelje i razloge niske;
Bili smo to mi, skupa, spojila nas izdaja.


još nije vrijeme za priznanje


još uvijek
lovci na zlato
u njemu traže
nešto za sebe.
ispituju mu srce,
kopaju po utrobi,
ispiru gomile razmišljanja.
nadaju se novim
izdašnim nalazištima,
otkrićima zlatnih žila,
zrnaca, listića i grumena
u mutnoj, širokoj i dubokoj
rijeci njegovog života.
još nije došlo vrijeme
za glasno priznanje
da su ležišta iscrpljena,
zlatonosne žile neplodne,
zalihe došle do kraja.
još nije prispjelo vrijeme
za javno priznanje
da je zlatna groznica završila,
da rijeka uzaludno teče,
da njegovo umorno srce
s naporom kuca.
prerano je i njemu i tragačima
potvrditi kraj avanture.

usamljenost je usamljenost


Usamljeni su tenisači i na šljaki i na travi.
Osamljen je pas na lancu u seoskom dvorištu.
Usamljeno je drvo za hlad usred beskrajnih oranica.
Sama je ovca iz stada na koju se namjerio vuk.
Samotan je prosjak koji milostinju traži ispred crkve.
Osamljen je čovjek oženjen nevaljalom ženom.
Usamljena je žena koja živi sa svačijim čovjekom.
Usamljen je cvijet koji raste iz pukotine na zidu.
Usamljen je stari roker dok izvodi pjesme iz mladosti.
Usamljeni su starci jer im je svejedno što su nevidljivi.
Samotan je putnik koji nerado i odlazi i stiže.
Usamljen je ratnik bez metaka, a bitka traje.
Usamljen je tvoj glas opkoljen krikovima.
Usamljeno je tvoje šaputanje zatomljeno tuđim jecajima.
Osamljen je pjesnik koji se odviše udaljava od drugih.
Osamljen je pjesnik koji se previše približava samom sebi.
Usamljenost je usamljenost je usamljenost…


Povratak


Vrelina će te usporiti, bit ćeš premoren,
Potražit ćeš odmorište, zadrijemati kratko
U dvorištu malom, poznatom. Bit ćeš smiren,
Jer tu je zaklon, tu je izvorište, tu si netko.


Sjedit ćeš ispod brajde, usred krupnog inventara,
Do vrata ljetne kuhinje, s knjigom u rukama;
Listovi će šuštati, i poletjet će iz njih priča stara
O dječaku uvijek budnom i njegovim bitkama.


meteor drago mlinarec


u prerano pristiglom dobu suštog primjećivanja,
bez vjere u sadašnjost i nade u budućnost,
u osami narušavanoj od nasrtljivih znatiželjnika,
u tami iznemoglosti neophodnih sila samoobnavljanja,
u očekivanju konačne pobjede poraza života,
jedino probuđena sjećanja brane jedinstvo tvog duha
od teških udaraca malja očaja. uspomene ožive čula
kao što u zimskoj noći bez zvijezda nebo osvijetle
meteori. milosrđe sjećanja obnavlja tvoje dotrajalo biće.


jučer ti poznanik kazuje uspomene o svojim susretima
s dragom mlinarcem. odmata priču: živio je od glazbe
i autorskih prava, a onda je u zagorju, naslijedio neko imanje
i već desetke godina živi tamo, samozatajno. čovjek je
skromnih prohtjeva i raznovrsnih interesa, pa se snašao.
ima ženu i odraslu djecu. već je jako dugo u mirovini.
on ti je kontra tehnologije - nema mobitel, laptop, internet,
auto - čovjek prirode, završava raspetljavati svoje klupko.
posredno su prenešeni tuđi čulni doživljaji iz izvanvremenskog
kruga u tvoje iskustvo, i ti sve prepoznaješ kao ranije viđeno,
izvorno tvoje, blisko, usmjeravajuće prema poistovjećivanju.
i mlinarec u dobu bez svjetla vjere i nade postane meteor.


Ne skidaj draga


Aleksandru Sergejeviču

Ne skidaj draga kad si sa mnom
Sjajne perle koje nosiš oko vrata
U sjećanju mi bude besramnom,
Jedan topli krevet i dane razvrata.


Ogrlica ti se njiše i zvecka, zazove
U istom ritmu kao i kod one žene;
Zvuk je od nasrtaja na tvoje guzove,
A ona je bila iznad i nasrtala na mene.



