Službene institucije i represivni organi države tada s teroristima njeguju odnos koji bi se mogao opisati kao radikalno antagonistička suradnja: u stalnome su javnom lovu na one kojima izdaju tajne naloge.
Postoji stanovita mjera perverznoga dostojanstva u djelovanju klasičnih tiranija, kada vlast otvorenim mjerama državnoga nasilja disciplinira ili uništava svoje političke protivnike.
Demokratski ovjerene tiranije, međutim, groze se takve prakse. One su usvojile iskustvo što ga je koncizno izrazio još irski makijavelist Stuart O’Neill: „Efikasnost sustava održava se sredstvima njegove negacije.“ Odnosno: „Sistem treba snažiti aktivnostima koje ga nominalno razaraju.“
Tiranije s demokratskim legitimitetom stoga nerijetko posežu za metodama terorizma – preuzimaju, dakle, strategije koje u ideološkoj fiksaciji kolektiva pripadaju njenim smrtnim neprijateljima – i stvaraju onaj začudan efekt kada nepoznate terorističke skupine neumorno rade na održavanju vladajućeg režima.
Službene institucije i represivni organi države tada s teroristima njeguju odnos koji bi se mogao opisati kao radikalno antagonistička suradnja: u stalnome su javnom lovu na one kojima izdaju tajne naloge.
U demokratski legitimiranim tiranijama, ukratko, država poprima lik „nepoznatog počinitelja“. Blagodareći rezultatima slobodnih izbora, vlast dolazi u ruke maskirane bande.
***
Ispričavam se na muklim usporedbama, no lažno pitanje koje ovih dana kruži dijelom javne scene – „Ko ubija Peščanik?“ – dade se sa srpskoga na hrvatski jezik prevesti u više desetaka varijanti. Jedna od njih glasi: Tko je ubio Milana Levara?
Pitanje, doduše, može biti i drugačije, na primjer: „Ko je ubio Slavka Ćuruviju?“, premda iz hrvatske perspektive nije naročiti izazov prevoditi sa srpskoga na srpski. Osim toga, ne postoji jezična barijera koja će dovesti u sumnju identičnost scenarija nakon što se čin terora zbije: svete zadaće otkrivanja Ćuruvijinih/Levarovih ubojica s najvećim se žarom prihvaća onaj koji je odgovoran za njegovu smrt.
Milana Levara, neželjenog svjedoka ratnih zločina u Gospiću, svjedoka koji nije želio šutjeti, prije četrnaest godina bombom je raznio hrvatski režim i od tada bezuspješno traga za „nepoznatim počiniteljima“ koji su izveli napad. Predanost kojom se javnost u redovitim šihtama izvještava kako, usprkos protoku vremena, istraga traje nesmanjenim intenzitetom, kako će krivci zahvaljujući neumornom radu uniformiranih državnih službenika jednoga dana biti uhapšeni i kažnjeni, odgovara energiji uloženoj u organizaciju atentata, pošto se radi o dva segmenta istoga pothvata.
Pojave sličnoga tipa Claudio Battistelli je podveo pod fenomen programske šizofrenije, nastojeći približiti mehanizam koji omogućuje ilegalni život legalno izabrane vlasti, princip preko kojeg se u figuri zastupnika pravne države ujedinjuju istražitelj i naručitelj, policajac i kriminalac.
***
Osnovna odlika anonimnosti „nepoznatih počinitelja“ u slučaju napada na Peščanik leži u tome što ih sve do jednoga prepoznajemo u osobi Aleksandra Vučića. „Nepoznati počinitelji“ navlače maske zato da bismo, lišeni mogućnosti da ih imenujemo, dobro znali tko su on.
Uz pomoć plaćenih sajber-ubojica, neke vrste elektronskoga kordona smrti, premijer Srbije već danima nesmiljenim terorističkim akcijama nastoji uništiti neposlušni medij (akutni je povod bio analitički članak kojim je ministar policije Nebojša Stefanović raskrinkan kao plagijator doktorata, a suštinski taj što Peščanik kontinuirano izlaže kritici prirodu Vučićeve kriminalne vladavine), a u isto vrijeme oglasiti sveobuhvatnu istragu protiv onih koji to čine.
Premijeru je stalo da oba pola državne aktivnosti javnosti budu jasno stavljena do znanja: i što točno čeka njegove političke protivnike – one koji vode „uobičajeno prljavu kampanju protiv svoje vlade“ – i što točno on poduzima ne bi li osigurao demokratski ambijent i medijske slobode u koje se uvijek spreman zakleti. Duboku kontradikciju između faktičkog i pokaznog premijer ne doživljava kao problem, on smatra da je, paktom s biračima, oko tog nesporazuma postignut sporazum.
Osim što crpe snagu iz straha podanika, demokratski legitimirane tiranije polaze od pretpostavke da bi cinizam morao biti masovna pojava, da je svatko dužan znati kako su visoki (demokratski) standardi utočište niskih (autoritarnih) pobuda. Tko takvu moralnu matricu ne prihvaća – i još je ozloglašava – bit će odstranjen takvim nasilnim sredstvima da će ih režim najoštrije osuditi.
