Odgovarajući na pitanje ‘Što je nama danas Miroslav Krleža?’, Predrag Brebanović zapravo ogoljuje i demaskira pregnantna nastojanja da se Krleža kritički razoruža kroz proces njegove akademske pretvorbe u hrvatskoga klasika i građanskog pisca, da se obavi njegovo retroaktivno pripitomljivanje
U neko drugo vrijeme ‘Avangarda krležiana – pismo ne o avangardi’ Predraga Brebanovića (Jesenski i Turk & Arkzin, Zagreb, studeni 2016.), umjesto šutnje i (vjerojatnih) zakulisnih izljeva zlobe, izazvala bi burnu raspravu na takozvanoj kulturnoj sceni, zažarili bi se književno-analitički obrazi, podigle polemičke krijeste, rasplesale taštine, isukali argumenti, dograbila teška retorička oružja, a navijački raspoložena publika s nestrpljenjem bi čekala krvoproliće.
No ne samo da nešto poput ‘kulturne scene’ i njene publike danas nije lako ni razabrati ni definirati, nego sam Brebanovićev rad na začudan način anticipira tekući rasplet, jer između ostaloga govori o tehnikama koncipiranja prošlosti pomoću kojih će i istina vezana uz ‘neko drugo vrijeme’ biti progutana ili izobličena radi ‘pozitivnog pamćenja’, radi prilagodbe službene historije – pa i one književne – aktualnim ideološkim potrebama, što se ponajprije odnosi na njene ključne protagoniste.
Od stotina rečenica koje odzvanjaju u ovome moćnom štivu, odlučio sam se – da bih na početku ilustrirao i autorove intencije, i njegov stav, i njegov stil – za jednu od najkraćih. Na 127. stranici stoji upit: ‘Našto to pretvaranje vulkana u operetu?’
Predrag Brebanović to pitanje postavlja u kontekstu avangarde, odnosno nacije i avangarde, uz tvrdnju da ‘nacionalna avangarda nije ništa drugo do drveno željezo’, da je ona ‘jednako besmislena kao i nacionalna autonomija književnosti, koja se svodi na negovanje esteticizma unutar vlastitog plemena’, suočavajući nas s dilemom: ‘Čemu uopšte avangarda, ukoliko je hrvatska ili srpska?’ Svedemo li to na personalnu razinu – budući da je posrijedi knjiga, kako sam autor ističe, o Miroslavu Krleži kao jugoslavenskom avangardistu – stvari su proste: ‘vulkan’ je dakle autentični Krleža, Krleža kakav doista jest, dok je ‘opereta’ Krleža kojeg aranžiraju njegovi akademski tumači, Krleža kao proizvod krležologije.
Uz pomoć tih simboličkih markacija, koliko god bile jednostavne, moguće je približiti središnju temu – ili, prije, misiju – ovoga spisateljskog i kritičko-polemičkog pothvata: to je raskrinkavanje načina na koji nacionalna ideologija, preko svoje akademske posluge, obavlja sanaciju eruptivnog područja i pretvara ga u prostor za relaksaciju; ili: prokazivanje svih ciničnih aspekata spomenute ‘protuvulkanske’ strategije, čiji je sveti cilj održavati velikana živim metodom njegova gašenja.
Budući da ne posjedujem ekspertna znanja književnoga teoretičara, ‘Avangardu krležianu’ čitao sam u njenom slobodarskom ključu, koji mi se, istinabog, čini i najvažnijim. Brebanović, naime, niti ima namjeru postići, a niti postiže, išta manje od toga da Krležu oslobodi okova nacije, skidajući pritom s pisca i njegova djela i poetičke lance što ih je privezala oficijelna krležologija.
