Činjenica da Kerum u televizijskome studiju nije nosio svastiku na istaknutom mjestu, niti je pak voditelj bio ukrašen žutom trakom oko rukava, potvrđuje jasnu razliku između današnje demokratske Hrvatske i nekadašnje nacističke Njemačke, sadržanu u barem dva modna detalja
Ukoliko bi gospođa Fani Kerum zaspala tako nezgodno da u toku noći voljenoga supruga uguši jastukom, a onda njegov leš zakopa u vrtu obiteljske vile, na potezu između nasada pelargonija i ljuljačke za djecu, lako bi se moglo pokazati kako je friška udovica, premda nosi autohtono hrvatsko ime, zapravo Srpkinja. U nekom od brojnih srpskih glasila događaj bi bez sumnje bio primjereno intoniran. Nadnaslov: „Mračna tajna u vrtu Kerumove vile“. Naslov: „Fani se riješila korova!“
Sve nevolje koje zadese Željka Keruma moraju uzrokovati Srbi. U zadnje doba novine ga bezdušno napadaju, banke mu blokiraju imovinu, uništavaju poslovno carstvo i ne odobravaju daljnje kredite, a to samo znači da „najjači utjecaj na banke i medije ima srpska i jugoslavenska opcija“, kako je izvoljeo objasniti Aleksandru Stankoviću u televizijskoj emisiji „Nedjeljom u dva“.
Napredak u odnosu na opservacije koje je prije tri godine isporučio istome voditelju – o tome da ne bi prihvatio Srbina za zeta, da „Srbi trebaju znati gdje im je mjesto“ i da nam „Srbi nisu donijeli ništa dobra“ – očituje se u tome što su Srbi iz Kerumove imaginacije sada približeni mitskoj figuri omraženog Židova koju ju je kreirala nacistička propaganda u vrijeme Trećeg Rajha.
Ali činjenica da Kerum u televizijskome studiju nije nosio svastiku na istaknutom mjestu, niti je pak voditelj bio ukrašen žutom trakom oko rukava, potvrđuje jasnu razliku između današnje demokratske Hrvatske i nekadašnje nacističke Njemačke, sadržanu u barem dva modna detalja. To zatureno znamenje omogućilo je valjda i učesnicima emisije da se osjećaju opuštenije i ukrste svoje identitete u, takoreći, postmodernom ozračju: jedan se čvrsto držao Goebbelsa, a drugi slobode javnog izražavanja.
Očigledno je da za splitskog gradonačelnika Srbi (Jugoslaveni) odavno ne predstavljaju posebnu nacionalnu grupaciju, nego univerzalni entitet zla. Oni su disperzirana demonska sila s nadnaravnim svojstvima kojoj u svakome trenutku možemo pripisati autorska prava nad našim nesrećama. Izgleda da je to shvatio i Aleksandar Stanković, te Kerumova zapažanja o posrbljenim medijima nije doživio u onolikoj mjeri lično koliko bi to bilo pristojno.
Da se njegov gost na putu do studija ferrarijem zabio u banderu, razmišlja Stanković, zacijelo bi joj opsovao mater srpsku. Da ga je tom prilikom ošinula munja, zadnjim bi dahom iz pluća prokleo Nikolu Teslu. Da se odvažio baviti medijskim biznisom, vjerojatno bi izdavao nešto nalik na „Der Sturmer“, s karikaturama Srba na kojima bi ovi – umjesto šiljatih glava, raščupanih brada i noževa koje stišću među zubima – imali goleme svinute nosove i baškarili se među vrećama punim dukata; makar, „Der Sturmer“ se devedesetih u Splitu već mogao naći na kioscima i zvao se „Slobodna Dalmacija“…
Postoji mišljenje da prema ispadima Željka Keruma ne treba biti previše oštar jer je Željko Kerum previše tup. Moguće da je zbog toga televizijski novinar bio toliko nježan. Što činiti s ovom budalom? – čitalo se iz sažaljivog pogleda Aleksandra Stankovića dok je integralni Hrvat s druge strane stola artikulirao nesuzdržanu mržnju prema Srbima, no već se u glavi pohotnoga voditelja rađala oslobađajuća misao: Pozvati ga kroz neko vrijeme ponovo u emisiju i računati sa zajamčenim medijskim incidentom! Obnavljati gradivo! Dovabiti imbecila pred kamere, odvrnuti slavinu i suočiti uspavanu javnost s mlazom tople vode hrvatskog fašizma! Opskrbiti se mazohističkom smirenošću i staviti svoj identitet – kako profesionalni, tako i nacionalni – u službu slobode javnog izražavanja!
