Zagrebački glumac Vili Matula upamćen je još devedesetih godina prošlog stoljeća po demonstraciji nesvakidašnjeg rada na svojoj igri u samom kazališnome mediju, točnije studioznom pristupu mogućnostima tijela i scene u interakciji s publikom. Ali, potonju je relaciju Matula protegnuo u širi prostor društvene komunikacije, gotovo se nerazdvojivo posvetivši aktivizmu po raznim političkim aspektima. Njegovu markantnu pojavu sretali smo i na Trgu žrtava fašizma dok se iz godine u godinu tražilo vraćanje toga imena tome važnom gradskom i memorijskom lokalitetu, kao i u protestnim akcijama kontra pljačke javnih dobara poput Varšavske ulice.

Niste baš skloni konstataciji da je vaše djelovanje atipično za glumački svijet u Hrvatskoj?

Pa, kad već spominjemo Trg žrtava i devedesete, odmah mogu podsjetiti na redovne dolaske Urše Raukar, Alme Price, Doris Šarić-Kukuljice koje su i govorile, a ja tamo nisam govorio. Nije baš sve tako loše kad su posrijedi glumci, dakle. Tad mi se činilo da će sve to potrajati znatno duže, naročito kad je izudaran Zoran Pusić. No, ime trgu je ubrzo vraćeno, i fašizam je prokazan kao negativna pojava, a zauzvrat mu je produžena mogućnost da se prilično nesmetano širi u nekim drugim, neformalnim oblicima.

A što je s vašim integralnim poimanjem društva kroz teatar i ulicu, o kakvoj je vezi i doživljaju odgovornosti riječ?

Teatar je stari društveni medij koji društvu pruža mogućnost samopromatranja i samopromišljanja. U zadnje vrijeme dosta razmišljam o važnosti mašte i maštanja. Svaka umjetnost u svojim najboljim djelima i izvedbama odraz je žive mašte umjetnika koja nužno potiče maštu publike. Mašta je spojena sa žudnjom, mobilizira kompletan psihofizis u potragu za mogućim svijetom. Umjetnost nije oponašanje i kopiranje svijeta. Umjetnost je traženje i uobličavanje mogućeg svijeta. Politika treba odvažnu maštu i zato će kazalište uvijek biti izvor novih modela za društvo. Kazalište je u svojim prapočecima krenulo sa ulica i trgova, i u ova krizna vremena pomagat će u artikulaciji prosvjeda i građanskog neposluha, ali i u mijenjanju političkih modela. To je njegova odgovornost.

Milanovićeva mistika

Vratimo se zakratko na devedesete. Kažete da su vas neke promjene još tada iznenadile, a i neki zaokreti u kanaliziranju raznih procesa. Prestalo se pucati, recimo, no je li danas jednoznačno baš toliko bolje koliko smo se tad valjda nadali?

To s prestankom pucanja svakako jest bolje, ali prijetnje dolaze s raznih drugih strana. Kad vidim kakve ljude Tomislav Karamarko okuplja oko sebe, mogu se složiti s Mesićevom izjavom da je to crnja pojava od Franje Tuđmana. Istovremeno, potpuno obezglavljeno mahnitanje aktualne vlasti, u kombinaciji s tim zastrašuje. Zoran Milanović prakticira nekakvu političku mistiku. Odmiče se u kontemplaciju i čeka, a kad mediji već izvrte sve kombinacije i vrijeme je izgubljeno, on se pojavi s nekakvim neobičnim mišljenjem, s kojim ne znaš što bi napravio.

Brine li vas mogućnost društvenog otklizavanja, uslijed rastuće ekonomske i socijalne krize, prema fašizmu, nacizmu?

To moramo uzeti u obzir, ali ne bojim se toga. Ljudima je uglavnom dosta nacionalističkog divljanja u ovih dvadeset godina. Traže nove oblike zajedništva. Umjetnost zajedno sa civilnom scenom nudi nove modele zajednice. To više nisu samo nacije, crkve, korporacije. Lijeva politika je još uvijek stigmatizirana povijesnim debaklom kolektivizma i zato mora učiti od umjetničkih, znanstveničkih zajednica i organizacija civilnog društva.

O čemu onda govorimo kad govorimo o demokraciji? Koliko je nje uopće dopušteno priželjkivati?

