Zamjena plastičnih vrećica njihovim alternativama u Njemačkoj bi za 291% povećala masu ambalaže, za 108% povećala potrošnju energije, za 128% povećala troškove te za 7 puta povećala proizvodnju stakleničkih plinova.
Nova vlast se zaista brine da ne bi nedostajalo tema za njezine kritičare, ali najnovije najave iz Ministarstva zaštite okoliša čak ni najobjektivnije, ozbiljne analitičare ne mogu ostaviti ravnodušnima. Naime, najavljen namet od dvije kune za korištenje plastičnih vrećica govori o činjenici da su mnogi prijedlozi vlastodržaca bazirani na oskudnom znanju, nekoordinirani i populistički. Razlozi za takav prijedlog su navodno ekološki, iako se radi o progonu proizvoda koji omogućava higijenski uvjerljivo najbolje pakiranje namirnica, a građen je od materijala koji je ekološki najprihvatljiviji od svih poznatih konkurenata.
Kako su vrećice dobile imidž zagađivača okoliša
Plastične vrećice imaju svojstvo da su vrlo postojane u svim vremenskim uvjetima, odnosno da su netopive u vodi, nisu hrana bakterijama, kemijski su stabilne, ne oksidiraju i, uopće, nakon dugo vremena naći ćemo ih tamo gdje smo ih ostavili, stoga ih je odbačene u prirodi najlakše pokazivati djeci kao primjer onečišćenja. Specijalno ružne su slike rijeka koje su plastične vrećice naplavile na obalnom raslinju. Malo tko će toj istoj djeci kazati da su vrećice, ako ih skupimo, u potpunosti uporabive, odnosno da iz njih može nastati bilo koji drugi plastični proizvod, a u prirodi neće ostati njihov niti najmanji skriveni trag. Malo tko će naučiti nove generacije da se te iste vrećice mogu bez posljedica za okoliš skupiti, i nekoliko godina nakon što smo ih bacili, a da pri tome nisu opteretile prirodu nikakvim štetnim spojem. Malo tko će svojoj djeci zaista reći da te iste vrećice u stvari nedvosmisleno ukazuju na katastrofalno ponašanje ljudi koji ih u prirodi ostavljaju i razbacuju. Ljudi, neskloni priznanju vlastite krivnje, optužuju te iste vrećice za zagađenje za koje su oni jedini krivci, jer plastične vrećice ne otpuštaju nikakve štetne spojeve u okoliš i truljenjem ne proizvode ugljični dioksid poput svojih konkurenata.
Predloženo rješenje, da se dvadeset puta poveća cijena vrećica, potpuno je promašeno i neće postići željeni efekt. To otprilike izgleda kao kad bismo strašan problem od nekoliko stotina poginulih i više tisuća ozlijeđenih sudionika prometa koji godišnje nastradaju u Hrvatskoj, rješavali uredbom kojom bismo dvadeset puta povećali cijenu automobila. Nastradalih bi, vjerojatno, zaista bilo mnogo manje, jer bi broj automobila bio stotinjak puta manji. No, jesmo li smo time riješili problem?
Stvarni ekološki aspekt
Plastične vrećice proizvode se od polietilena, materijala koji nastaje polimerizacijom etilena (proizvođač DIOKI), čija je osnova etan (proizvođač INA). Taj isti materijal, zbog svoje stabilnosti i izvanrednih ekoloških svojstava, upotrebljava se za mnoge proizvode, no dovoljno je reći da se pitka voda do krajnjih potrošača transportira polietilenskim cijevima.
Sukladno normi 14040, prema kojoj se procjenjuje utjecaj na okoliš pojedinih materijala i proizvoda tijekom cijelog životnog vijeka, neosporno je utvrđeno da su plastične vrećice višekratno prihvatljiviji proizvod od papirnatih i tekstilnih konkurenata. Naime, u ciklusu proizvodnje, upotrebe i zbrinjavanja ovih proizvoda troši se puno manje prirodnih resursa (voda, energija), a u prirodi ostaje mnogo manje otpada (deterdženti, pesticidi, ugljični dioksid i dr.). Ozbiljna znanstvena studija izrađena u najrazvijenijoj zemlji Europe, Njemačkoj, pokazala je da bi potpuna zamjena plastičnih vrećica svojim alternativama kod njih za 291% povećala masu ambalaže, za 108% povećala potrošnju energije, za 128% povećala troškove te za 7 puta povećala proizvodnju stakleničkih plinova.
Stvarni ekonomski aspekt
Na svjetskoj razini plastičnim vrećicama ni u kojem pogledu ne mogu konkurirati alternativni papirnati ili tekstilni proizvodi. S obzirom da se radi o velikom ekonomskom interesu, kampanju protiv plastičnih vrećica započele su manipulirane i financirane civilne udruge u čijoj sjeni stoje proizvođači alternativnih materijala, a naročito proizvođači pamuka. Već spomenute ružne slike neodgovornog ljudskog ponašanja, znatno su pomogle manipulacijama neukog naroda, pa su plastične vrećice zabranjene u Indiji, Bangladešu, Zanzibaru itd., zemljama u kojima je proizvodnja pamuka visoka, a razina tehnološkog znanja niska.
