Poznati epidemiolog sa Sveučilišta u Rijeci Stipan Jonjić, gostujući pak u HTV-ovom „Studiju 4“, tvrdi da „ono što svi trebamo činiti“ u ovim teškim okolnostima za zemlju jest „spriječiti urušavanje zdravstvenog sustava“ budući da je ovo sada „izvanredno stanje u kojem treba postojati obrazac ponašanja u kojem ne postoji improvizacija“. To je ta demarkacijska linija na kojoj premijer Andrej Plenković i zdravstveni ministar Vili Beroš imaju opću potporu razumnog, u svakom slučaju većinskog dijela žitelja budući da još uspijevaju koliko-toliko uspješno balansirati između lockdowna i održanja ekonomije makar na aparatima, odnosno održanja zdravstva u funkciji i kolapsa iz kojega više nema povratka

Piše: Marijan Vogrinec

Kaže hrvatski premijer Andrej Plenković kako postoje „indicije“ da vladine i mjere Nacionalnog stožera Civilne zaštite u borbi s epidemijom virusa SARS-CoV-2 daju rezultate. HDZ-ov pak, pardon, državni, pardon tzv. javni medijski servis HRT izvješćuje da su epidemiološke službe „danas u RH registrirale 2776 pozitivnih na koronavirus pa je trenutno 14.031 aktivni slučaj“, da ih je „18 preminulih ili ukupno 511“, da je „od 985 ljudi na bolničkom liječenju 71 pacijent na respiratoru“, da „od današnjih 2776 zaraženih više od 2000 nije iz samoizolacije“, da „pozitivni kriju podatke o svojim kontaktima“, da se „racionalizira broj testiranja zbog nedostatka medicinskog materijala i enormnih pritisaka ljudi“, etc. Iz dana u dan se obara jučerašnji rekord, a Plenković – da pukneš od jada, smijeha, bijesa ili čega već!? – vidi, je li, pozitivne učinke protuepidemijskih/protuvirusnih mjera, a koga će drugoga, nego – HDZ-ove/svoje vlade i HDZ-ova/svojeg Stožera. Egzemplaran oksimoron! Drveno željezo. Mokra vatra…

Mrak i jad gdje se god okreneš, epidemija nekontrolirano bjesni i baca ljude i institucije u očaj, a on jedini u državi jasno vidi – svjetlo na kraju tunela!? Sic transit. Jest da je premijer Plenković neki dan – u razmjeni iz sata u sat obilja prljavština, bezobrazluka i nekulture s predsjednikom RH Zoranom Milanovićem – priznao opasku s Pantovčaka da je navodno zbog anemije izbjegao odslužiti redovan vojni rok i podboltao priznanje tvrdnjom da od anemije boluju i neki mu najbliži u obitelji i široj familiji, ali anemija nije sljepoća. Kakva vražja pozitiva, pitanje je kada će i hoće li uopće. Jedna (pre)bogata Njemačka, pa Francuska, Belgija… priznaju da je vrag SARS-CoV-2 odnio i samu pomisao na šalu, da je već izmaknuo kontroli, da su im zdravstveni sustavi u kolapsu i prisiljene su „zaključati“ (tzv. lockdown) javni život, a Bijedna Naša koja ekonomski i društveno godinama živi na aparatima glumata snažnog jahača koji uspješno kroti pobješnjeloga divljeg mustanga.

A pandemija se drži zakona o spojenim posudama i ne haje pola posto za notorne politikantske gluposti i epidemiološke analfabetizme, recimo, tipa Twitteraševih u američkoj predsjedničkoj kampanji, „brazilskoga Trumpa“ Jaira Bolsonara ili smiješne hrvatske čitačice napisanih lekcija vladajućima Karoline Vidović-Krišto. No, lako za takve i vani i kod kuće, nisu vrijedni da ih se uzme ozbiljno, pa ni premijeru Andreju Plenkoviću ne treba zajaputeno jurcati po „trgovačkim centrima“ ne bi li pokupaovao čim više politikantskog laka za uljepšati ružnu koronavirusnu zbílju za koju je suodgovoran. Ona se ne dâ učiniti pitomijom no što jest i što će biti, a to su datosti zbog kojih nitko normalan u Bijednoj Našoj ne proziva niti ima uvjerljivih argumenata prozivati ni  premijera niti zdravstvenoga mu najvažnijeg operativca u toj krizi, ministra Vilija Beroša. Drugi su par rukava proljetošnje koronakrizno impregnirane očite  nedosljednosti, neuvjerljivosti, kontraproduktivnosti, neustavnosti pa i nestručnosti nekih poteza Nacionalnog stožera Civilne zaštite u cjelini dobro odrađenog posla. Hrvatska se proljetos bolje od mnogih u Europi i svijetu nosila s epidemijom bolesti SARS-CoV-2, ministar Vili Beroš je uzdignut na tron nacionalnog junaka – višekratno je u RH bilo i 0 zarađenih na dan – tako da turistički (pre)ovisna zemlja nije imala valjanog razloga ljeti se sasvim „otključati“ osobito stranim gostima i uložiti šest milijardâ proračunskih kuna u spašavanje radnih mjesta, osobito u ugostiteljstvu, hotelijerstvu i rurističkim djelatnostima svake vrsti.