Mislim da je demokracija neprekidno traženje društvenog balansa, i proces koji nema konačni oblik. To je balans između zajedničke volje društva i samovolje pojedinca. Demokracije svakako nikada dovoljno. Ako to ne činimo, ako je ne gradimo stalno iznova, nužno se sudaramo s klijentelizmom i korupcijom. Još uvijek ne možemo procijeniti kolika je kriza u koju je čitav svijet zapao. Jedan moj prijatelj napominje da je socijalizam pao s Berlinskim zidom, a kapitalizam s pucanjem globalnog financijskog balona 2008. godine. No socijalizam na umoru nitko nije spašavao bezbrojnim trilijunima dolara i eura javnog novca, a kapitalizmu je produžen život na aparatima zajedničkim novcem, znači, socijalističkom intervencijom.

Crkva i burza

Spomenuli ste i Crkvu, tik uz korporacije. Zanimljivo je da ona u daleko najvećem dijelu svoje povijesti, a tako i danas, suštinski staje uz jačeg, onog koji gazi slabije. Ona pritom trži najjačom simboličkom robom, te pokazuje mišiće i u zgodama kakva je bila ona nedavna s plakatom u “Gavelli”?

Da, to je bila takva jedna situacija. Milan Bandić i Crkva izvojevali su opasnu simboličku pobjedu skidanjem plakata, kojoj se ni sami nisu nadali. Ali o tome je već dosta rečeno. Crkva staje uz jače. Kršćani su pozvani da svjedoče Krista, a Krist je rekao “Bogu božje, caru carevo”. No, ako cara nema, tu je Crkva da ga postavi na njegovo mjesto, i da zajedno vladaju. Ona mu osigurava onostrani autoritet i legitimitet. U vrijeme kapitalizma i krize, crkva formalno kritizira antisocijalnu političku praksu, ali nam i dalje daje za vjerovati da bi sve bilo bolje kad bi svećenici redovito potkadili burze, ministarstva i slično. A ukoliko se i tad nastavi kriza, pa, što da se radi, to je očito božja providnost.

Temeljno političko djelovanje Crkve dade se svesti na stalno ustrojavanje izrazito autoritativne, hegemonijske društvene hijerarhije. Po istom modelu kršćanstvo npr. upućuje čovjeka na gazdovanje prirodom? I zagovara ljubav bez jednakosti.

Otuda i metafora o ovcama i pastirima. Najgora zamka je što moramo biti u stadu i još voljeti pastire. Moja mama je inače iz Prigorja, a tamo ljudi vele: “On, siromak, trpi komandu.” I još vele: “Nitko ne voli trpit’ komandu.” Riječ je svakako o trpljenju, o prinudi, dakle. Čak ti je i bliži srcu otvoreno grubi gazda, nego “džentlmenski” rafiniran upravitelj koji te blago sluša dok upravlja “ljudskim resursima”, koji te zavodi i uvjerava da si mu jako važan. I doista jesi, tvoj entuzijazam je njegova čista dobit, ekstra profit. Ljudi ne postavljaju pitanja zašto taj upravitelj ima sto ili tisuću puta veću plaću i imovinu, sve dok sami imaju dovoljno za život. Ali, sad se pokazuje da više nemaju dovoljno, sve je više onih koji skapavaju. Imam polubrata u Americi koji mi kaže da mu se plaća od sedamdeset i neke uopće nije promijenila, osim sravnjivanja s inflacijom i sličnog, a njegovi šefovi koji su nekoć imali šezdesetak puta veću plaću, sad imaju 700 do 800 puta veću, kao top-menadžeri. Krema tog poslovnog svijeta, financijski eksperti, kriju svoja primanja kao zmija noge, i samo nekoliko ljudi zna koliki su bonusi u tome finom financijskom svijetu.

Baš tu je srce tame. No maloprije ste spomenuli i medije. Kako gledate na njih, generalno, a u opisanom kontekstu?

