Ono što je Ivica Todorić prije neki dan uistinu ‘svojim potpisom predao hrvatskoj državi’ je dug od blizu 50 milijardi kuna, koji će ruskim i ostalim bankarima strpljivo i samoprijegorno vraćati solidarna zajednica što se vodi pod šifrom ‘hrvatski narod’
‘Razlika između kapitalističkog multimilijunaša u Francuskoj ili Švedskoj i Ivice Todorića u Hrvatskoj, u tome je što se Francuz ili Šveđanin – koliko god moćni bili – moraju pridržavati francuskih ili švedskih zakona, a u Hrvatskoj se zakoni moraju pridržavati Ivice Todorića. Ta inverzija, dostojna šibicara na periferijskim tržnicama, osnovna je pretpostavka za uzgoj hodajućih bogova tranzicije.’
Gornje razmišljanje ovome se potpisniku otelo iz pera prije gotovo deset godina, najavljujući današnje donošenje takozvanog Lex Agrokor, zakona koji, za razliku od onih ranijih, nema niti mimikrijsku ambalažu, već mu je jedina svrha da se ‘pridržava Ivice Todorića’, i to u svim aspektima njegove propasti.
Povod je tada bio nešto drugačiji, odnosio se na jedan od živopisnijih primjera privatne uzurpacije javnoga dobra. Prema tadašnjoj lokacijskoj dozvoli i Generalnom urbanističkom planu Zagreba, naime, dvorac Kulmer, smješten na obroncima Sljemena, u kojem su obitavali Todorići, imao je biti hotel s nešto više od 40 soba, odnosno ‘objekt javne namjene u zoni zaštićenog zelenila’, ali ga je obitelj vlasnika Agrokora, nakon kupnje, godinama koristila kao privatnu rezidenciju.
Štoviše, u to je vrijeme bila pokrenuta i procedura izmjene GUP-a pomoću koje će se obaviti ‘prenamjena’, pa dvorac više ni formalno neće imati javnu nego privatnu svrhu. Novim GUP-om bio je zamišljen i redizajn čitave ‘zone zaštićenog zelenila’, predviđeno je proširenje stambenih kapaciteta, te su kreativni gradski činovnici propisali da se ‘složeni rezidencijalni objekti’ smiju podizati na ‘parcelama koje su veće od 15.000 četvornih metara’. Bilo je jasno da je cijela administrativna operacija oko ‘novog upravljanja’ javnim dobrom poduzeta radi zadovaljavanja privatnih interesa Ivice Todorića: njegova parcela zauzimala je točno 15.100 četvornih metara!
Na sličan način nastajali su ostali feudalni brlozi prvoga grla hrvatske kapitalističke elite: i okolica njegove vile kod Lovrana, gdje mu je dodijeljena koncesija na javnu plažu, da bi je ovaj onda ogradio žicom i pretvorio u privatno kupalište dugačko nekoliko kilometara; i pošumljene zone Mljeta, i strme padine Biokova, gdje je dobio koncesije za lovišta, da bi tamo s poslovnim partnerima tamanio divlje svinje; i onaj otok u srednjoj Dalmaciji, također s koncesijom, također privatan, s čijih su pitoresknih obala tjerani i ribari i reporteri Ferala…
No, u toj farsičnoj relaciji između javnog i privatnog još je važnije nešto drugo: kao što je imao privatni dvorac formalno opremljen javnom (hotelskom) namjenom, Ivica Todorić je posjedovao privatni aparat opremljen državnim pridjevima. Raspolagao je dakle privatnim gradonačelnicima, privatnim premijerima, privatnim ministrima unutrašnjih poslova i ostalim primjercima iz kolekcije batlera što su, uz bijele rukavice i srebrne pladnjeve, nosili važne državne ingerencije. U zadnjoj rundi imenovao je i privatnoga ministra financija, odnjegovanog u računovodstvenom pogonu kompanije, dresiranog tako dobro da ni jedno od njegovih personalnih svojstava, uključujući frizuru, ne iskače iz dizajna korporacijskoga loga.
Eto škrto skicirane podloge za nastanak Lex Agrokora, zakona čija je jedina namjena da se ‘pridržava Ivice Todorića’. Moglo bi se reći da je njime, barem u prvoj etapi, dovršena kružna evolucija hrvatskoga kapitalizma: od privatne uzurpacije javnoga dobra do javnog preuzimanja privatnoga sloma.