U Hrvatskoj postoje sve domaće sirovine i 50 tvrtki koje se bave proizvodnjom plastičnih vrećica. One zapošljavaju gotovo 3.000 radnika i izvoze (uglavnom u zapadno-europske zemlje) vrijednost od 25 milijuna eura, što je 67% više od uvoza istih proizvoda. Za alternativne proizvode sirovina uglavnom nema, a konfekcionari papirnatih i tekstilnih vrećica, nisu značajna pojava. Uvede li se mjera povećanja cijene za 20 puta, prosječno kućanstvo u Hrvatskoj potrošiti će 1.000 kuna za nešto što danas uopće ne plaća, ako želi koristiti plastične vrećice. Ako pak odluči da ih ne želi koristiti, naš uvoznički lobi pobrinut će se da ovu potrošačku potrebu riješi uvozom papirnatih i tekstilnih proizvoda, što će prosječnu hrvatsku obitelj koštati 300 do 500 kuna. Bilo kako bilo, već ionako ekonomski iscrpljeno stanovništvo imat će još jednu pijavicu na svom slabašnom krvotoku. Izabere li drugu, jeftiniju varijantu, uvoznici će zadovoljno trljati dlanove, a većina proizvođača plastičnih vrećica stavit će ključ u bravu, jer neće moći opstati na tako malom opsegu proizvodnje. Toliko o deklariranim načelima, o podršci domaćoj proizvodnji i izvozu.
Totalna neusklađenost u Vladi
U isto vrijeme dok su proizvođači plastičnih vrećica održavali konferenciju za novinare najavljujući propast ove domaće proizvodnje i izvoza, prvo potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo, pompozno je na skupu izvoznika parafrazirajući pomorce izjavio „Živjeti se ne mora, ali izvoziti se mora!“. A prijedlog njegove kolegice iz Vlade, istodobno bi likvidirao proizvođače rijetkog proizvoda u kojemu je naša vanjskotrgovinska razmjena pozitivna.
Činjenica koja možda još bolje pokazuje kontradikcije unutar vlasti je ta, da su neki proizvođači, podižući tehnološki nivo i vlastitu konkurentnost, koristili Vladine subvencije ili subvencionirane kredite za kupnju opreme. Nove mjere Vlade mogle bi danas ugasiti ono što je jučer država financirala.
Preuzeto s portala: www.dnevno.hr
Nova vlast se zaista brine da ne bi nedostajalo tema za njezine kritičare, ali najnovije najave iz Ministarstva zaštite okoliša čak ni najobjektivnije, ozbiljne analitičare ne mogu ostaviti ravnodušnima. Naime, najavljen namet od dvije kune za korištenje plastičnih vrećica govori o činjenici da su mnogi prijedlozi vlastodržaca bazirani na oskudnom znanju, nekoordinirani i populistički. Razlozi za takav prijedlog su navodno ekološki, iako se radi o progonu proizvoda koji omogućava higijenski uvjerljivo najbolje pakiranje namirnica, a građen je od materijala koji je ekološki najprihvatljiviji od svih poznatih konkurenata.
Kako su vrećice dobile imidž zagađivača okoliša
Plastične vrećice imaju svojstvo da su vrlo postojane u svim vremenskim uvjetima, odnosno da su netopive u vodi, nisu hrana bakterijama, kemijski su stabilne, ne oksidiraju i, uopće, nakon dugo vremena naći ćemo ih tamo gdje smo ih ostavili, stoga ih je odbačene u prirodi najlakše pokazivati djeci kao primjer onečišćenja. Specijalno ružne su slike rijeka koje su plastične vrećice naplavile na obalnom raslinju. Malo tko će toj istoj djeci kazati da su vrećice, ako ih skupimo, u potpunosti uporabive, odnosno da iz njih može nastati bilo koji drugi plastični proizvod, a u prirodi neće ostati njihov niti najmanji skriveni trag. Malo tko će naučiti nove generacije da se te iste vrećice mogu bez posljedica za okoliš skupiti, i nekoliko godina nakon što smo ih bacili, a da pri tome nisu opteretile prirodu nikakvim štetnim spojem. Malo tko će svojoj djeci zaista reći da te iste vrećice u stvari nedvosmisleno ukazuju na katastrofalno ponašanje ljudi koji ih u prirodi ostavljaju i razbacuju. Ljudi, neskloni priznanju vlastite krivnje, optužuju te iste vrećice za zagađenje za koje su oni jedini krivci, jer plastične vrećice ne otpuštaju nikakve štetne spojeve u okoliš i truljenjem ne proizvode ugljični dioksid poput svojih konkurenata.
