Viktor Ivančić, jedan od najpoznatijih hrvatskih novinara, učestvovao je na Otvorenom univerzitetu u Banjaluci. Ivančić je jedan od osnivača hrvatskog satiričkog političkog lista Feral Tribune, a danas piše kolumne o aktuelnim temama i već više od trideset godina piše kolumnu Robi K. U Banjaluci je govorio na okruglom stolu na temu Kultura i nacionalizam: Budućnost naše prošlosti i sadašnjosti. Donosimo vam dijelove njegovog govora i izdvojene misli...
Nacionalizam je postao način života na ovim prostorima. Prolazili smo granicu (na putu za Banjaluku, prim. aut.) i mislim da je taj prolazak trajao skoro sat vremena. Smijali smo se u kolima.
Kad pričamo o granicama, roba prolazi, sad već i ljudi prolaze, ali, recimo, knjige ne prolaze. Ljudi komuniciraju i prolaze, ali nećete, na primjer, ni u jednoj knjižari u Hrvatskoj moći kupiti knjigu koja je štampana u Srbiji ili Bosni i Hercegovini – to je trenutak u sadašnjosti koji je direktna posljedica onoga što je začeto prije 25 godina, a to je koncept nacionalne kulture.
Simbolični momenat tu može biti kada je tadašnji ravnatelj Leksikografskog zavoda na početku devedesetih poslao u rezalište četrdesetak tisuća primjeraka Enciklopedije Jugoslavije, koja je tada bila štampana, a Jugoslavije više nije bilo.
Pritom je Dalibor Brozović u bivšem režimu bio suradnik UDBE pod kodnim nazivom Forum, tako da je on još jedan dokaz Budenovoj (Boris Buden, filozof, prim. aut.) tezi da je Hrvatska udbaško-ustaška tvorevina.
Ono što je bitno i što se žilavo zadržalo do danas jeste to da je ta tzv. nacionalna kultura građena tako da je njen jedini kreativni doseg – eliminacija (čišćenje, uklanjanje, rezanje i sl). Imamo eliminaciju kao kreaciju, kao način da se tvori nešto što se zove nacionalna kultura.
U prvoj polovini devedesetih, u hrvatskim bibliotekama uništeno je više stotina tisuća knjiga, po jasnim kriterijima: ili je izdavač bio iz Srbije ili je knjiga tiskana na ćirilici. To je sve očišćeno direktnom državnom intervencijom. Sad se postavlja pitanje zašto mi danas nemamo te knjige u knjižarama, a država više ne radi intervencije?
Uništavanje knjiga uvijek je bilo obilježje mesijanskih pokreta i HDZ je bio jedan takav mesijanski, milenaristički pokret, koji je mislio da sve počinje od njega i da povijest nastaje tada.
Uvijek je mržnja prema knjizi drugog bila direktni rasizam. Međutim, danas države više ne prave probleme, čak nema ni carine na knjige između Hrvatske, Srbije i Bosne i tako možemo da vidimo kako taj „prvi grijeh“, nacionalistička paradigma, koegzistira sa slobodnim tržištem.
Danas su ti izdavači, inače po pravilu liberalan svijet, oni koji održavaju tu nacionalističku matricu, odnosno matricu tog provizorija koji je nacionalna kultura, time što će zapriječiti protok knjiga na istom jeziku. Bila bi normalna logika tržišta da vi koristite prostor od 15 – 20 miliona ljudi za knjige na istom jeziku, a toga uporno nema. Naravno, države i politike su u to upetljane.
Ono što je započelo devedesetih danas živi kroz sustav takozvanog slobodnog tržišta. Odjednom se slobodno tržište pokazuje kao vrlo restriktivno. Živimo jednu nacionalističku matricu kojoj više čak i nije potrebno da ju direktivno nameće država, nego cijelo društvo, izdavačke industrije i ostali, naprosto tu matricu čuvaju.
Kada je eliminacija jedina kreacija, onda je ta nacionalna kultura, zapravo, rezultat serije zločinačkih djela - ona je rezultat zločina. Činjenica da mi živimo na prostoru u kojem govorimo jednim jezikom i gdje se savršeno dobro razumijemo i komuniciramo međusobno, a da sa druge strane ne možemo čitati knjige jedni drugih. Na primjer, u Zagrebu ne možete kupiti novu knjigu od Basare ili od Albaharija, osim ako je određeni pisac filtriran od nekog hrvatskog izdavača – što je, zapravo, organizirani zločin i neko na ovom prostoru radi organizirani zločin.