Naravno da se mogul odmah podredio njegovu blagotvornom djelovanju. Zašto se Ivica Todorić ne bi pridržavao zakona koji se pridržava Ivice Todorića? Aktiviravši ga dan nakon njegova usvajanja u parlamentu, odaslao je u javnost rečenicu koja će jednoga dana, kada Hrvatske više ne bude, ostati zlatnim slovima upisana u knjizi sjećanja na njenu usahlu državnost:
‘Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.’
Još jednom, sada sa svim gramatičkim greškama u svečanom kurzivu:
‘Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.’
I tako hrvatska kapitalistička bajka skončava u jeftinome nacionalističkom narativu, istome s kojim i započeta. Stotine je prizora iz ranih devedesetih godina prošloga stoljeća koje možemo izabrati za njegov simbolički početak. Jedan je možda onaj organizirani odlazak radnika splitskog brodogradilišta, predvođenih zapjenjenim sindikalnim vođama, pred gradsku komandu JNA, gdje je nepoznat netko upucao vojnika Saška Gešovskog, žudeći za što skorijim početkom rata. A po povratku u radne pogone i po ostvarenju državotvornog sna, više tisuća njih dobili su otkaze bez otpremnina, škverski su navozi pretvoreni u pustoš i čeličnu prašinu, da bi onoj preostaloj šačici zaposlenih prekarne uvjete života danas određivao tvorničar vijaka iz unutrašnjosti.
Ono što je Ivica Todorić prije neki dan uistinu ‘svojim potpisom predao hrvatskoj državi’ je dug od blizu 50 milijardi kuna, koji će ruskim i ostalim bankarima strpljivo i samoprijegorno vraćati solidarna zajednica što se vodi pod šifrom ‘hrvatski narod’. Dok je podizao svoje poslovno carstvo, odnosno predvodio ‘izgradnju cijele Hrvatske’, vlasnik Agrokora nije, razumije se, svojim potpisom predavao hrvatskoj državi (ili, bože zakloni, hrvatskim građanima) godišnje stope profita: taj je, kao što znamo, završio u podrumima Kulmerova dvorca, a ovi se – prema Generalnom urbanističkom planu Republike Hrvatske – prostiru do Kajmanskih i sličnih otoka.
I to je jedina bitna istina o hrvatskoj državi. Tvorevini zbog koje propali magnat, dok promatra kako se ruši sve osim njegova podsljemenskog staništa i pripadajućeg podrumskog blaga, danas može biti ‘ponosan čovjek’, jer su u samim njenim temeljima ugrađeni svi zaštitnini mehanizmi za njegovu sortu, i jer su od samoga početka – prema modelu ‘mitologija vama – resursi nama’ – velike kapitalističke aspiracije i velike nacionalističke naracije marširale u istome državotvornom stroju. Dok je onog čuvenog dana slavna krivousta figura s jednog od balkona u centru Agrama uzvikivala ‘Imamo Hrvatsku’, u podnožju je odjekivalo ‘Imamo eksploataciju’, no jedva da je itko to bio spreman čuti.
Pritisnut urođenom skromnošću, ne mogu odoljeti napasti da na ovome mjestu citiram autora kojim je i započet ovaj tekst, sada iz priloga od prije par godina: ‘Socijalizam je herojski skršen, Hrvatska je stvorena u rijekama krvi, samo i isključivo zbog toga da bi Todorić mogao živjeti u dvorcu s četrdeset soba i da bi nekadašnji samoupravljači, koje se lako uvjerilo u to da su samostalnu kapitalističku državu sanjali od stoljeća sedmog, bili dovedeni na nivo feudalne posluge.’
