„Zabrinjava me što je sad više mladih među zaraženima, kao i to da je više od pola mladih povezano s noćnim klubovima. No stožer je reagirao i poduzeo nadzor. Moramo sad pričekati koji dan da vidimo rezultate tih mjera“, rekao je ministar zdravstva Vili Beroš u kratkom obraćanju medijima za predizborne posjete Splitu.


Potom se obratio hrvatskoj mladeži: „Mladima poručujemo da je normalno da se zabavljaju, ali da drže distancu i da za mjesto zabave odaberu otvoren prostor. Plesati je u redu, ali ne sentiše, nego moderni ples koji ne uključuje bliski kontakt.“

Dobro, znali smo i prije da hrvatska vlast i uopće politika nemaju osobito čestih „bliskih kontakata“ sa fizičkim svijetom i stvarnim životom u njemu, znali smo i prije kako je od svih pejzaža stvarnog svijeta i svih oblika života na njemu najdublji neistraženi ponor oduvijek bio onaj koji vlast i politiku dijeli od takozvanih „mladih“, što god oni podrazumijevali pod mladima. Svejedno, svaki vam mišić u tijelu obamre kad ministar zdravstva usred svjetske pandemije 2020. godine neobuzdanoj omladini – da, ispričavam se, mladeži - poruči kako je „plesati u redu, ali ne sentiše, nego moderni ples koji ne uključuje bliski kontakt“.

Moderni ples?! Sentiši?!?

Gdje je zaboga, kako i kad tužno završio ministrov stvarni civilni život, u kojemu je paralelnom svemiru Vili Beroš zapeo i ispražnjen tavori, pa najozbiljnije misli i naglas otamo govori kako se virus među mladima širi ponajprije zahvaljujući beskrupuloznim vlasnicima disco klubova, koji iza ponoći mladima puštaju bolećive balade Parnog valjka i Girl I'm Gonna Miss You od Milli Vanilli, sve valjda računajući siromah kako su moderni plesovi – poput onoga, znate onaj ples na robote, da, brejkdensa - epidemiološki mnogo sigurniji?

Zna li ministar zdravstva da se posljednji sentiš u Hrvatskoj zaplesao još 1991., one ljetne večeri kad je DJ u zagrebačkom Saloonu pustio novi singl Scorpionsa - Wind of Change ili tako nekako - nakon čega su vjetrovi promjene odnijeli i gramofone i ploče i diskoklubove i sentiše i Scorpionse, donijevši „moderne plesove koji ne uključuju bliski kontakt“, techno, house, rave, hip-hop, cro-dance, E.T, I Bee, Sandija Cenova, turbofolk i Domovinski rat?

Znaju li u hrvatskoj Vladi da nakon sentiša dolazi lambada, navodno najnovija ljetna moda svjetske omladine, noćna mora svjetske epidemiologije?

Još otkako je prije dvadeset pet godina karizmatični Branko Uvodić u intervjuima očajan upozoravao kako „mlade djevojke danas uopće nemaju interes za ručni rad“, legendarni don Anto Baković zdvajao kako „nije više u pitanju da momak ljubi curu, nego se da prostiš ližu“, a Domagoj Margetić - da, da, Domagoj Margetić - predlagao Zakon o mladeži kojim se „posjet javnim plesnim priredbama omogućava samo uz odobrenje i pratnju osobe ovlaštene za odgoj“, nije u hrvatskom javnom govoru bilo tako bolnog nepoznavanja mladih i njihove kulture, kao što je to slučaj ministra koji 2020. godine mrtav ozbiljan upozorava omladinu da je sentiš potencijalno vrlo opasan ples. Jednako je tako ministar zdravstva mogao reći – i jednako bi ga ti, kako se zovu, mladi, razumjeli - kako je „plesati u redu, ali ne tango ili ingliš valcer, nego charlestone, twist ili drugi neki moderni ples koji ne uključuje bliski kontakt“.

Najmanji je problem, jasno, što Vili Beroš – odrastao sretnih sedamdesetih u Jelsi na otoku Hvaru, ponosan na tamošnji Night club Amforu, prvu diskoteku u cijeloj Jugoslaviji – četrdeset godina kasnije stvarno misli da mladi još uvijek naručuju Badelov vinjak, a za onu mladu frojlajn na kraju šanka aerkonjak s ledom, sve namigujući Peri Francuzu da pusti Night in White Satin. Sva je sreća ispala da je tu stao i da nije nastavio, pa objasnio mladeži kako epidemiološki nije preporučljivo dijeliti stripove i omladinske revije, poručujući kako je, recimo, „igrati se u redu, ali ne na partizane i Nijemce, nego moderne video igrice poput Tetrisa i Pac-Mana koje ne uključuju bliski kontakt“.

Bizarna epizoda sa sentišima, naime, samo je još jedna dobra i detaljna ilustracija tragičnog raskoraka između hrvatske politike i stvarnog života, jedva imalo različita - tek možda malo smješnija - od ostalih poruka koje HDZ mladima šalje iz svog paralelnog svemira, iz onoga ranog ljeta 1991., kad se mladi pripravnik iz bolnice Sestara milosrdnica Vili Beroš vikendom opuštao na glasovitim disco-večerima u Saloonu. I kad ga je jedne večeri – sjeća se kao da je jučer bilo, taman je Klaus Meine zapjevao „an August summer night, soldiers passing by,
listening to the wind of change“ - usred vrlo obećavajućeg sentiša s nekom apsolventicom iz Bjelovara prekinula sirena za zračnu opasnost.

Tu, tog trenutka - toga ljeta - službeno je završio svaki dodir HDZ-ovaca sa stvarnim svijetom i linearnim vremenom, i sve otada žive u simuliranom svijetu kakav je sirenom za zračnu opasnost prekinut i zamrznut prije trideset godina: u glupom i boljem slučaju oni tako iz svojih rovova u vremenskim crvotočinama upozoravaju na pogube sentiša, u glupljem i gorem na pogube jugoslavenskog komunizma. U glupom i boljem slučaju preporučuju tako mladima „moderni ples koji ne uključuje bliski kontakt“, a u glupljem i gorem modernu neunzehnjahrhunderttisch nacionalnu državu koja ne uključuje bliske kontakte sa Srbima.

„'Za dom spremni' je u redu, ali ne ustaški 'Za dom spremni' iz Drugog svjetskog rata, nego moderni 'Za dom spremni' iz 1991., s kojim su vaši vršnjaci goloruki bacali bombe na četničke tenkove polažući svoje mlade živote na Oltar domovine kako biste vi danas mogli u miru plesati sentiše“, poručuje tako mladima Plenkovićeva vlada, naplavina sredovječnih debeljuškastih veterana Amfore i Saloona iz ljeta 1991., koji su u davnoj mladosti, prije nego što su sazreli i osvijestili misao Ljudevita Gaja i Ante Starčevića, svi do posljednjeg – kako smo saznali iz uzbudljivog HDZ-ovog predizbornog podcasta Sigurna Hrvatska – plesali sentiše, slušali Rolling Stonese i čitali Alana Forda.

A mi smo se – eh, mladež-ludež - smijali mrkim partijskim komesarima koji su nas još onda upozoravali kako će Alan Ford, Stonesi i sentiši potrovati našu omladinu.

N1