Plenković nije omanuo

Ni tu Plenković nije omanuo: kad se sve zbroji i oduzme i čak uzme u obzir 15,1 posto pada BDP-a u drugom tromjesečju, više od 50 posto ostvarene prošlogodišnje rekordne turističke žetve i minimalno uzimanje stranih kredita relativno je uspješno postignuće ove HDZ-ove vlade. Ako se tomu doda i treći ovogodišnji rebalans državnog proračuna s jedinim ciljem preusmjeriti raspoloživu financijsku moć u spašavanje ekonomije od propasti i svladavanje podivljale epidemijske pošasti, mirovine ostaviti pod strogom državnom zaštitom od bilo kakve krizne korizije te fiskalnu politiku štedljivo držati na uzdi, premijer Andrej Plenković i njegova vlada u bitnomu ne moraju ništa lakirati u strahu da im se većinski – zbog krize koja jest lokalno najvidljivija, ali je globalno uvjetovana – može zamjeriti smjer kojim vode državu i ciljevi što ih žele dosegnuti. E sad, nije baš za prekomjerno ih granatirati ni zbog toga što premijer populistički ohrabruje građane time kako ima goluba u ruci dok je on još na grani i dok je upitan i vrabac u ruci, jer siromašna i na svaki način ovisna Bijedna Naša nema ni približno vlastitih resursa, snage i odlučnosti samostalno svladati zlo.

Pa će, je li, premijer Plenković utemeljiti svoj rebalansni, ali i razvojni populizam do konca tek započetog mandata na obećenaih u Uniji cca 22 milijarde eura što pomoći iz tzv. pandemijskog fonda, što nove, pripadne sedmogodišnje financijske omotnice 28. članici EU-a. Druga je pak stvar, a premijer to s razlogom svojih vladajućih interesa ne spominje, da se za taj novac – koji, je li, Bijednoj Našoj pripada po članskom ključu – najprije moraju ispuniti uvjeti za povlačenje, a potom i podnijeti račun o tomu je li namjenski potrošen, u skladu s općeprihvaćenim kriterijima. I druga je „mala nejasnoća“, zatajena javnosti: novcem iz EU-a za pandemijske štete u gospodarstvu i šire ne smiju se krpati proračunske dubioze, pa…

No, dobro. Te će se stvari popeglati „u hodu“. Valjda i velike enigme o namicanju i trošenju cca 84 milijarde kuna za obnovu potresom uništenih zgrada u Zagrebu i okolici, za što je osnovan poseban fond i imenovan v. d. ravnatelja. Sudeći po iskustvima, mnogi ne vjeruju da će sve biti, kako se voli reći, transparentno i pošteno, jer je u igri ogroman novac, a gdje se med pretače, je li – prsti se ližu.

Aktualna zbílja Bijedne Naše – sasvim je to razumljivo – u javom prostoru gotovo i ne postoji izvan koronavirusne krize i što se dramatičnije svaki dan objavljuju podatci o broju zaraženih, hospitaliziranih, umrlih, etc., to je HDZ-Plenkovićeva vlada izloženija. Po njegovu, jesenska/zimska je ekspanzija virusa „očekivana, ali za dva-tri tjedna će dosegnuti vrhunac i kruvulja će se spuštati, pa zato moramo ostati odgovorni i držati se svih epidemioloških preporuka“. Za dva-tri tjedna možda će biti gore no što se uopće sada može zamisliti i premijeru zaista nije trebalo glumatati Babu Vangu, jer takvo što jamačno ni ona sama ne bi prevalila preko jezika? Hrvatsko zdravstvo – neorganizirano i prje koronakrize, dužno već tada više od devet milijardâ kuna, pogođeno masovnim odlaskom liječnika i medicinskih sestara na bolje plaćena radna mjesta u inozemstvu, etc. – ipak se dobro nosilo i, u zadanim uvjetima, uspijeva se nositi s izazovima neusporedivo većim i složenijim od onih u Domovinskom ratu.

