Gospođa Ines Strenja Linić je u ratu kao liječnica provela ukupno pet godina, ‘1629 dana u borbenom sektoru’, i to u Gospiću, i to pod izravnim zapovjedništvom generala Mirka Norca
Gospođa Ines Strenja Linić ne podnosi ideologije. Saborska zastupnica Mosta, neurologinja iz Rijeke, uz to i predsjednica Skupštine Hrvatske liječničke komore, smatra da ideološke podjele odvlače pažnju od stvarnih problema hrvatskoga društva. ‘Nema ideoloških zapreka za reforme’, kaže u uvodu opširnoga intervjua u Jutarnjem listu. Umjesto da se dijele po svjetonazorskim osnovama, Hrvati se trebaju ujediniti u interesu progresa i općeg blagostanja. ‘Vjerujem da stotine tisuća mladih i nezaposlenih danas u Hrvatskoj ideologija ne zanima.’ Stoga je ambicija Mosta, pa i ambicija gospođe Ines Strenje Linić, mobilizirati sve hrvatske političke elite, kao i sve odgovorne hrvatske građane, e kako bi mogli ‘zajednički napraviti nešto dobro za Hrvatsku’.
Građanka čita intervju gospođe Ines Strenje Linić s blagim osmijehom na usnama. Simpatična joj je i nekako svečana ta ideja: ‘zajednički napraviti nešto dobro za Hrvatsku’. Ni njoj samoj ideologije ne znače bogzna što. Građanka bi, doduše, ukinula eksploataciju i zabranila privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, ali to nije stvar ideologije, nego elementarne pristojnosti. Dobro, možda bi ukinula i Republiku Hrvatsku i zamijenila je nešto širom i komotnijom federativnom zajednicom, no ni to, po njenom sudu, nije ideološki zahtjev, već prosto pitanje komfora.
Osim toga, građanka u startu osjeća stanovitu sestrinsku naklonost prema javnome probitku gospođe Strenje Linić. Već je sita biblijskih muških figura što istupaju u ime Mosta – poput Bože Petrova, vođe isposnički blijedog lica, koji samo što nije počeo hodati po vodi, liječiti gubavce i slijepima vraćati vid, ili portparola stranke Nikole Grmoje, koji gardom Svetoga Pavla sriče poslanice i ukazuje na mesijanski smisao tekuće političke trgovine – tako da pojavu žene koja artikulira reformsku platformu partije doživljava kao određeno olakšanje. I zvuči to posve zgodno: ‘zajednički napraviti nešto dobro za Hrvatsku’.
A onda, čitajući dalje intervju, građanka naleti na fragment od kojeg se doslovno sledi: inspirirana od novinarke, gospođa Strenja Linić tu je uredno kleknula, oborila pogled i iskazala dužnu pokornost muškom autoritetu. ‘On je jedan od rijetkih ljudi koji su mi i danas autoritet’, reče u Jutarnjem listu. Što ti je, Ines?! – grozničavo pomisli građanka – Koji ti je đavo, Ines?! – skoro naglas zavapi – Zašto se predaješ, Ines?! – i istoga je trena napuste sestrinska čuvstva.
Još bi građanka to teatralno slinjenje nekako uspjela i prožvakati da je gospođa Strenja Linić u intervjuu dnevnom listu udivljeno progovorila o nekome od nadređenih u stranačkoj hijerarhiji, o Boži Petrovu, Nikoli Grmoji, Ivanu Krstitelju ili kakvome sličnom novozavjetnom mužjaku, no muški autoritet pred kojim je gospođa Strenja Linić usred novinskoga razgovora pala na koljena zove se – avaj – Mirko Norac. A Mirko Norac, koliko se građanka može sjetiti, bio je hrvatski ratni general i osuđeni ratni zločinac.
Gospođa Ines Strenja Linić je dakle novinarki Jutarnjeg lista potanko opisala svoj ratni put, a u ratu je kao liječnica u sanitetskoj službi provela ukupno pet godina, ‘1629 dana u borbenom sektoru’, i to u Gospiću, i to pod izravnim zapovjedništvom generala Mirka Norca, što joj služi ‘na čast i ponos’, jer dotičnog vojskovođu smatra herojem nad herojima: ‘On je jedan od rijetkih ljudi koji su mi i danas autoritet. Kao zapovjednik nikada nije bio iza nas, nego uvijek ispred. Poštujem ga i respektiram sve što je napravio. Žao mi je zbog onog što mu je društvo učinilo i mislim da je velika žrtva. (…) Za mene je on častan čovjek. (…) Od listopada 1991. godine, kada sam došla u Gospić, sve čemu sam svjedočila služi na čast i ponos.’
