Što činiti s leševima koji su iza njih ostali
„Žele li se istinski poduhvatiti politički motiviranih ubojstava, Hrvatima je, umjesto da škrabaju po Ustavu, jednostavnije zagrabiti u fundus svojih nacionalnih heroja“, piše Viktor Ivančić u novoj kolumni za Novosti, govoreći o inicijativi da se u Ustav unese odredba prema kojoj politički motivirana ubojstva ne zastarijevaju. U tekstu koji u dogovoru s uredništvom Novosti donosimo kao najavu novog broja ovog tjednika što će se na kioscima pojaviti u petak, Ivančić predlaže da se završna rasprava o ovoj inicijativi obavi na Obali Mira Barešića ili makar negdje u Aveniji Gojka Šuška, prigodno za zemlju koja želi Ustavom ozloglasiti politička ubojstva, a istovremeno slavi političke ubojice
Kada hrvatska politička klasa stavlja na dnevni red „principijelna pitanja“, pa se još oko tih „principijelnih pitanja“ brzo ujedini, najmudrije je skloniti se na sigurno mjesto, jer bi od nabujalih strasti i pratećega retoričkog vatrometa netko mogao izgubiti glavu. Osobito je nezgodno ako se „principijelna pitanja“ dotiču humanizma ili tako čudnovate stvari kao što je poštovanje ljudskoga života: tada već valja računati s opasnošću od masovnog krvoprolića.
Jednu razigranu ustavotvornu lakrdiju – naime inicijativu stranke Zorana Milanovića da se u Ustav unese odredba prema kojoj „politički motivirana ubojstva ne zastarijevaju“ – privremeno je, prije odlaska na zaslužene godišnje odmore, zapečatio predsjednik parlamenta Josip Leko, objasnivši naciji u televizijskome nastupu kako se „radi o principijelnom stavu da nijedan zločin ne smije ostati nekažnjen“. Štoviše, veli Leko, „hrvatska država i hrvatsko društvo već dugi niz godina stoje na tom principijelnom stavu“, i sada ga je samo potrebno ustavno ovjeriti, te je on siguran da će „proces dogovaranja među političkim strankama dovesti do konsenzusa“.
Za Ustav spremni! (FOTO: Lupiga.Com)
Pridružujući se općim humanističkim nagnućima, skroman je prijedlog ovog potpisnika da se završna rasprava, umjesto na zagrebačkom Markovu trgu, održi u nekoj od birtija u Ulici Mira Barešića u Splitu… ili – recimo – na Obali Mira Barešića u Seget Vranjici… ili na Trgu Mira Barešića u Dragama kod Pakoštana… ili na nekom četvrtom od brojnih lokaliteta koji u svom nazivu sažimaju nježna sjećanja na Hrvata koji je u trenutku domoljubnog nadahnuća prosvirao glavu jugoslavenskom ambasadoru Vladimiru Roloviću. Na taj bi se način još jasnije stavilo do znanja kako „politički motivirana ubojstva ne zastarijevaju“: naprotiv, ona traju i traju, otporna poput asfalta, kroz simbolički arsenal kojim se posvećuju najveće nacionalne vrijednosti. Leko bi tada u svečanome govoru mogao reći da duh Ustava principijelno treba slijediti ono što je ulicama trasirano, i eto formalnopravnog utemeljenja voljene Hrvatske: zemlje koja svojim Ustavom posebno ozloglašava politička ubojstva i u isto vrijeme spomenički slavi političke ubojice.
Prevlada li ipak centralistički koncept, pa se konsenzus oko ustavne dopune baš mora obznaniti u glavnome gradu, neka to bude u nekoj sportskoj dvorani ili ugostiteljskom ćumezu u Aveniji Gojka Šuška, kako bi se „principijelni stav da nijedan zločin ne smije ostati nekažnjen“ (stav na kojem „hrvatska država i hrvatsko društvo već dugi niz godina stoje“) uskladio s principijelnom počašću iskazanom čovjeku koji je u ime hrvatske države otvarao koncentracione logore. Leko bi tada u svečanome govoru mogao naglasiti dvostruki učinak spomenutog „principijelnog stava“: ne samo da ćemo u temeljnome državnom dokumentu oglasiti lov na zločince, nego smo već otišli toliko daleko da po njima nazivamo naše avenije!
Zemlja koja svojim Ustavom posebno ozloglašava politička ubojstva i u isto vrijeme spomenički slavi političke ubojice (FOTO: Google Maps)
Nakon početnih čarki, politička scena sljubila se – četvrt stoljeća od pada socijalizma – na bizarnoj protukomunističkoj matrici, iz SDP-a i HDZ-a punim plućima kriješte na sveprisutne „udbaše“, ne znaš tko bi se od njih prije napio krvi ostarjelim crvenim asasinima, defile lažnih slobodara i humanista u punom je jeku, a formula uzajamnog dosluha ponuđena je u Ustavu kao vrhovnome aktu pravno-političkog šunda, spisu kojim se obavlja preobrazba najotrcanije demagogije u veličajne principe.
