Treba li ja da vas na to podsjećam: kada Hrvati po nekome ili nečemu nazovu aveniju, ulicu, trg ili aerodromsku zgradu, započinje muklo odbrojavanje i samo treba čekati moment kada će paklena naprava neumoljivo detonirati i otpraviti dotad neupitnu svetinju u propast
Pozor, braćo Hrvati!
Ne igrajte se, tako vam Boga, sa sudbinom Republike Hrvatske!
Kakva god bila, Republika Hrvatska to nije zaslužila!
Vijest što se ovih dana raskalašila na naslovnim stranicama novina – da će sadašnji Trg maršala Tita u Zagrebu biti preimenovan u Trg Republike Hrvatske – svakog bi odgovornog rodoljuba, čovjeka koji racionalno voli svoju zemlju, trebala ozbiljno zabrinuti.
Upozoravam vas: počast koju biste tim putem iskazali Republici Hrvatskoj ujedno će biti jamstvo ograničena roka njezina trajanja.
Urazumite se, braćo Hrvati!
Ne dopustite da vas zavedu neodgovorni pojedinci koji će, pod firmom ljubavi prema domovini, toj istoj domovini – dok joj iskazuju simboličko priznanje – nasapunati dasku i trasirati put u sigurno odumiranje.
Vjerujte mi, braćo Hrvati: nisam ja nikakav zloguki prorok, nego je ovo što se sprema zloguki porok.
Zašto bi Republika Hrvatska dijelila mračnu sudbinu svojih obožavanih i slavljenih predšasnika kojima je, činom upisa na listu spomeničkih veličina, potpisana smrtna presuda?
Treba li ja da vas na to podsjećam, braćo Hrvati: sve što ste dosad simboličkim putem projicirali u vječnost – otišlo je u pičku materinu!
Sjetite se Jugoslavije, braćo Hrvati, pa bratstva & jedinstva, socijalističke revolucije, proleterskih brigada, partizanskih odreda, narodnih heroja, žrtava fašizma, kralja Aleksandra, svih tih zaboravljenih i prezira vrijednih nakaznosti po kojima su se zvala vaša gumna i drumovi, sjetite se naposljetku samoga maršala Tita kojeg ovih dana sustiže zadnji čin odavno izrečene kazne.
Treba li ja da vas na to podsjećam: kada Hrvati po nekome ili nečemu nazovu aveniju, ulicu, trg ili aerodromsku zgradu, započinje muklo odbrojavanje i samo treba čekati moment kada će paklena naprava neumoljivo detonirati i otpraviti dotad neupitnu svetinju u propast.
Zar i Republiku Hrvatsku, braćo Hrvati?
Nemojte da se desi, braćo Hrvati, da kroz dogledno vrijeme preko imena trga obnavljate uspomenu na državu koju ste nekoć imali.
Da ni ne spominjem zlobnike koji već sada, na samu najavu promjene naziva trga pred zagrebačkom kazališnom zgradom, zbijaju otrovne šale, poput one da će nas trg podsjećati na zemlju koja veličinom podsjeća na trg.
Razmislite: nije li bolje da se trg zove po nekome tko je za vas zauvijek mrtav, nego po nečemu što treba biti vječno, ali će mu se upravo operacijom administrativno-simboličkog veličanja smrtnost osigurati?
I Tito je trebao biti vječan, braćo Hrvati!
Upozoravam vas: zalagati se za Trg Republike Hrvatske znači direktno raditi o glavi Republici Hrvatskoj.
One koji su predložili da se najljepši trg u Zagrebu nazove po Republici Hrvatskoj trebalo bi uhapsiti i sudski goniti zbog neprijateljske djelatnosti protiv Republike Hrvatske!
Treba li ja da vas podsjećam, braćo Hrvati, na sve one tekovine, vrijednosti, ličnosti i državne tvorbe kojima ste simboličkim i spomeničkim sredstvima izražavali vječnu zahvalnost i slavu, da biste ih kasnije bez milosti vrijeđali, pljuvali i gazili?