Time on demaskira postupke književno-analitičkih sudišta preko kojih se nacionalna kanonizacija iskazuje kao oblik falsificiranja. Jer kada se raspušu akademske i nacionalne magle – odnosno, da bude posve jasno, jedna te ista mrkosiva magluština – ostaje krivotvorenje kao put do utvrđivanja nacionalnog kanona, ili – u široj zamisli – nacionalnog identiteta. Kanoniziranom Krleži su, dakako, pedantno povađeni zubi, potkresani su mu crveni rogovi, razvodnjeni su njegovi ‘jugokomunistički’ zanosi, što se za naše doba – doba intenzivnog identitetskog terora – pokazuje iznimno važnim.
Autor ove knjige nema dvojbi oko identitetske luđačke košulje što se najvećem našem piscu strpljivim radom navlači preko mrtvih pleća i daje do znanja da je ideološka armatura krležologije u tome smislu prilično kompaktna. Njegovim riječima: ‘Svejedno da li je Krležine avangardističke navade poricala, uvažavala ili afirmisala, književna je istoriografija to dosad činila po jednom te istom obrascu metodološkog nacionalizma.’
Brebanović, elem, vraća Krležu avangardi i Jugoslaviji. Avangardi čak i usprkos samome Krleži – koji je kroz skoro čitav svoj stvaralački vijek protiv avangarde sarkastično rogoborio, ali se istraživač rukovodio geslom trust the tale, not the teller – polazeći od jednoga pisma (divotvelepisma) što ga je pisac 1936. poslao svome prijatelju, beogradskom nadrealistu Marku Ristiću, a zatim dokazujući da avangardni, antitradicionalistički, negatorski i – evo te psovke – revolucionarni stav prožima praktički čitavo Krležino djelo; a Jugoslaviji usprkos cijelim armijama – što akademskih, što vanakademskih – trudbenika koji neumorno rintaju na podizanju sklepotina takozvanih nacionalnih kultura, pa narušava konsenzus o čitanju i usvajanju Krleže kao hrvatskoga klasika.
Autor pritom, da ne bude zabune, ne misli da Krleža nije hrvatski klasik, jer on to neosporno jest, niti pak drži kako je najvažnije da on nije samo hrvatski klasik, jer je pisac daleko šireg radijusa i daleko višeg dometa; presudno je što on smatra da to što je Krleža hrvatski klasik nije primarna, već sekundarna činjenica, da ta konstatacija više sakriva nego što otkriva.
Odgovarajući na pitanje ‘Što je nama danas Miroslav Krleža?’, Predrag Brebanović zapravo ogoljuje i rasvjetljava pregnantna nastojanja da se Krleža kritički razoruža kroz proces njegove akademske pretvorbe u hrvatskoga klasika i građanskoga pisca. Da se dakle učini prikladnim i bezopasnim, da se obavi njegovo retroaktivno pripitomljivanje. Način na koji staje u zaštitu avangardnog krležijanskog ‘vulkana’ – pokušavajući ga udaljiti od ‘operetne’ sudbine koju mu je namijenila književna historiografija – impresivan je i uzbudljiv, a iznad svega intelektualno superioran.
Naročito je to upečatljivo u petome poglavlju knjige, pod naslovom ‘Akademski konj’, gdje je priređen obračun s praktički cjelokupnim fondom etabliranih interpretacija Krleže, počevši od one Stanka Lasića, prvosvećenika u hramu nacionalne znanosti i rodonačelnika žanra, pa do njegovih klimoglavih sljedbenika, i to s toliko argumentacijske ubjedljivosti da stječemo nezaboravan uvid u svojevrsnu (neka mi bude oprošteno na izrazu) akademsku orkastraciju, naime – neprestanu navadu krležologije da kastrira krležijanstvo, svodeći ga na vlastitu mjeru.
Čini se da je, iz perspektive poželjnog izdanja nacionalne kulture, problem s Krležom dvojak: s jedne je strane on nezaobilazan, dok je s druge nepodnošljiv. ‘Avangarda krležiana’ prodire u samo srce toga nesporazuma, snažno se zariva u pulsirajuće tkivo i dopire do zatajenih motiva.
