Da ima političke mašte, HDZ bi nekoj od nadležnih adresa prijavio slučaj otmice svojeg utemeljitelja, uz napomenu da je prilikom kriminalnog djela počinjen dodatni zločin, jer je profil otetoga prilagođen potrebama kidnapera


Piše: Viktor Ivančić- Novosti


Na popisu kapitalnih projekata hrvatske duhovne infrastrukture pojavio se jedan novi: „transverzala Tito – Tuđman – Josipović“. Što je to „transverzala Tito – Tuđman – Josipović“ objasnila je Jelena Lovrić u zadnjem iz serije panegirika aktualnom predsjedniku države: „Transverzala Tito – Tuđman – Josipović predstavlja političku platformu nacionalno integrirajućeg karaktera.“


Autorica polazi od toga da nedavni posjet Ive Josipovića rodnim kućama Josipa Broza i Franje Tuđmana – kada je, uzgred budi rečeno, izjavio kako je „grijeh biti u Zagorju a ne zaustaviti se u Kumrovcu i Velikom Trgovišću“ – nije bio ni prigodničarski ni uzgredan, već je šef države „svojim poklonom sjenama prethodnika poslao na simboličkoj razini još jednu programatsku poruku“. Ta „programatska poruka“ proizlazi iz „političke platforme nacionalno integrirajućeg karaktera“ u kojoj se tekući državnik i prvi hrvatski predsjednik „pojavljuju kao saveznici u svom odnosu prema Titu“, a to znači da je Tuđman, prema tvrdnji J. Lovrić, „u ovom slučaju saveznik Josipoviću protiv HDZ-a“, odnosno da je pokojni osnivač HDZ-a „protiv politike koju aktualni šef te stranke propovijeda“.


J. Lovrić ocjenjuje kako se današnji HDZ – između ostaloga i zbog Karamarkove najave da će Titovu bistu izbaciti s Pantovčaka – „radikalno odmakao“ od „najvažnijih političkih postavki vlastitog utemeljitelja“. Štoviše, „potpunom negacijom Tuđmanova odnosa prema Titu HDZ odbacuje i kapitalnu mu ideju nacionalne pomirbe“, tj. „nosivu postavku cijele njegove političke platforme“, a ta Vrhovnikova „kapitalna ideja“, „nosiva postavka“ i „politička platforma“ – naime „nacionalna pomirba“ – ne samo što je po sudu J. Lovrić bila plemenita, zdrava i uspješna, „nego je i danas do neba vapijuća“.


Očigledno se radi o slučaju kidnapiranja, o pokušaju otmice Franje Tuđmana HDZ-u, i to upravo u doba kada je ova stranka svečano proglasila „retuđmanizaciju“ i povratak izvornim učenjima. U svježoj političkoj inicijativi Josipović uz pomoć adorantski raspoložene J. Lovrić – a preko nijemoga Tita od bronce – pokušava detuđmanizirati retuđmanizirani HDZ, pa ne bi trebalo čuditi ako u dogledno vrijeme propagandistički komandosi državnog čelnika i fizički upadnu u službene prostorije HDZ-a da otuđe Tuđmanovu bistu koja tamo skuplja prašinu, hipnotizira članstvo i straši mali djecu.


Zbog korištenja faktora iznenađenja, čitava operacija mogla bi biti nazvana Hladni retuš, jer da bi uvaženog pokojnika „radikalno odmakao“ od aktualnog izdanja njegove partije i proglasio ga njenim najljućim neprijateljem, moraš ga propisno krivotvoriti. Kao i Hrvata Broza, uostalom, a sve u sklopu prilagodbe nacionalnih veličina zahtjevima plemenske mistike, odnosno „platforme nacionalno integrirajućeg karaktera“.


Reklo bi se da je tu u igri sinopsis povijesti kao nacionalne bajke koja usprkos traumama hrli ka happy endu, gdje će najviši predstavnici plemena opstajati kao dezodorirana mitska bića i samim tim imati „integrirajući karakter“: vrijeme liječi sve drame, nacionalni snovi sukcesivno se ostvaruju tako što ključne historijske ličnosti predaju jedna drugoj sveti zalog i prenose ga poput štafete u sretnu vječnost. Zalog je čista praznina, dakako, glave od bronce u pravilu su šuplje: kucneš li na pogodnome mjestu odzvonit će baš kako ti paše.


Što, međutim, ako je Tuđman poštovao Tita rukovodeći se razlozima zbog kojih ga pristojan čovjek poštovati ne može, a prosječan hadezeovac može? Ili: što ako je ona tužna bista na Pantovčaku odljev s ceremonijalnom namjenom, pomagalo za nadražaj taštine, ništa značajnije od umjetnoga falusa? I kako se onda nositi s tim plitkim manevrom, kada iz činjenice da je Tuđman obožavao sliniti među brončanim velikanima njegovi današnji reanimatori nastoje sačiniti veliku ideološku sagu, dizajnirati je kao „kapitalnu ideju“, „nosivu postavku“, „političku platformu“ ili nešto četvrto od sudbinske važnosti?