Bogami se Ines ne da godinama! – sumorno zaključi građanka, jer prošlo je toliko vremena, gotovo četvrt stoljeća, sve je u međuvremenu postalo poznato i rasvijetljeno, i to da je general Mirko Norac u ratnome Gospiću naredio likvidaciju 50-tak civila srpske nacionalnosti, i to da se nije zadovoljio samo komandnom ulogom nego je i osobno jednoj starici ispucao metak u glavu, i to da je zbog teških ratnih zločina – i kao naredbodavac i kao neposredni krvnik – osuđen na višegodišnju robiju, i to da je jedan dio zatvorske kazne odležao u Lepoglavi… a gospođa Strenja Linić danas, skoro četvrt stoljeća kasnije, i dalje respektira ‘sve što je napravio’, ubojica starice je za nju ‘častan čovjek’, ona žali što mu je zbog toga suđeno, tj. ‘što mu je društvo učinilo’, Mirko Norac je za nju autoritet i ‘velika žrtva’, a sve što se olovnih godina zbivalo u Gospiću, uključujući masovno pogubljenje srpskih civila, može služiti ‘na čast i ponos’.
Nema nikakve sumnje, pomisli građanka, da gospođa Ines Strenja Linić smatra kako je i Mirko Norac, dok je s nabijenim revolverom čistio zemlju od etničkih parazita, ‘napravio nešto dobro za Hrvatsku’. A budući da je tada (i sve do sada) general uživao punu podršku nje i njoj sličnih, armije čiju brojnost nije pametno dovoditi u pitanje, bit će da ona drži kako to nije bio puki individualni pothvat, već da su ‘zajednički napravili nešto dobro za Hrvatsku’, s tim što je u nesretnom epilogu vitez s visokim činom herojski odrobijao za svih. Pa kada danas, nakon što je promijenila uniformu i iz maskirne odore sanitetske ratnice uskočila u konvencionalni kostim političarke, gospođa Strenja Linić poručuje da treba prevazići ideološke razlike i ‘zajednički napraviti nešto dobro za Hrvatsku’, tada – boji se građanka – valja prije svega povesti računa o broju civilnih žrtava što će pasti kao rezultat te zajedničke dobrote.
Eto ti reformi! – shvati građanka. Ideološke podjele padaju u drugi plan, uz uvjet da zločine počinjene u ime države i nacije, po uzoru na skore reformske zahvate, tretiramo kao ‘nešto dobro za Hrvatsku’. To je, izgleda, svjetonazorski neutralna pretpostavka zajedništva. Ne daj nas, Ines! Jer ako je ‘nešto dobro za Hrvatsku’ – nešto što se mora ‘zajednički napraviti’ – ne može biti podložno suprotstavljenim tumačenjima. I kada je to definirano, slijedi jednostavan juriš iz krize: stručnost, stručnost i samo stručnost, a ne da nam amoralni ideološki opsjenari prodaju svoje lijeve i desne magle. Koliko građanka uspijeva razumjeti istup gospođe Strenje Linić, u budućoj ekspertnoj vladi – kakvu Most neumorno zagovara – Mirko Norac bi bio idealan ministar obrane.
Građanka razmotri takvu eventualnost i ne učini joj se nerealnom. Nakon što je uspješno odslužio zatvorsku kaznu, uostalom, istaknuti general i najdraži ubojica zamalo je postao savjetnik predsjednice Republike. Građanku to potakne da hitro proputuje kroz vrijeme, u oba smjera, te pokuša uspostaviti bliskiju vezu između gospićkog stratišta iz ranih devedesetih i aktualne situacije na hrvatskoj političkoj sceni. Pritom je bila svjesna svojih poodmaklih godina, također je povela računa o svome sumnjivom nacionalnom porijeklu, popravila je frizuru i diskretno prstima opipala tjeme iznad desnog uha.
– Ja ovu današnju politiku uopće ne razumijem – požalila se suprugu koji je taman počeo drijemati na kauču. – Ali to je zapravo odlično. Osjećam se jako dobro što mi neke stvari još uvijek ne idu u glavu.