Razlog Krležine nepodnošljivosti, između ostaloga, leži u činjenici da je on upravo zastrašujuće aktualan kritički pogon, štoviše, cijela kritička industrija koja osporava same temelje suvremenih, današnjih društava: od neoliberalizma i nesmiljene kapitalističke eksploatacije, pa do pseudodemokratskih ambalaža za faktičke strahovlade. Nema lektire, bez obzira na vrijeme njezina nastanka, koja na uvjerljiviji način tretira naše tekuće debakle: i dekadentni raspad Agrokorova carstva (sve sa poživinčenim stanarima onog dvorca pod Sljemenom), i trenutnu hrvatsku parlamentarnu lakrdiju, i demokratski konstituiranu diktaturu u Srbiji, i amputaciju morala iz bitaka ‘za nacionalnu stvar’…
Odatle, uz druge razloge, napor koji se poduzima da Krleža – bio on promatran iz estetske ili ideološke sfere – ne živi kroz autentičnu snagu njegova djela, kroz njegovu umjetničku i kritičku aktualnost, već kao puka spomenička veličina, i to spomenik koji će biti izvajan po mjeri nacionalno-romantičnih vizija, izložen sentimentalnim pogledima i ptičjim govnima, dakle kao krotki i statični nacionalni ukras, pri čemu će pisac biti učinjen u odgovarajućoj mjeri neprepoznatljivim.
Ako se tu radi o tekstu i kontekstu – ili, načinimo li korak dalje: o nekadašnjem Krležinu tekstu i današnjem kontekstu (a taj je kontekst tragično sličan onome od prije stotinjak godina, onome protiv kojeg je pokojni pisac bio usmjerio svu svoju stvaralačku energiju) – onda je na stvari pokušaj da se preko akademske interpretacije stvori utisak kako taj tekst ne samo što kritički ne razara taj kontekst, nego ga opslužuje. Krleža, drugim riječima, može biti ‘naš suvremenik’ jedino kao naš pobornik i naš privrženik; ne kao netko tko vrijeđa vladajući poredak i – najgore od svega – nacionalne osjećaje.
To je, naravno, nemoguća misija, jer je Krleža dovoljno snažan pisac da se i posthumno brani. Svjesni toga, njegovi tendenciozni tumači, njegovi pripitomljivači, nerijetko posežu za golim intelektualnim nasiljem. Možda bi se, pod kamenim grbom Akademije (a ova je, opet, uvijek pod zastavom vladajuće državne politike), moglo govoriti o dentalitetu čopora: o riješenosti da se čupaju zubi opasnim – a neizbježnim – sunarodnjacima; sve kako bi klasik koji nam se dogodio ustupio mjesto klasiku kakav nam je potreban.
Dovoljno je, za ilustraciju, vidjeti u koliko je goničkih tekstova Miroslav Krleža korišten kao argument – ponekad i krunski! – protiv potpisnika nedavne Deklaracije o zajedničkom jeziku, iako se sadržaj tog dokumenta u svojoj suštini oslanja na davnu Krležinu ocjenu da su ‘hrvatski i srpski jedan jezik koji su Hrvati oduvijek zvali hrvatski, a Srbi srpski’.
(Najdalje je u tome, uzgred budi rečeno, otišao predsjednik Hrvatskog društva pisaca: pozivajući ‘druga Krležu’ za svjedoka, Nikola Petković u nedavnome tekstu ‘ne zamišlja’ da se ovaj ‘osjećao posebno dobro izvaljujući floskule’ kakve stoje u uvodu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika iz 1967. – o socijalističkoj revoluciji, o narodnooslobodilačkoj borbi, o bratstvu i suradnji jugoslavenskih naroda… – jer su te ‘floskule’, po Petkovićevu sudu, ‘za misleće biće samoponižavajuće’, ali je ‘drug Krleža’, eto, shvatio da one jamče ‘neophodan objektivni manevarski prostor u totalitarizmu’, te se hrabro i mudro prepustio konstruktivnom licemjerju.