Tuđmanov državotvorni projekt u najmanju se ruku zasnivao na rasturanju i potpunoj demontaži onoga Titovog, o čemu Josipović i njegova novinska promotorica ne bi trošili riječi. Kao što „nacionalnu pomirbu“ i idiličan suživot dvaju historijskih monumenata (iliti „Tuđmanov model uvažavanja svih sastavnica hrvatske povijesti“, kako to učeno naziva J. Lovrić) ne bi rado objašnjavali na primjeru splitske rive, recimo, gdje je nekadašnja Obala maršala Tita preimenovana u Obalu Franje Tuđmana, s tim da u vrijeme kada je HDZ tu nasilnu preinaku izveo Karamarko ne samo što nije vodio partiju, nego nije bio ni njen član.


S obzirom da uoči izborne kampanje predsjednikovo kovanje Vrhovnika u zvijezde postaje bjesomučno, nema sumnje da svjedočimo početku uzbudljivog političkog natjecanja. Čiji je Tuđman veći, onaj Karamarkov ili onaj Josipovićev? Za kojeg će se Tuđmana hrvatski puk prije uhvatiti, Karamarkovog ili Josipovićevog? Koji je od dvaju Tuđmana – Karamarkov ili Josipovićev – kvalitetnije spomenički uspravljen?


Vrlo je zanimljivo da u proglašenoj „transverzali Tito – Tuđman – Josipović“, izuzmemo li aparatčike što su se u osamdesetima smjenjivali na čelu Republike, upadljivo izostaje Stjepan Mesić: zacijelo ne zbog njegove relacije spram Tita, već zbog odnosa prema Tuđmanu. Budući da uzgaja kritički mrzovoljan odnos prema Tuđmanu, da nije revan u „poklonu sjenama“, Mesić ispada iz paketa velikih plemenskih poglavica, transverzala ga promašuje i ostaje bez dionica u „političkoj platformi nacionalno integrirajućeg karaktera“.


Nacionalno integriranje, čini se, podrazumijeva neprekinuti lanac međudržavničke ljubavi, stvaranje takvog historijskog okvira gdje se vole svi sa svima. Ali – pozor! – ta ljubav ide odostraga, tako da zadnji u nizu određuje pravila općenja i ubire ukupan profit: Tuđman voli Tita, Josipović voli Tuđmana i Tita… a ne treba previdjeti ni finu pogodnost nekrofilske geste, pošto zadnji u nizu regulira odnos s mrtvim prethodnicima. Razmjenu emocija u obratnome smjeru malo je teže zamisliti. Bi li Tito ljubio Tuđmana? Bi li Tuđman ljubio Josipovića? O tome možemo samo nagađati bez dokaza, jer mrtva usta ne govore, pa je Josipovićeva isporuka hvalospjeva Tuđmanu plasirana na način da je razumijemo kao obostranu.


Da ima političke mašte, HDZ bi nekoj od nadležnih adresa prijavio slučaj otmice svojeg utemeljitelja, i to uz napomenu da je prilikom kriminalnog djela počinjen dodatni zločin, jer je profil otetoga prilagođen potrebama kidnapera.


Uzmemo li interpretaciju J. Lovrić kao mjerodavnu, iz Tuđmanove famozne „nacionalne pomirbe“ – koja je „i danas do neba vapijuća“ – naknadno je izbrisano njegovo relativiziranje ustaštva, makar je ono činilo srž te ideološke operacije, izbrisana je grandiozna revizionistička zamisao musake od kostiju u Jasenovcu, izbrisano je uklanjanje Trga žrtava fašizma u Zagrebu, kao i micanje istog naziva trgova i ulica u svim hrvatskim gradovima, izbrisano je plansko uništavanje tisuća antifašističkih spomenika u doba njegove vladavine… Izbrisan je čak i rukovoditelj ustaških logora Maks Luburić koji je „kapitalnu ideju“, s bizarnim bratimljenjem partizana i ustaša u prvome planu, izumio negdje u emigraciji, da bi je Tuđman onda preuzeo i oplemenio historičarsko-državničkim patosom.


Metodom hladnog retuša sve je to sklonjeno u stranu za račun činjenice da je Tuđman dahtao pred Titovom bistom, kao što Josipović dašće pred onom Tuđmanovom i nada se da će javnim izljevima nježnosti pridobiti nacionalne sentimente. Naposljetku tu i nema ničega drugog osim opsesivnog odnosa prema bakrenoj slitini, udaljenom od stvarnosti onoliko koliko su memorijalno uštirkani Kumrovec i Veliko Trgovišće daleko od Hrvatske.


Izgleda, međutim, da se Josipović, uz logističku potporu J. Lovrić, među spomenicima osjeća odlično. Razbaškario se kao da je doma. Jedina je šansa da se ovi pobune, da iz protesta začepe nos i tako ga podsjete da je ipak živo stvorenje i da u društvu proslavljenih pokojnika zaudara kao krivotvor.


A kad se jednoga dana upiše među neumrle, na Pantovčaku će se već po svemu sudeći uz realistička poprsja izlagati i apstraktne skulpture, nanizane tako da dočaraju nacionalnu transverzalu: Tito, pa Tuđman, pa lignja od bronce…


Izvor: tacno