Ono što mene intrigira jeste to što više nije potrebna država, jedna druga ili treća, koje su komedije od država, da naredi spaljivanje knjiga u bibliotekama, nego je u to uključeno čitavo društvo. Tako ćete naći vegetu u Beogradu ili džem od Bakine tajne u Zagrebu, ali Albaharija nećete naći.
KOLEKTIVNO SUOČAVANJE SA PROŠLOŠĆU
Danas ne smijete spomenuti Jugoslaviju u Hrvatskoj, čak ako uputite neku kritiku nacionalizmu, bićete etiketirani kao Jugosloven i komunista. To vjerovatno proizilazi iz straha da bi Jugoslavija mogla biti budućnost i da bi, što se mene tiče, bila najnormalnija budućnost.
Kad govorimo o ukopanosti u prošlost ili službenoj proizvodnji bliske prošlosti i mitova, moramo znati da je to opasno i da živimo u ciničnim društvima. Suočavanje sa prošlosti se kompenzira kroz jedan ciničan diskurs, a to znači da stalno imamo dvostruku poruku.
Na primjer, u Hrvatskoj ćete čak i suditi hrvatskim ratnim zločinima zbog određenih pritisaka i obaveza pristajanja na neke civilizacijske standarde, ali Hrvatska ih nikada neće osuditi. Pitanje je samo na koji način će ta osoba, koja bude osuđena za ratni zločin, biti tretirana kao heroj. To funkcionira i bojim se da je to kolektivna priča.
Kad čujem o nužnosti individualizacije krivnje, priznajem da se meni malo bljuje. Mislim da je to vrlo kolektivna priča. Zbog toga su moguće šizofrene priče da u Hrvatskoj imate Tomislava Merčepa, kojem se ovoga trenutka sudi zbog teških ratnih zločina, a koji je istovremeno pozvan kao počasni gost na inauguraciju predsjednici republike. Ili imate Branimira Glavaša, koji je osuđen zbog ratnih zločina, a sada je na slobodi i drži govore u kojima kaže da će sada napuniti akumulator, asocirajući na načine ubijanja.
Kao što sam rekao, bojim se da je to kolektivna priča. Mislim da veliki broj ljudi, suočen sa prošlošću, misli da su se ti zločini koji su se dogodili i trebali dogoditi. Oni su imali tu sreću da ih nisu oni izveli, nego ih je neko drugi izveo u njihovo ime, ali veliki broj ljudi, ne znam koliki, ali mislim da je veliki, smatra da je to bilo u redu i da je to trebalo napraviti.
Trebali bismo govoriti o koraku dalje, o nekoj vrsti kolektivnog suočavanja koje bi bilo malo drugačije. Ja živim u mediteranskom gradu u kojem ozbiljnijih zbivanja nije bilo, a gdje je čitavo vrijeme rata postojao „fini, mali, pitoreskni“, koncentracioni logor, za kojeg su svi u gradu znali i niko manje-više nije pričao o tome.
Prve dramatične ispovijesti ljudi koji su preživjeli taj logor objavljene su vrlo rano u tadašnjoj nezavisnoj novini, Slobodnoj Dalmaciji, dok je logor postojao, i nikakva reakcija se nije desila. A ni dan danas tamo nema nikakvog obilježja da je tamo bilo išta, nego je tamo nekakav teren i vojska i vode se razgovori koji će trgovački lanac uzeti taj teren ili će biti hotelski kompleks. Ta jedna kolektivna bešćutnost je veoma ozbiljna i mislim da su ljudi sa ovih prostora puno dublje uronjeni u cijelu tu zločinačku priču.
Koliko su doboka ta uvjerenja ja ne znam, ali činjenica je da nacionalizam ovdje nije trijumfirao zbog nacionalista, nego je trijumfirao zbog goleme oportunističke vojske koja se za njima vukla i klecala pod zastavama. Neku vrstu radikalnog suočavanja sa tim treba pokušati poduzeti. Ne znam da li će se ona desiti, ali treba pokušati.