Lex Agrokor utoliko zaista jest Lex Croatia. Misliti, međutim, da će Hrvatska propasti skupa s Agrokorom, potpuno je pogrešno: Hrvatska je – kao samostalna i suverena zemlja slobodnih ljudi – propala prije više od četvrt stoljeća, točno u momentu njezina osnutka, naime od trenutka kada je, voljom vlasti, kapitalistička pohlepa nastupajuće oligarhije podmetnuta kao kolektivni nacionalni san, da bi široke narodne mase, uključujući socijalistički proletarijat, to radosno prihvatile.
portalnovosti
‘Razlika između kapitalističkog multimilijunaša u Francuskoj ili Švedskoj i Ivice Todorića u Hrvatskoj, u tome je što se Francuz ili Šveđanin – koliko god moćni bili – moraju pridržavati francuskih ili švedskih zakona, a u Hrvatskoj se zakoni moraju pridržavati Ivice Todorića. Ta inverzija, dostojna šibicara na periferijskim tržnicama, osnovna je pretpostavka za uzgoj hodajućih bogova tranzicije.’
Gornje razmišljanje ovome se potpisniku otelo iz pera prije gotovo deset godina, najavljujući današnje donošenje takozvanog Lex Agrokor, zakona koji, za razliku od onih ranijih, nema niti mimikrijsku ambalažu, već mu je jedina svrha da se ‘pridržava Ivice Todorića’, i to u svim aspektima njegove propasti.
Povod je tada bio nešto drugačiji, odnosio se na jedan od živopisnijih primjera privatne uzurpacije javnoga dobra. Prema tadašnjoj lokacijskoj dozvoli i Generalnom urbanističkom planu Zagreba, naime, dvorac Kulmer, smješten na obroncima Sljemena, u kojem su obitavali Todorići, imao je biti hotel s nešto više od 40 soba, odnosno ‘objekt javne namjene u zoni zaštićenog zelenila’, ali ga je obitelj vlasnika Agrokora, nakon kupnje, godinama koristila kao privatnu rezidenciju.
Štoviše, u to je vrijeme bila pokrenuta i procedura izmjene GUP-a pomoću koje će se obaviti ‘prenamjena’, pa dvorac više ni formalno neće imati javnu nego privatnu svrhu. Novim GUP-om bio je zamišljen i redizajn čitave ‘zone zaštićenog zelenila’, predviđeno je proširenje stambenih kapaciteta, te su kreativni gradski činovnici propisali da se ‘složeni rezidencijalni objekti’ smiju podizati na ‘parcelama koje su veće od 15.000 četvornih metara’. Bilo je jasno da je cijela administrativna operacija oko ‘novog upravljanja’ javnim dobrom poduzeta radi zadovaljavanja privatnih interesa Ivice Todorića: njegova parcela zauzimala je točno 15.100 četvornih metara!
Na sličan način nastajali su ostali feudalni brlozi prvoga grla hrvatske kapitalističke elite: i okolica njegove vile kod Lovrana, gdje mu je dodijeljena koncesija na javnu plažu, da bi je ovaj onda ogradio žicom i pretvorio u privatno kupalište dugačko nekoliko kilometara; i pošumljene zone Mljeta, i strme padine Biokova, gdje je dobio koncesije za lovišta, da bi tamo s poslovnim partnerima tamanio divlje svinje; i onaj otok u srednjoj Dalmaciji, također s koncesijom, također privatan, s čijih su pitoresknih obala tjerani i ribari i reporteri Ferala…
No, u toj farsičnoj relaciji između javnog i privatnog još je važnije nešto drugo: kao što je imao privatni dvorac formalno opremljen javnom (hotelskom) namjenom, Ivica Todorić je posjedovao privatni aparat opremljen državnim pridjevima. Raspolagao je dakle privatnim gradonačelnicima, privatnim premijerima, privatnim ministrima unutrašnjih poslova i ostalim primjercima iz kolekcije batlera što su, uz bijele rukavice i srebrne pladnjeve, nosili važne državne ingerencije. U zadnjoj rundi imenovao je i privatnoga ministra financija, odnjegovanog u računovodstvenom pogonu kompanije, dresiranog tako dobro da ni jedno od njegovih personalnih svojstava, uključujući frizuru, ne iskače iz dizajna korporacijskoga loga.
Eto škrto skicirane podloge za nastanak Lex Agrokora, zakona čija je jedina namjena da se ‘pridržava Ivice Todorića’. Moglo bi se reći da je njime, barem u prvoj etapi, dovršena kružna evolucija hrvatskoga kapitalizma: od privatne uzurpacije javnoga dobra do javnog preuzimanja privatnoga sloma.
