Napokon smo dočekali da Christopher Nolan snimi film kraći od dva sata. Pitanje trajanja, koje je u ovom slučaju svedeno na pristojnih sto i šest minuta, ne bi bio nikakav kuriozitet da posrijedi nije redatelj koji je često imao problema s narativnom konciznošću. Trilogija o Vitezu tame (Batman Begins, 2005; The Dark Knight, 2008; The Dark Knight Rises, 2012), Početak (Inception, 2010), Interstellar (2014) imaju složene fabule s mnoštvom narativnih rukavaca koji se isprepliću, često su protkane brojnim analepsama te usložnjavanjima vremenskih razina priča. Nolan redovito postupa kao da ne može ništa od materijala ostaviti neiskorišteno pa nastoji što više toga nagurati u film. Navedeno je rezultiralo često logičkim propustima, konfuznim rješenjima te problemima s ritmom pripovijedanja. Kad je objavljeno da se u posljednjem projektu – Dunkirku, odlučio pozabaviti povijesnom problematikom te razmotriti evakuaciju koja se odvijala 1940. godine kada su se savezničke vojske našle u neprijateljskom okruženju, prvo što smo mogli zamisliti je povijesni film maratonske duljine. Međutim, Nolan je uvelike iznevjerio horizont očekivanja publike te pokazao iznimnu discipliniranost te iznenađujući osjećaj za ritam pripovijedanja, gradnju napetosti te narativnu kondenzaciju.

Na početku se odmah nameću uspredbe s hvaljenim no precijenjenim filmom Spašavanje vojnika Ryana (Saving Private Ryan, 1998) Stevena Spielberga, koji je od same priče i moralno-etičke potke danas ostao više upamćen po maestralno režiranoj posljednjoj trećini u kojoj naturalistički surovo inscenira iskrcavanje u Normandiji. Oba filma povezuje priča o izbavljenju savezničkih snaga u Francuskoj, koje su se našle u neprijateljskom obruču. U slučaju ranijeg naslova govorimo o završnim etapama Drugoga svjetskoga rata, a Nolan nas vraća na njegov početak. Postoji bitna razlika. Spielberg je docirajući nudio lekcije iz povijesti, uvjeravajući nas da su Amerikanci tijekom iskrcavanja u Normandiji spasili Europu od nacista, što je samo bio okvir za tipično spielbergovsku patosom natopljenu priču o trupi koja se odlučuje svim silama spasiti jednoga vojnika jer je svaki čovjek bitan, čime je samo podgrijavao američki bljutavi patriotizam. Nolan se nastoji kloniti dociranja i patosa, iako potonjega ne uspijeva uvijek najspretnije zaobići.



Dok gledate Dunkirk, shvaćate da je i Nolan morao platiti danak studijskom sustavu. Zamišljam razgovor koji je redatelj vodio s ljudima iz Warner Brosa. nakon što su imali priliku pročitati scenarij. Narativna struktura je složena, nema puno dijaloga kao niti pravoga početka i završetka, pa cjelina više djeluje kao isječak operacije spašavanja nego kao povijesni film konvencionalne, uzročno-posljednične narativne strukture s istaknutim junakom ili junacima s kojima bi se gledatelji mogli poistovjetiti. Također izostaje prepoznatljivi negativac jer Nolan izbjegava povijesne lekcije. Gledatelj je izravno uveden u priču bez vremenske kontekstualizacije jer se podrazumijeva da bi određeno predznanje o povijesti trebao imati pa nije nužno obrazložiti tko napada savezničke trupe i koji je tijek rata uopće. Drugim riječima, autora ne zanima odnos sukobljenih strana koliko sama spasilačka operacija i njezino odvijanje.

Navedeno svakako odudara od očekivanja prosječnoga gledatelja, no njemu se ipak trebalo s vremena na vrijeme dodvoriti, u čemu vidim studijski utjecaj. Warnerovi su ljudi, vjerujem, sugerirali Nolanu da u te škrte dijaloge ipak ubaci segmente koji bi podilazili sentimentu gledatelja. Tako se često nostalgično naznačava da je s druge strane La Manchea dom, a kada turistički i ribarski brodovi dolaze u ispomoć, mornarički zapovijednik Bolton (Kenneth Branagh) kaže da je po njih došao dom. U završnici također nije izbjegnuta patetika kada se spašeni vojnici voze vlakom na engleskom tlu sa strepnjom da su razočarali svoje sugrađane, ali ih njihove reakcije duž željezničke trase razuvjeravaju. Čitanje članka iz novina, koje se promeće u metafizički voice-over, sasvim je moglo izostati, jer čemu uništavati dobar film bljutavom patetikom.



Dunkirk je građen od triju narativnih linija, koje ujedno upućuju i na arhetipske elemente – zemlju, vodu i zrak, dok se četvrti – vatra – neprestano provlači kao razorni i prijeteći agens. Prva se odvija na molu u opkoljenom Dunkirku, gdje četiristo tisuća vojnika čeka na evakuaciju s druge strane La Manchea, no nju ometaju njemačko ratno zrakoplostvo i podmornice. Druga se dešava u zraku te prati nekoliko pripadnika britanskoga vojnoga zrakoplovstva koji su poslani da bi štitili spašavanje. Treća se odigrava na vodi u privatnom plovilu gospodina Dawsona (Mark Rylance), koji se odaziva pozivu Kraljevske mornarice da pomogne u operaciji spašavanja. U pozadini su rubno naznačeni planovi visoke politike. Tri su narativne linije isprepletene te vremenski uslojene, pa dolazi do poigravanja perspektovom i kronologijom. Suodnos narativnih linija te njihovo balansiranje majstorski je izvedeno. Nolan pedantno pazi na ritam pripovijedanja i rast napetosti kao bitne čimbenike u povezivanju među pričama. Svaka od njih je također koloristički istaknuta s obzirom na kontekst u kojem se odvija. Priča na molu je sumorna, puna sivila i magle, postavljena je u hladnim tonovima, što korespondira s bezizlaznom situacijom u neprijateljskom okruženju.

Autor pažljivo balansira između masovnih scena i planova prostora te intimnih reakcija likova u bližim planovima. Zračna priča svjetlije je intonirana jer je ona iznad opkoljenoga kopna te puna upečatljivo insceniranih prizora lova u subjektivnim kadrovima. Vodeni segment smjestio se negdje između prvih dvaju te je ujedno i najslabiji – onaj koji puni ostvarenje patriotskim sentimentom i potkom o dužnosti. Između toga Nolan uspijeva ocrtati ideju o besmislu i brutalnosti rata nizom detalja: vojnici zarobljeni u kočarici svedeni su na puki instinkt preživljavanja te su spremni žrtvovati one koji nisu dio njihova voda; Dawson spašava traumatiziranoga vojnika (Cillian Murphy) koji ubrzo shvaća da ne ide prema Britaniji nego se vraća u Dunkirk.



Film je vizualno besprijekoran i stiliziran, a velika je pažnja posvećena gradnji napetosti, napose glazbenom partiturom Hansa Zimmera te zvučnim efektima, pa tako operacija spašavanja i njezin upitan ishod neprestano bivaju potencirani zvukom otkucavanja sata. Nolan je pokazao da može snimiti vrlo usredotočen film kad odbaci suvišnu pompoznost.

filmovi