Što, međutim, ako se ‘drug Krleža’ uz rečene ‘floskule’ osjećao savršeno dobro, tim više jer je njihovu ostvarenju posvetio čitav život? Ništa. Nema tog dokaznog materijala koji će spriječiti predsjednika HDP-a da, slijedeći Lasića & comp., ‘zamišlja’ Krležu na vjekovnom braniku hrvatskog državotvorstva, da ga ‘zamišlja’ ljutim protivnikom vrijednosti za koje se borio, te da ga, kroz to svoje ‘zamišljanje’, besramno namjesti u pozu samonegacije, jer oportunistički modelirana mašta hrvatskog intelektualca ne poznaje prepreke.)
Protiv takvih i sličnih manevara usmjerena je Brebanovićeva kritička oštrica, hvatajući se ukoštac kako s kroatoholizmom, tako i sa srboholičarskim pretenzijama u književnome polju. Dok je, naime, Krleža na zapadnoj strani sveden na hrvatskoga klasika, nerijetko s njemu omraženim cilindrom na glavi, na onoj istočnoj je uglavnom ciljano zatajen ili čak proglašavan arhetipskim neprijateljem. Kada, primjerice, Milo Lompar kaže da je Krleža ‘osioni negator srpstva’, on može biti u pravu, ali samo ako ‘srpstvo’ razumijemo kao ishod šovinističkoga projekta Lompara i Lomparu sličnih. Projekta onih – i na srpskoj i na hrvatskoj strani – za koje Brebanović veli da ‘književni kanon zamišljaju kao glistu sa kojom se guta i udica nacije’.
Utoliko poruka ‘Avangarde krležiane’ nadilazi neposredni predmet svoje analize. Kao što Brebanović polazi od jednog pisma da bi ispričao priču o Krleži kao jugoslavenskom avangardistu, tako taj njegov avangardist priča priču o dehistorizaciji današnjih nas, govori, između ostaloga, o konfiskaciji istine o našoj prošlosti, o težnji ka kolektivnoj raspamćenosti kao operaciji najvišega reda. Brebanović tu istinu čupa iz nacionalnih ralja i stavlja je pred nas, krvavu, ranjenu i izmrcvarenu, ali još uvijek živu.
Rezultat je uz sve drugo i blistavo napisana knjiga, dovedena do stilske perfekcije, doslovno bez iti jedne rečenice koja bi zamirisala na frazu ili imala predvidljiv ishod, s cijelim nizom duhovitih dosjetki i lucidnih uvida, s deset poglavlja (plus ‘Dodatak’) od kojih svako nosi svoju unutrašnju dramu, svoju napetost, te se cijeli materijal može čitati kao ludo uzbudljiva proza. Teško mi se oteti dojmu da, mimo onoga što piše, Predrag Brebanović i time kako piše, dakle svojim spisateljskim majstorstvom, nastupa kao nepomirljivi oponent dežurnim akademskim tvornicama magle.
A ako netko sluti da autor preko jugoslavenske avangarde dolazi do avangardne Jugoslavije, odnosno ‘Jugoslavije kao avangarde’, potpuno je u pravu. Stoga mi se čini primjerenim odjavni pasus ovog osvrta završiti riječima Branka Romčevića što ih je – podsjećajući na ‘mogućnost otpora nacionalnoj dehumanizaciji’, koja ‘svodi ono ljudsko na biološko’ – izgovorio na beogradskom predstavljanju ‘Avangarde krležiane’: ‘Ono što su na drugim mestima bile reformacija, prosvećenost, revolucija, ovde je to bila i ostala, sviđalo se to nekom ili ne, isključivo Jugoslavija.’