Predloženo rješenje, da se dvadeset puta poveća cijena vrećica, potpuno je promašeno i neće postići željeni efekt. To otprilike izgleda kao kad bismo strašan problem od nekoliko stotina poginulih i više tisuća ozlijeđenih sudionika prometa koji godišnje nastradaju u Hrvatskoj, rješavali uredbom kojom bismo dvadeset puta povećali cijenu automobila. Nastradalih bi, vjerojatno, zaista bilo mnogo manje, jer bi broj automobila bio stotinjak puta manji. No, jesmo li smo time riješili problem?
Stvarni ekološki aspekt
Plastične vrećice proizvode se od polietilena, materijala koji nastaje polimerizacijom etilena (proizvođač DIOKI), čija je osnova etan (proizvođač INA). Taj isti materijal, zbog svoje stabilnosti i izvanrednih ekoloških svojstava, upotrebljava se za mnoge proizvode, no dovoljno je reći da se pitka voda do krajnjih potrošača transportira polietilenskim cijevima.
Sukladno normi 14040, prema kojoj se procjenjuje utjecaj na okoliš pojedinih materijala i proizvoda tijekom cijelog životnog vijeka, neosporno je utvrđeno da su plastične vrećice višekratno prihvatljiviji proizvod od papirnatih i tekstilnih konkurenata. Naime, u ciklusu proizvodnje, upotrebe i zbrinjavanja ovih proizvoda troši se puno manje prirodnih resursa (voda, energija), a u prirodi ostaje mnogo manje otpada (deterdženti, pesticidi, ugljični dioksid i dr.). Ozbiljna znanstvena studija izrađena u najrazvijenijoj zemlji Europe, Njemačkoj, pokazala je da bi potpuna zamjena plastičnih vrećica svojim alternativama kod njih za 291% povećala masu ambalaže, za 108% povećala potrošnju energije, za 128% povećala troškove te za 7 puta povećala proizvodnju stakleničkih plinova.
Stvarni ekonomski aspekt
Na svjetskoj razini plastičnim vrećicama ni u kojem pogledu ne mogu konkurirati alternativni papirnati ili tekstilni proizvodi. S obzirom da se radi o velikom ekonomskom interesu, kampanju protiv plastičnih vrećica započele su manipulirane i financirane civilne udruge u čijoj sjeni stoje proizvođači alternativnih materijala, a naročito proizvođači pamuka. Već spomenute ružne slike neodgovornog ljudskog ponašanja, znatno su pomogle manipulacijama neukog naroda, pa su plastične vrećice zabranjene u Indiji, Bangladešu, Zanzibaru itd., zemljama u kojima je proizvodnja pamuka visoka, a razina tehnološkog znanja niska.
U Hrvatskoj postoje sve domaće sirovine i 50 tvrtki koje se bave proizvodnjom plastičnih vrećica. One zapošljavaju gotovo 3.000 radnika i izvoze (uglavnom u zapadno-europske zemlje) vrijednost od 25 milijuna eura, što je 67% više od uvoza istih proizvoda. Za alternativne proizvode sirovina uglavnom nema, a konfekcionari papirnatih i tekstilnih vrećica, nisu značajna pojava. Uvede li se mjera povećanja cijene za 20 puta, prosječno kućanstvo u Hrvatskoj potrošiti će 1.000 kuna za nešto što danas uopće ne plaća, ako želi koristiti plastične vrećice. Ako pak odluči da ih ne želi koristiti, naš uvoznički lobi pobrinut će se da ovu potrošačku potrebu riješi uvozom papirnatih i tekstilnih proizvoda, što će prosječnu hrvatsku obitelj koštati 300 do 500 kuna. Bilo kako bilo, već ionako ekonomski iscrpljeno stanovništvo imat će još jednu pijavicu na svom slabašnom krvotoku. Izabere li drugu, jeftiniju varijantu, uvoznici će zadovoljno trljati dlanove, a većina proizvođača plastičnih vrećica stavit će ključ u bravu, jer neće moći opstati na tako malom opsegu proizvodnje. Toliko o deklariranim načelima, o podršci domaćoj proizvodnji i izvozu.
Totalna neusklađenost u Vladi
U isto vrijeme dok su proizvođači plastičnih vrećica održavali konferenciju za novinare najavljujući propast ove domaće proizvodnje i izvoza, prvo potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo, pompozno je na skupu izvoznika parafrazirajući pomorce izjavio „Živjeti se ne mora, ali izvoziti se mora!“. A prijedlog njegove kolegice iz Vlade, istodobno bi likvidirao proizvođače rijetkog proizvoda u kojemu je naša vanjskotrgovinska razmjena pozitivna.
Činjenica koja možda još bolje pokazuje kontradikcije unutar vlasti je ta, da su neki proizvođači, podižući tehnološki nivo i vlastitu konkurentnost, koristili Vladine subvencije ili subvencionirane kredite za kupnju opreme. Nove mjere Vlade mogle bi danas ugasiti ono što je jučer država financirala.
Preuzeto s portala: www.dnevno.hr