Nema, međutim, ničega prozirnijeg od suda o Kerumovoj incidentnosti. Doživljavati njegovu mentalnu matricu ekscesnom samo zbog toga što će ona biti ponuđena u izdanju koje je dovoljno jasno karikirano da posluži za masmedijski nadražaj jednako je inteligentno kao i izabrati ga za sugovornika u tv-debati (nakon što se ovaj u prethodnim godinama desecima novinara najebao srpsko-jugoslavenske rodbine) ili glasati za njega na izborima. To su tek dva naizgled različita smjera – moralističko-tabloidni i narodno-demokratski – iz kojih se pripomaže utvrđivanju moralnoga dna na političkom vrhu.
Željko je Kerum egzotičan samo utoliko što je tipičan, i uzaludan je napor prikrivati tu tipičnost tobožnjom egzotičnošću. Šovinistički klišeji koji iz njega kuljaju i paraju uši svojom banalnošću odjekuju kao svojevrsni sublimat „narodne duše“, te se gradonačelnik Splita – opslužen logistikom medijskog senzacionalizma, koja je njime istodobno i fascinirana i zgrožena – ukazuje kao pitoreskno sanitarno čvorište, septička jama u kojoj se sabiru i talože zajednička govna. Tajna privlačnost njegove osobne imaginacije o Srbima (Jugoslavenima) u tome je što je ona u ovoj zemlji i kolektivna i institucionalna.
Priča o kolektivnom Kerumu je ova: Dinko Hržić, gradonačelnik Supetra na otoku Braču, pedeset puta manjega mjesta od Splita, prošloga je tjedna dao intervju beogradskom „Blicu“ i izjavio, govoreći o Hrvatima i Srbima, da „mi, pretežno financijski, jedni bez drugih ne možemo“, pa je tabloid tendenciozno istaknuo naslov „Ne možemo bez Srba“; uslijedila je živahna lokalna hajka, gradonačelnik zaprima stotine telefonskih prijetnji, preko tzv. društvenih mreža traži se njegova glava, gradić je izlijepljen plakatima s fotokopijama novinskoga članka, uključujući oglasnu ploču za osmrtnice, ratni veterani obznanjuju kako „Brač nikada nije i neće biti srpska ekspozitura“, ističu da je gradonačelnikov intervju „čista sramota“, „šaka u oko“, „pljuska čitavome mjestu“, „uvreda za sve naše poginule branitelje“; uredništvo „Blica“ priznaje da je „naslov izvučen iz konteksta“ i objavljuje javnu ispriku, ali uzalud – zbog harange koja do danas ne prestaje u Supetru ureduje policija, a Gradska uprava angažira zaštitarsku službu „radi sigurnosti svih koji u njoj rade“…
Priča o institucionalnom Kerumu je sljedeća: prema prekjučerašnjoj presudi Županijskog suda u Zagrebu, Žarko Domljan, prvi predsjednik hrvatskoga parlamenta, NIJE oklevetao bivšega šefa saborskog restorana Milana Škorića kada ga je – u televizijskoj emisiji „Nedjeljom u dva“ – etiketirao kao „Srbina koji je meso nabavljao u okupljalištu kosovaca i leglu udbaša“, navodeći to kao razlog zbog kojeg je ovaj najuren s posla i izložen policijskoj torturi; spor protiv Domljana pokrenula je Škorićeva udovica, zgrožena njegovim televizijskim istupom, a storija je tim perverznija jer je penzionirani političar pod „okupljalištem kosovaca i leglom udbaša“ mislio na mesnicu Mihajla Zeca, kojeg su zajedno sa suprugom i 12-godišnjom kćerkom brutalno likvidirali pripadnici Merčepova eskadrona smrti, što znači da je ugledni građanin pred svekolikom javnošću naknadno blagoslovio taj zločin; sutkinja Sandra Kantolić oslobodila je Domljana optužbe rekavši da on „nije imao namjeru klevetati Škorića, već je iznosio podatke koje je dobio od tajnika Sabora“…
Navodim tek recentne primjere, no dale bi se ispisati debele knjige sa slučajevima gdje se kolektivni Kerum i institucionalni Kerum u svom djelovanju efektno nadopunjuju (jednu bi stranicu, na primjer, mogla ispuniti nedavna presuda od četiri godine zatvora Mihailu Hrastovu zbog likvidacije trinaest razoružanih srpskih zarobljenika), tako da se personalni Kerum – debil koji zbori, omiljena masmedijska igračka – pojavljuje kao čisti simbolički višak i povremeno služi za odvraćanje pažnje.