Tragač ostataka


Kopaš, tražiš velike, isklesane istine,
Zatrpane stubove, monolite, obeliske,
A gaziš grnčariju, nalaziš razorene baštine,
Krhotine s hijeroglifima, nejasne otiske.


Odgonetavaš življenje prošlih svjetova,
Sačuvanih jedino u skrivenim grobovima,
Uspoređuješ onda i sada, a bez letova
Izvan svoje pećine naseljene duhovima.


u ovicima


malo vremena za predah
imaju solo gitaristi u rock sastavima.
kad na nastupima ne voze rifove
i blues pasaže, jurcaju po pozornici,
pijuckaju napitke, dižu ruke,
čekaju ponovni dogovorni gitarski upad
u teški ritam tutnjave basa i bubnjeva.
dok traje opravdana stanka od harmonije,
solo gitaristi pomnije gledaju njihanje
odanih sljedbenika, ljude u ovicima
od bučne, pretjerane privrženosti, u zaštiti
koja ističe posvećenost izvedbama banda;
solo gitaristi vide oduševljenu masu
u omotnicama od planske odanosti.
zabrinuti do depresije, pomišljaju
kako publika njih vidi u omotima
od izvanjskih znakova - simbola moćnih
položaja u službi gospodara kapitala.
Pitaju se osjeti li mnoštvo u ovicima
da se ispod njihove omotnice solo gitarista
nalazi pulsirajuće srce od glazbe, krvavo
i aritmično od žudnje za istinom i đemanjem.


lijek izvan tebe


obamro si, ne reagiraš na ubode novog dana,
ne podižu te ni mirisne soli interneta ni grubo
drmusanje prijekora tvoje zabrinute suputnice.
moraš izaći, vratiti se u život na ulicama, odgoditi
smak tvog vremena. dok hodaš u tvojim je cipelama
zdrobljeno polineuropatsko neopozivo staklo.
bolestan si od istih misli i istih uglova gledanja,
od pororočkih otkrivenja političkih ivana iz patmosa.


i ugledaš ju nasmijanu, satiniranu, neprolaznu.
ne pristupaš ti njoj, nego ona tebi. ulaziš u
prostranstvo iskrenosti, izlaziš iz bolesničke postelje.
da, idemo na more, u supetar na braču, vozimo
preko bosne. posjetit ću i grob svog tate u d.,
a na povratku ćemo posjetiti manastir krka, kaže.
moj partner je pravoslavni vjernik. nadamo se susretu
s vladikom arhimandritom nikodimom kosovićem.

smijeh joj je iscjeljiteljski, ne hlapi već na površini
njenog lica kao jeftini parfem, širi se prostorom
i rastapa tvoju sleđenu tjeskobu. razdragano se
presavija u struku, a njena neusiljenost podsjeća te
na mirno, čisto, bistro jezero čijom pristupačnom obalom
koračaju ljudi kao ti, s glavama od rubikovih kocki.
i nisi siguran plivaš li ili si se vinuo u azurne visine,
oslobođen od prisilne potrage za lijekom u samom sebi.


godine su provalnici


godine koje stižu neočekivano postaju provalnici.
prestanu ti poklanjati vrijednosti, prekidaju gomilati
blaga u tebi, i iz tvoje kuće započinju otimati i iznositi
najvažnije što imaš: zdravlje, znatiželju, maštu, ljubav, nadu.
ne pomaže zatvaranje sefova sa sabranim dragocijenostima
zamršenim bravama i ključevima nepovjerenja i smotrenosti,
uzaludan je redoviti nadzor prostorija tvoga ja,
beskorisni su protuprovalni alarm, brojač posjetitelja
i druge predostrožnosti koje čuvaju i štite tvoja slaba mjesta.
uzbuna do tebe stiže prekasno, tek kad su zidovi porušeni,
podovi iščupani, prozori porazbijani, čelične blagajne
razvaljene. godine su bez milosti i vješte, kradu s objašnjenima
koja ti slamaju volju. a godine ukradena dobra poklanjaju
onima koji dolaze; shvatiš kako si u toj spirali otpremnik
bogatog iskustva koje si katkada dobio nakon što ti je trebalo.
pomireno pristaješ da te darežljive godine obijaju i otimaju ti
sve što sačuvati se ne može i ne treba. i ne smije.