"Mislim da smo prošli kroz razdoblje kada previše ljudi razmišlja na način, 'imam problem, ali posao je Vlade da se nosi s njim', 'imam problem, zatražit ću potporu države da se nosim s tim!', ili 'ja sam beskućnik, Vlada me mora negdje smjestiti!', i tako svoje probleme prebacuju na društvo. Tko je društvo? Ne postoji takva stvar! Postoje samo pojedinačni muškarci i žene, postoje obitelji, i nijedna vlada tu ne može učiniti ništa, osim kroz ljude koji prvo gledaju na sebe", rekao je Zoran Milanović, točno osjećajući kako mu se oči zakovrću, a topli val ugode iz slabina udara u glavu.

– Gospođo Thatcher, jeste li u redu? – nagnuo se prema njemu vidno uplašeni novinar.

– Molim? – zamucao je Milanović.

– Kažem, jesi li u redu? – ponovio je novinar, i Milanović je odjednom prepoznao glas svoje supruge.

– Jesam, jesam – zbunio se on. – Ja samo…

– Opet si sanjao ono, jel’ da? Opet! Zoki, ti imaš problem!

– U kurac! – opsovao je u sebi predsjednik Republike Hrvatske, zavirivši pod poplunom u donji dio pidžame i shvativši da je opet svršio u snu.

A san uvijek isti: on je Margaret Thatcher, britanska Iron Lady, pa daje intervju Douglasu Keayu za najtiražniju englesku žensku reviju Woman’s Own, i samouvjereno tumači kako „previše ljudi razmišlja na način, ‘imam problem, ali posao je Vlade da se nosi s njim’, i probleme prebacuje na društvo“, pa u sladostrasnom grču izgovara onu svoju čuvenu: „Tko je je društvo? Ne postoji takva stvar!“. Jer „nijedna vlada tu ne može učiniti ništa, osim kroz ljude koji prvo gledaju na sebe“.

Pa mu plješću u stranci, pa mu plješću u parlamentu, pa ga Ronald Reagan zove na barbicue, pa pred njim ničice na koljena padaju svi liberali svijeta, pa se sljedećih trideset pet godina pamti i citira njegova slavna „Tko je društvo? Ne postoji tako nešto!“. Pa se probudi, pa viri pod poplun, pa tiho psuje, pa gura pidžamu u dno košare s prljavim rubljem.

Svako jebeno božje jutro.

Prošao mu tako cijeli premijerski mandat, prolazi evo i predsjednički, i od svega što je rekao – a rekao je zaista sve što mu je ikad palo na pamet, i na deset hektara oko pameti – pamte mu samo „dedu ustašu“, „mamu vojnu lekarku“ i onu jebenu puknutu cijev u kući, što mu se suši godinu i pol dana. Dobro, možda još i onu „šaraj malo, brate“. „Šaraj malo, brate“?! Nitko nikad neće citirati „šaraj malo, brate“, nijedan profesor na Harvardu niti nobelovac u Stockholmu neće za trideset pet godina reći: „Kako je to onomad govorio veliki Zoran Milanović: ‘Šaraj malo, brate!’“

Očajnički mu je trebala ta jedna rečenica, kratki i efektni neki jebački slogan, kao onaj Margaretin. Kakav raskošni jezik! „Who is society? – There is no such thing!“ Poezija u jedanaest slogova, klasični jedanaesterac, heksasilabik pa pentasilabik, penal čist kao suza, jebemtimater, Dante, Goethe, William Shakespeare, Margaret Thatcher! Zoran bi dupe dao za jedan takav. „Šaraj malo“? Pih.

Onda je došla globalna pandemija.

Eh, da je staroj Maggie bila pandemija! Sam Bog ju je poslao. Jer ako kojim slučajem zaista, gluho bilo, postoji „takva stvar“, vidjet će se to u pandemiji, koja bez statističke greške otkriva i najmanje prisustvo toga, kako se zove, društva. I njegove najzloćudnije i najopakije osobine – solidarnosti. Solidarnost. Socijalistička izmišljotina po kojoj pojedinac treba misliti na druge, a drugi na njega. Od „drugih“ i dolazi ta strašna riječ, „društvo“. Drugstvo. Jer šta? Jer onda prvi, „pojedinac“, računa na druge, „društvo“: „Imam problem, zatražit ću potporu države da se nosim s tim!“

I pandemija, jasno, nije omanula. Boljševička Europska unija krenula je tako s kampanjom „Zajedno kroz krizu“, a komunisti iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo brže bolje napravili nacionalnu kampanju „Misli na druge – cijepi se“.

„Misli na druge“! Ništa gluplje Zoran Milanović nije čuo u cijelom svom životu. A tko će misliti na mene? Kako je svojedobno sedamdesetih na partijskom sastanku rekao Ivo Poljičanin, pjesnik, boem, planinar i arhivar u republičkom sekretarijatu za financije, ujak onog vikinškog debila Borisa Dežulovića: „Drugovi, vi svi mislite na sebe, a samo ja na mene!“. Eto, čak i on ima moćan citat po kojemu ga pamte.

„Misli na druge.“

– To je, mislim, jedna od tragedija, u kojoj mnoge pogodnosti koje dajemo, a koje su imale za cilj uvjeriti ljude da, ako su bolesni, postoji sigurnosna mreža i postoji pomoć, nekako iskoriste ljudi koji manipuliraju sustavom – rekao je onda Zoran Milanović, točno osjećajući kako mu se oči zakovrću, a topli val ugode iz slabina udara u glavu.