Kerumova živopisna osobnost, iz kojeg god ugla da se promatra, trivijalni je nusproizvod skupnih nagnuća, pa je sva prilika da joj se zbog toga i pridaje aura ekskluzivnosti. Mediji kao da su pod toliko snažnim utjecajem srpske i jugoslavenske opcije da se zaboravljaju pitati tko popularizira populiste. Ili: tko bi uspio ubijediti Stankovića da žuta traka na rukavu može biti realna i kad nije iznesena pred kameru?
To uopće ne umanjuje tragiku sociokulturnog laboratorija pod skupnim nazivom Split, koji se nije dovinuo do pedeset puta manjeg Supetra čiji su žitelji – usprkos rulji koja će svaki dobronamjerni i prijateljski spomen Srba doživjeti kao „čistu sramotu“, „uvredu“ i „šaku u oko“ – putem tajnoga glasanja na vlast doveli pristojnu osobu. Izgleda da se u splitskome slučaju jedina demokratska solucija sada svodi na puku iluziju: na iščekivanje gospođe Fani koja će, s ostacima blata na rukama, objaviti da se riješila korova.
Kao znamen na Kerumovu vladavinu, a ujedno i spomenik jednome povampirenom urbanitetu, ostat će Splitu monumentalni križ na vrhu Marjana, betonska grdosija koja će mu, ako bude sreće, zasluženo visiti nad glavom kroz duge naredne godine. Treba tek imati na umu da nije stvar u tome koliko je taj križ velik, nego koliko je kukast.
tekst objavljen u printanom izdanju Novosti
Izvor: www.tacno.net
Ukoliko bi gospođa Fani Kerum zaspala tako nezgodno da u toku noći voljenoga supruga uguši jastukom, a onda njegov leš zakopa u vrtu obiteljske vile, na potezu između nasada pelargonija i ljuljačke za djecu, lako bi se moglo pokazati kako je friška udovica, premda nosi autohtono hrvatsko ime, zapravo Srpkinja. U nekom od brojnih srpskih glasila događaj bi bez sumnje bio primjereno intoniran. Nadnaslov: „Mračna tajna u vrtu Kerumove vile“. Naslov: „Fani se riješila korova!“
Sve nevolje koje zadese Željka Keruma moraju uzrokovati Srbi. U zadnje doba novine ga bezdušno napadaju, banke mu blokiraju imovinu, uništavaju poslovno carstvo i ne odobravaju daljnje kredite, a to samo znači da „najjači utjecaj na banke i medije ima srpska i jugoslavenska opcija“, kako je izvoljeo objasniti Aleksandru Stankoviću u televizijskoj emisiji „Nedjeljom u dva“.
Napredak u odnosu na opservacije koje je prije tri godine isporučio istome voditelju – o tome da ne bi prihvatio Srbina za zeta, da „Srbi trebaju znati gdje im je mjesto“ i da nam „Srbi nisu donijeli ništa dobra“ – očituje se u tome što su Srbi iz Kerumove imaginacije sada približeni mitskoj figuri omraženog Židova koju ju je kreirala nacistička propaganda u vrijeme Trećeg Rajha.
Ali činjenica da Kerum u televizijskome studiju nije nosio svastiku na istaknutom mjestu, niti je pak voditelj bio ukrašen žutom trakom oko rukava, potvrđuje jasnu razliku između današnje demokratske Hrvatske i nekadašnje nacističke Njemačke, sadržanu u barem dva modna detalja. To zatureno znamenje omogućilo je valjda i učesnicima emisije da se osjećaju opuštenije i ukrste svoje identitete u, takoreći, postmodernom ozračju: jedan se čvrsto držao Goebbelsa, a drugi slobode javnog izražavanja.