U neko drugo vrijeme ‘Avangarda krležiana – pismo ne o avangardi’ Predraga Brebanovića (Jesenski i Turk & Arkzin, Zagreb, studeni 2016.), umjesto šutnje i (vjerojatnih) zakulisnih izljeva zlobe, izazvala bi burnu raspravu na takozvanoj kulturnoj sceni, zažarili bi se književno-analitički obrazi, podigle polemičke krijeste, rasplesale taštine, isukali argumenti, dograbila teška retorička oružja, a navijački raspoložena publika s nestrpljenjem bi čekala krvoproliće.
Brebanović niti ima namjeru postići, a niti postiže, išta manje od toga da Krležu oslobodi okova nacije, skidajući pritom s pisca i njegova djela i poetičke lance što ih je privezala oficijelna krležologija
No ne samo da nešto poput ‘kulturne scene’ i njene publike danas nije lako ni razabrati ni definirati, nego sam Brebanovićev rad na začudan način anticipira tekući rasplet, jer između ostaloga govori o tehnikama koncipiranja prošlosti pomoću kojih će i istina vezana uz ‘neko drugo vrijeme’ biti progutana ili izobličena radi ‘pozitivnog pamćenja’, radi prilagodbe službene historije – pa i one književne – aktualnim ideološkim potrebama, što se ponajprije odnosi na njene ključne protagoniste.
Od stotina rečenica koje odzvanjaju u ovome moćnom štivu, odlučio sam se – da bih na početku ilustrirao i autorove intencije, i njegov stav, i njegov stil – za jednu od najkraćih. Na 127. stranici stoji upit: ‘Našto to pretvaranje vulkana u operetu?’
Predrag Brebanović to pitanje postavlja u kontekstu avangarde, odnosno nacije i avangarde, uz tvrdnju da ‘nacionalna avangarda nije ništa drugo do drveno željezo’, da je ona ‘jednako besmislena kao i nacionalna autonomija književnosti, koja se svodi na negovanje esteticizma unutar vlastitog plemena’, suočavajući nas s dilemom: ‘Čemu uopšte avangarda, ukoliko je hrvatska ili srpska?’ Svedemo li to na personalnu razinu – budući da je posrijedi knjiga, kako sam autor ističe, o Miroslavu Krleži kao jugoslavenskom avangardistu – stvari su proste: ‘vulkan’ je dakle autentični Krleža, Krleža kakav doista jest, dok je ‘opereta’ Krleža kojeg aranžiraju njegovi akademski tumači, Krleža kao proizvod krležologije.
Uz pomoć tih simboličkih markacija, koliko god bile jednostavne, moguće je približiti središnju temu – ili, prije, misiju – ovoga spisateljskog i kritičko-polemičkog pothvata: to je raskrinkavanje načina na koji nacionalna ideologija, preko svoje akademske posluge, obavlja sanaciju eruptivnog područja i pretvara ga u prostor za relaksaciju; ili: prokazivanje svih ciničnih aspekata spomenute ‘protuvulkanske’ strategije, čiji je sveti cilj održavati velikana živim metodom njegova gašenja.
Budući da ne posjedujem ekspertna znanja književnoga teoretičara, ‘Avangardu krležianu’ čitao sam u njenom slobodarskom ključu, koji mi se, istinabog, čini i najvažnijim. Brebanović, naime, niti ima namjeru postići, a niti postiže, išta manje od toga da Krležu oslobodi okova nacije, skidajući pritom s pisca i njegova djela i poetičke lance što ih je privezala oficijelna krležologija.
