Bijes javnosti – od roditelja i studenata do profesora povijesti i arheologije - izazvala je nedavno predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, poručivši na početku nove školske godine gimnazijalcima u Sesvetama kako „u hrvatskim školama nedostaju voditelji koji bi usmjeravali mlade ljude i rekli im 'u redu, ti jako voliš povijest, ali ako studiraš povijest i arheologiju, možda u ovom trenutku nećeš naći radno mjesto'“.


Istina, posljednji put kad rečena gospođa nije izgovorila nepojamnu glupost bilo je onda kad je izgovorila nepojamnu laž, ali ovoga puta kritike i bijes promašili su adresu.

Na gospođi Grabar-Kitarović odgovornost je, naime, tek u tome što nije bila mrvu određenija, pa su površniji slušatelji zaključili kako je po njoj – i zakonima tržišta rada - besmisleno i uzaludno samo studiranje arheologije i povijesti. Površnim slušateljima bilo je dovoljno što rečena gospođa i sama ne zna neke elementarne povijesne činjenice - poput one je li Jugoslavija bila u Varšavskom paktu ili, recimo, tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu – pa da zaključe kako hrvatskoj predsjednici nedostaju voditelji koji bi je usmjeravali i rekli joj „u redu, ti jako voliš biti predsjednica države, ali ako nisi učila povijest, ne seri“.

Da je bila samo malo određenija – odnosno da nije, zavisi od kuta gledanja – svi bi shvatili predsjednicu, i svi bi je shvatili dobro i točno. Nije, jasno, bila stvar u povijesti i arheologiji, jebali vas povijest i arheologija. Riječ je o tome da hrvatskom tržištu rada ne trebaju visokoobrazovani ljudi uopće, kao takvi, i da je u Hrvatskoj svako studiranje, pače svako školovanje – besmisleno i uzaludno. U obranu pak krivo shvaćene predsjednice, valja reći kako je ona to sesvetskim gimnazijalcima i objasnila: „Škola je društvo, naša država, naša Hrvatska, a vi ste naši budući predsjednici, premijeri, možda i astronauti. Trebamo vas, nove generacije, neopterećene starim ideologijama i obogaćene znanjem, ne samo akademskim“. „Ne samo akademskim“: što je još predsjednica trebala, nacrtati? „Ako studiraš, možda u ovom trenutku nećeš naći radno mjesto.“ Hrvatskom tržištu rada trebaju, naime, i druga znanja. Kome je to, najzad, fakultet kruha dao?

Ispalo je na kraju dobro, jer su gospođu predsjednicu slušali i čuli oni kojima se zapravo i obraćala: učenici osnovnih i srednjih škola, naše „nove generacije“, naša budućnost, „naši budući predsjednici, premijeri, možda i astronauti“.

Jučer, samo desetak dana nakon predsjedničinog apela, sve hrvatske novine objavile su šokantni izvještaj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, po kojemu ni u drugom, jesenskom roku, državnu maturu nije uspjelo položiti gotovo pet hiljada i dvjesto maturanata, od čega gotovo dvije stotine gimnazijalaca! U samo desetak dana, Kolindino je tržište rada postalo tako bogatije za dvjesto budućih predsjednika, premijera i astronauta sa službenih osam razreda osnovne škole.

Istovremeno, sve su hrvatske novine objavile i izvještaj Središnjeg prijavnog ureda Agencije za znanost i visoko obrazovanje, po kojemu je nakon drugog upisnog roka na hrvatskim sveučilištima i veleučilištima nepopunjeno ostalo čak dvadeset posto više slobodnih mjesta nego lani, odnosno nevjerojatnih dvanaest hiljada mjesta. Dvanaest hiljada! Dvanaest od sedamnaest hiljada mjesta, dvanaest od ukupno četrdesetak hiljada, koliko ih je na hrvatskim fakultetima: gotovo trećina fakultetskih amfiteatara ostat će tako ove akademske godine prazna!

