Tajna hrvatskoga ‘mainstreama’ je što ti omogućuje da sloviš za dokazanog protivnika radikalizma dok provodiš radikalnu političku praksu. Zbog toga Plenković u sebi prepoznaje ingenioznog iluminatora, a u Hrvatskoj svjetionik. Jer zna se što je svjetionik: konstrukcija falusna oblika čiji smisao izbija iz usijane glave
Užgeš lampu na vrhu građevine falusna oblika i šaraš snopom svjetlosti po smrknutoj pučini. To bi, u najprozaičnijoj verziji, bio posao svjetioničara, a na svečanijoj metaforičkoj ravni istu odgovornu zadaću sebi pripisuje i Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH. On je, prema najnovijem samotumačenju, onaj koji nosi svjetlost, prometejski obdaren izdanak političke klase, spasonosni iluminator, nezaobilazni orijentir ne samo u hrvatskome, već i u europskome mraku. Sam snop svjetlosti u tom je slučaju ‘politički mainstream’ koji, prema Plenkoviću, ‘ima hrvatsku i europsku dimenziju’ i za koji će on i dalje ‘voditi bitku’, dok tama nad nemirnim morem predstavlja ‘političke trendove koji se zbivaju oko nas’. Snažnom sijalicom opremljen toranj što upozorava na blizinu ekstremistički uzdignutih hridi, to je, pogodili se, današnja Hrvatska.
U velikome novogodišnjem intervjuu Jutarnjem listu Andrej Plenković je upoznao javnost s golemim međunarodnim uspjehom hrvatskoga političkog centrizma: ‘Prepoznati smo u političkom smislu kao jedna od rijetkih zemalja srednjoistočne Europe koja je nakon izvanrednih parlamentarnih izbora dobila vlast koja nije populistička te nije na krajnjim polovima političkog spektra. Predstavljamo svojevrsnu iznimku. Reakcije koje su mi dolazile od kolega iz Europskog vijeća i iz EPP-a u pravilu se svode na pitanje: kako ste uspjeli? Ispada da smo svjetionik u političkim trendovima koji se zbivaju oko nas.’
Čak i ako zanemarimo dirljivu fascinaciju samim sobom, ovaj iskaz ostaje jednim od ljepših pisanih tragova hrvatskoga centrumaškog opsjenarstva. Cijela Europa, ukratko, divi se Hrvatskoj što je iznjedrila vladu koja ‘nije na krajnjim polovima političkog spektra’ i stoga predstavlja ‘svojevrsnu iznimku’. A budući da su ‘krajnji polovi političkog spektra’ što ih zauzimaju vlade ‘u zemljama srednjoistočne Europe’ isključivo desni, cijela Europa divi se Hrvatskoj što je svladala radikalnu desnicu i podvrgla je volji ‘političkog mainstreama’. I što onda kaže uvaženi svjetioničar kada ga zavidni europski kolege hvataju za rukav i molećivo pitaju: Kako ste uspjeli?
Uspjeli smo – vjerojatno kaže Andrej Plenković – tako što prodajemo muda za bubrege, odnosno tako što na državnu logistiku koja potpomaže ustašku propagandu kačimo etiketu ‘političkog mainstreama’.
Shvaćate? – vedro nastavlja svjetioničar dok europske kolege upijaju svaku njegovu riječ, a neki čak u notese zapisuju bilješke. – Uzmite, na primjer, slučaj Jasenovac. Nakon što je kraj lokaliteta nekadašnjeg konclogora osvanula spomen-ploča s nacističkom parolom ‘Za dom spremni’ – koju je, uzgred budi rečeno, otvorila ugledna pripadnica naše stranke – mi tu spomen-provokaciju ne samo što nismo uklonili, mada je evidentno protuzakonita, nego sam ja osobno najprije objasnio da ista ima ‘dvostruku konotaciju’ i time je jasno amenovao, pa onda tim povodom najavio formiranje posebne državne komisije koja će apsolvirati svu tu složenu problematiku, zasjedajući bez kraja i konca, a ako naposljetku i predloži kakvo institucionalno rješenje, ono će biti usmjereno ka zabrani simbola ‘lijevog totalitarizma’, ponajprije zvijezde petokrake. S tom primišlju smo i onu raskalašenu mladež što je preko ustaške parole nalijepila nekakav antifašistički proglas hitno podvrgnuli policijskome ispitivanju i time pokazali da nemamo milosti prema ‘krajnjim polovima političkog spektra’.