Prema akademskim interpretacijama, Krleža može biti ‘naš suvremenik’ jedino kao naš pobornik i naš privrženik; ne kao netko tko vrijeđa vladajući poredak ili – najgore od svega – nacionalne osjećaje
Time on demaskira postupke književno-analitičkih sudišta preko kojih se nacionalna kanonizacija iskazuje kao oblik falsificiranja. Jer kada se raspušu akademske i nacionalne magle – odnosno, da bude posve jasno, jedna te ista mrkosiva magluština – ostaje krivotvorenje kao put do utvrđivanja nacionalnog kanona, ili – u široj zamisli – nacionalnog identiteta. Kanoniziranom Krleži su, dakako, pedantno povađeni zubi, potkresani su mu crveni rogovi, razvodnjeni su njegovi ‘jugokomunistički’ zanosi, što se za naše doba – doba intenzivnog identitetskog terora – pokazuje iznimno važnim.
Autor ove knjige nema dvojbi oko identitetske luđačke košulje što se najvećem našem piscu strpljivim radom navlači preko mrtvih pleća i daje do znanja da je ideološka armatura krležologije u tome smislu prilično kompaktna. Njegovim riječima: ‘Svejedno da li je Krležine avangardističke navade poricala, uvažavala ili afirmisala, književna je istoriografija to dosad činila po jednom te istom obrascu metodološkog nacionalizma.’
Brebanović, elem, vraća Krležu avangardi i Jugoslaviji. Avangardi čak i usprkos samome Krleži – koji je kroz skoro čitav svoj stvaralački vijek protiv avangarde sarkastično rogoborio, ali se istraživač rukovodio geslom trust the tale, not the teller – polazeći od jednoga pisma (divotvelepisma) što ga je pisac 1936. poslao svome prijatelju, beogradskom nadrealistu Marku Ristiću, a zatim dokazujući da avangardni, antitradicionalistički, negatorski i – evo te psovke – revolucionarni stav prožima praktički čitavo Krležino djelo; a Jugoslaviji usprkos cijelim armijama – što akademskih, što vanakademskih – trudbenika koji neumorno rintaju na podizanju sklepotina takozvanih nacionalnih kultura, pa narušava konsenzus o čitanju i usvajanju Krleže kao hrvatskoga klasika.
Autor pritom, da ne bude zabune, ne misli da Krleža nije hrvatski klasik, jer on to neosporno jest, niti pak drži kako je najvažnije da on nije samo hrvatski klasik, jer je pisac daleko šireg radijusa i daleko višeg dometa; presudno je što on smatra da to što je Krleža hrvatski klasik nije primarna, već sekundarna činjenica, da ta konstatacija više sakriva nego što otkriva.
Odgovarajući na pitanje ‘Što je nama danas Miroslav Krleža?’, Predrag Brebanović zapravo ogoljuje i rasvjetljava pregnantna nastojanja da se Krleža kritički razoruža kroz proces njegove akademske pretvorbe u hrvatskoga klasika i građanskoga pisca. Da se dakle učini prikladnim i bezopasnim, da se obavi njegovo retroaktivno pripitomljivanje. Način na koji staje u zaštitu avangardnog krležijanskog ‘vulkana’ – pokušavajući ga udaljiti od ‘operetne’ sudbine koju mu je namijenila književna historiografija – impresivan je i uzbudljiv, a iznad svega intelektualno superioran.
Naročito je to upečatljivo u petome poglavlju knjige, pod naslovom ‘Akademski konj’, gdje je priređen obračun s praktički cjelokupnim fondom etabliranih interpretacija Krleže, počevši od one Stanka Lasića, prvosvećenika u hramu nacionalne znanosti i rodonačelnika žanra, pa do njegovih klimoglavih sljedbenika, i to s toliko argumentacijske ubjedljivosti da stječemo nezaboravan uvid u svojevrsnu (neka mi bude oprošteno na izrazu) akademsku orkastraciju, naime – neprestanu navadu krležologije da kastrira krležijanstvo, svodeći ga na vlastitu mjeru.
Čini se da je, iz perspektive poželjnog izdanja nacionalne kulture, problem s Krležom dvojak: s jedne je strane on nezaobilazan, dok je s druge nepodnošljiv. ‘Avangarda krležiana’ prodire u samo srce toga nesporazuma, snažno se zariva u pulsirajuće tkivo i dopire do zatajenih motiva.