Treba proizvoditi onu vrstu kritike koja izaziva nelagodu. To je ono što recimo sada radi Frljić. On poduzima ne onu vrstu kritike koja bi popravljala postojeće stanje, nego ga potpuno dovodi u pitanje. Problem sa Frljićem je to što je on ušao u instituciju nacionalne kulture. Tu je on problematičan. Da on to radi u nekom alternativnom teatru ili na nekom drugom mjestu, oni bi njega prešutjeli, ali on je došao kao uljez na sveto mjesto. On je u to mjesto ušao a da se nije prilagodio instituciji, nego je tu instituciju nacionalne kulture pokušao prilagoditi svojim kritičkim potrebama. To je nešto nepodnošljivo. Kad je u pitanju nešto što se zove nacionalna kultura ili sama iluzija o tome, sama činjenica da se nešto zove HNK – tu ne smijemo... Dopustićemo ti da u nekom podrumu alternativnom radiš sve to što radiš.
Ljude ne treba ubjeđivati da se nešto desilo, oni to sve znaju. Problem je u tome što jedan dobar dio ljudi ne misli da je to što se dogodilo loše. Oni čak misle da je to dobro. Uvijek je to diktat trenutne politike. Te politike nam se nameću. Na primjer, u Hrvatskoj je to uvijek nacionalna paradigma, bez obzira da li je to HDZ ili SDP.
Deklaraciju o domovinskom ratu, službeni falsifikatorski dokument, odvratan dokument u kojem se tvrdi da Hrvatska nikad nije napravila agresiju na BiH i da je domovinski rat bio idealno čist, predložio je SDP. Dakle, takozvana hrvatska ljevica. I oni su to usvojili u vrijeme Račanovog mandata. Mi uživamo kult te državnosti na jednoj parareligijskoj osnovi i obaveza vjernika je da u to vjeruju.
Te politike treba rušiti. Ne kažem da ih mi možemo srušiti, ali ih treba srušiti i ne treba ih popravljati. Njih treba rušiti. Ne volim da se stavljam u situaciju da zbog toga što dolazi fašist Karamarko, ja moram glasati za SDP zbog toga što je to manje zlo. Oni koji se opredjeljuju za politiku manjeg zla u pravilu zaboravljaju da je manje zlo takođe zlo.
Ja više ne želim pristajati na to. Ja ću radije pokušati rušiti Milanovića, pa nek’ dođe Karamarko, okej. Više ne želim da neko od mene traži konstruktivnost u ovom društvu. Kompletno društvo kroz tu ciničnu formu, koja je kolektivno usvojena, zapravo zarobljava. Uopće ne mislim da treba biti konstruktivan na jedan pragmatičan način – već tu politiku treba naprosto kontinuirano podrivati, pa šta se desi...Svako ko sebe smatra angažiranim treba da radi na tome i da bira način kako da to radi. U najmanju ruku, u javnom prostoru treba uspostaviti distancu između sebe i aktualne stvarnosti.
6yka
Nacionalizam je postao način života na ovim prostorima. Prolazili smo granicu (na putu za Banjaluku, prim. aut.) i mislim da je taj prolazak trajao skoro sat vremena. Smijali smo se u kolima.
Kad pričamo o granicama, roba prolazi, sad već i ljudi prolaze, ali, recimo, knjige ne prolaze. Ljudi komuniciraju i prolaze, ali nećete, na primjer, ni u jednoj knjižari u Hrvatskoj moći kupiti knjigu koja je štampana u Srbiji ili Bosni i Hercegovini – to je trenutak u sadašnjosti koji je direktna posljedica onoga što je začeto prije 25 godina, a to je koncept nacionalne kulture.
Simbolični momenat tu može biti kada je tadašnji ravnatelj Leksikografskog zavoda na početku devedesetih poslao u rezalište četrdesetak tisuća primjeraka Enciklopedije Jugoslavije, koja je tada bila štampana, a Jugoslavije više nije bilo.
Pritom je Dalibor Brozović u bivšem režimu bio suradnik UDBE pod kodnim nazivom Forum, tako da je on još jedan dokaz Budenovoj (Boris Buden, filozof, prim. aut.) tezi da je Hrvatska udbaško-ustaška tvorevina.
Ono što je bitno i što se žilavo zadržalo do danas jeste to da je ta tzv. nacionalna kultura građena tako da je njen jedini kreativni doseg – eliminacija (čišćenje, uklanjanje, rezanje i sl). Imamo eliminaciju kao kreaciju, kao način da se tvori nešto što se zove nacionalna kultura.
U prvoj polovini devedesetih, u hrvatskim bibliotekama uništeno je više stotina tisuća knjiga, po jasnim kriterijima: ili je izdavač bio iz Srbije ili je knjiga tiskana na ćirilici. To je sve očišćeno direktnom državnom intervencijom. Sad se postavlja pitanje zašto mi danas nemamo te knjige u knjižarama, a država više ne radi intervencije?
