Čuli ste bezbroj puta takve viceve, vicevi o policajcima klasici su žanra. Recimo, koliko je policajaca potrebno da se promijeni sijalica u stanici? Ili, štajaznam, koliko je policajaca potrebno da se pripremi zasjeda za iznuđivača i njegova pomagača?


Ne, bez zajebancije: koliko je policajaca potrebno da se pripremi zasjeda za iznuđivača i njegova pomagača? Točan odgovor je – ako ćemo po strogim policijskim propisima - najmanje četiri. Prema protokolu za takve situacije, naime, uvijek idu dva tima po dvojica policajaca.

Osim, naravno, ukoliko nije vic. Ukoliko dakle nije riječ o hrvatskoj policiji.

Prije koji tjedan poduzetnik M. D. prijavio je pokušaj iznude od nekog tipa koji ga je ucjenjivao autentičnim podacima iz nekakve policijske istrage, tražeći stotinu hiljada eura da mu riješi stvar. Poduzetnik je ucjenu prijavio zaprešićkoj policiji, a ova mu – kao u filmovima - dala označene novčanice i dvojicu policajaca koji će ga u automobilu pratiti do dogovorenog mjesta.

Poduzetnik je potom u društvu prijatelja krenuo prema Lučkom, a kad im je ucjenjivač javio da mu novac dostavi na na odmorištu Draganić, zaprešićki su se policajci - pod nevjerojatnom izlikom da im iza Lučkog prestaje ingerencija! - povukli i vratili u stanicu, ostavivši žrtvu da se zajedno s prijateljem sama obračunava s ucjenjivačem i njegovim pomagačem. Kad su poduzetnik i prijatelj na kraju sve riješili bez policije - pri čemu svakako nije odmogla činjenica da je prijatelj MMA-borac - ispostavilo se da je a) ucjenjivač, inače zvijezda hrvatske televizijske C-produkcije, i sam bivši policijski specijalac, b) da mu je pomagač aktivni pripadnik specijalne policije iz Lučkog, a c) supruga zaposlenica u MUP-u i bliska suradnica ministra policije.

Pitanje „koliko je policajaca potrebno da se pripremi zasjeda za iznuđivača i njegova pomagača“, kako vidite, jest trik-pitanje – ovo je, podsjećam, Republika Hrvatska, dakle vic – ali točan odgovor zaista jest četiri: jedan koji će ucijenjivati žrtvu, jedan koji će mu biti pomagač, i još dvojica koji će žrtvu ostaviti da se sama zajebava s njima. Što, međutim, u slučaju da je onaj koji ucjenjuje žrtvu zapravo bivši policajac? U tom slučaju – policija na sve misli – njegova supruga radi u Ministarstvu unutarnjih poslova.

Klasik žanra. Ima takvih viceva o hrvatskoj policiji koliko hoćete. Ovo je, recimo, bio onaj kad se ruski ministar hvalio se kako policija u Rusiji organiziranu bandu pljačkaša banaka uhvati prije nego stignu napustiti grad, američki ministar uzvratio kako policija u Americi organiziranu bandu uhvati i prije nego uopće krenu u pljačku banke, a hrvatski ministar odmahnuo na sve to rukom, hvaleći se kako u Hrvatskoj policija čak i pljačku sama organizira.

Ima onda i onaj drugi, kad se Mujo pohvalio Sulji da je dobio posao u policiji. Kakav posao?, pita Suljo, tajna operacija, odgovorio Mujo, kakva tajna operacija?, pita Suljo, toliko tajna, veli Mujo, da ni ja ne znam ništa o tome.

Ide otprilike ovako. Svega koji tjedan nakon afere s ucjenjivačima iz MUP-a, hrvatska javnost je saznala da je Prekršajni sud u Zadru oslobodio odgovornosti Josipa Čelića, zamjenika ravnatelja policije, koji je u ožujku prošle godine snimljen kako u svom privatnom automobilu kroz naseljeno mjesto, pored živog, zdravog i dobro vidljivog znaka za ograničenje brzine od 50 km/h, juri čak 166 kn/h, brzinom dakle gotovo tri i pol puta većom od dopuštene. Zamjenika ravnatelja prijavio je zadarski policajac D. Š., ali kako je cijeli slučaj zataškan, policajac je snimku dostavio televiziji, zbog čega je odmah suspendiran i optužen za odavanje službene tajne.
Iako je pod pritiskom javnosti Josip Čelić na koncu zbog divljanja na cesti ipak smijenjen s mjesta pomoćnika ravnatelja policije, iako je – istog dana kad je zasjedao časni Prekršajni sud! – zbog zataškavanja slučaja USKOK pokrenuo istragu protiv bivšeg i sadašnjeg načelnika zadarske prometne policije, sudac je Čelića ipak oslobodio, povjerovavši njegovoj iznenadnoj obrani da je bio na - tajnom zadatku. Iako nikakav tajni zadatak nikad do sad nije spominjao, i iako o njegovom tajnom zadatku nikakvog pojma nema ni sam ravnatelj policije!