Najviše zaslugom medicinskog osoblja – koje spada s nogu i izloženo je najvećim osobnim i ugrozama svojih obitelji, prijatelja, suradnika s posla – a manje vladinim strateškim potezima i mjerama Nacionalnog stožera. Kojima svaka čast u neuvjetnim okolnostima nedostatka novca, pa onda i medicinske opreme, epidemiologa i inog medicinskog osoblja, lijekova, hrane u bolnicama, sredstava za testove i  enormno povećanih svih inih troškova suzbijanja epidemije… U tim je uvjetima važno otvoreno i točno obavještavati javnost o epidemijskom stanju u zemlji jer, kako je to kazao predsjednik RH Zoran Milanović, „nema pobjede nad koronom, ali se ne smije ni pokleknuti pred njom“. Međutim, ta borba košta i još će, više no što premijer Andrej Plenković može platiti iz državne blagajne, a uz to ne dopustiti da ekonomija totalno kolabira, kao i životni standard ljudi. To je umijeće slaloma na opasnoj, zaleđenoj strmini, na tzv. crvenoj stazi.

Bez obzira na nijanse tipa „ja bih ovako, ne onako; zašto ovo, a ne ono“, važno je ne pasti na krivini i stići na cilj. U biti, mali i siromašan balkanski kiflić – nema veze koja je politička opcija na vlasti – može se koliko-toliko nositi s epidemijskim izazovima, a o njima ovisi i ekonomija, tek strogom disciplinom o kojoj nema razgovora i odgovornošću vlasti i naroda. Nije u pitanju hoću ili neću, nego – moraš. U protivnom, piši kući propalo je. Bit će po onoj vojničkoj – izvrši zapovijed, pa se žali – ili neće biti nikako, jer ova protuepidemijska borba jest borba protiv jačeg i k tomu nepoznatog neprijatelja koja ne može uspjeti bez učinkovite sinergije zapovjednika i vojnika. Je li to u Bijednoj Našoj moguće? Teško, a moralo bi.

E sada, dobar opći proljetni dojam Plenković-Beroševog upravljanja epidemijskom krizom, pa i prvom polovicom glavne turističke sezone – što je vladajućima priskrbilo dosta kredita/povjerenja za nastavak posla ujesen i nazimu – ovih kritičnih dana ekspanzije virusa SARS-CoV-2 je na presudnom ispitu. Otuda i razumijevanje toga zašto premijer možda i nekoordinirano s ministrom zdravstva i epidemiolozima od povjerenja i svjesno populistički/ohrabrujuće ukazuje uplašenom općinstvu na svjetlo na kraju tunela. Kao, jest, teško je, možda će biti i teže, ali izdržat ćemo i na kraju ipak pobijediti epidemiju. Istodobno, mediji i dio medicinske struke sugeriraju kako je bolest SARS-CoV-2 izmaknula kontroli i da je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena na pragu katastrofe. I više nitko pravo ne znâ tko govori istinu, komu vjerovati, komu ne, i „što nas čeka sutra“. Birokracija u Bruxellesu – kompromitirana već koncem zime u pandemijskoj tragediji u talijanskom Bergamu, akcijski impotentna i nesolidarna sve do danas – šuti i nema rješenja za ponuditi zemljama članicama kako bi se zajednički suprotstavile pandemiji zaraze.

Kao da je počeo rat

Ministar zdravstva Vili Beroš dramatičnim tonom upozorava javnost da je vrag odnio šalu i u RH. Katastrofa je počela i posljedice epidemije virusa SARS-CoV-2 će biti znatno teže – ekonomske i po zdravlje ljudi – no što se to sada službeno komunicira. Dobro, ne bi ni bilo red dolijevati kerozin s vrha vlasti na vatru straha i neizvjesnosti, pa kazati kako je zdravstveni sustav pao, kolabirao i epidemija izmaknula kontroli, i da jest tako. Ili da je dostignuta granica izdržljivosti budući da već manjka hrane, lijekova i kisika čak u Primarnom respiratorno-intenzivističkom centru (PRIC) elitne Covid-19 KB Dubrave u Zagrebu, da je obustavljena dostava lijekova i medicinske opreme u 33 bolnice zbog pet milijardâ kuna državnog duga veledrogerijama, da se provodi mobilizacija na   protuvirusnoj bojišnici svih personalnih resursa, čak umirovljenih liječnika i medicinskih sestara, studenata završnih godina medicine, da se brzinski opremaju krevetima zagrebačka Arena i sportske dvorane u većim gradovima, etc. Kao da je upravo počeo rat i samo što se opet nisu jezivo oglasile sirene…