Zar stvarno želite da tako završi i Republika Hrvatska?
Zar je moguće da ste je izgustirali za manje od tri desetljeća?
Shvatite to već jednom, braćo Hrvati: put do pakla popločan je spomen-obilježjima.
Treba li ja da vas na to podsjećam: pompozna demonstracija odanosti oduvijek je ovdje značila početak izvršenja atentata.
Suprotno agresivnim raspravama što se ovih dana preko svih medija vode na temu ‘Koga to Hrvati žele ili ne žele veličati?’, ovdje se radi o tome koga Hrvati kane likvidirati.
Ne želim vjerovati, braćo Hrvati, da želite likvidirati Republiku Hrvatsku!
Imate li mrvu samilosti?
Zašto, za Boga miloga, jednu dražesnu, lijepu i mladu državu tako rano poslati do đavola?
Treba li ja da vas podsjećam na tu čeličnu zakonomjernost: sve što se ovdje službeno uzvisuje, osuđeno je na nestanak; što je veći spomenik, to će biti grandioznije njegovo rušenje.
Nema u Hrvatskoj tako otpornog spomenika koji će preživjeti konvertitski mentalitet svojih obožavalaca.
Sjetite se, braćo Hrvati, koliko vas se onomad okupilo na željezničkom kolodvoru u Zagrebu prilikom ispraćaja posmrtnih ostataka maršala Tita – dok su ovi putovali Plavim vlakom od Ljubljane prema Beogradu – koliko ste tada samo hektolitara suza prolili, koliko bolnih jecaja otpustili ka nebu, da biste za manje od desetljeća u istoj množini i s istom neukroćenom strašću vitlali glogovim kolcima koje treba zabiti u Vampirovo epohalno nedjelo.
Zar je moguće, braćo Hrvati, da ste već sada spremni našiljiti glogove kolce kojima ćete u doglednoj budućnosti proburaziti Republiku Hrvatsku?
Što vam je ona, pobogu, skrivila?
Niste li u stanju voljeti Republiku Hrvatsku tako da ne plazite pod njenom zastavom i ne kitite njenim imenom javne površine?
Upozoravam vas, braćo Hrvati, da se iznova ne predajete zlogukome poroku i ne upuštate u novi predmortalni spektakl, jer ste već stotinama puta dokazali da je simboličko slavljenje i iskazivanje lojalnosti tek kamuflirani izraz mržnje koja će eruptirati punom snagom kroz koju godinu ili koje desetljeće, svejedno, a nikad se još nije dogodilo da ona ostane trajno zatomljena.
Treba li ja da vas na to podsjećam: javna demonstracija ljubavi ovdje ima ulogu prijekoga suda s odgođenim izvršenjem kazne.
Masovno obožavanje je emocionalna kulisa iza koje se kriju dželatska sjekira i konopac za vješanje.
Koga Hrvati javno zagrle, pa ga krenu sakralizirati i za života pretvarati u spomeničku baštinu, sigurno je da će mu kad-tad zdrobiti kosti.
Ne mogu se sjetiti, braćo Hrvati, ni jednoga vašeg kolektivnog zaklinjanja koje se nije pokazalo pukom uvertirom u kolektivno proklinjanje.
Da mrtva usta govore, bilo tko od onih koje danas pamtimo kao omražene hrvatske izrode, diktatore, krvoloke, ljudoždere i djecoubojice mogao bi posvjedočiti da je njegova agonija počela od trenutka kada su ga Hrvati izlili u bronci.
Treba li ja da vas podsjećam na taj narodni običaj: Hrvati uvijek u bronci izliju objekt nad kojim će kasnije izlijevati žuč.