Shvaćate? – širi ruke hrvatski svjetioničar pred tronutim Europljanima. – Cijeli je trik, poštovani kolege, da u slučaju provale desnog ekstremizma, a to se u Hrvatskoj zbiva na dnevnoj bazi, otvorite načelnu raspravu o štetnosti ‘svih totalitarnih ideologija’, da fašizam izjednačite s komunizmom, te u nastavku debate povedete računa da ekstremna desnica ostane intaktna. Mi u Hrvatskoj ne propuštamo ni jednu priliku da povodom ustaških eskapada krenemo u obračun s ‘ostacima jugokomunističkog režima’. Tako se izbjegavaju ‘krajnji polovi političkog spektra’: čim se oglasi onaj desni, opalimo po lijevome! Čim se ukaže svastika, pljunemo u smjeru petokrake! Ideološko zagađenje što ga širi neofašistička desnica – najveća pošast današnje Europe – suzbijamo tako što ga omogućujemo, pa vi razmislite, gospodo, je li politika umjetnost mogućega ili umjetnost omogućenog.
Shvaćate? – smješka se svjetioničar pred sve brojnijom publikom. – Radi toga sam onog Hasanbegovića, kao deklariranog ustašofila, odstranio iz Vlade, a u nju uveo pitome i uravnotežene kadrove, jednoga koji je posjećivao Pavelićev grob, i drugoga koji je ispisivao panegirike ministru prosvjete u vladi NDH. Na Hasanbegovićevo mjesto posjeo sam pak osvjedočenu predstavnicu hrvatskog ‘mainstreama’ – lišenu dakle bilo kakvog sadržaja – sa zadaćom da do u zadnji detalj provodi kulturnu politiku svoga prethodnika, od uskrate državnih dotacija ‘lijevo-liberalnim’ piscima, nakladnicima i drugim kulturnim pregaocima, pa do obustave financiranja nezavisnih medija, osim ako ovi kreativno šire šovinistički otrov. Odmah me razumjela i uplatila izdašan stimulans izdavaču Pavelićevih Doživljaja, te smo, bez izgovorene riječi, utvrdili budući modusoperandi: Ako ga ispravno modeliramo, bit će u ‘mainstreamu’ mjesta i za MeinKampf!
Shvaćate? – žustro deklamira hrvatski svjetioničar europskim kolegama. – Da bi bio zaista uspješan, ideološki pogon političkoga centra mora se obračunavati s desničarskim ekstremizmom na način da ga inkorporira u svoje višeslojne domoljubne magle, u svoju državotvornu širinu, u svoje grandiozne pomirbene projekte, te mu osigura prikladniju retoričku i institucionalnu ambalažu, a uz to i zajamči legalnost nečemu što je, prema uobičajenim civilizacijskim mjerilima, moralno nepodnošljivo. ‘Bitka za mainstream’ koju ponosno predvodim utoliko nije bitka protiv ustaštva, već za takvu konfiguraciju društvenih kulisa unutar kojih ustaštvo neće stršati i izazivati pažnju. To je borba za prostor u kojem ćemo tekovine fašizma njegovati s punom antifašističkom ležernošću.
Shvaćate? – nastavlja svjetioničar dok neki od nazočnih njegovo izlaganje sada već snimaju mobilnim uređajima. – Nisu operetni ustaše oplođivali sveto hrvatsko tlo šovinističkim gnojivom, nego je to oduvijek činila službena državna politika. Operetni ustaše služili su tek za legitimiranje naše ‘umjerenosti’, a ta ‘umjerenost’ je temeljna laž hrvatskoga političkog centrizma. Kao što reče ono jugokomunističko piskaralo, Ivančić, Jovančić, kako li je već ime dotičnome gadu, ‘glavna odlika onoga što se u Hrvatskoj naziva mainstreamom uopće nije tipična; ona se ne očituje u uvriježenome srednjostrujaškom potkresivanju ekstrema, nego – obratno – u desničarskom radikalizmu koji se lažno izdaje za politički centar i normalizira ideologije s aromama septičke jame’.