Naravno da se mogul odmah podredio njegovu blagotvornom djelovanju. Zašto se Ivica Todorić ne bi pridržavao zakona koji se pridržava Ivice Todorića? Aktiviravši ga dan nakon njegova usvajanja u parlamentu, odaslao je u javnost rečenicu koja će jednoga dana, kada Hrvatske više ne bude, ostati zlatnim slovima upisana u knjizi sjećanja na njenu usahlu državnost:
‘Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.’
Još jednom, sada sa svim gramatičkim greškama u svečanom kurzivu:
‘Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.’
I tako hrvatska kapitalistička bajka skončava u jeftinome nacionalističkom narativu, istome s kojim i započeta. Stotine je prizora iz ranih devedesetih godina prošloga stoljeća koje možemo izabrati za njegov simbolički početak. Jedan je možda onaj organizirani odlazak radnika splitskog brodogradilišta, predvođenih zapjenjenim sindikalnim vođama, pred gradsku komandu JNA, gdje je nepoznat netko upucao vojnika Saška Gešovskog, žudeći za što skorijim početkom rata. A po povratku u radne pogone i po ostvarenju državotvornog sna, više tisuća njih dobili su otkaze bez otpremnina, škverski su navozi pretvoreni u pustoš i čeličnu prašinu, da bi onoj preostaloj šačici zaposlenih prekarne uvjete života danas određivao tvorničar vijaka iz unutrašnjosti.
Ono što je Ivica Todorić prije neki dan uistinu ‘svojim potpisom predao hrvatskoj državi’ je dug od blizu 50 milijardi kuna, koji će ruskim i ostalim bankarima strpljivo i samoprijegorno vraćati solidarna zajednica što se vodi pod šifrom ‘hrvatski narod’. Dok je podizao svoje poslovno carstvo, odnosno predvodio ‘izgradnju cijele Hrvatske’, vlasnik Agrokora nije, razumije se, svojim potpisom predavao hrvatskoj državi (ili, bože zakloni, hrvatskim građanima) godišnje stope profita: taj je, kao što znamo, završio u podrumima Kulmerova dvorca, a ovi se – prema Generalnom urbanističkom planu Republike Hrvatske – prostiru do Kajmanskih i sličnih otoka.
I to je jedina bitna istina o hrvatskoj državi. Tvorevini zbog koje propali magnat, dok promatra kako se ruši sve osim njegova podsljemenskog staništa i pripadajućeg podrumskog blaga, danas može biti ‘ponosan čovjek’, jer su u samim njenim temeljima ugrađeni svi zaštitnini mehanizmi za njegovu sortu, i jer su od samoga početka – prema modelu ‘mitologija vama – resursi nama’ – velike kapitalističke aspiracije i velike nacionalističke naracije marširale u istome državotvornom stroju. Dok je onog čuvenog dana slavna krivousta figura s jednog od balkona u centru Agrama uzvikivala ‘Imamo Hrvatsku’, u podnožju je odjekivalo ‘Imamo eksploataciju’, no jedva da je itko to bio spreman čuti.
Pritisnut urođenom skromnošću, ne mogu odoljeti napasti da na ovome mjestu citiram autora kojim je i započet ovaj tekst, sada iz priloga od prije par godina: ‘Socijalizam je herojski skršen, Hrvatska je stvorena u rijekama krvi, samo i isključivo zbog toga da bi Todorić mogao živjeti u dvorcu s četrdeset soba i da bi nekadašnji samoupravljači, koje se lako uvjerilo u to da su samostalnu kapitalističku državu sanjali od stoljeća sedmog, bili dovedeni na nivo feudalne posluge.’
Lex Agrokor utoliko zaista jest Lex Croatia. Misliti, međutim, da će Hrvatska propasti skupa s Agrokorom, potpuno je pogrešno: Hrvatska je – kao samostalna i suverena zemlja slobodnih ljudi – propala prije više od četvrt stoljeća, točno u momentu njezina osnutka, naime od trenutka kada je, voljom vlasti, kapitalistička pohlepa nastupajuće oligarhije podmetnuta kao kolektivni nacionalni san, da bi široke narodne mase, uključujući socijalistički proletarijat, to radosno prihvatile.
portalnovosti