Veliki hrvatski kipari, poput Antuna Augustinčića – koji je klesao biste i za poglavnika Pavelića i za maršala Tita – ogorčeno su i ne bez grižnje savjesti pred kraj života sebe doživljavali kao višestruke ubojice, smatrajući da su sa svakim udarcem dlijetom upućivali tempirani metak u glavu velikana, makar je tanad putovala godinama ili decenijama.
Razmislite, braćo Hrvati, zbog čega se ovdje u relativno pravilnim etapama kompletni fundusi sakralnoga blaga pretvaraju u deponije za odlaganje povijesnoga otpada.
Morate li ka tom deponiju uputiti i Republiku Hrvatsku?
Morate li joj imenom trga zapečatiti sudbinu?
Ne bi li barem ona mogla biti izuzetak?
Treba li ja da vas podsjećam na neumoljivost hrvatske tradicije: teško je sjetiti se odurnosti koja u određenom času ovdje nije pretvorena u svetinju, a još teže svetinje koja po isteku roka trajanja nije proglašena odurnošću.
Urazumite se, braćo Hrvati, ako već znate da svoje vječne ideale, svoje besmrtne političke vođe i svoje svevremenske državne tvorevine mijenjate kao zmija kožu, pa migoljite od jedne do druge historijske katastrofe, od jedne do druge satrapije, politički se artikulirajući samo u krajnjim modusima klicanja i pljuvanja, klečanja i gaženja, rušeći bez skrupula svoje jučerašnje nedodirljive idole za račun današnjih, kao što ćete današnje za račun sutrašnjih pretvoriti u ruševine, dopustite da bar poneki od tih entiteta umaknu sirovim emocijama vašeg podaništva.
Ovako, Republici Hrvatskoj u koju se kunete počet će otkucavati smrtna ura, te sam čak i ja – iako držim da dotična ne vrijedi pišljiva boba – zgrožen sudbinom što joj je namijenjena.
Gdje vam je duša, braćo Hrvati?
Ako već netko činom iskazivanja počasti treba biti osuđen na nestajanje, a pritom postoji šansa da ta pošast počasti i prateća višestoljetna terevenka jednom zauvijek prestanu, pitam se – zašto plato ispred zagrebačke kazališne zgrade ne bi ponio naziv Trg hrvatskoga naroda?
Pozor, braćo Hrvati!
Ne igrajte se, tako vam Boga, sa sudbinom Republike Hrvatske!
Kakva god bila, Republika Hrvatska to nije zaslužila!
Vijest što se ovih dana raskalašila na naslovnim stranicama novina – da će sadašnji Trg maršala Tita u Zagrebu biti preimenovan u Trg Republike Hrvatske – svakog bi odgovornog rodoljuba, čovjeka koji racionalno voli svoju zemlju, trebala ozbiljno zabrinuti.
Upozoravam vas: počast koju biste tim putem iskazali Republici Hrvatskoj ujedno će biti jamstvo ograničena roka njezina trajanja.
Urazumite se, braćo Hrvati!
Ne dopustite da vas zavedu neodgovorni pojedinci koji će, pod firmom ljubavi prema domovini, toj istoj domovini – dok joj iskazuju simboličko priznanje – nasapunati dasku i trasirati put u sigurno odumiranje.
Vjerujte mi, braćo Hrvati: nisam ja nikakav zloguki prorok, nego je ovo što se sprema zloguki porok.
Zašto bi Republika Hrvatska dijelila mračnu sudbinu svojih obožavanih i slavljenih predšasnika kojima je, činom upisa na listu spomeničkih veličina, potpisana smrtna presuda?
Treba li ja da vas na to podsjećam, braćo Hrvati: sve što ste dosad simboličkim putem projicirali u vječnost – otišlo je u pičku materinu!
Sjetite se Jugoslavije, braćo Hrvati, pa bratstva & jedinstva, socijalističke revolucije, proleterskih brigada, partizanskih odreda, narodnih heroja, žrtava fašizma, kralja Aleksandra, svih tih zaboravljenih i prezira vrijednih nakaznosti po kojima su se zvala vaša gumna i drumovi, sjetite se naposljetku samoga maršala Tita kojeg ovih dana sustiže zadnji čin odavno izrečene kazne.