Shvaćate? – sve življe gestikulira hrvatski svjetioničar, a europski drugovi ga pobožno slušaju. – Zbog toga se i takozvani ekstremistički ljevičari, sorta koja realno ne postoji, u Hrvatskoj žigošu po posebnome kriteriju: ne po tome što eventualno podrivaju kapitalistički poredak, već po tome i samo po tome što podrivaju nacionalno jedinstvo. Kategorija ‘ekstremističke ljevice’ rezervirana je isključivo za nacionalne izdajnike. Predočimo li onda na taj način sortirani socijalni pejzaž: ako su naime radikalni ljevičari premali, a radikalni desničari preveliki Hrvati, dok samo u široko postavljenom središtu valjda obitavaju Hrvati idealnih dimenzija, stvar je u tome, dragi kolege, što je sam jednostavni obrazac prema kojemu se obavlja klasifikacija ordinarno nacionalistički, dakle ordinarno desni.
Shvaćate? – poentira svjetioničar pred zadivljenom publikom. – Tajna hrvatskog ‘mainstreama’ je što ti omogućuje da sloviš za dokazanog protivnika radikalizma dok provodiš radikalnu političku praksu. Eto tako smo uspjeli, dragi kolege. Zbog toga ‘predstavljamo svojevrsnu iznimku’. Zbog toga bliještimo u europskome mraku. Zbog toga u sebi prepoznajem ingenioznog iluminatora, a u Hrvatskoj svjetionik. Jer zna se što je svjetionik: konstrukcija falusna oblika čiji smisao izbija iz usijane glave.
Kakav luđak, bog te jebo! – šapuće na uho jedan od Europljana drugome dok svjetioničar hvata zrak za nastavak predavanja.
Točno onakav kakav nam treba! – uzvraća mu kolega.
portalnovosti
Užgeš lampu na vrhu građevine falusna oblika i šaraš snopom svjetlosti po smrknutoj pučini. To bi, u najprozaičnijoj verziji, bio posao svjetioničara, a na svečanijoj metaforičkoj ravni istu odgovornu zadaću sebi pripisuje i Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH. On je, prema najnovijem samotumačenju, onaj koji nosi svjetlost, prometejski obdaren izdanak političke klase, spasonosni iluminator, nezaobilazni orijentir ne samo u hrvatskome, već i u europskome mraku. Sam snop svjetlosti u tom je slučaju ‘politički mainstream’ koji, prema Plenkoviću, ‘ima hrvatsku i europsku dimenziju’ i za koji će on i dalje ‘voditi bitku’, dok tama nad nemirnim morem predstavlja ‘političke trendove koji se zbivaju oko nas’. Snažnom sijalicom opremljen toranj što upozorava na blizinu ekstremistički uzdignutih hridi, to je, pogodili se, današnja Hrvatska.
U velikome novogodišnjem intervjuu Jutarnjem listu Andrej Plenković je upoznao javnost s golemim međunarodnim uspjehom hrvatskoga političkog centrizma: ‘Prepoznati smo u političkom smislu kao jedna od rijetkih zemalja srednjoistočne Europe koja je nakon izvanrednih parlamentarnih izbora dobila vlast koja nije populistička te nije na krajnjim polovima političkog spektra. Predstavljamo svojevrsnu iznimku. Reakcije koje su mi dolazile od kolega iz Europskog vijeća i iz EPP-a u pravilu se svode na pitanje: kako ste uspjeli? Ispada da smo svjetionik u političkim trendovima koji se zbivaju oko nas.’