„Moramo početi donositi odluke jer je već kasno“, dramatizira saborski zastupnik NS Reformisti i HDZ-ov koalicijski partner u vlasti Radimir Čačić, kao da se ne donose odluke, i to svaki dan. „Svi, ali apsolutno svi i iznad našeg broja zaraženih i ispod nas, jer Španjolci imaju ispod nas, a donijeli su čvrste, jasne i radikalne mjere. Slovenci, naravno, prvi. Njihova mjera ne može biti jednostavnija: od 21 do 6 sati ne smije biti okupljanja više od šest osoba. Iznimka su članovi istog kućanstva. Na proljeće smo imali čvrsto pod kontrolom širenje zaraze, znali smo koji su bili kontakti zaraženih, a sada smo izgubili u RH svaku kontrolu. Ovo praćenje kontakata je postalo potpuno bespredmetno, više nitko ne prati kontakte zaraženih i ljudi u samoizolaciji.“ Zbog pisma medijima liječnice iz KB Dubrave o alarmantnom stanju u Covid-19 interventnom PRIC-u, zbog kojega ona ne želi biti odgovornom za ugrožene živote pacijenata, bolničko je vodstvo pokrenulo progon te „zviždačice“, a tridesetak je njezinih kolega potpisalo peticiju u njezinu obranu te im je uprava KB-a zaprijetila otkazom.

Reagirali su inspekcija i ministar te je smijenjeno Upravno vijeće bolnice koje u roku mjesec dana ima smijeniti ravnatelja KB Dubrave Srećka Marušića. U protivnom, smijenit će ga ministar, tvrdi Beroš. Hoće li time profitirati pacijenti? Neće. Stanje je takvo da svakih 15 minuta, dan i noć, pred bivšu Vojnu bolnicu JNA u zagrebačkoj Dubravi stižu vozila Hitne pomoći iz cijele zemlje i dovoze oboljele od SARS-CoV-2. Prema nekim mišljenjima ljudi iz medicinske struke, stanje u hrvatskom zdravstvu više je no ozbiljno ne samo zbog ekspanzije neukrotivog virusa – kojemu ne uspijevaju stati na kraj ni najmoćnije zemlje svijeta – već i zato što sada na grub način dolazi na naplatu dugogodišnje zanemarivanje sustava u kojemu najgore prolaze kronični bolesnici: reduciraju im se, odgađaju ili sasvim uskraćuju redovni specijalistički pregledi. Virus SARS-CoV-2 ima prednost u medicinskom tretmanu, pa… Liječnici pak obiteljske medicine također su svojevrsne žrtve budući da – ionako dosad već preopterećeni pretjeranim administriranjem – dodatno dobivaju obaveze prema svojim pacijentima u epidemiološkom tretmanu. Kažu, pucamo po šavovima.

Državni tajnik u Ministarstvu zdravstva Silvio Bašić kazao je u emisiji Hrvatskog radija „U mreži Prvog“ da ovo nije vrijeme za prepirke i svađe, nego za zajedništvo. Potrebno je da svi u zemlji „skupimo glave i sasvim trezveno razmišljamo kako poboljšati nezavidno stanje kako epidemija ne bi eskalirala. Moramo shvatiti da je stanje ozbiljno te se pridržavati svih preporučenih mjera i, osobito, čuvati zdravstveni osoblje“. Liječnici i medicinske sestre na prvoj su crti obrane ljudskog zdravlja i nije ih mali broj koji – svaki dan je sve više zaraženih te u samoizolaciji iz opreza – na neko vrijeme ispadaju iz sustava. Ministarstvo zdravstva, međutim, drži oštar ritam, gotovo vojnički/ratni; poručuje liječnicima obiteljske medicine: „Ispunjavajte svoje obaveze!“ Navodno se oboljeli od koronavirusa žale na nedostupnost svojih obiteljskih liječnika i komplikacije u tretmanu, što dovodi do poremećaja u sustavu zdravstvene skrbi.