Treba li ja da vas na to podsjećam: kada Hrvati po nekome ili nečemu nazovu aveniju, ulicu, trg ili aerodromsku zgradu, započinje muklo odbrojavanje i samo treba čekati moment kada će paklena naprava neumoljivo detonirati i otpraviti dotad neupitnu svetinju u propast.
Zar i Republiku Hrvatsku, braćo Hrvati?
Nemojte da se desi, braćo Hrvati, da kroz dogledno vrijeme preko imena trga obnavljate uspomenu na državu koju ste nekoć imali.
Da ni ne spominjem zlobnike koji već sada, na samu najavu promjene naziva trga pred zagrebačkom kazališnom zgradom, zbijaju otrovne šale, poput one da će nas trg podsjećati na zemlju koja veličinom podsjeća na trg.
Razmislite: nije li bolje da se trg zove po nekome tko je za vas zauvijek mrtav, nego po nečemu što treba biti vječno, ali će mu se upravo operacijom administrativno-simboličkog veličanja smrtnost osigurati?
I Tito je trebao biti vječan, braćo Hrvati!
Upozoravam vas: zalagati se za Trg Republike Hrvatske znači direktno raditi o glavi Republici Hrvatskoj.
One koji su predložili da se najljepši trg u Zagrebu nazove po Republici Hrvatskoj trebalo bi uhapsiti i sudski goniti zbog neprijateljske djelatnosti protiv Republike Hrvatske!
Treba li ja da vas podsjećam, braćo Hrvati, na sve one tekovine, vrijednosti, ličnosti i državne tvorbe kojima ste simboličkim i spomeničkim sredstvima izražavali vječnu zahvalnost i slavu, da biste ih kasnije bez milosti vrijeđali, pljuvali i gazili?
Zar stvarno želite da tako završi i Republika Hrvatska?
Zar je moguće da ste je izgustirali za manje od tri desetljeća?
Shvatite to već jednom, braćo Hrvati: put do pakla popločan je spomen-obilježjima.
Treba li ja da vas na to podsjećam: pompozna demonstracija odanosti oduvijek je ovdje značila početak izvršenja atentata.
Suprotno agresivnim raspravama što se ovih dana preko svih medija vode na temu ‘Koga to Hrvati žele ili ne žele veličati?’, ovdje se radi o tome koga Hrvati kane likvidirati.
Ne želim vjerovati, braćo Hrvati, da želite likvidirati Republiku Hrvatsku!
Imate li mrvu samilosti?
Zašto, za Boga miloga, jednu dražesnu, lijepu i mladu državu tako rano poslati do đavola?
Treba li ja da vas podsjećam na tu čeličnu zakonomjernost: sve što se ovdje službeno uzvisuje, osuđeno je na nestanak; što je veći spomenik, to će biti grandioznije njegovo rušenje.
Nema u Hrvatskoj tako otpornog spomenika koji će preživjeti konvertitski mentalitet svojih obožavalaca.
Sjetite se, braćo Hrvati, koliko vas se onomad okupilo na željezničkom kolodvoru u Zagrebu prilikom ispraćaja posmrtnih ostataka maršala Tita – dok su ovi putovali Plavim vlakom od Ljubljane prema Beogradu – koliko ste tada samo hektolitara suza prolili, koliko bolnih jecaja otpustili ka nebu, da biste za manje od desetljeća u istoj množini i s istom neukroćenom strašću vitlali glogovim kolcima koje treba zabiti u Vampirovo epohalno nedjelo.
Zar je moguće, braćo Hrvati, da ste već sada spremni našiljiti glogove kolce kojima ćete u doglednoj budućnosti proburaziti Republiku Hrvatsku?
Što vam je ona, pobogu, skrivila?
