"Kada mi dođemo na vlast, ukinut ćemo zakon po kojemu je ženama dopušten noćni rad u tvornicama. Uzmite primjer neke naše tvornice u kojoj tisuću žena radi noću: noću se svašta može dogoditi, a kad žena jednom poklekne, to je njen moralni kraj. Tako se onda uništi i obitelj i na kraju to dovodi do moralne propasti naroda", odvalio je u intervjuu Danasu prije četvrt stoljeća neki Drago Mintas iz još nekije Domovinske građanske stranke, siromah kojega je u slavnom međuvremenu progutao vazda gladni hrvatski zaborav.
U to vrijeme, u plamenu zoru slobode Tuđmanova je Hrvatska nakon Oluje, riješivši se Srba, počela govoriti o drugom, još gorem i podmuklijem neprijatelju – ženama. “Vodit ćemo računa o poboljšanju žena!”, simpatičnim je lapsusom na sjednici Vlade tadašnja potpredsjednica Ljerka Mintas Hodak najavila novo vrijeme.
Ministrica obrazovanja Ljiljka Vokić zabavljala je tih dana naciju slavnim izjavama kako je “kod nas običaj da žene ustanu kad muškarac uđe u prostoriju” i kako ona to “i dan danas posve nesvjesno čini”, legenda letećeg cirkusa Lijepom našom Branko Uvodić očajan je u Globusu zdvajao kako je “strašno što mlade djevojke uopće nemaju interes za ručni rad”, a u uvodniku Liječničkih novina pisalo je, citiram: “Nijedna pacijentica koja je bila u zagrebačkom Savjetovalištu za zlostavljane žene (dvjesto pedeset intervencija mjesečno!) nije dobila jedini spasonosni savjet: obuzdati svoj jezik.”
Tih dana promovirana je formula “pobačaj je ubojstvo”: “pravo žene nije pravo na pobačaj, pravo žene je hoće li zatrudnjeti ili neće!”, govorio je predsjednik HSP-a Anto Đapić, “nitko nema pravo pobačaj opravdavati mistifikacijom ženinih prava, jer se u ovom slučaju ne radi o njezinom pravu da odlučuje o svom tijelu, nego o tuđem tijelu!”, vulkanskim je pravedničkim gnjevom pisao mladomisnik Zoran Vukman, “svi smo se dužni roditi kad smo već začeti!”, cvrkutala je Lejdi Oreb u Latinici, a davno zaboravljeni Frano Čačija iz davno zaboravljene Hrvatske stranke hrabro je tumačio kako je “abortus veći zločin od čedomorstva, jer žena koja je svoje dijete nosila devet mjeseci ima ga veće pravo ubiti nego ona koja nije nosila ni tri mjeseca”.
Neonacistički pacijent Mladen Schwartz optuživao je tada liberale kako, vjerovali ili ne, “zastupaju neograničeno pravo žena da raspolažu svojim trbusima”, a Večernjakov doajen Milan Ivkošić na Hrvatskoj je televiziji upozoravao kako “to nije problem samo trudne žene, jer ona nije trudna samo za sebe, već za zajednicu!”
Bez obzira je li bila riječ o potpredsjednici Vlade ili provincijskom nekom župniku, ministrici obrazovanja ili kakvom nacističkom klaunu iz Malnarove Noćne more, jedna je stvar bila zajednička svim prvoborcima Domovinskog rata protiv žena: bili su nam redikuli. Osim nekolicini aktivistica iz ženskog pokreta otpora i njihovih suboraca, muške pete kolone, nijedna od ovih strašnih izjava nikome zapravo nije bila strašna. Izazivale su tek glasne provale nadmoćnog smijeha, ali ne zbog toga što nisu bile strašne, već zato što su bile neodoljivo imbecilne, amputirane svake pojedinačne veze sa stvarnim svijetom na koncu progresivnog dvadesetog stoljeća.
Ukratko, živi mrtvaci iz devetnaestog vijeka bili su nam redikuli onako i onoliko kako nam je i koliko u krvavu zoru devedesetih redikul bio, recimo, kasnije dosta uspješni ratni zločinac Vojislav Šešelj, smiješni debeli i ćosavi četnički vojvoda s govornom manom kojega je okrutni neki zajebant uvjerio u Veliku Srbiju do Karlobaga, Karlovca i Virovitice, točno po karti Hrvatske tražeći gradove sa slovom “r”. “Posve nesvjesno”, poput Ljiljke Vokić, smijehom smo se tako branili i od upravo stravično bolno nazadnih i anakronih stavova o ženama, uvjeravajući sami sebe kako pripadaju istom društvenom talogu i istoj margini kao i Šešelj, i istoj memljivoj prošlosti kojoj i blaženi kardinal Alojzije Stepinac, koji je uskrsnuvši u katoličkoj štampi tvrdio da je “važnu ulogu žene primijetio i Sotona, koji je pod parolom lažne emancipacije koristi za svoje svrhe”.