Razlog Krležine nepodnošljivosti, između ostaloga, leži u činjenici da je on upravo zastrašujuće aktualan kritički pogon, štoviše, cijela kritička industrija koja osporava same temelje suvremenih, današnjih društava: od neoliberalizma i nesmiljene kapitalističke eksploatacije, pa do pseudodemokratskih ambalaža za faktičke strahovlade. Nema lektire, bez obzira na vrijeme njezina nastanka, koja na uvjerljiviji način tretira naše tekuće debakle: i dekadentni raspad Agrokorova carstva (sve sa poživinčenim stanarima onog dvorca pod Sljemenom), i trenutnu hrvatsku parlamentarnu lakrdiju, i demokratski konstituiranu diktaturu u Srbiji, i amputaciju morala iz bitaka ‘za nacionalnu stvar’…
Odatle, uz druge razloge, napor koji se poduzima da Krleža – bio on promatran iz estetske ili ideološke sfere – ne živi kroz autentičnu snagu njegova djela, kroz njegovu umjetničku i kritičku aktualnost, već kao puka spomenička veličina, i to spomenik koji će biti izvajan po mjeri nacionalno-romantičnih vizija, izložen sentimentalnim pogledima i ptičjim govnima, dakle kao krotki i statični nacionalni ukras, pri čemu će pisac biti učinjen u odgovarajućoj mjeri neprepoznatljivim.
Ako se tu radi o tekstu i kontekstu – ili, načinimo li korak dalje: o nekadašnjem Krležinu tekstu i današnjem kontekstu (a taj je kontekst tragično sličan onome od prije stotinjak godina, onome protiv kojeg je pokojni pisac bio usmjerio svu svoju stvaralačku energiju) – onda je na stvari pokušaj da se preko akademske interpretacije stvori utisak kako taj tekst ne samo što kritički ne razara taj kontekst, nego ga opslužuje. Krleža, drugim riječima, može biti ‘naš suvremenik’ jedino kao naš pobornik i naš privrženik; ne kao netko tko vrijeđa vladajući poredak i – najgore od svega – nacionalne osjećaje.
To je, naravno, nemoguća misija, jer je Krleža dovoljno snažan pisac da se i posthumno brani. Svjesni toga, njegovi tendenciozni tumači, njegovi pripitomljivači, nerijetko posežu za golim intelektualnim nasiljem. Možda bi se, pod kamenim grbom Akademije (a ova je, opet, uvijek pod zastavom vladajuće državne politike), moglo govoriti o dentalitetu čopora: o riješenosti da se čupaju zubi opasnim – a neizbježnim – sunarodnjacima; sve kako bi klasik koji nam se dogodio ustupio mjesto klasiku kakav nam je potreban.
Dovoljno je, za ilustraciju, vidjeti u koliko je goničkih tekstova Miroslav Krleža korišten kao argument – ponekad i krunski! – protiv potpisnika nedavne Deklaracije o zajedničkom jeziku, iako se sadržaj tog dokumenta u svojoj suštini oslanja na davnu Krležinu ocjenu da su ‘hrvatski i srpski jedan jezik koji su Hrvati oduvijek zvali hrvatski, a Srbi srpski’.
(Najdalje je u tome, uzgred budi rečeno, otišao predsjednik Hrvatskog društva pisaca: pozivajući ‘druga Krležu’ za svjedoka, Nikola Petković u nedavnome tekstu ‘ne zamišlja’ da se ovaj ‘osjećao posebno dobro izvaljujući floskule’ kakve stoje u uvodu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika iz 1967. – o socijalističkoj revoluciji, o narodnooslobodilačkoj borbi, o bratstvu i suradnji jugoslavenskih naroda… – jer su te ‘floskule’, po Petkovićevu sudu, ‘za misleće biće samoponižavajuće’, ali je ‘drug Krleža’, eto, shvatio da one jamče ‘neophodan objektivni manevarski prostor u totalitarizmu’, te se hrabro i mudro prepustio konstruktivnom licemjerju.