– Gospođo Thatcher, jeste li u redu? – nagnuo se prema njemu vidno uplašeni Douglas Keay.

– U kurac! – opsovao je u sebi predsjednik Republike.

Opet Margaret Thatcher. Sve je dobra, stara Maggie shvatila prije trideset pet godina. „Tragedija.“ Zašto bismo mislili na druge i ograničavali vlastite slobode? Zar zaista samo zato da bismo ih „uvjerili da, ako su bolesni, postoji sigurnosna mreža i postoji pomoć“? Što je pomoć? Ne postoji nešto takvo kao što je pomoć. „Postoje“, jasno, „samo pojedinačni muškarci i žene, i nijedna vlada tu ne može učiniti ništa, osim kroz ljude koji prvo gledaju na sebe.“

Onda je predsjedniku sinulo. „Ljudi koji prvo gledaju na sebe“? „Drugovi, vi svi mislite na sebe, a samo ja na mene“? Pa da: misli na sebe! To je to. Jedva je stoga dočekao prvu priliku, pa otrčao kod Nenada Bakića u protokolarni obilazak Varteksovih pogona.

„Od struke slušamo svašta i ništa. Što idete istočnije, to je veća skepsa. Hrvatska nije ni najbolja ni najgora, sasvim dobro stojimo. Poruka svima: uzmite cjepivo“, rekao je tako Zoran Milanović ljetos u Varaždinu, potom provjerio jesu li svi novinarski mikrofoni na okupu, pa uzeo zrak i trijumfalno podigao desnu obrvu. “Misli na sebe, a ne na druge“, dodao je svečano. „Zaštiti sebe, dalje od toga ne možemo.”

Jer, shvatili ste dosad, „nijedna vlada tu ne može učiniti ništa, osim kroz ljude koji prvo gledaju na sebe“.

Predsjednik je gotovo zaridao od sreće. Tu je rečenicu čekao cijeli mandat. „Misli na sebe, a ne na druge.“ Dobro, nije baš čisti jedanaesterac, više naš klasični pučki deseterac, pa ako i nije epski, eno ga lirski, s cezurom nakon petog sloga, jebemtimater, Đura Jakšić, Laza Kostić, Zoran Milanović! Konačno je imao svoj citat. „Misli na sebe!“ I za trideset pet godina profesori na Harvardu i nobelovci u Stockholmu govorit će: „Kako je to onomad rekao veliki Zoran Milanović: ‘Misli na sebe, a ne na druge!’“

Odmah sutradan dao je Milanović naručiti sve velike svjetske novine, satima je daljinskim upravljačem lutao po pustopoljinama kabelske televizije, ali – ništa. Ni New York Times, ni Guardian, ni BBC, ni CNN, nitko ga ni riječju nije spomenuo! Razočaranom i rezigniranom, na pamet je pao neumrli sensei Tuđman. Samo da, eto, nije Hrvat, da je metnimo Englez, Milanović bi za tu snažnu sentencu dobio Nobelovu nagradu za mir. Dobro, za ekonomiju, još bolje. Da je tako nešto u jebenom intervjuu za jebeni Woman’s Own rekla Margaret Thatcher, biografija bi joj se zvala „Think for Yourself!“ Yourselfism bi bila nova svjetska ekonomsko-politička doktrina, tačerizam bi se zvao jorselfizam, jebemtimater, a ovako hrvatski tačerizam – zoranizam – ispao „šaraj malo, brate“. Taman da je rekao „Šaraj malo, brate viruse!“, već bi ga barem na Redditu citirali.

Tri mjeseca tužni je predsjednik Republike tako grozničavo listao strane novine, šaltao po daljinskom upravljaču i gurao pidžamu u dno košare, kad je nekidan iznenada čuo svoje riječi na televizoru. Je li moguće? Konačno! Dobro, jest samo HTV, ali i to je nešto, i Margaret Thatcher su najprije citirali u jebenoj engleskoj Gloriji. Jedva je stoga dočekao prvu priliku, pa otrčao u Dugu Resu na obilježavanje tridesete godišnjice 137. brigade.

„Svatko treba odlučiti za sebe. Ovo je jedinstvena prilika u kojoj moramo misliti na sebe. I sad već vidim da u nekim spotovima i motivacijskim prilozima koje rade neke televizije novinari počinju koristiti tu rečenicu, ‘misli na sebehttps://hr.n1info.com/kolumne/boris-dezulovic/vjetrogonja-milanovic-i-njegovo-doba/’“, rekao je tako Milanović ovog utorka u Dugoj Resi, potom provjerio jesu li svi novinarski mikrofoni na okupu, pa uzeo zrak i trijumfalno podigao desnu obrvu. „To su čuli od mene. To je HRT i točno vam mogu reći koja novinarka. To je dio skripte, it’s a script. Dakle, čestitam. Bar jednom u povijesti“, dodao je svečano, točno osjećajući kako mu se oči zakovrću, a topli val ugode iz slabina udara u glavu.

– Gospodine predsjedniče, jeste li u redu? – nagnula se prema njemu vidno uplašena novinarka HTV-a.

– U kurac! – opsovao je u sebi predsjednik Republike.

infon1