Kronika proizvodnje suglasnosti tipično je ovdašnja: Hrvatska je najprije gestom sitnoga piljarskog prevaranta izigrala dogovor s EU oko prihvaćanja tzv. europskog uhidbenog naloga, pa dva dana prije ulaska u asocijaciju donosi zakon kojim Josipa Perkovića štiti od izručenja Njemačkoj, gdje je protiv bivšega šefa (republičke) Službe državne sigurnosti i prvoga čovjeka tajne policije u Tuđmanovoj Hrvatskoj podignuta optužnica zbog sudioništva u ubojstvu Stjepana Đurekovića. Nakon što je skandal poprimio neugodne razmjere, a Angela Merkel se demonstrativno odbila pojaviti na zagrebačkom misnom slavlju, Zoran Milanović – da bi kompenzirao štetu – inicira promjenu Ustava, želeći sugerirati kako je Hrvatska spremna sama suditi Perkoviću (i sličnima).
No, svi znaju da se progon čovjeka koji previše zna i koji je vladajućim strukturama odviše važan neće dogoditi. Državno odvjetništvo već je pisanim putem obavijestilo premijera kako u kaznenim prijavama protiv Perkovića nije pronašlo osnova ni za pokretanje istražnoga postupka, a kamoli za podizanje optužnice. Ergo: privođenje pravdi mogućeg organizatora atentata na Stjepana Đurekovića bit će nakon paradne promjene Ustava formalno omogućeno (zbog ukidanja zastare), ali faktički za-Ustavljeno. Spretnim mehanizmom zaštite jedno će tvorno ubojstvo postati ustavotvorno.
"Da bi kompenzirao štetu – inicira promjenu Ustava" (FOTO: Lupiga.Com)
Uz gromko moraliziranje i pravi „antiudbaški“ delirij što ga potiču vodeći mediji, vladajuća stranka upustila se u prozirnu manipulaciju zakonodavstvom i posegnula za Ustavom kao platformom za goli politički marketing. Operacija, doduše, slijedi tradiciju propagandno modelirane pravde kakva se u Hrvatskoj predano njeguje. U konkretnome slučaju riječ je o ustavnome instaliranju načela za koje hrvatske vlasti cjelokupnim svojim integritetom i političkom praksom jamče da ga neće provoditi.
Vrijedi naglasiti taj manevarski cinizam: buduća ustavna odredba o nezastarijevanju politički motiviranih ubojstava direktna je posljedica odluke da se mogući sudionik u političkom ubojstvu ne prepusti pravnom aparatu zemlje u kojoj je zločin počinjen. Već sama činjenica da „principijelna“ rasprava o političkim ubojstvima dolazi na dnevni red isključivo kao ishod spora s mentorskom Njemačkom toliko je bijedna da svi akteri u farsi – od Zorana Milanovića i Ive Josipovića, preko Tomislava Karamarka i Josipa Leke, pa do nacionalistički nabrijanih mudrosera s Kaptola – zaslužuju najdublji prezir.
Hrvatska je, kao što se zna, oduvijek bila slaba prema ubojicama koji su djelovali u ime države; ona „svojim“ kriminalcima nikada ne bi sudila bez međunarodne prisile, uključujući notornoga Tomislava Merčepa koji dvadeset godina poslije krvavih delikata nastanjuje pritvor zahvaljujući nalogu iz Haaga. Asortiman državno dirigiranih političkih atentata u samostalnoj Hrvatskoj (Levar, Krivokuća, Paradžik, Kraljević, Reihl-Kir…) toliki je da bi se i novi ustavni članak, kada ne bi bio provizoran, mogao smatrati protudržavnim.
"Energično osuđujemo zlodjela koja najzdušnije slavimo" (FOTO: Lupiga.Com)
Vladajući „principijelni stav“ utoliko je složeniji od Lekine žustre prodaje boze, jer sadrži šizofreni dodatak: da, spremni smo bez milosti progoniti zločince koje najodlučnije štitimo; da, energično osuđujemo zlodjela koja najzdušnije slavimo. Dubina tog nesporazuma zapravo je konstitutivna – ili je bolje reći državotvorna? – pa Ustav u rukama hrvatske političke klase i ne može biti drugo nego dokument koji legitimira konstantnu vladavinu proturječja.
Spomeničke veličine poput Josipa Perkovića i Mira Barešića (ili Gojka Šuška) u takvim okolnostima predstavljaju neizbježne naplavine, čovjekolike tragove stvarne prirode poretka. Onaj prvi, budući da je bez ideoloških opterećenja servisirao sve režime – a naposljetku i dinastičkim putem osigurao utjecaj u vrhu vlasti, jer je njegov sin, također iznikao iz obavještajne zajednice, danas savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Republike – utjelovljuje skriveni smisao aktualnog saveza između Milanovića i Karamarka. Nacionalisti, naime, komunistima zamjeraju ideološke afinitete, a ne spremnost da nasiljem podupiru svoje ideje. Sve što kod političkih zločina biva sporno jest njihovo konfesionalno porijeklo.
Uostalom, žele li se istinski poduhvatiti politički motiviranih ubojstava, Hrvatima je, umjesto da škrabaju po Ustavu, jednostavnije zagrabiti u fundus svojih nacionalnih heroja. Tu su garnituru sasvim solidno nagradili, materijalno i simbolički, i ostaje još da se dogovore što činiti s leševima koji su iza njih ostali.