Uništavanje knjiga uvijek je bilo obilježje mesijanskih pokreta i HDZ je bio jedan takav mesijanski, milenaristički pokret, koji je mislio da sve počinje od njega i da povijest nastaje tada.
Uvijek je mržnja prema knjizi drugog bila direktni rasizam. Međutim, danas države više ne prave probleme, čak nema ni carine na knjige između Hrvatske, Srbije i Bosne i tako možemo da vidimo kako taj „prvi grijeh“, nacionalistička paradigma, koegzistira sa slobodnim tržištem.
Danas su ti izdavači, inače po pravilu liberalan svijet, oni koji održavaju tu nacionalističku matricu, odnosno matricu tog provizorija koji je nacionalna kultura, time što će zapriječiti protok knjiga na istom jeziku. Bila bi normalna logika tržišta da vi koristite prostor od 15 – 20 miliona ljudi za knjige na istom jeziku, a toga uporno nema. Naravno, države i politike su u to upetljane.
Ono što je započelo devedesetih danas živi kroz sustav takozvanog slobodnog tržišta. Odjednom se slobodno tržište pokazuje kao vrlo restriktivno. Živimo jednu nacionalističku matricu kojoj više čak i nije potrebno da ju direktivno nameće država, nego cijelo društvo, izdavačke industrije i ostali, naprosto tu matricu čuvaju.
Kada je eliminacija jedina kreacija, onda je ta nacionalna kultura, zapravo, rezultat serije zločinačkih djela - ona je rezultat zločina. Činjenica da mi živimo na prostoru u kojem govorimo jednim jezikom i gdje se savršeno dobro razumijemo i komuniciramo međusobno, a da sa druge strane ne možemo čitati knjige jedni drugih. Na primjer, u Zagrebu ne možete kupiti novu knjigu od Basare ili od Albaharija, osim ako je određeni pisac filtriran od nekog hrvatskog izdavača – što je, zapravo, organizirani zločin i neko na ovom prostoru radi organizirani zločin.
Ono što mene intrigira jeste to što više nije potrebna država, jedna druga ili treća, koje su komedije od država, da naredi spaljivanje knjiga u bibliotekama, nego je u to uključeno čitavo društvo. Tako ćete naći vegetu u Beogradu ili džem od Bakine tajne u Zagrebu, ali Albaharija nećete naći.
KOLEKTIVNO SUOČAVANJE SA PROŠLOŠĆU
Danas ne smijete spomenuti Jugoslaviju u Hrvatskoj, čak ako uputite neku kritiku nacionalizmu, bićete etiketirani kao Jugosloven i komunista. To vjerovatno proizilazi iz straha da bi Jugoslavija mogla biti budućnost i da bi, što se mene tiče, bila najnormalnija budućnost.
Kad govorimo o ukopanosti u prošlost ili službenoj proizvodnji bliske prošlosti i mitova, moramo znati da je to opasno i da živimo u ciničnim društvima. Suočavanje sa prošlosti se kompenzira kroz jedan ciničan diskurs, a to znači da stalno imamo dvostruku poruku.
Na primjer, u Hrvatskoj ćete čak i suditi hrvatskim ratnim zločinima zbog određenih pritisaka i obaveza pristajanja na neke civilizacijske standarde, ali Hrvatska ih nikada neće osuditi. Pitanje je samo na koji način će ta osoba, koja bude osuđena za ratni zločin, biti tretirana kao heroj. To funkcionira i bojim se da je to kolektivna priča.
Kad čujem o nužnosti individualizacije krivnje, priznajem da se meni malo bljuje. Mislim da je to vrlo kolektivna priča. Zbog toga su moguće šizofrene priče da u Hrvatskoj imate Tomislava Merčepa, kojem se ovoga trenutka sudi zbog teških ratnih zločina, a koji je istovremeno pozvan kao počasni gost na inauguraciju predsjednici republike. Ili imate Branimira Glavaša, koji je osuđen zbog ratnih zločina, a sada je na slobodi i drži govore u kojima kaže da će sada napuniti akumulator, asocirajući na načine ubijanja.
Kao što sam rekao, bojim se da je to kolektivna priča. Mislim da veliki broj ljudi, suočen sa prošlošću, misli da su se ti zločini koji su se dogodili i trebali dogoditi. Oni su imali tu sreću da ih nisu oni izveli, nego ih je neko drugi izveo u njihovo ime, ali veliki broj ljudi, ne znam koliki, ali mislim da je veliki, smatra da je to bilo u redu i da je to trebalo napraviti.