Očigledno je da za splitskog gradonačelnika Srbi (Jugoslaveni) odavno ne predstavljaju posebnu nacionalnu grupaciju, nego univerzalni entitet zla. Oni su disperzirana demonska sila s nadnaravnim svojstvima kojoj u svakome trenutku možemo pripisati autorska prava nad našim nesrećama. Izgleda da je to shvatio i Aleksandar Stanković, te Kerumova zapažanja o posrbljenim medijima nije doživio u onolikoj mjeri lično koliko bi to bilo pristojno.
Da se njegov gost na putu do studija ferrarijem zabio u banderu, razmišlja Stanković, zacijelo bi joj opsovao mater srpsku. Da ga je tom prilikom ošinula munja, zadnjim bi dahom iz pluća prokleo Nikolu Teslu. Da se odvažio baviti medijskim biznisom, vjerojatno bi izdavao nešto nalik na „Der Sturmer“, s karikaturama Srba na kojima bi ovi – umjesto šiljatih glava, raščupanih brada i noževa koje stišću među zubima – imali goleme svinute nosove i baškarili se među vrećama punim dukata; makar, „Der Sturmer“ se devedesetih u Splitu već mogao naći na kioscima i zvao se „Slobodna Dalmacija“…
Postoji mišljenje da prema ispadima Željka Keruma ne treba biti previše oštar jer je Željko Kerum previše tup. Moguće da je zbog toga televizijski novinar bio toliko nježan. Što činiti s ovom budalom? – čitalo se iz sažaljivog pogleda Aleksandra Stankovića dok je integralni Hrvat s druge strane stola artikulirao nesuzdržanu mržnju prema Srbima, no već se u glavi pohotnoga voditelja rađala oslobađajuća misao: Pozvati ga kroz neko vrijeme ponovo u emisiju i računati sa zajamčenim medijskim incidentom! Obnavljati gradivo! Dovabiti imbecila pred kamere, odvrnuti slavinu i suočiti uspavanu javnost s mlazom tople vode hrvatskog fašizma! Opskrbiti se mazohističkom smirenošću i staviti svoj identitet – kako profesionalni, tako i nacionalni – u službu slobode javnog izražavanja!
Nema, međutim, ničega prozirnijeg od suda o Kerumovoj incidentnosti. Doživljavati njegovu mentalnu matricu ekscesnom samo zbog toga što će ona biti ponuđena u izdanju koje je dovoljno jasno karikirano da posluži za masmedijski nadražaj jednako je inteligentno kao i izabrati ga za sugovornika u tv-debati (nakon što se ovaj u prethodnim godinama desecima novinara najebao srpsko-jugoslavenske rodbine) ili glasati za njega na izborima. To su tek dva naizgled različita smjera – moralističko-tabloidni i narodno-demokratski – iz kojih se pripomaže utvrđivanju moralnoga dna na političkom vrhu.
Željko je Kerum egzotičan samo utoliko što je tipičan, i uzaludan je napor prikrivati tu tipičnost tobožnjom egzotičnošću. Šovinistički klišeji koji iz njega kuljaju i paraju uši svojom banalnošću odjekuju kao svojevrsni sublimat „narodne duše“, te se gradonačelnik Splita – opslužen logistikom medijskog senzacionalizma, koja je njime istodobno i fascinirana i zgrožena – ukazuje kao pitoreskno sanitarno čvorište, septička jama u kojoj se sabiru i talože zajednička govna. Tajna privlačnost njegove osobne imaginacije o Srbima (Jugoslavenima) u tome je što je ona u ovoj zemlji i kolektivna i institucionalna.
