– Gospodo, dopustite da vam najprije predstavim novog ministra unutarnjih poslova, odnosno gospođu ministricu – započeo je premijer Andrej Plenković na užem kolegiju kabineta, iznoseći svoj plan rekonstrukcije Vlade. – Nova ministrica unutarnjih poslova zove se Nikolina Brnjac, dolazi nam iz Karlovca, mlada je, pametna i obrazovana žena, majka dvoje djece, ali i sveučilišna profesorica, član je HDZ-a od 2015. i dolazi s mjesta državne tajnice za suradnju s Europskom unijom, pa…
– Gospodine predsjedniče, ja se ispričavam – oprezno je premijera prekinuo predstojnik njegova ureda Zvonimir Frka-Petešić. – Imamo mali, pa recimo problem.
– Što je sad? – iznervirao se Andrej Plenković.
– Nikolina Brnjac je već dvije godine ministrica.
– Nikolina Brnjac je već ministrica?! – zaprepastio se premijer.
– Da. Turizma. Već dvije godine.
– Upičkumaterinu, šta ćemo sad? Jesi li siguran? Nikolina Brnjac?
– Siguran. Nikolina Brnjac, ministrica turizma i sporta.
– Turizma i sporta?! Kakva je to budalaština, to je kao da imamo ministarstvo, štajaznam, graditeljstva i državne imovine.
– Zapravo i imamo. Ivan Paladina je ministar, stavili smo ga prije mjesec dana, sjećate se?
– Paladina, tako je! – lupio se premijer Plenković po čelu. – I šta, Nikolina Brnjac je već ministarka? Paladina je znači bio posljednji? Nema više?
– Bojim se da nema – odgovorio je Frka-Petešić gutajući knedlu veličine biljarske kugle. – Imali smo još jednoga u Požegi, u HDZ-u od 2003., nikad ministar, izašao iz zatvora prije šest godina. Ali prekjučer umro.
– Fak.
Tako je imenovanjem Paladina na mjesto uhapšenog Darka Horvata, ministra graditeljstva, prostornog uređenja, turizma, sporta ili čega već, HDZ konačno došao do kraja. Ivan Paladina bio je službeno posljednji hadezeovac bez ijednog ministarskog mandata, i u cijeloj Republici Hrvatskoj više nije bilo nijedne punoljetne osobe s valjanom iskaznicom HDZ-a koja barem jednom u životu nije bila ministar nečega za nešto.
Znali smo svi da će kad-tad doći do toga, znali su to i u HDZ-u, pa ipak su se razmetali ministrima kao Arapi naftom, kao da će hadezeovaca biti dovijeka, kao da ih ima koliko i branitelja. Samo Andrej Plenković bahato je promijenio dvadeset pet ministara: usporedbe radi, Hajduk je za njegova dva mandata promijenio samo četrnaest trenera.
– Čekaj, sjetio sam se! – vedra je sjena prešla preko premijerova lica. – Šta je s onom iz našeg Odbora za socijalnu politiku, ona bi mogla, kako se ono zove? Da, Nada. Nada Šikić.
– Nada Šikić? Odlična ideja – rekao je Zvonimir Frka-Petešić. – Osim što je Nada bila ministrica u Oreškovićevoj vladi, sjećate se?
– Da, jebemti, Orešković. A onaj Berošev, Ljubičić? Je li on u HDZ-u?
– Neven Ljubičić? Jest, ali on je već bio kod Sanadera u vladi.
– A Đuro?
– Koji Đuro?
– Popijač, bogati.
– Đuro Popijač je bio ministar kod Jadranke Kosor.
Gluha tišina ispunila je Plenkovićev ured.
– Znam! – sjetio se predsjednik Vlade iznenada. – Marko Pavić!
– Marko je bio u vašoj prvoj vladi, prije pet godina.
– Marko bio moj ministar? Sereš?
– Bojim se da jest.
– Fak!
Da, fak. HDZ je došao do kraja, i valjalo je sve ispočetka. Rekonstrukcija Vlade ispala je tako rekonstrukcija povijesne prve HDZ-ove vlade s proljeća 1990. Premijer je već smislio efektan slogan svoje nove, rekonstruirane Vlade: „spoj starosti i iskustva“. I niti pola sata kasnije, predstojnik Plenkovićeva kabineta stao je okretati telefone.
– Ako sam dobro razumio, premijer bi za ministre angažirao mene i članove moje vlade? – rekao je glas s drugog kraja telefonske žice.
– Tako je – cvrkutao je Frka-Petešić. – Gospodin Plenković to vidi kao snažnu poruku povratku izvornim vrijednostima Tuđmanovog HDZ-a. A vas vidi kao potpredsjednika nove Vlade i ministra poljoprivrede i sporta.
– Ali, mladiću – odgovorio je starac – ja nisam u HDZ-u od 1994.
– Stvarno?
– Da.
– Fak.
Tako je neslavno propao Plenkovićev pokušaj da Vladu popuni predsjednikom prve HDZ-ove Vlade, prekaljenim Stjepanom Mesićem. I domalo, ispostavilo se da svi povijesni HDZ-ovi ministri ili više nisu bili u HDZ-u, ili više nisu bili u Hrvatskoj, ili više nisu bili na slobodi, ili više nisu bili.
– Gospodin Boljkovac vam je umro prije pet godina – rekao bi ženski glas s druge strane žice.
– Jeste li sigurni? – u očaju bi onda pitao Frka Petešić.
Prvi do kojega su došli bio je tek ministar financija iz vlade Nikice Valentića, neki Borislav Škegro: onda znate koliki je očaj vladao u premijerovu kabinetu. A i Škegro ih je odjebao. Razmjeri očaja Andreja Plenkovića došli su usporedivi možda tek s očajem nepravedno zaboravljenog dvadeset četvrtog kancelara njemačke Vlade iz četrdesetih, koji je fiskalne 1945. godine u bezizlazu, ostavši bez ljudstva, u narodnu vojsku Volkssturm mobilizirao čak i djecu od deset ili dvanaest godina, za ispomoć artiljeriji i zračnim snagama, kao flakhelfere. S tim da je Hitler barem imao djece na raspolaganju.
– Djeca? – zaprepašteno je zinuo Zvonimir Frka-Petešić.
– Da. Već imam i efektan slogan: Vlada je radost svijeta – oduševljen je gotovo pa vikao Andrej Plenković. – Plus, pazi sad ovo: po hrvatskom zakonu djeca do četrnaest godina starosti ne mogu odgovarati za krivična djela!
– Veličanstveno! Kako se toga do nismo ranije sjetili, zašto nam to već netko nije rekao?
– Zato što nam je ministar pravosuđa bio član Predsjedništva Mladeži HDZ-a do svoje trideset četvrte godine! – prijekorno je premijer pogledao prema dnu stola. – Što zna dijete što je krivična odgovornost i rekonstrukcija vlade.
infon1