Što, međutim, ako se ‘drug Krleža’ uz rečene ‘floskule’ osjećao savršeno dobro, tim više jer je njihovu ostvarenju posvetio čitav život? Ništa. Nema tog dokaznog materijala koji će spriječiti predsjednika HDP-a da, slijedeći Lasića & comp., ‘zamišlja’ Krležu na vjekovnom braniku hrvatskog državotvorstva, da ga ‘zamišlja’ ljutim protivnikom vrijednosti za koje se borio, te da ga, kroz to svoje ‘zamišljanje’, besramno namjesti u pozu samonegacije, jer oportunistički modelirana mašta hrvatskog intelektualca ne poznaje prepreke.)
Protiv takvih i sličnih manevara usmjerena je Brebanovićeva kritička oštrica, hvatajući se ukoštac kako s kroatoholizmom, tako i sa srboholičarskim pretenzijama u književnome polju. Dok je, naime, Krleža na zapadnoj strani sveden na hrvatskoga klasika, nerijetko s njemu omraženim cilindrom na glavi, na onoj istočnoj je uglavnom ciljano zatajen ili čak proglašavan arhetipskim neprijateljem. Kada, primjerice, Milo Lompar kaže da je Krleža ‘osioni negator srpstva’, on može biti u pravu, ali samo ako ‘srpstvo’ razumijemo kao ishod šovinističkoga projekta Lompara i Lomparu sličnih. Projekta onih – i na srpskoj i na hrvatskoj strani – za koje Brebanović veli da ‘književni kanon zamišljaju kao glistu sa kojom se guta i udica nacije’.
Utoliko poruka ‘Avangarde krležiane’ nadilazi neposredni predmet svoje analize. Kao što Brebanović polazi od jednog pisma da bi ispričao priču o Krleži kao jugoslavenskom avangardistu, tako taj njegov avangardist priča priču o dehistorizaciji današnjih nas, govori, između ostaloga, o konfiskaciji istine o našoj prošlosti, o težnji ka kolektivnoj raspamćenosti kao operaciji najvišega reda. Brebanović tu istinu čupa iz nacionalnih ralja i stavlja je pred nas, krvavu, ranjenu i izmrcvarenu, ali još uvijek živu.
Rezultat je uz sve drugo i blistavo napisana knjiga, dovedena do stilske perfekcije, doslovno bez iti jedne rečenice koja bi zamirisala na frazu ili imala predvidljiv ishod, s cijelim nizom duhovitih dosjetki i lucidnih uvida, s deset poglavlja (plus ‘Dodatak’) od kojih svako nosi svoju unutrašnju dramu, svoju napetost, te se cijeli materijal može čitati kao ludo uzbudljiva proza. Teško mi se oteti dojmu da, mimo onoga što piše, Predrag Brebanović i time kako piše, dakle svojim spisateljskim majstorstvom, nastupa kao nepomirljivi oponent dežurnim akademskim tvornicama magle.
A ako netko sluti da autor preko jugoslavenske avangarde dolazi do avangardne Jugoslavije, odnosno ‘Jugoslavije kao avangarde’, potpuno je u pravu. Stoga mi se čini primjerenim odjavni pasus ovog osvrta završiti riječima Branka Romčevića što ih je – podsjećajući na ‘mogućnost otpora nacionalnoj dehumanizaciji’, koja ‘svodi ono ljudsko na biološko’ – izgovorio na beogradskom predstavljanju ‘Avangarde krležiane’: ‘Ono što su na drugim mestima bile reformacija, prosvećenost, revolucija, ovde je to bila i ostala, sviđalo se to nekom ili ne, isključivo Jugoslavija.’