Čak i ako zanemarimo dirljivu fascinaciju samim sobom, ovaj iskaz ostaje jednim od ljepših pisanih tragova hrvatskoga centrumaškog opsjenarstva. Cijela Europa, ukratko, divi se Hrvatskoj što je iznjedrila vladu koja ‘nije na krajnjim polovima političkog spektra’ i stoga predstavlja ‘svojevrsnu iznimku’. A budući da su ‘krajnji polovi političkog spektra’ što ih zauzimaju vlade ‘u zemljama srednjoistočne Europe’ isključivo desni, cijela Europa divi se Hrvatskoj što je svladala radikalnu desnicu i podvrgla je volji ‘političkog mainstreama’. I što onda kaže uvaženi svjetioničar kada ga zavidni europski kolege hvataju za rukav i molećivo pitaju: Kako ste uspjeli?
Uspjeli smo – vjerojatno kaže Andrej Plenković – tako što prodajemo muda za bubrege, odnosno tako što na državnu logistiku koja potpomaže ustašku propagandu kačimo etiketu ‘političkog mainstreama’.
Shvaćate? – vedro nastavlja svjetioničar dok europske kolege upijaju svaku njegovu riječ, a neki čak u notese zapisuju bilješke. – Uzmite, na primjer, slučaj Jasenovac. Nakon što je kraj lokaliteta nekadašnjeg konclogora osvanula spomen-ploča s nacističkom parolom ‘Za dom spremni’ – koju je, uzgred budi rečeno, otvorila ugledna pripadnica naše stranke – mi tu spomen-provokaciju ne samo što nismo uklonili, mada je evidentno protuzakonita, nego sam ja osobno najprije objasnio da ista ima ‘dvostruku konotaciju’ i time je jasno amenovao, pa onda tim povodom najavio formiranje posebne državne komisije koja će apsolvirati svu tu složenu problematiku, zasjedajući bez kraja i konca, a ako naposljetku i predloži kakvo institucionalno rješenje, ono će biti usmjereno ka zabrani simbola ‘lijevog totalitarizma’, ponajprije zvijezde petokrake. S tom primišlju smo i onu raskalašenu mladež što je preko ustaške parole nalijepila nekakav antifašistički proglas hitno podvrgnuli policijskome ispitivanju i time pokazali da nemamo milosti prema ‘krajnjim polovima političkog spektra’.
Shvaćate? – širi ruke hrvatski svjetioničar pred tronutim Europljanima. – Cijeli je trik, poštovani kolege, da u slučaju provale desnog ekstremizma, a to se u Hrvatskoj zbiva na dnevnoj bazi, otvorite načelnu raspravu o štetnosti ‘svih totalitarnih ideologija’, da fašizam izjednačite s komunizmom, te u nastavku debate povedete računa da ekstremna desnica ostane intaktna. Mi u Hrvatskoj ne propuštamo ni jednu priliku da povodom ustaških eskapada krenemo u obračun s ‘ostacima jugokomunističkog režima’. Tako se izbjegavaju ‘krajnji polovi političkog spektra’: čim se oglasi onaj desni, opalimo po lijevome! Čim se ukaže svastika, pljunemo u smjeru petokrake! Ideološko zagađenje što ga širi neofašistička desnica – najveća pošast današnje Europe – suzbijamo tako što ga omogućujemo, pa vi razmislite, gospodo, je li politika umjetnost mogućega ili umjetnost omogućenog.
Shvaćate? – smješka se svjetioničar pred sve brojnijom publikom. – Radi toga sam onog Hasanbegovića, kao deklariranog ustašofila, odstranio iz Vlade, a u nju uveo pitome i uravnotežene kadrove, jednoga koji je posjećivao Pavelićev grob, i drugoga koji je ispisivao panegirike ministru prosvjete u vladi NDH. Na Hasanbegovićevo mjesto posjeo sam pak osvjedočenu predstavnicu hrvatskog ‘mainstreama’ – lišenu dakle bilo kakvog sadržaja – sa zadaćom da do u zadnji detalj provodi kulturnu politiku svoga prethodnika, od uskrate državnih dotacija ‘lijevo-liberalnim’ piscima, nakladnicima i drugim kulturnim pregaocima, pa do obustave financiranja nezavisnih medija, osim ako ovi kreativno šire šovinistički otrov. Odmah me razumjela i uplatila izdašan stimulans izdavaču Pavelićevih Doživljaja, te smo, bez izgovorene riječi, utvrdili budući modusoperandi: Ako ga ispravno modeliramo, bit će u ‘mainstreamu’ mjesta i za MeinKampf!