Niste li u stanju voljeti Republiku Hrvatsku tako da ne plazite pod njenom zastavom i ne kitite njenim imenom javne površine?
Upozoravam vas, braćo Hrvati, da se iznova ne predajete zlogukome poroku i ne upuštate u novi predmortalni spektakl, jer ste već stotinama puta dokazali da je simboličko slavljenje i iskazivanje lojalnosti tek kamuflirani izraz mržnje koja će eruptirati punom snagom kroz koju godinu ili koje desetljeće, svejedno, a nikad se još nije dogodilo da ona ostane trajno zatomljena.
Treba li ja da vas na to podsjećam: javna demonstracija ljubavi ovdje ima ulogu prijekoga suda s odgođenim izvršenjem kazne.
Masovno obožavanje je emocionalna kulisa iza koje se kriju dželatska sjekira i konopac za vješanje.
Koga Hrvati javno zagrle, pa ga krenu sakralizirati i za života pretvarati u spomeničku baštinu, sigurno je da će mu kad-tad zdrobiti kosti.
Ne mogu se sjetiti, braćo Hrvati, ni jednoga vašeg kolektivnog zaklinjanja koje se nije pokazalo pukom uvertirom u kolektivno proklinjanje.
Da mrtva usta govore, bilo tko od onih koje danas pamtimo kao omražene hrvatske izrode, diktatore, krvoloke, ljudoždere i djecoubojice mogao bi posvjedočiti da je njegova agonija počela od trenutka kada su ga Hrvati izlili u bronci.
Treba li ja da vas podsjećam na taj narodni običaj: Hrvati uvijek u bronci izliju objekt nad kojim će kasnije izlijevati žuč.
Veliki hrvatski kipari, poput Antuna Augustinčića – koji je klesao biste i za poglavnika Pavelića i za maršala Tita – ogorčeno su i ne bez grižnje savjesti pred kraj života sebe doživljavali kao višestruke ubojice, smatrajući da su sa svakim udarcem dlijetom upućivali tempirani metak u glavu velikana, makar je tanad putovala godinama ili decenijama.
Razmislite, braćo Hrvati, zbog čega se ovdje u relativno pravilnim etapama kompletni fundusi sakralnoga blaga pretvaraju u deponije za odlaganje povijesnoga otpada.
Morate li ka tom deponiju uputiti i Republiku Hrvatsku?
Morate li joj imenom trga zapečatiti sudbinu?
Ne bi li barem ona mogla biti izuzetak?
Treba li ja da vas podsjećam na neumoljivost hrvatske tradicije: teško je sjetiti se odurnosti koja u određenom času ovdje nije pretvorena u svetinju, a još teže svetinje koja po isteku roka trajanja nije proglašena odurnošću.
Urazumite se, braćo Hrvati, ako već znate da svoje vječne ideale, svoje besmrtne političke vođe i svoje svevremenske državne tvorevine mijenjate kao zmija kožu, pa migoljite od jedne do druge historijske katastrofe, od jedne do druge satrapije, politički se artikulirajući samo u krajnjim modusima klicanja i pljuvanja, klečanja i gaženja, rušeći bez skrupula svoje jučerašnje nedodirljive idole za račun današnjih, kao što ćete današnje za račun sutrašnjih pretvoriti u ruševine, dopustite da bar poneki od tih entiteta umaknu sirovim emocijama vašeg podaništva.
Ovako, Republici Hrvatskoj u koju se kunete počet će otkucavati smrtna ura, te sam čak i ja – iako držim da dotična ne vrijedi pišljiva boba – zgrožen sudbinom što joj je namijenjena.
Gdje vam je duša, braćo Hrvati?
Ako već netko činom iskazivanja počasti treba biti osuđen na nestajanje, a pritom postoji šansa da ta pošast počasti i prateća višestoljetna terevenka jednom zauvijek prestanu, pitam se – zašto plato ispred zagrebačke kazališne zgrade ne bi ponio naziv Trg hrvatskoga naroda?