Ženska emancipacija kao Đavolova zajebancija? Djevojke nemaju interes za ručni rad? Ustati kad muškarac uđe u prostoriju? Obuzdati jezik? Sedam dana smijali su se Hrvati redikulu s početka priče koji bi ženama u tvornicama zakonom zabranio rad u trećoj smjeni, pa se osmog dana brišući suze iznenada probudili u zemlji u kojoj nije bilo ni žena u trećoj smjeni, mi muškaraca u drugoj, niti ikoga u prvoj, niti ikakvog posla, niti ijedne tvornica.
Nisu Hrvati redikule ozbiljno shvaćali ni kad je na prvoj saborskoj sjednici nakon Oluje konkretne korake u “poboljšanju žena” predložio zastupnik HSS-a, nećete ga se sjetiti, Petar Žitnik se zvao: “Na nama je da svim ženama olakšamo odluku o pobačaju, tako da im ga barem zakonski otežamo!”
Sedam dana valjali su se od smijeha neopjevanom kretenu koji je odluku o pobačaju ženama najavio olakšati tako da im ga oteža, i mumificiranim puritancima koji se zgražaju nad “pravom žena da raspolažu svojim trbusima”, pa se popivši magnezij u prašku protiv grčeva u trbuhu osmog dana zatekli u Hrvatskoj u kojoj je ženi još samo malo pa potpuno nemoguće obaviti legalni zakonski pobačaj, i u kojoj je, kako sam nedavno na ovom istom mjestu pisao u tekstu “Vještice na mjesečini”, važnu godišnju gradsku nagradu grada Zagreba dobila ravnateljica koja je 2023. godine u bolnici Sveti duh konačno ženama omogućila prekid trudnoće.
Sedam dana onomad je nacija plakala od smijeha na izjave sirote ministrice Ljiljke i benignog redikula Ivkošića, pa se osmog dana obrisavši suze zbunjena našla u Hrvatskoj u kojoj divizije mladih katolika postrojene pred hrvatskim bolnicama u zasjedama dočekuju trudne žene, ratni zločinac osuđen zbog ubijanja bošnjačkih beba zajedno s vigilantima iz Opusa Dei i tisućama ponosnih katolika maršira gradovima za prava nerođenih hrvatskih beba, a muška starež i mladež na trgovima kleči i moli krunicu za posrnule žene u mini suknjama.
“Vještice na mjesečini”? Sedam dana smijali su se Hrvati i uskrslom Stepincu i ženskoj emancipaciji kao Sotoninoj raboti, pa ih osmog dana trgnuo glas gvardijana Samostana sv. Antuna Padovanskog u Vinkovcima, franjevca konventualca dr. sc. fra Josipa Blaževića, koji ovih dana po Hrvatskoj drži odlično posjećena predavanja o “silama zla kao to okrutnoj stvarnosti” i “svećenicima Zloga, ljudima treniranim da se bave zlom, koji potpuno znaju što rade i imaju određene moći”.
“Uklonjena je granica između dopuštenog i opasnog, i ono što je opasno prikazuje se kao prihvatljivo, na primjer dobre vještice i vampiri u crtanim i igranim filmovima za djecu”, kaže tako doktor znanosti Josip Blažević, pa najozbiljnijim glasom, kojega će sutra prenijeti sve hrvatske novine, ekskluzivno obavještava prestravljeni puk kako je u našoj zemlji “dosta raširen vampirizam to jest konzumacija ljudske krvi”, te da prema njegovim saznanjima – pazi sad! – “u Hrvatskoj postoje dvije vještičje organizacije”.
Dvije tajne organizacije vještica u Hrvatskoj!
I opet, kao nekad, smiju se Hrvati redikulu u mantiji koji ih upozorava kako je oko njih raširen vampirizam i konzumacija ljudske krvi, valjaju se od smijeha čitajući kako u Domovini “postoje dvije vještičje organizacije”. Što rade obavještajne službe, što radi policija, što radi Vlada?, pitaju se Hrvati ispijajući magnezij u prašku protiv grčeva u trbuhu. Što slijedi, lov na vještice i lomače na gradskim trgovima, sve uz mrmorenje klečavaca?
“Posebne nevolje po hladnu vremenu imaju žene. Jer, em je zima, em su im ionako uvijek hladne i zadnjice, i ruke, i duše. Pa kako ih ugrijati? Netko bi ovako, netko onako, dok ja na kraju ne rekoh: žena se može ugrijati samo na lomači!”, napisao je onda jedan, a rulja oko lomače udarila u grleni smijeh. “Naravno, sve su to metafore, vatrene metafore za ovo hladno vrijeme”, dodao je ekspert za vještice, “ali upamtite novu inačicu stare poslovice: zrno po zrno – pogača, kamen po kamen – palača, žena po žena – lomača!”
Eh, da: na lomače za grijanje vještica u ono vrijeme – kad je u plamenu zoru slobode Tuđmanova Hrvatska, riješivši se Srba, počela govoriti o još gorem i podmuklijem neprijatelju, ženama – u svojoj je kolumni pozivao Večernjakov redikul Milan Ivkošić.
Sedam dana, sjećam se kao da je jučer bilo, sažaljivim smo se grohotom smijali benignom redikulu. Što je uopće s njim danas, je li živ? Dašta je nego živ. Eno se nekidan u Večernjaku žalio kako “nitko ne govori o neravnopravnosti muškaraca”.
Smijali se Hrvati sedam dana.