Trebali bismo govoriti o koraku dalje, o nekoj vrsti kolektivnog suočavanja koje bi bilo malo drugačije. Ja živim u mediteranskom gradu u kojem ozbiljnijih zbivanja nije bilo, a gdje je čitavo vrijeme rata postojao „fini, mali, pitoreskni“, koncentracioni logor, za kojeg su svi u gradu znali i niko manje-više nije pričao o tome.
Prve dramatične ispovijesti ljudi koji su preživjeli taj logor objavljene su vrlo rano u tadašnjoj nezavisnoj novini, Slobodnoj Dalmaciji, dok je logor postojao, i nikakva reakcija se nije desila. A ni dan danas tamo nema nikakvog obilježja da je tamo bilo išta, nego je tamo nekakav teren i vojska i vode se razgovori koji će trgovački lanac uzeti taj teren ili će biti hotelski kompleks. Ta jedna kolektivna bešćutnost je veoma ozbiljna i mislim da su ljudi sa ovih prostora puno dublje uronjeni u cijelu tu zločinačku priču.
Koliko su doboka ta uvjerenja ja ne znam, ali činjenica je da nacionalizam ovdje nije trijumfirao zbog nacionalista, nego je trijumfirao zbog goleme oportunističke vojske koja se za njima vukla i klecala pod zastavama. Neku vrstu radikalnog suočavanja sa tim treba pokušati poduzeti. Ne znam da li će se ona desiti, ali treba pokušati.
Treba proizvoditi onu vrstu kritike koja izaziva nelagodu. To je ono što recimo sada radi Frljić. On poduzima ne onu vrstu kritike koja bi popravljala postojeće stanje, nego ga potpuno dovodi u pitanje. Problem sa Frljićem je to što je on ušao u instituciju nacionalne kulture. Tu je on problematičan. Da on to radi u nekom alternativnom teatru ili na nekom drugom mjestu, oni bi njega prešutjeli, ali on je došao kao uljez na sveto mjesto. On je u to mjesto ušao a da se nije prilagodio instituciji, nego je tu instituciju nacionalne kulture pokušao prilagoditi svojim kritičkim potrebama. To je nešto nepodnošljivo. Kad je u pitanju nešto što se zove nacionalna kultura ili sama iluzija o tome, sama činjenica da se nešto zove HNK – tu ne smijemo... Dopustićemo ti da u nekom podrumu alternativnom radiš sve to što radiš.
Ljude ne treba ubjeđivati da se nešto desilo, oni to sve znaju. Problem je u tome što jedan dobar dio ljudi ne misli da je to što se dogodilo loše. Oni čak misle da je to dobro. Uvijek je to diktat trenutne politike. Te politike nam se nameću. Na primjer, u Hrvatskoj je to uvijek nacionalna paradigma, bez obzira da li je to HDZ ili SDP.
Deklaraciju o domovinskom ratu, službeni falsifikatorski dokument, odvratan dokument u kojem se tvrdi da Hrvatska nikad nije napravila agresiju na BiH i da je domovinski rat bio idealno čist, predložio je SDP. Dakle, takozvana hrvatska ljevica. I oni su to usvojili u vrijeme Račanovog mandata. Mi uživamo kult te državnosti na jednoj parareligijskoj osnovi i obaveza vjernika je da u to vjeruju.
Te politike treba rušiti. Ne kažem da ih mi možemo srušiti, ali ih treba srušiti i ne treba ih popravljati. Njih treba rušiti. Ne volim da se stavljam u situaciju da zbog toga što dolazi fašist Karamarko, ja moram glasati za SDP zbog toga što je to manje zlo. Oni koji se opredjeljuju za politiku manjeg zla u pravilu zaboravljaju da je manje zlo takođe zlo.
Ja više ne želim pristajati na to. Ja ću radije pokušati rušiti Milanovića, pa nek’ dođe Karamarko, okej. Više ne želim da neko od mene traži konstruktivnost u ovom društvu. Kompletno društvo kroz tu ciničnu formu, koja je kolektivno usvojena, zapravo zarobljava. Uopće ne mislim da treba biti konstruktivan na jedan pragmatičan način – već tu politiku treba naprosto kontinuirano podrivati, pa šta se desi...Svako ko sebe smatra angažiranim treba da radi na tome i da bira način kako da to radi. U najmanju ruku, u javnom prostoru treba uspostaviti distancu između sebe i aktualne stvarnosti.
6yka