– Koje ti stvari ne idu u glavu? – upita pospanko.
– Olovo, mili, olovo…
portalnovosti
Gospođa Ines Strenja Linić ne podnosi ideologije. Saborska zastupnica Mosta, neurologinja iz Rijeke, uz to i predsjednica Skupštine Hrvatske liječničke komore, smatra da ideološke podjele odvlače pažnju od stvarnih problema hrvatskoga društva. ‘Nema ideoloških zapreka za reforme’, kaže u uvodu opširnoga intervjua u Jutarnjem listu. Umjesto da se dijele po svjetonazorskim osnovama, Hrvati se trebaju ujediniti u interesu progresa i općeg blagostanja. ‘Vjerujem da stotine tisuća mladih i nezaposlenih danas u Hrvatskoj ideologija ne zanima.’ Stoga je ambicija Mosta, pa i ambicija gospođe Ines Strenje Linić, mobilizirati sve hrvatske političke elite, kao i sve odgovorne hrvatske građane, e kako bi mogli ‘zajednički napraviti nešto dobro za Hrvatsku’.
Građanka čita intervju gospođe Ines Strenje Linić s blagim osmijehom na usnama. Simpatična joj je i nekako svečana ta ideja: ‘zajednički napraviti nešto dobro za Hrvatsku’. Ni njoj samoj ideologije ne znače bogzna što. Građanka bi, doduše, ukinula eksploataciju i zabranila privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, ali to nije stvar ideologije, nego elementarne pristojnosti. Dobro, možda bi ukinula i Republiku Hrvatsku i zamijenila je nešto širom i komotnijom federativnom zajednicom, no ni to, po njenom sudu, nije ideološki zahtjev, već prosto pitanje komfora.
Osim toga, građanka u startu osjeća stanovitu sestrinsku naklonost prema javnome probitku gospođe Strenje Linić. Već je sita biblijskih muških figura što istupaju u ime Mosta – poput Bože Petrova, vođe isposnički blijedog lica, koji samo što nije počeo hodati po vodi, liječiti gubavce i slijepima vraćati vid, ili portparola stranke Nikole Grmoje, koji gardom Svetoga Pavla sriče poslanice i ukazuje na mesijanski smisao tekuće političke trgovine – tako da pojavu žene koja artikulira reformsku platformu partije doživljava kao određeno olakšanje. I zvuči to posve zgodno: ‘zajednički napraviti nešto dobro za Hrvatsku’.
A onda, čitajući dalje intervju, građanka naleti na fragment od kojeg se doslovno sledi: inspirirana od novinarke, gospođa Strenja Linić tu je uredno kleknula, oborila pogled i iskazala dužnu pokornost muškom autoritetu. ‘On je jedan od rijetkih ljudi koji su mi i danas autoritet’, reče u Jutarnjem listu. Što ti je, Ines?! – grozničavo pomisli građanka – Koji ti je đavo, Ines?! – skoro naglas zavapi – Zašto se predaješ, Ines?! – i istoga je trena napuste sestrinska čuvstva.
Još bi građanka to teatralno slinjenje nekako uspjela i prožvakati da je gospođa Strenja Linić u intervjuu dnevnom listu udivljeno progovorila o nekome od nadređenih u stranačkoj hijerarhiji, o Boži Petrovu, Nikoli Grmoji, Ivanu Krstitelju ili kakvome sličnom novozavjetnom mužjaku, no muški autoritet pred kojim je gospođa Strenja Linić usred novinskoga razgovora pala na koljena zove se – avaj – Mirko Norac. A Mirko Norac, koliko se građanka može sjetiti, bio je hrvatski ratni general i osuđeni ratni zločinac.
Gospođa Ines Strenja Linić je dakle novinarki Jutarnjeg lista potanko opisala svoj ratni put, a u ratu je kao liječnica u sanitetskoj službi provela ukupno pet godina, ‘1629 dana u borbenom sektoru’, i to u Gospiću, i to pod izravnim zapovjedništvom generala Mirka Norca, što joj služi ‘na čast i ponos’, jer dotičnog vojskovođu smatra herojem nad herojima: ‘On je jedan od rijetkih ljudi koji su mi i danas autoritet. Kao zapovjednik nikada nije bio iza nas, nego uvijek ispred. Poštujem ga i respektiram sve što je napravio. Žao mi je zbog onog što mu je društvo učinilo i mislim da je velika žrtva. (…) Za mene je on častan čovjek. (…) Od listopada 1991. godine, kada sam došla u Gospić, sve čemu sam svjedočila služi na čast i ponos.’
