Vladimir Trifunović i Varaždin u snijegu

Progonili su ga u tri države. Znao je i zašto. Ne zato što je bio ratni zločinac, kao što su ga optužili i osudili. I ne zato što je bio izdajnik, za što su ga osudili i zatvorili. Znao je da preko njegova progona žele prikriti nedjela počinjena u ratu. U ratu koji za njega nije imao nikakvog smisla i koji ga je zatekao netom što je preuzeo dužnost zapovjednika Varaždinskoga korpusa.

Bio je školovani vojnik, dogurao do generalskog čina, ali nije on išao ni u školu ni u vojsku da bi se stavio u službu generalskih zločina. Nije htio sudjelovati u tom ratu u kojemu se, kako je govorio, ubijaju susjedi i zavađa narod. Jer takav rat nije imao nikakve veze s njegovim osjećanjem ljudske časti i vojničke dužnosti.

Nije htio da u tom ratu itko gine, pa tako ni vojnici pod njegovim zapovjedništvom. Htio ih je izvući iz okruženja i sačuvati njihove živote. Za njega važnije od svih kasarni i čitavog arsenala. »Mene majka nije rodila da širim mržnju. Ne dam da se manipulira kostima mojih vojnika u mržnji dvaju naroda. Zato sam spasio svoje vojnike.«

Spasio je obične ročnike koji nisu došli u vojsku da bi ratovali. Djecu sirotinje, koja nisu imala moćne veze da ih izvuku iz opasnih garnizona. Pritom nije htio ugroziti nijednog civila i nijednog hrvatskog vojnika. Nije mu bilo ni nakraj pameti da realizira zločinački generalštapski plan, da minira branu i potopi čitav Varaždin.

Predao je opkoljenu kasarnu pod jednim jedinim uvjetom – da se njegovim vojnicima omogući povlačenje. »Ja nisam ništa u Hrvatskoj pogriješio, nikakav zločin počinio. Bio sam s malobrojnom jedinicom koja je napadnuta. Branio sam gole živote.«

Došao je u Beograd i odmah bio izvrgnut javnom linču kao izdajnik. Zato što se vratio živ. Zato što je učinio sve da i drugi ostanu živi. Najavili su mu suspenziju i ispod glasa preporučivali da pobjegne dok još može. Kad je rekao da neće bježati, jedan ga je general pokušao dozvati pameti: »Ako ne razumiješ što ti govorim, onda ne poznaješ srpsku povijest: Srbiji nisu potrebni živi ljudi, nego mrtvi heroji.«

Protiv njega su pokrenuli tri procesa pred Vojnim sudom, pod optužbom da je »podrivanjem vojne i obrambene moći« Jugoslavije počinio veleizdaju. Iz trećeg pokušaja su ga osudili na 11 godina zatvora. Odgulio je skoro dvije godine, bio maltretiran i ponižavan. Teško je obolio. Rasturili su mu obitelj.

Njegovu suprugu su ratni propagandisti proglašavali bliskom Tuđmanovom rodicom, Albankom, Slovenkom… Izmišljali su i po novinama rastrubljivali da je za predaju Varaždinskoga korpusa nagrađen umjetničkom slikom. I da je proglašen počasnim građaninom Varaždina.

A on je u Varaždinu proglašen ratnim zločincem i osuđen na 15 godina zatvora. Suđeno mu je u odsutnosti. Jer nije mogao u isto vrijeme sjediti na dvije optuženičke klupe, jednoj beogradskoj i jednoj varaždinskoj. Ali je zato i u Varaždinu i u Beogradu bio proglašen krivim. Varaždinska presuda mu je potvrđena i na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. I tamo su smatrali da mu je presuđeno u skladu s načelima pravne države. Bez obzira na to što je sud odbio saslušati četvoricu ključnih svjedoka obrane, redom članove varaždinskoga Kriznog štaba.

»Ja sam jedini general kojega je Hrvatska osudila za ratni zločin, a Jugoslavija zato što nisam počinio ratni zločin«, govorio je. I ostao uporan u namjeri da se izbori za pravdu. Vrhovni sud Srbije je 2010. ukinuo presudu protiv tog veleizdajnika. Županijski sud u Varaždinu je 2013. donio odluku o obnovi procesa protiv tog ratnog zločinca, ali do obnove nikada nije došlo. Sud u Murskoj Soboti ga je iste godine oslobodio od optužbe za ratni zločin protiv civila, koja je bila na snazi dulje od dvije decenije.

U Beogradu je živio u oskudici, u derutnom sobičku oronulog hotela »Bristol«. Stan u Zagrebu mu je oduzet, a supruga i djeca istjerani na ulicu, uz cinično obrazloženje uglednoga ustavnog suca Republike Hrvatske kako »obitelj mora snositi posljedice postupaka svoga supruga i oca«.

Znao je zašto ga je snašla takva sudbina. Zato što nije bio ni nalik onima koji su se u ratu »razbacivali tuđim životima«. Pa su zato do posljednjega trenutka zagorčavali njegov život.

Ove nedjelje su svijetom kružile čarobne snimke varaždinskog Staroga grada pod snijegom. Taj časni čovjek Vladimir Trifunović ih nije mogao vidjeti. Jer tog je dana preminuo, ne dočekavši da dođe u Varaždin i da sa sebe skine pravosudnu stigmu ratnoga zločinca.

Pa sada pravna država Hrvatska može spavati još mirnije nego što je spavala.

tacno