Brodsku medijsku scenu nedavno je napustio jedan od medijski najmoćnijih velikana pisane riječi. Znam da će biti ljutit tamo gore što ga spominje nekakav marginalac, stotinu kilometara udaljen od njegovog Broda, no, baš on, Jerko Zovak, svojim člankom Loš novinar, lažov ili kukavica, razlog je što se upuštam u pisanje ovog članka.

Pored toga za dio publike ovog portala valja napomenuti da se je ovih dana baš u Belišću spominjao Slavonsko Brod. Nije razlog bio banalan, već su članovi udruge Eko Karašica  u Valpovo doveli Predsjednicu saborskog odbora za prirodu i okoliš gospođu Sandru Benčić  koja je lamentirala o učestalom smradu u Belišću koji prizvodi firma LIVIT, a  koja je u vlasništvu Ivana Vrdoljaka, nekadašnjeg ministra. Osim podatka da je Belićće po nekim parametrima i mjerenjima koji govore o zagađenosti zraka  ispred Broda, ta tiskovna konferencija za moju malenkost je bila obični populistički i niškorisni skup u kojem je Sandra Benčić pokazala kako političari znaju manipulirati s nezainteresiranim građanima. Moj je dojam da se takva manifestacija i na takav način ne bi mogla odigrati u Brodu, a da o njoj na korektan i stručan način ne izvjeste brodski mediji.

Ukratko, Sandra Benčić i vodstvo spomenute udruge, po svemu sudeći, namjerno su i proračunato na toj presici građanima zatajili dvije ključne informacije. Cijela konferencija za tisak i dolazak predsjednice odbora bio je koncipiran tako da mu je osnova bio nalaz Glavnog državnog inspektora u kojem je objašnjeno što je sve inspektorat utvrdio i što je poduzeo, a na zahtjev udruge EKO Karašica. No, u tom nalazu eksplicitno Glavni državni inspektor navodi da je utvrđeno da se industrijski mulj  koji proizvodi smrad u Belišću ne dovozi samo iz firmi koje posluju u Belišću, već da se taj mulj dovozi iz pojedinih firmi iz Osijeka i Vrbovca. Glavni državni insperktor, obraćajući se Saborskom odboru za prirodu i okoliš, te udruzi EKO Karašica, u svom nalazu, također navodi da je svoje izvješče poslao udruzi EKO Karašica, ali da oni nisu htjeli primiti to izvješće, već se je ono vratilo nazad. Dakle, nitko iz uduge nije želio zaprimiti nalaz Glavnog državnog inspektora koji su teatralno baš oni tražili. Postavlja se pitanje nije li licemjerno pozivati građane na nekakave prosvjede, novinare na tiskovne konferencije, a onda zatajiti suštinu, da su građani sami odlučili da pored vlastitog smrada uvoze smrad iz drugih gradova, a onda od toga prave dramu. Možda je još zanimljivije da je nalaz Glavnog državnog inspektora  bio dostupan medijima i prije te tiskovne konferencije, ali se niti jedan novinar, niti jednog medija nije usudio pitati predsjednika EKO Karašica zašto nisu zaprimili izvješe GD inspektora  i zašto se ono vratilo u inspektorat. Ni jedan novinar niti jednog medija nije se usudio pitati pa tko je to donio u ime građana odluku da se još i uvozi tehnološki mulj koji proizvodi smrad. Nikoga nije zanimalo je li Vrdoljak sam sklopio rabotu da se u Belišće dovozi smrad i iz firmi iz drugih gradova, ili je to učinjeno uz odobrenje lokalne vlasti odnosno indirektno uz znanje gradjana. Nikoga nije zanimalo koliko tona se tog tehnološkog mulja dovozi iz drugih gradova u Belišće, koliko je to od dnevnih 65 tona koji se dovozi u Vrdoljakovu firmu. Jesu li se novinari bojali pitati takva pitanja samo zato što je gradonačelnik Belišća javno rekao da mu je Vrdoljak prijatelj kojeg se neće nikada odreči ili je neki drugi razlog.

No što je još značajnije EKO Karašica dovela je predsjednicu saborskog odbora za prirodu i okoliš da pomogne u rješavanju problema nesnošljivog smrada u Belišću, a nakon toga niti na stranici grada Belišća, niti u jednom gradskom mediju, pa tako niti u BELIŠĆANSKOM LISTU o tom, za građane, navodno izuzetno značajnom problemu, nema niti slova, iako je EKO Karašica čak najavila i referendum kako bi se zatvorila ili u ispravno stanje dovela Vrdoljakova firma LIVIT.