Na slavnom i prestižnom Sveučilištu u Zagrebu, stoljetnoj tihoj patnji hrvatskih provincijalaca, ostalo je, recimo, nepopunjeno gotovo tri hiljade mjesta! Dobro, od svega što smo čuli to nas možda i najmanje treba čuditi, barem zna li se kako je po nekidan obavljenom izvještaju agencije Times Higher Education za 2019. godinu zagrebačko sveučilište završilo na dnu ljestvice, na diobi tisućitog mjesta, izlistan na ljestvici kao 1394. od 1396 svjetskih univerziteta. To što i formalno nije posljednji, Zagreb duguje samo abecedi po kojoj je slagana ljestvica od 1001. do 1396. mjesta, zahvaljujući čemu su iza njega ostali iranski Zanjan i kineski Zhejiang. Zagrebačko sveučilište možda je tako i najgore na svijetu, ali džentlmeni iz THE-a ravnopravno su podijelili posljednjih četristotinjak mjesta, da se nitko ne uvrijedi.

Zašto je naše najslavnije i najprestižnije sveučilište tako nisko, u njihovu se istraživanju ne navodi, ali evo jednog nasumičnog primjera: Kolinda Grabar-Kitarović – kad je već spominjem – gospođa dakle koja je već tri-četiri puta javno ponovila kako je Jugoslavija za vrijeme hladnog rata bila sa sovjetske strane željezne zavjese, poslijediplomski studij iz međunarodnih odnosa završila je baš na Sveučilištu u Zagrebu. Poslijediplomski studij! Iz međunarodnih odnosa! Da u THE-u ne bi saznali od mene, neću niti spominjati kako je rečena gospođa na tom slavnom i prestižnom sveučilištu magistrirala upravo na temi iz američko-sovjetskih odnosa potkraj hladnog rata!

Podaci o kataklizmičkom sumraku hrvatskog obrazovanja – samo prošle godine, recimo, više od četrdeset studijskih programa ostalo je bez ijednog jedinog upisanog studenta, a godinu ranije studentski domovi u Rijeci prvi put u povijesti su ostali nepopunjeni – dijelom su, jasno, objašnjivi hirovitim ponašanjem nedorasle hrvatske omladine, koja misli da je bolje studirati u inozemstvu. To, međutim, kao hrvatsku razvojnu strategiju nitko i ne krije. „Proširujte svoja znanja i vještine, ako vam se pruži prilika i u inozemstvu“, rekla je gospođa predsjednica u nastavku svog nadahnutog predavanja sesvetskim gimnazijalcima. Jer, shvatili ste, „možda u ovom trenutku nećeš naći radno mjesto“.

Možda? Prema još jednom nedavno objavljenom istraživanju, onom Europske komisije o zapošljavanju mladih, više od trećine diplomiranih mladih stručnjaka u Hrvatskoj – računajući i nesretne profesore povijesti i arheologije – ne samo da ne nađe radno mjesto u struci, nego ne nađe nikakav posao nigdje, uopće. Zato valjda gotovo četrdeset tisuća hrvatskih studenata – ovaj put prema podacima Eurostata - svake godine odustane od fakulteta. Hrvati možda jesu glupi, ali na njihovu sreću za posao konobara, frizerke, recepcionara ili sobarice ne treba završiti povijest ili arheologiju.

Poruka predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – zapravo poruka hrvatskih vlastodržaca i obrazovnih stratega - nije stoga „ne studirajte povijest ili arheologiju“, već „ne studirajte“: ne studirajte ništa, ne studirajte uopće! To je gubljenje vremena, hrvatsko tržište rada ne treba školovane ljude, već konobare i sobarice. Školovani ljudi, osim toga, ponekad misle i razmišljaju, a misao i razmisao najveći su prirodni neprijatelji svake vlasti, kamoli idiokratske.

Ljepše i plastičnije ilustracije takve idiokracije od prizora iz sesvetske gimnazije stoga nećete naći: bolni tupež od predsjednice - koja posljednji put nije izgovorila nepojamnu glupost onda kad je izgovorila nepojamnu laž - nudi učenicima sebe kao uzor i model, govoreći im kako su oni „naši budući predsjednici, premijeri, možda i astronauti“. Cilj studiranja, kako vidite, nisu ni znanje ni vještina ni znanstvena karijera ni posao u struci, već visoka politička funkcija u hrvatskoj idiokraciji. Dobro, ili to ili astronautika.

Ili dakle izvršna vlast u zemlji debila, ili dovoljno daleko od nje.

N1