***
Stjecajem okolnosti, Battistellijeva programska šizofrenija iskazuje se u punoj raskoši, jer bi – u konkretnome slučaju – policija kojom rukovodi ministar Stefanović trebala otkriti napadače na medij koji je rasvijetlio nečasnu rabotu ministra Stefanovića, zbog koje bi ministar Stefanović trebao ostati bez funkcije, a sve indicije upućuju na to da je prvi val napada stigao od institucije koja je ministru Stefanoviću dodijelila akademsku titulu.
Sami napadači subverzivni su po modelima protu-Snowdena ili anti-Assangea: za razliku od slavnih disidenta koji su prokazali tajno djelovanje političkog režima štiteći interese javnosti, oni uništavaju javnu sferu štiteći interese političkog režima. Izvrnuvši uobičajenu hakersku etiku – najmanje privrženu posluhu – oni se, suprotno pripadnicima elektronskog otpora, ukazuju kao elektronski streljački stroj.
Oni su, drugim riječima, Aleksandar Vučić. Ne vrijedi imati ni najmanjih dvojbi oko njihova identiteta. Glad za masovnom potporom, praćena fantazmom o vlastitome savršenstvu, nagnala je demokratski izabranog tiranina da se multiplicira digitalnim putem, opremi odgovarajućom krinkom i uvede u legalni politički život kao akter s ilegalnim naoružanjem.
Tajna njegova nestanka – kao i kod svih koje žudnja za svemoći vodi od jedne do druge diskreditacije – krije se pod šifrom „delete“, skončavanje će biti dočekano općim vatrometom, i ostaje samo pitanje koliko će dugo društveni prst lutati po tastaturi, naime, koliki će razmjeri štete biti evidentirani u fatalnome međuvremenu. Budući da utjelovljuje bezbolan savez države i terorizma, premijer Srbije je hodajuće jamstvo pustoši koju neizbježno ostavlja za sobom.
Aleksandar Vučić je slučaj kada ništavilo poprima formu organizma.
***
Ovih dana navršit će se 19. obljetnica spektakularnoga medijskog događaja, kada je na Narodnom trgu u Splitu ritualno spaljivan Feral Tribune. Obred, o kojem je vijest donio samo jedan marginalni dnevni list, trajao je nekoliko sati. Trojica „nepoznatih počinitelja“, ne krijući lica, ni od koga ometani, otimali su s okolnih kioska stotine primjeraka tjednika i prilagali ih lomači na sredini trga. Satima. Nekoliko uniformiranih policajaca s pristojne su distance promatrali prizor, ne pokazujući namjeru da se umiješaju. Dekor su činile stotine građana. Neki su prolazili okrećući glavu na drugu stranu, neki su znatiželjno zastajkivali da vide što se događa, a mnogi su strpljivo odgledali čitav happening. No – nitko od njih nije izustio ni glasa, a kamoli riječi prosvjeda. Satima. Satima su prolazili, zastajkivali ili se grijali uz lomaču u besprijekornoj tišini. Činilo se da njihov strah djeluje poput dodanog kisika, da se buktinja razgorijeva, a dim od spaljenih novina postaje još gušći.
Istraga protiv „nepoznatih počinitelja“, naravno, nikada nije dovršena, premda je redakcija Ferala otkrila i objavila njihova imena, a kasnije došla i do drugih zanimljivih saznanja: „nepoznati počinitelji“, inače povratnici iz Australije, primili su za svoj hrabri čin od tajne policije honorar od 25 tisuća tadašnjih njemačkih maraka, s tim da je ukupni trošak operacije bio i nešto veći, jer je autodafe, za slučaj da dođe do kakvih izgreda u gledalištu, iz prikrajka nadgledalo dvadesetak „službenih osoba u civilu“.
Izgreda, međutim, nije bilo. Sve je prošlo u savršenom redu. Svečanost tišine potrajala je do kraja obreda, dok god od novina nije ostao ni plamen na kamenu. Pucketanje te buktinje, koja satima gori pred očima bezglasne publike, to je davni tonski zapis današnje svemirske usamljenosti urednica Peščanika i autora koji za njega pišu.
***
Izostane li vatra, dobra je i voda. Budući da demokratski legitimirana tiranija ionako stalno radi na proizvodnji izvanrednog stanja, kataklizma u vidu poplave dolazi kao bogomdani alibi za politiku odriješenih ruku.
Narcis na vlasti, uz pomoć unovačenih jurišnih trupa, dobiva priliku da svoje ambicije parazitski priljubi na kolektivnu emotivnost, da svoju ugroženost izjednači s ugroženošću naciona, da zarad „općeg interesa“ izolira kužne od zdravih, da presudi tko voli a tko ne voli vlastiti narod, da hapsi širitelje uznemirujućih vijesti, da oglasi križarski rat protiv istine, da brutalno gasi nezavisne medije koji vode „uobičajeno prljavu kampanju protiv svoje vlade“… Dolazi do divnoga prožimanja između katastrofe izazvane poplavom i katastrofe izazvane demokratskom procedurom.
Ali, pozor! Tek nakon što prirodna nepogoda prestane, poplavljeno područje se širi. Vođa u mlazovima nadire sa svih strana. Dok protječe, očekuje samo salutiranje: Šmrk fašizmu!
Izvor: tacno