Bilo je za očekivati da će barem DRAGO HEDL, nekada ugledni novinar, a danas poslušnik  belišćanskog lokalnog šerifa, istražiti barem što sadržava ugovor s tvrtkom LIVIT te tko je sklopio ugovor na štetu građana da im se pored vlastitog smrada dovozi i tuđi smrad. Bilo je za očekivati da će istražiti tko je utvrdio da cijena iznajmljivanja zemljišta na koji se odlaze tehnološki mulj bude 10 000 eura mjesečno, a zašto ne više. Očekivalo se da će Dragec zbog interesa javnosti istražiti zašto se nije preuzelo izvješće GDI i koji su razlozi. Očekivalo se da HEDL analizira je li licemjerno na nešto pozivati građane i od nekoga tražiti hitnu akciju, a istovremeno bešćutno promatrati kako se u vaš grad dovozi tuđi smrdljivi tehnološki mulj.

No umijesto toga Hedl se odlučio na nešto drugo, pa je tako umjesto da istraži nešto što je od interesa za građane u tom Belišćanskom listu prije nekoliko dana objavio  članak o jednom drugom licemjerju. Napiso je HEDL članak Licemjerje bez stida i mjere, i podnaslovom. Klečanje na koljenima.

U tom pubertetskom članku koji ne bi potpisao niti jedan brodski novinar, Hedl se je odlučio još jednom obračunavati s mojom malenkosti, a vjerujem da je jedan od razloga i moje objavljivanje članaka na stranicama ovog uglednog portala. Osobno sam siguran da bi gos. Veljko Lukić kao demokrata i velikan brodske medijske scene, vrlo rado objavio odgovor na bilo koji članak koji bu mu uputio HEDL, ali Hedl se ne usudi to učiniti, jer brodski su građani i publika svih brodskih portala, daleko odgovorniji, i vrlo bi brzo prepoznali laži obmane, uvrede i poniženja, koje bi, po naruđbi, za judine škude, piskaro, taj nekada ugledni, a danas kompromitirani novinar,napisao u službi lokalnog šerifa grada Belišća.

Uhvatio se je taj jednodnevi antifašist i komercijalni ljevičar ozbiljnih tema, lupetao je sve i svašta, optuživao sve i svakoga, tvrdeći da on ima svjedoke za svoje laži i obmane. U cijelom članku, prepunom  uvreda, nema niti jednog imena, iako osobno znam da se radi o mojoj malenkosti. U nizu svojijh objeda, uz suport glavne i odgovorne urednice, Belišćanski list, te direktora nakladnika Mate JERKIĆA, osobe koja je navodno po kriterijima Agencije za elektroničke medije dovoljno stručna da bi mogla razumjeti kolumne Veljka Lukića, za moju malenkost, jednog od najsnažnijih i najkompetentnijih novinara, ne u pet slavonskih županija, vec u cijeloj RH, Hedl se odlučio belišćanskoj publici priuštiti nešto što ne bi učinio niti jedan obrazovani novinar.

Ako kojim slučajem taj članak dospije tamo gore i uspije ga pročitati Jerko Zovak, siguran sam da će se on opet zapitati radi li se o lošem novinaru, lažovu ili kukavici. Iz ovozemaljskog života poručujem Jerku  da se ne odriče prijatelja HEDLA, iako je on sve zajedno loš novinar, lažov i kukavica. Budući da sam osobno uživao čitajući Jerkove članke koji su imali snagu i moć, često puta i uvredljivi, prema poštovanju njegove pisane ostavštine, njemu Jerku tamo u beskraju slobode,  obećajem da  ću Vrhovnom zapovijedniku oružanih snaga RH, vratiti moju Spomenicu Domovinskog rata, ako Drago Hedl javno na portalu SBPERISKOP ili na njegovom portalu PLUSPORTA, dokaže, ne da je neka rečenica iz spomenutog članka istinita, već bilo koja.

Dakle pozivam Hedla da objavi ime osobe koja je, kada i gdje, kleknula pred neimenovanim Branimirom Glavašem, a čije ime se ne usudi navesti u spomenutom članku. Nudim HEDLU mogućnost da ne mora imenovati  svoje izvore, ali neka javno napiše ime osobe koja je kleknula pred Glavašem. Moze li poštenije?

Poštovani pratitelji ovog potrtala Hedl je napisao  u korumpiranom mediju lokalnog šerifa da sam licemjeran i da me treba biti stid. Ako išta od toga Vama uspije dokazati biti ćete na ovom portalu obaviješteni da sam vratio Spomenicu Domovinskog rata. Mislim da je to odgovorno i prema Vama. No ako HEDL ne želi ili nema argumenata da dokaže svoje laži, tada bi bilo odgovorno i prema Vama građanima BRODA da  Hedl vrati priznanjje koje mu je dodijelio bivši predsjednik Josipović, između ostalog i zbog Hedlovog promicanja istine. Ako se Hedl ne želi odreći spomenutog priznanja biti će dovoljno da podnese ostavku u POVJERENISTVU ZA DODIJELU CIVILNIH PRIZNAJA RH, jer tamo ipak trebaju biti imenovani časni i čestiti građani koji na temelju istine odlučuju o predlaganju pojedinaca za dodjelu najviših civilnih priznanja RH.

Vlado Stakić