„Potrebno je naglasiti da ključnu ulogu u komunikaciji s korona pozitivnim pacijentima, uz epidemiologe, imaju upravo liječnici obiteljske medicine koji trebaju kontaktirati svoje pacijente, uputiti ih daljnje postupanje i obavještavanje njihovih kontakata kako bi se smanjila mogućnost daljnjeg širenja zaraze“, navodi se u priopćenju Ministarstva zdravstva. „Najveći dio sustava javnog zdravstva predano radi na zbrinjavanju pacijenata oboljelih od virusa Covid-19, te je važno da i svi drugi dionici tog sustava dosljedno ispunjavaju svoje ugovorne obveze, a njihovo ostvarivanje nadzirat će Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.“ A tko će nadzirati velik broj neodgovornih – čak saborskih zastupnika – koji ne samo ne žele nositi zaštitne maske na licu u zatvorenim prostorijama, držati međusobne razmake, koristiti dezinficijense i držati se inih mjera po preporukama epidemiologa, odnosno koii uporabljene zaštitne maske bacaju u javnom prostoru gdje im god padne na pamet? Zasad nitko.

„I pojedini se političari ponašaju dramatično neodgovorno“, zapisao je kolumnist Jutarnjeg lista Robert Bajruši. „Dok su Nijemci – jer su odgovorna nacija – odustali od svjetski poznatog Okroberfesta i predstojećih blagdanskih sajmova, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić hajdučki ustraje na održavanju božićnog sajma i minimalizira opasnost od korone, izigravajući ovdašnju verziju Donalda Trumpa. To što su bolnice u Zagrebu na rubu izdržljivosti, pa moraju angažirati liječnike koji su u mirovini, Bandić  ‘ne briga’. Njemu je važno da se slika pokraj pečenih kobasica i kuhanog vina jer mu to možda donese par glasova kod birača koji vjeruju da maske ugrožavaju ‘naš način života’. Ali, rješenje je jasno. Lockdown – ne, kazne – da.“ I to masne, da se kažnjeni smrzne od muke. Baš kao što se smrzavaju po Europi, gdje se pametnjakoviće te sorte odrapi s nekoliko stotina, pa i tisuća eura. I naš je balkanski čovo uglavnom pametnjaković te vrsti, ali samo kod kuće. Pitajte ga, tko ne vjeruje. Jamačno ni Balkanci ne žive samo na Balkanu već ih se nađe i u samom srcu civilizacije?

Izvanredno stanje

A mi ovdje mislili kako se samo naš Balkanac – čim na europskom putu prijeđe slovensku granicu – veže pojasom u automobilu, pali kratka svjetla, poštuje ograničenja brzine, odlaže otpatke u koš i tako to. Nije, međutim, isključeno da će i premijer Plenković uskoro okrenuti palac gore novčanom kažnjavanju svih koji ne poštuju epidemiološke mjere u slučaju da virus SARS-CoV-2 drastično izmakne kontroli, da se bolnički sustav raspukne od mase oboljelih. Nije isključen ni policijski sat – unatoč opasci predsjednika RH Milanovića da te što ga predlažu valja odmah „strpati u maricu“ – jer je to već odavno protuepidemijska praksa u Uniji, ali i u nekim zemljama u neposrednom susjedstvu (npr. u Srbiji), pa…

Poznati epidemiolog sa Sveučilišta u Rijeci Stipan Jonjić, gostujući pak u HTV-ovom „Studiju 4“, tvrdi da „ono što svi trebamo činiti“ u ovim teškim okolnostima za zemlju jest „spriječiti urušavanje zdravstvenog sustava“ budući da je ovo sada „izvanredno stanje u kojem treba postojati obrazac ponašanja u kojem ne postoji improvizacija“. To je ta demarkacijska linija na kojoj premijer Andrej Plenković i zdravstveni ministar Vili Beroš imaju opću potporu razumnog, u svakom slučaju većinskog dijela žitelja budući da još uspijevaju koliko-toliko uspješno balansirati između lockdowna i održanja ekonomije makar na aparatima, odnosno održanja zdravstva u funkciji i kolapsa iz kojega više nema povratka.

„Ova kriza se može preživjeti i s parcijalnim zatvaranjem“, drži Jonjić, „no okupljanja ljudi moraju se svesti na strogi minimum. I mora se uspostaviti atmosfera odgovornosti u društvu. Zdravstveni sustav mora funkcionirati po strogom režimu, gdje svatko treba znati što mu je činiti u određenom trenutku. Bolnice treba opremiti kvalitetnijim i bržim uređajima i kvalitetnijim testovima kako bismo se mogli lakše nositi s onim što nas eventualno čeka. Mjere koje se uvode ne mogu zaustaviti epidemiju preko noći, ali mogu ograničiti širenje virusa SARS-CoV-2.“

tacno