Bogami se Ines ne da godinama! – sumorno zaključi građanka, jer prošlo je toliko vremena, gotovo četvrt stoljeća, sve je u međuvremenu postalo poznato i rasvijetljeno, i to da je general Mirko Norac u ratnome Gospiću naredio likvidaciju 50-tak civila srpske nacionalnosti, i to da se nije zadovoljio samo komandnom ulogom nego je i osobno jednoj starici ispucao metak u glavu, i to da je zbog teških ratnih zločina – i kao naredbodavac i kao neposredni krvnik – osuđen na višegodišnju robiju, i to da je jedan dio zatvorske kazne odležao u Lepoglavi… a gospođa Strenja Linić danas, skoro četvrt stoljeća kasnije, i dalje respektira ‘sve što je napravio’, ubojica starice je za nju ‘častan čovjek’, ona žali što mu je zbog toga suđeno, tj. ‘što mu je društvo učinilo’, Mirko Norac je za nju autoritet i ‘velika žrtva’, a sve što se olovnih godina zbivalo u Gospiću, uključujući masovno pogubljenje srpskih civila, može služiti ‘na čast i ponos’.
Nema nikakve sumnje, pomisli građanka, da gospođa Ines Strenja Linić smatra kako je i Mirko Norac, dok je s nabijenim revolverom čistio zemlju od etničkih parazita, ‘napravio nešto dobro za Hrvatsku’. A budući da je tada (i sve do sada) general uživao punu podršku nje i njoj sličnih, armije čiju brojnost nije pametno dovoditi u pitanje, bit će da ona drži kako to nije bio puki individualni pothvat, već da su ‘zajednički napravili nešto dobro za Hrvatsku’, s tim što je u nesretnom epilogu vitez s visokim činom herojski odrobijao za svih. Pa kada danas, nakon što je promijenila uniformu i iz maskirne odore sanitetske ratnice uskočila u konvencionalni kostim političarke, gospođa Strenja Linić poručuje da treba prevazići ideološke razlike i ‘zajednički napraviti nešto dobro za Hrvatsku’, tada – boji se građanka – valja prije svega povesti računa o broju civilnih žrtava što će pasti kao rezultat te zajedničke dobrote.
Eto ti reformi! – shvati građanka. Ideološke podjele padaju u drugi plan, uz uvjet da zločine počinjene u ime države i nacije, po uzoru na skore reformske zahvate, tretiramo kao ‘nešto dobro za Hrvatsku’. To je, izgleda, svjetonazorski neutralna pretpostavka zajedništva. Ne daj nas, Ines! Jer ako je ‘nešto dobro za Hrvatsku’ – nešto što se mora ‘zajednički napraviti’ – ne može biti podložno suprotstavljenim tumačenjima. I kada je to definirano, slijedi jednostavan juriš iz krize: stručnost, stručnost i samo stručnost, a ne da nam amoralni ideološki opsjenari prodaju svoje lijeve i desne magle. Koliko građanka uspijeva razumjeti istup gospođe Strenje Linić, u budućoj ekspertnoj vladi – kakvu Most neumorno zagovara – Mirko Norac bi bio idealan ministar obrane.
Građanka razmotri takvu eventualnost i ne učini joj se nerealnom. Nakon što je uspješno odslužio zatvorsku kaznu, uostalom, istaknuti general i najdraži ubojica zamalo je postao savjetnik predsjednice Republike. Građanku to potakne da hitro proputuje kroz vrijeme, u oba smjera, te pokuša uspostaviti bliskiju vezu između gospićkog stratišta iz ranih devedesetih i aktualne situacije na hrvatskoj političkoj sceni. Pritom je bila svjesna svojih poodmaklih godina, također je povela računa o svome sumnjivom nacionalnom porijeklu, popravila je frizuru i diskretno prstima opipala tjeme iznad desnog uha.
– Ja ovu današnju politiku uopće ne razumijem – požalila se suprugu koji je taman počeo drijemati na kauču. – Ali to je zapravo odlično. Osjećam se jako dobro što mi neke stvari još uvijek ne idu u glavu.
– Koje ti stvari ne idu u glavu? – upita pospanko.
– Olovo, mili, olovo…
portalnovosti