Da ne ponavljam opća mjesta sprege medija, kapitala i predstavničke politike, radije bih rekao nešto o mom kolegi režiseru Milanu Živkoviću, koji je od prošlog ljeta zadužen za medijsku politiku u Ministarstvu kulture. On mi je ponekad dobacivao sugestije o vrijednim autorima i naslovima koji se bave pitanjem “zajedničkog dobra”, pa tako pretpostavljam o čemu se radi u reformi koju nastoji povesti. Naravno, čuo sam i ranije za ekonomisticu Elinor Ostrom koja je dobila Nobelovu nagradu za pisanje o upravljanju zajedničkim dobrima, a upravo ta engleska riječ commons vraća zajednicu u fokus naše pažnje. Jer, pojam javnog prostora i pristupa javnom prostoru rezerviran je samo za one koje smo izabrali i koji imaju pravo pristupa javnom prostoru i upravljanja javnim dobrom, dok je zajednički prostor onaj na koji svi imamo jednako pravo. Sad će cinici reći, aha, više niste komunisti, nego ste commonisti. Dakle, aktivnost ministarstva koju Živković predvodi, nakon što je to ministarstvo npr. nedopustivo deset mjeseci zakasnilo sa zakonom o HRT-u, čini mi se izuzetno važnim. Kad se televizija pojavila kao novi medij, zajednica se dogovorila o plaćanju pretplate. U ovom trenu, ne možeš imati novine od javnog novca – dobro, Novosti su poseban slučaj, kao manjinski list – ali ne možeš imati ni jači portal iza kojeg ne stoji privatnik, korporacija, nekakva neoliberalna priča; recimo, T-portal. Zaposlio je nekolicinu vrijednih novinara koji su ostali bez posla, i time mrvicu kompenzira drastična otpuštanja u T-Hrvatskom telekomu s notornim Ivicom Mudrinićem na čelu.

Nigdje ljevice

Ovo društvo je takoreći donedavno bilo samoupravljačko, a onda je razvlašteno, beba je prolivena skupa s prljavom vodom, i sad kao da iznova učimo hodati?

Siguran sam da beba nije prolivena. Ta beba trenutno nije nikako politički predstavljena, to je problem. U međuvremenu su drugi još više zagadili vodu. Lijevo zabrinuti građani nigdje ne vide ljevicu u političkoj areni, a konzervativno zabrinuti tvrde da u Hrvatskoj nema desnice, nego su sve sami komunisti oko nas, tj. iznad nas, pa nadalje vide i Udbu, zatim dovedu onu Amerikanku koja naokolo drži predavanja o razbludnim komunistima itd. Ne mislim da smo prolili bebu, mislim da je ostalo pamćenje o vremenu u kojem smo do besvijesti sastančili, ali je tada i drugarica čistačica imala pravo svoj problem staviti na dnevni red, a često je imala mudar i konstruktivni prijedlog rješavanja zajedničkog problema. Na zapadu to zovu ESOP-om. Pa, dobrodošao, ESOP.

Ali, nije slučajno što ne nalazimo spasonosnih pojedinačnih pojava na političkoj sceni, baš zbog one kvarnosti sistema koju ste maloprije opisali? Ovo pitam i zbog vaše izborne angažiranosti prije nekoliko godina, a bliže se novi izbori.

Da, tad me Josip Kregar bio zamolio da im se pridružim na listi, i pristao sam. Podržavao sam tu opciju naspram Bandićeve gradske vlasti, dok sad ne vidim pojedinačno rješenje uz koje bih pristao. A što se kvarnosti sistema tiče, sistem će se zasigurno mijenjati, jer sama činjenica da novi mediji i tehnologije omogućavaju novu društvenu interaktivnost, otvara dosad nezamisliv prostor za povezivanje naroda. Ne može se i ne smije neko nepromišljeno pitanje staviti na referendum, naravno. Kad budemo imali portale u javnom vlasništvu i javnom interesu, na kojima ćemo izražavati mišljenja i postavljati pitanja, to će vremenom postati novi centri društvenog života.

Što pripremate momentalno u kazalištu? I kakve to veze ima sa svim ovim o čemu smo pričali – da opravdam svoju tezu s početka razgovora?

Pripremam “Ilijadu” i “Timona Atenjanina”. “Timona” režira Georgij Paro za Splitsko ljeto, baš dobro izabran komad o rasipnom bogatašu koji je svima pokušavao ugoditi i sve spiskao. Kad ga svi napuste, prezre društvo i zlato koje u međuvremenu pronađe u šumi. Zlato koristi kako bi razorio društvo. Karl Marx je inače citirao “Timona” u svojim opservacijama o kapitalu. A “Ilijadu” režira Mario Kovač i propitivat će odnos učenika prema lektiri.

Izvor: Novosti