Kako vidite, još jedan klasik žanra. Ovo je bio onaj, znate ga sigurno, kad je policija objavila kako traži vozača koji divlja po naseljenom mjestu i vozi sto šezdeset na sat, a Mujo se javio, kontajući kako je policija ipak siguran posao i dobra plaća. Samo što u vicu Mujo najebe, a u Republici Hrvatskoj ga odmah zaposle za zamjenika ravnatelja policije. Ima, rekoh, takvih viceva koliko hoćete. Hrvatska policija je neviđena zajebancija.

Prošlog tjedna, još samo ovaj, novinari Globusa okrenuli su telefonski broj zagrebačke policije, da provjere dokle je došla istraga oko one prijave zagrebačkog dizajnera i slikara M. S., što je prije godinu dana zatalasao hrvatsku javnost otkrivši kako ga je kao mladića seksualno zlostavljao višegodišnji prebendar zagrebačke katedrale i predstojnik Katejetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije monsignor Zvonimir Kurečić. Petnaest godina kasnije čovjek je olakšao dušu i konačno prijavio moćnog svećenika, najavivši pri tom policiji još neka svoja saznanja o kaptolskom predatoru.

Kako policija, međutim, više od godinu dana – sve otkako je službeno izvijestila javnost kako je „prijava događaja zaprimljena“ i kako su „započeli izvidi“ – niti je objavila ništa o istrazi, niti je ispitala samog M. S., iz Globusa su nazvali da pitaju kako napreduju ti, kako se zovu, izvidi. I što su im odgovorili iz zagrebačke policije? Istraga je, kažu, obustavljena, a prijava protiv monsignora Kurečića, hvala na pitanju, povučena. Zašto? Zato što – citiram – „nije utvrđeno postojanje elemenata kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti“!

Kako hrvatska policija zapravo vodi istragu o seksualnom zlostavljanju, ako ne ispituje samu žrtvu zlostavljanja? Eh, kako. Podsjećam da je ovo ipak Republika Hrvatska. Neviđena zajebancija. Vic o policajcima. Koja je onda poanta tog vica, što nam o hrvatskoj policiji govori činjenica da u istrazi protiv svećenika nisu našli elemenata kaznenog djela, a da pri tom uopće nisu saslušali žrtvu? „To govori da hrvatska policija svoj posao radi stručno, profesionalno i nerijetko samozatajno“, uvjerljivo je objašnjenje ponudio ministar policije Davor Božinović.

Dobro, zajebavam se. Istina, ministar je zaista nekidan rekao da „hrvatska policija svoj posao radi stručno, profesionalno i nerijetko samozatajno“, ali nije mislio na istragu protiv kaptolskog seksualnog predatora, već na hapšenje nekoliko osoba zbog ubojstva bankara Ibrahima Dedića u ljeto 1999. godine. Devedeset devete! Prije gotovo dvadeset jednu godina! Dvadeset jednu godinu, sad to znamo, hrvatska je policija na tom slučaju radila „stručno i samozatajno“.

Koliko je dakle hrvatskih policajaca potrebno da se riješi slučaj mafijaške iznude, kazni vozač zbog divljanja na cesti, sasluša žrtva seksualnog zlostavljanja u Crkvi i promijeni sijalica u stanici? Dobro, zajebavam se, naravno. Vic zapravo ide ovako: koliko je policajaca potrebno da se od poduzetnika iznudi sto hiljada eura, tri puta prebaci ograničenje brzine, zataška seksualno zlostavljanje na Kaptolu i promijeni sijalica u stanici?

To, naravno, jest trik-pitanje – ovo je, još jednom podsjećam, Republika Hrvatska, dakle vic – ali točan odgovor svejedno bi vas mogao iznenaditi: dvadeset hiljada.

Dvadeset hiljada policajaca trenutačno bdije nad sigurnošću Republike Hrvatske - gotovo pet stotina njih na sto tisuća stanovnika, dvostruko više nego u Poljskoj ili Njemačkoj, i pet puta više nego u Mađarskoj - i još uvijek ih nema dovoljno da pripreme zasjedu za jednog seoskog iznuđivača, uhvate kabadahiju što divlja po cesti ili saslušaju žrtvu seksualnog napada: eno samo prošlog ljeta zaposlili su ih još sedamsto pedeset, i opet ništa.

Pa što onda rade? - pitate se vi.

Eh, što rade. Mijenjaju sijalicu. A to što vi ne znate ništa o tome, to je samo zato što oni to rade „stručno, profesionalno i nerijetko samozatajno“.

N1