Priča o kolektivnom Kerumu je ova: Dinko Hržić, gradonačelnik Supetra na otoku Braču, pedeset puta manjega mjesta od Splita, prošloga je tjedna dao intervju beogradskom „Blicu“ i izjavio, govoreći o Hrvatima i Srbima, da „mi, pretežno financijski, jedni bez drugih ne možemo“, pa je tabloid tendenciozno istaknuo naslov „Ne možemo bez Srba“; uslijedila je živahna lokalna hajka, gradonačelnik zaprima stotine telefonskih prijetnji, preko tzv. društvenih mreža traži se njegova glava, gradić je izlijepljen plakatima s fotokopijama novinskoga članka, uključujući oglasnu ploču za osmrtnice, ratni veterani obznanjuju kako „Brač nikada nije i neće biti srpska ekspozitura“, ističu da je gradonačelnikov intervju „čista sramota“, „šaka u oko“, „pljuska čitavome mjestu“, „uvreda za sve naše poginule branitelje“; uredništvo „Blica“ priznaje da je „naslov izvučen iz konteksta“ i objavljuje javnu ispriku, ali uzalud – zbog harange koja do danas ne prestaje u Supetru ureduje policija, a Gradska uprava angažira zaštitarsku službu „radi sigurnosti svih koji u njoj rade“…
Priča o institucionalnom Kerumu je sljedeća: prema prekjučerašnjoj presudi Županijskog suda u Zagrebu, Žarko Domljan, prvi predsjednik hrvatskoga parlamenta, NIJE oklevetao bivšega šefa saborskog restorana Milana Škorića kada ga je – u televizijskoj emisiji „Nedjeljom u dva“ – etiketirao kao „Srbina koji je meso nabavljao u okupljalištu kosovaca i leglu udbaša“, navodeći to kao razlog zbog kojeg je ovaj najuren s posla i izložen policijskoj torturi; spor protiv Domljana pokrenula je Škorićeva udovica, zgrožena njegovim televizijskim istupom, a storija je tim perverznija jer je penzionirani političar pod „okupljalištem kosovaca i leglom udbaša“ mislio na mesnicu Mihajla Zeca, kojeg su zajedno sa suprugom i 12-godišnjom kćerkom brutalno likvidirali pripadnici Merčepova eskadrona smrti, što znači da je ugledni građanin pred svekolikom javnošću naknadno blagoslovio taj zločin; sutkinja Sandra Kantolić oslobodila je Domljana optužbe rekavši da on „nije imao namjeru klevetati Škorića, već je iznosio podatke koje je dobio od tajnika Sabora“…
Navodim tek recentne primjere, no dale bi se ispisati debele knjige sa slučajevima gdje se kolektivni Kerum i institucionalni Kerum u svom djelovanju efektno nadopunjuju (jednu bi stranicu, na primjer, mogla ispuniti nedavna presuda od četiri godine zatvora Mihailu Hrastovu zbog likvidacije trinaest razoružanih srpskih zarobljenika), tako da se personalni Kerum – debil koji zbori, omiljena masmedijska igračka – pojavljuje kao čisti simbolički višak i povremeno služi za odvraćanje pažnje.
Kerumova živopisna osobnost, iz kojeg god ugla da se promatra, trivijalni je nusproizvod skupnih nagnuća, pa je sva prilika da joj se zbog toga i pridaje aura ekskluzivnosti. Mediji kao da su pod toliko snažnim utjecajem srpske i jugoslavenske opcije da se zaboravljaju pitati tko popularizira populiste. Ili: tko bi uspio ubijediti Stankovića da žuta traka na rukavu može biti realna i kad nije iznesena pred kameru?
To uopće ne umanjuje tragiku sociokulturnog laboratorija pod skupnim nazivom Split, koji se nije dovinuo do pedeset puta manjeg Supetra čiji su žitelji – usprkos rulji koja će svaki dobronamjerni i prijateljski spomen Srba doživjeti kao „čistu sramotu“, „uvredu“ i „šaku u oko“ – putem tajnoga glasanja na vlast doveli pristojnu osobu. Izgleda da se u splitskome slučaju jedina demokratska solucija sada svodi na puku iluziju: na iščekivanje gospođe Fani koja će, s ostacima blata na rukama, objaviti da se riješila korova.
Kao znamen na Kerumovu vladavinu, a ujedno i spomenik jednome povampirenom urbanitetu, ostat će Splitu monumentalni križ na vrhu Marjana, betonska grdosija koja će mu, ako bude sreće, zasluženo visiti nad glavom kroz duge naredne godine. Treba tek imati na umu da nije stvar u tome koliko je taj križ velik, nego koliko je kukast.
tekst objavljen u printanom izdanju Novosti
Izvor: www.tacno.net