Shvaćate? – žustro deklamira hrvatski svjetioničar europskim kolegama. – Da bi bio zaista uspješan, ideološki pogon političkoga centra mora se obračunavati s desničarskim ekstremizmom na način da ga inkorporira u svoje višeslojne domoljubne magle, u svoju državotvornu širinu, u svoje grandiozne pomirbene projekte, te mu osigura prikladniju retoričku i institucionalnu ambalažu, a uz to i zajamči legalnost nečemu što je, prema uobičajenim civilizacijskim mjerilima, moralno nepodnošljivo. ‘Bitka za mainstream’ koju ponosno predvodim utoliko nije bitka protiv ustaštva, već za takvu konfiguraciju društvenih kulisa unutar kojih ustaštvo neće stršati i izazivati pažnju. To je borba za prostor u kojem ćemo tekovine fašizma njegovati s punom antifašističkom ležernošću.
Shvaćate? – nastavlja svjetioničar dok neki od nazočnih njegovo izlaganje sada već snimaju mobilnim uređajima. – Nisu operetni ustaše oplođivali sveto hrvatsko tlo šovinističkim gnojivom, nego je to oduvijek činila službena državna politika. Operetni ustaše služili su tek za legitimiranje naše ‘umjerenosti’, a ta ‘umjerenost’ je temeljna laž hrvatskoga političkog centrizma. Kao što reče ono jugokomunističko piskaralo, Ivančić, Jovančić, kako li je već ime dotičnome gadu, ‘glavna odlika onoga što se u Hrvatskoj naziva mainstreamom uopće nije tipična; ona se ne očituje u uvriježenome srednjostrujaškom potkresivanju ekstrema, nego – obratno – u desničarskom radikalizmu koji se lažno izdaje za politički centar i normalizira ideologije s aromama septičke jame’.
Shvaćate? – sve življe gestikulira hrvatski svjetioničar, a europski drugovi ga pobožno slušaju. – Zbog toga se i takozvani ekstremistički ljevičari, sorta koja realno ne postoji, u Hrvatskoj žigošu po posebnome kriteriju: ne po tome što eventualno podrivaju kapitalistički poredak, već po tome i samo po tome što podrivaju nacionalno jedinstvo. Kategorija ‘ekstremističke ljevice’ rezervirana je isključivo za nacionalne izdajnike. Predočimo li onda na taj način sortirani socijalni pejzaž: ako su naime radikalni ljevičari premali, a radikalni desničari preveliki Hrvati, dok samo u široko postavljenom središtu valjda obitavaju Hrvati idealnih dimenzija, stvar je u tome, dragi kolege, što je sam jednostavni obrazac prema kojemu se obavlja klasifikacija ordinarno nacionalistički, dakle ordinarno desni.
Shvaćate? – poentira svjetioničar pred zadivljenom publikom. – Tajna hrvatskog ‘mainstreama’ je što ti omogućuje da sloviš za dokazanog protivnika radikalizma dok provodiš radikalnu političku praksu. Eto tako smo uspjeli, dragi kolege. Zbog toga ‘predstavljamo svojevrsnu iznimku’. Zbog toga bliještimo u europskome mraku. Zbog toga u sebi prepoznajem ingenioznog iluminatora, a u Hrvatskoj svjetionik. Jer zna se što je svjetionik: konstrukcija falusna oblika čiji smisao izbija iz usijane glave.
Kakav luđak, bog te jebo! – šapuće na uho jedan od Europljana drugome dok svjetioničar hvata zrak za nastavak predavanja.
Točno onakav kakav nam treba! – uzvraća mu kolega.
portalnovosti
